Arty Green na FB o mogucoj promjeni Glavnokomandujuceg ZSU, na preporuku Tom Cooper:
Što se tiče vjerojatne promjene Glavcoma
Usred neuspjeha na frontu, pojavile su se razne spoznaje/glasine o skoroj smjeni Glavcoma. Zapetljano mnogo. Ima i onih "najegzotičnijih", poput one da je Zelenski tražio od predstavnika Sjedinjenih Država i Britanije da preporuče nekog našeg generala da zamijeni Sirskog. Valjda je i to moguće ako je netko na vlasti već provjetrio svog kandidata od "saveznika" i dobio prethodnu suglasnost. No, konačnu odluku ipak će donijeti jedna osoba koja je (šuška se) vrlo osjetljiva na reakcije na društvenim mrežama.
Stoga ću, potiskujući lijenost, iznijeti nekoliko misli na ovu temu. Prvo ću se pozabaviti temom nekoga tko definitivno ne bi trebao ili kategorički ne može biti imenovan za Glavnokomandujuceg. Ako će ovaj post biti zanimljiv, u drugom tekstu ću opisati tko nam zapravo treba na poziciji Glavcoma, pa čak i iznijeti svoju listu preferencija.
Prvo, BEZ DINOSAURA! I sam pripadam ovoj generaciji. Ovi koji sada čine 90% generalštaba su +/- moji vršnjaci. 80-ih sam kao i oni bio kadet, ali 90-ih sam i meni slični otišli u "javnu ekonomiju". Od mladih časnika moje generacije koji su “preživjeli” 90-te, vojska je ostala izrazito neinicijativni, nesigurni ljudi. Negdje krajem 90-ih u vlaku Simferopol- Kijev u paru sa svojim vršnjakom, kapetanom, zapovjednikom mornaričke satnije. Bila je izvan sezone i u grupi smo bili samo nas dvojica. Prošlo je par-tri godine otkako sam napustio državnu službu i zaronio u tada brzo rastući ukrajinski biznis. Ako se sjećam točno, plaća tog kapetana bila je oko 30-40 dolara, a stražari u mojoj tvrtki oko 80-100 dolara. Osim toga, osvojio je još 15-20 dolara na nekim trikovima s imovinom svojih usta i bio prisiljen ilegalno isprazniti kuće ispod pola svojih usta, kako ostali ne bi gladovali.
Nakon nekoliko boca konjaka, čak sam ponudio ovom kapetanu nekoliko radnih opcija s početnom plaćom od 120 USD+ i najbližim izgledom za rast od 300-500. Kapetan mi je uzeo telefon i čak nazvao nekoliko puta, ali nikada nije riskirao da se odrekne svojih 10-12 godina staža zbog mogućnosti da za 10-15 godina dobije mizernu mirovinu. Ne prihvaćaju se argumenti poput patriotizma, shvaćanja da “netko mora služiti”. Tih godina ništa slično nije mirisalo. A ljudi koji su ozbiljno očekivali budući vojni sukob Ukrajine s Ruskom Federacijom činili su se nedostatnima. I ne samo to, velika većina ukrajinskih časnika crnom je zavišću zavidjela časnicima ruskih oružanih snaga do 2014. jer je plaća vojnog načelnika oružanih snaga bila veća od ukrajinskog pukovnika, a gradonačelnik Moskve Lužkov ima pokrenuo veliki program stambene izgradnje u Sevastopolju za vojnike Oružanih snaga Ruske Federacije.
Zato je tada bježanje iz Oružanih snaga Ukrajine u Rusku Federaciju izgledalo kao dobitak Mercedesa na lutriji. Bilo je i prijelaza iz ruskih oružanih snaga u ukrajinske oružane snage, ali iza svakog od njih je bila neka mračna priča. Na primjer, prelazak "heroja" čečenskog rata Mihaila Zabrodskog iz ruskih oružanih snaga u 95. brigadu ukrajinskih oružanih snaga. Inače, čuo sam par verzija o tome, ali nećemo naklapati. Mladi su upis u vojnu školu u pravilu smatrali načinom da besplatno i bez natječaja steknu visoko obrazovanje, a dalje će se vidjeti. Nakon maksimalno par godina časničkog staža sve se već vidjelo, a u vojsci su ostali samo oni koji jednostavno nisu mogli postati bolji kao građanin.
U 2014. godinu ušli smo s odgovarajućom kvalitetom časničkog zbora. Naravno, postoje neki stvarno dobri časnici koji su služili kao časnici u ukrajinskim oružanim snagama više od nekoliko godina prije 2014., ali svaki od njih ima poseban razlog. I takve ljude treba tretirati kao rijetke iznimke. Velika većina sadašnjih karijernih (nemobiliziranih) potpukovnika+ koji su diplomirali prije 2010. praktički su nepodobni za više časnike i generale. Gotovo je beskorisno tražiti novog visokokvalitetnog Glavnokomandujuceg u ovakvom okruženju.
Postoji samo nekoliko časnika u dobi od oko 40 godina čije bi imenovanje dalo ukrajinskim oružanim snagama priliku za stvarno pozitivne pomake, ali preko 42-44+ već je beskorisno. Dobrog dečka možeš naći, ali dobrog Glavkoma više nećeš. Tek je početak rusko-ukrajinskog rata dao motiv mladim i pametnim momcima da odu služiti, a časnicima da ne daju ostavke.
Druga kategorija, gdje ne biste trebali tražiti Glavkomove su miljenici šefova i majora. Riječ je o časnicima koji su karijeru napravili zahvaljujući obiteljskim vezama ili sposobnosti da udovolje šefovima. To su nositelji iste etike kao i naša pokvarena opća kasta, samo mlađi. Takvi će časnici, bez imalo oklijevanja, biti poslani da ubiju ili retransmitiraju "stand to die" tim kako ne bi prekršili zapovijed. "Posebno nadareni" ne samo da ne trepnu pred prijetnjom značajnih besmislenih gubitaka svojih trupa, već i aktivno pokazuju opaku inicijativu. Oni su još od prošlog Vrhovnog suda razvili uvjetni refleks - što više gubiš, to više "vara". Lavovski udio "heroja Ukrajine", "bogdanova" svih stupnjeva i karijera ima upravo takvu prirodu.
Prema glasinama, glavnim kandidatom za Glavcom sada se smatra general Moysyuk. Riječ je o klasičnom "za jednokratnu upotrebu" vlastitih trupa iz produžetka "heroja" čečenskog rata Mihaila Zabrodskog. Iz iste kohorte može se prisjetiti i generala Šandara i čitave plejade mladih pukovnika Oružanih snaga, o kojima časnici Oružanih snaga, ako ih netko pita, mogu ispričati više i više informacija. A u Marinskom korpusu, pod osjetljivim vodstvom "žderača naroda" Sodola, stasali su debelokožni pukovnici i generali. Jedan od njih je sadašnji zapovjednik OS i OSUV "Khortica" Gnatov. Njegovo "izvanredno" zapovjedništvo u OTU Kherson razotkrilo je neke sjajne posade, uključujući moju 24. Sada su njegovi "talenti" jasno vidljivi na našoj glavnoj fronti. Usput, živopisan primjer besmislenosti zamjene Sodolovog "dinosaura i kanibala" jednim od njegovih favorita.
U kopnenim trupama također postoji dosta taktika maršala Žukova. General Zubanich je najviše privržen. Popis je ovdje predug, budući da bivši zapovjednik oružanih snaga i sadašnji načelnik stožera, general Syrsky, više cijeni časnički linč i lojalnost zapovjedniku, što se nikako ne spaja s kvalitetama vojskovođe i, prije ili kasnije, pravi vojskovođa skine combrigu/combat a da se ne dodvori načelniku stožera. Upravo zbog "komandnih navijača" pretrpjeli smo najveće gubitke u ovom ratu. Razboriti časnici sa zdravom etikom, koji su ostvarili karijeru svojim izvanrednim vještinama i sposobnostima, prije ili kasnije se suoče s dilemom slijediti naredbu ili učiniti PRAVU stvar, što obično završi uklanjanjem s dužnosti i premještanjem naopako. Ponekad ih se opozove kada načelnik ima zadatke koje "državni podređeni" ne uspijevaju riješiti pa se takvi časnici vrate na zapovjedna mjesta, ali to se ne događa prečesto. Ići "između kapi", odnosno činiti pravu stvar,a pritom ne naljutiti generale – zadatak koji je gotovo nemoguć.
Dakle, znam samo za jednog generala kojem bih riskirao povjeriti nešto značajno, na primjer, djelić zlog sustava i modernizaciju ukrajinskih oružanih snaga Pa, kako ja "znam", to nikada nisam vidio. Znam te stvari. Ali o ovome u drugom dijelu, ako se saberem.
Nekoliko riječi o "glavnim". Njihova posebnost je brzi rast karijere, obilje "poslova u inozemstvu" i obuka na međunarodnim akademijama. U pravilu imaju odličan engleski, za što su predstavnici NATO-a vrlo cijenjeni i mogu preporučiti Zelenskog. Ali "od rođenja" je truli materijal. Od desetaka takvih "inturista" poznajem samo dva vrijedna časnika, koji su u inozemne akademije/tečajeve dospjeli ne "kožnim" ili "glavnim" kanalima. Naravno da ih ima više nego što znam, ali u mojoj statistici to je oko 1/10.
Ovo su moja razmatranja o tome koga ne možete ili besmisleno imenovati za novog Glavnokomandujuceg. Bit će raspoloženja i živog interesa publike, malo kasnije ću napisati koga i zašto smatram vrijednim biti postavljen na ovu dužnost.