tuitamo wrote: ↑08/06/2025 23:28
konami666 wrote: ↑08/06/2025 21:57
tuitamo wrote: ↑08/06/2025 20:45
Vidim da ti fali dubine u razumijevanju, pa da ti pojasnim.
Djeca postaju stranci jer sistem, jezik, društvo, obrazovanje – sve ih oblikuje. To nije neka apstrakcija nego realnost koju roditelji vide kad im dijete počne sanjati, misliti i osjećati na jeziku zemlje domaćina. A ljubav prema Bosni, dedama, nanama i tom “identitetu” koji ti ismijavaš
nije iz glave, nego iz srca. Nije kontradikcija, nego kompleksnost života u raskoraku koju nećeš razumjeti dok ti dijete ne zaplače pred aerodromom ili te ne pita zašto ne može imati oba svijeta.
Zatvor? Da, zatvor.
Jer sloboda nije samo materijalna. Itekako ima onih koji se svakodnevno guše u tuđem društvu, u korektnosti, u stalnoj potrebi da dokazuju da “nisu drugačiji”, dok iznutra sve vrišti za svojim.
Nije ovo ni jadikovanje ni romantizacija, već realnost s kojom se ljudi nose tiho, iz dana u dan. I zato je važno o tome govoriti bez uljepšavanja. Nije sve bajka čim imaš bolji auto i veći stan. Neko plati to dušom, neko tišinom, a neko djecom koja zaborave ko su.
Zato, ako ti to nije iskustvo, ok. Ali nemoj omalovažavati one kojima jeste.
Ti nemaš pojma šta pišeš pa pokušavaš sada pišući Ep o Gilgamesu da se opereš.
Djeca se vrlo lako integrisu na život jer su mladi, lako sklapaju prijateljstva i tako to. Ako imaju svoje društvo teško da će nešto jadikovati za babom ili dedom koje vide sedam dana godišnje. I još eto kao nedostaje im neko društvo u Bosni koje vide ispred haustora sedam dana godišnje

Dijete jedva čeka da se vrati kući da može sa svojim društvom da se druži.
Znaš ko ne može na to da se navikne? Roditelji koji forsiraju dijete da gleda BHT, Pink, Hayat, HRT i tako te kanale. Da se druži sa djecom koja su iz iste zemlje iako nisu kliknuli. Da svake godine provode čitav godišnji u Bosni sa kojekakvim amidzicima i dajidzicima iako je dijete htjelo da se igra sa svojim društvom preko ljeta. I onda dijete ispada iz te družine jer nije se družilo nikako tokom raspusta sa svojim društvom. Eh, tad nastupa zatvor, zatvor koji su roditelji priredili.
‘Ako imaju svoje društvo teško da će nešto jadikovati za babom ili dedom koje vide sedam dana godišnje.’
Olako se zapostavlja najsvetije, porodica,
zbog vjere u bolji sistem.
Nećemo se složiti jer imamo i različite ideale.
Nema tu da se slažemo ili ne, to je jednostavno tako. Daleko od očiju, daleko od srca. Dok je dijete malo do nekih 7-8 godina pa mu i mozes dosta toga uvaliti ali kasnije kad krene pubertet onda je to druga priča. Hoće da ide sa Hansom i Svenom da se druže sa curicama, dogovorili se da idu u kino.
I onda dodju roditelji i kažu e nećeš sine, moraš se pakovati jer idemo sa selo kod babe i bit će tu još djece iz komsiluka. “Ali tata, ja želim da ostanem i da se družim sa prijateljima”.
-“imaš sine i dole prijatelje, jest da ih nisi vidio godinu dana ali sad ćeš imati priliku”.
“Ali ja to ne želim…”
-“prestani zajebavati i idi se pakuj”.
I onda mali ode i kada se vrati sva djeca u šemama a ovaj izolovan. E to su ti zatvori o kojima pričaš.
Ista ili vrlo slična situacija je sa odraslima koji žive u svom nekom balonu u inostranstvu i ne integrisu se nego samo se gleda domaća televizijska produkcija, samo se druži sa ljudima koji su dole ili sa ljudima iz iste zemlje na zapadu i tako to. Razumijem da je sto je čovjek stariji teze steći prijateljstva, zato su mladi i djeca u dosta boljoj poziciji. Ali ako si već vani, integrisi se.
Mislim da je to bio slučaj sa izbjeglicama koliko sam shvatio koje su došle u švedsku pa nisu naučili jezik i družili se samo sa drugim izbjeglicama koje se također nisu integrisali. I tako socijala kapa a oni ništa ne rade i provode vrijeme sa istima. I onda ni njihova djeca se ne integrisu i bivaju problematična.
Malo sam sada skrenuo sa teme ali ono sto želim da kažem je da je super posjetiti rodbinu i pričati na vise jezika ali ne treba ni u čemu pretjerivati. Neka život teče nekim svojim prirodnim tokom bez pretjeranog forsiranja ičega.