izvrsni direktor wrote: ↑17/10/2024 15:45
Didier wrote: ↑17/10/2024 12:42
skafiskafsnjak wrote: ↑17/10/2024 12:05
Pa svako dijete rodjeno u Njemackoj ce bolje znati njemacki nego nas, koliko god se roditelji trudili … ali najbitnije je da zna nas, kako god.
To je tako kod niže obrazovanih.
Sasvim je moguće naučiti dijete da oba jezika jednako dobro govori, čita i piše. Ali potrebno je dosta truda.
Moguce naravno, ali cemu?
dijete koje ide u vrtic, skolu i na fakultete na njemackom, sport, prijatelji, partneri, tv, sve na njemackom...zasto mu je potrebno da zna na bosanskom tecno pricati o rijetkim vrstama ptica sa africkog kontinenta?? I kakve to veze ima sa nivoom obrazovanosti roditelja?
Pa sve zavisi od toga šta ti je tačno cilj.
Ako želiš da ti dijete bude 100% Nijemac i da više nema nikakve veze sa svojim porijeklom, onda je naravno najbolje da samo zna njemački. Čak je i kontraproduktivno.
Jednostavno, daš djetetu njemačko ili neko međunarodno ime, utuviš mu da ne treba previše da razmišlja o zemlji porijekla, kasnije oženi Njemicu i tjt.
Što je i legitimno, neko jednostavno želi da ostavi određenu kulturu iza sebe i da se svi što brže asimiliraju u kulturu koju smatraju superiornijom.
Ono što mi nije jasno je što onda ti isti roditelji još drže neke veze sa prijašnjom zemljom i tkd. pogotovo mi nije jasno kako neko može i dalje držati lično do te kulture, tradicija, jezika ili čemu već a iduće naraštaje odgajati na drugi način. Ja bih onda radije bio konzistentan, pogotovo se pitam da li ti ljudi onda razviju određen osjećaj inferiornosti i kako žive s tim.
Ja sam lično vazda odrastao u dualizmu, i ne vidim problem u tome. Stvar i jeste što ti jezik ne treba kada te roditelji ubace u određeni kolosijek. Ja koliko sam gledao gledao njemačku televiziju, tako sam i pratio bh. programe od malena. Navečer pratiš neki njemački dokumentarac, pa onda neki film na Cinestaru, ujutru najbolji ćejf sa roditeljima piti kahvu uz naš jutarnji program. Onda ti naravno treba bosanski. Ne treba ti ako roditelji stalno idu na Mallorcu, ali itekako treba ako si po 3-4 puta godišnje u Bosni, ako na Jadran ideš na more, ako si se u Sarajevu prvi put provozao tramvajem, ako si na Bjelašnici i Rostovu prvi put pravo počeo skijati...
Vazda sam furao tako i nikada nisam imao problema, naprotiv. I općenito, šta znači to što sam ja sada negdje? Naravno je i to onda dio mog identiteta, ali šta ako ja sutra opet odem u treću zemlju? 21. je vijek, ja zbog određenih okolnosti sutra opet mogu završiti u Luksemburgu, Francuskoj, Americi, Kini, Australiji.... pa neću onda tamo djetetu dati ime Francois, John, Xi... a sudbina me može opet odnijeti u neku zemlju južnoslavenskog govornog područja...