jeza u ledja wrote: ↑10/06/2025 20:51
Ja sam otisao u Ameriku kao student iz Sarajeva i poslije ostao, zena, djeca, posao. U Americi sam vec preko 20 godina i ne mislim se vracati. Planiramo pred penziju mozda preseliti se negdje na Mediteran, ali o tom po tom.
Kazes ti si dolazila u SA kao dijete. Pa mislim, jesi tamo zivjela ili onako u posjetu? Zanima me sta te to toliko privuklo, pogotovo u (pretpostavljam) posljeratnom Sarajevu?
A gdje si u Americi, čime se baviš? Kakve su tamo škole, jesi li zadovoljan (ako su veća djeca, naravno), jesu li vam dovoljne dvije plate da fino i luksuzno živite? Nadam se da imate dobro zdravstveno osiguranje. Koliko plaćenog odmora imate? Gdje putujete?
Nije sad da raskopavam, ali ovo su meni nekako važne stvari.
Ja sam u Sarajevo dolazila kod bake, dede i tetki. Imali smo tada svoj stan na K. Brdu. Istina je da je krajem devedesetih bilo vrlo tužno, ali su mi ljudi oko mene uvijek bili topli i dragi. Uspjela sam nekako upasti u ekipu tadašnjih gimnazijalaca, nekad dvijehiljaditih, kada sam na raspustima dolazila. Išli smo na more, tulumarili, zabavljali se, a kako smo dolazili barem jednom godišnje (kasnije i češće), mogla sam tačno vidjeti napredak grada i države.
Sve to ide sporo, ali ide. Trenutno mislim da nije neka velika prednost živjeti negdje drugo, osim možda zbog diverzifikacije radnih mjesta, mada je kod nas i manja konkurencija, lakše je uspjeti u nekim stvarima.
Provela sam nekoliko mjeseci u Parizu, pošto smo francuski učili u školi i dobro mi je uvijek išao, i iskreno nema šanse da bih živjela u tako nekoj velikoj džungli. Sjećam se dobro mog straha kada prolazim getoima, čak i sa muškim prijateljima, a to u Bosni ili Hrvatskoj nikad nisam osjetila.
Sarajevo je ipak glavni grad, i kao takav je važan, koliko god se nama nekad činilo da smo nebitni. Dešavanja ima dovoljno za nas koji smo 30+, a čas posla je otići u mnoge gradove Evrope. Meni do Toronta desetak sati ako imam dobru konekciju, maksimalno petnaest. Zimus sam s prijateljima išla u Vijetnam preko Istanbula, nazad preko Dubaija, i vjerujem da su te stvari sve više i više normalne i kod nas.
I što Truba kaže, nije to više ona Bosna koju ste vi ostavili. Stvari su neuporedivo bolje, više je posla, više je para, ljudi su normalniji i topliji, PTSP polako isparava, a boomeri sve manje imaju prilike da nam uništavaju živote. Ja imam jednu teoriju da je sve bolje zato što je dosta ljudi otišlo, pa se nekako relaksiralo tržište rada, te samim tim i poboljšala situacija. Možda i griješim, ali eto tako razmišljam.
Zdravstvo ide takođe na bolje, obrazovanje mislim da nikad nije ni bilo loše.
Sve to naravno ima mana, ali mane ćeš naći kad ih tražiš. Ja ako nisam zadovoljna doktorom, ja odem po drugo mišljenje, pa i privatno ako mi je hitno. To u mnogim zemljama ne može.
Gledam nekako uzeti uvijek najbolje iz života, a tome me dosta i Kanada naučila. Ljudi su tamo uglavnom bili sretni, nadam se da su i sad, mada čujem razne priče.