Kako citam, bilo je gratis kilometara na Igmanskom ceneru na 10k utrci, na racun organizatora.
Vjerovatno je to objasnjenje zasto je nesto sitno ispod sat vremena najbolje vrijeme na 10k utrci sa, cini mi se, ne vise od 200tinjak metara elevacije. Ali generalno, ne znam da li je slucajnost ili ne, svidja mi se koncept domace trail utrke sa ne previse elevacije. Kakav nam je reljef, skoro sve druge utrke su "daj odmah u nebesa da se penjemo". To trkace trkace malo odbija, jer pola ili vise staze nije "trcljivo". Super bi bilo imati 10-20-30-50km trail utrku koja nema ekstremno puno elevacije, vjerujem da bi ovo privuklo mnogo vise cestovnih trkaca nego nase popularne planinske utrke, i vjerovatno ih okrenulo na "pravu stranu".
Dobronamjeran savjet organizatoru, ali i generalno organizatorima slicnih utrka:
Na trail utrkama dvije stvari ne smijete zajebati:
- markacija staze
- okrepe
Sve ostalo moze a i ne mora.
MARKACIJE I STAZA
Problemi sa markacijama nastaju iz nekoliko razloga:
- prvi i najcesci je, organizator nema pretjerano iskustva ni sa ucestvovanjem na trail utrkama, a posebno sa organizacijom. Sto je ok, samo u tom slucaju treba biti toga svjestan i zamoliti nekoga iskusnijeg za pomoc. Barem toga imamo, jer su neke trail utrke u BiH stare skoro 10 godina, a ima trkaca koji ih u regiji trce i duze od toga. Posaljete upite za pomoc ka 5 iskusnijih ljudi, garantujem da ce se bar 2 odazvati da pomogne bez da ocekuje ikakvu licnu korist.
- drugi razlog je to sto organizator uglavnom utrku organizuje "na domacem terenu", gdje mu je svaki kamen poznat. Jako je tesko i pored najbolje volje adekvatno oznaciti takvu stazu, jer se na domacem terenu sve cini logicno, pogotovo kad se hoda. Kada se trci, jos relativno brzo obzirom da je kratka utrka, i kada je neko prvi put na navedenom podrucju, stvari se mijenjaju iz korijena. Jedno od mogucih rjesenja jeste ostaviti par volontera "iza scene" kada je u pitanju oznacavanje staze, na nacin da ne znaju ni kuda staza ide, niti da ucestvuju u markiranju, te ih nakon markiranja staze pustiti da istu testiraju i prijave sve sto je bilo konfuzno. Jos bolje i jednostavno primjenjivo na kratke utrke, opet se pozivam na trkacku zajednicu - zamoliti nekoga ko ucestvuje ili ne ucestvuje na utrci da uradi trening na toj lokaciji i prijavi sve konfuzije sa markacijom. Opet garantujem da bi se bar 2 od 5 odazvalo da nesto takvo uradi bez ikakve licne koristi.
- dodatno, ne direktno vezano za markaciju ali da za stazu, majka mu stara - GPS track staze zajedno sa elevacijskim profilom u 2024. godini MORA biti dostupan takmicarima prije utrke. Ozbiljniji trkaci to koriste da naprave plan utrke, jer trcati utrku a da ne znas da li imas jos 500m elevacije ili ti je do cilja sve nizbrdo je smijesno. Takodjer, mnogi takmicari GPS track ucitaju na svoj sat, i na taj nacin mogu vrlo brzo detektovati ako skrenu sa staze. I opet se pozivam na trkacku zajednicu, ako to ne znate sami uraditi zamolite nekoga da vam pomogne.
OKREPE
Za okrepe je jednostavno, MORA imati vodu (zvuci smijesno, ali bilo je utrka da vode nestane), MORA biti spremna za takmicara kada dodje (zvuci smijesno, ali bilo je utrka gdje na okrepi nema volontera spremnih da "usluze" takmicara, ili ako je slucaj da sluze vodu u casama voda nije nasuta, i slicno - evo recimo ja sam ove godine na Vucko trail-u kojeg smatram najbolje organiziranom utrkom u BiH imao situaciju da sam dosao na okrepu, stajao 15 sekundi da dodjem do rijeci i tek kada sam rekao "moze li malo vode" neko se pojavio sa flasom da mi natoci vodu), MORA biti tacno naznacena gdje se nalazi na stazi (opet mala kritika za Vucko trail, majka mu stara popravite na elevacijskom profilu koji stampate na brojeve takmicara lokaciju okrepe BOBOVICA 2, ovo se vec godinama provlaci kao greska, ona nije na 34.3km kako pise vec u stvarnosti blize 38.3km; zvuci "ma hajde Boga ti, 4km gore-dole, ali tih 4km ima skoro 400m elevacije i za sporije (citaj: normalne) takmicare to moze biti sat vremena ili vise; na tom dijelu staze gdje je vec po kilometrazi trebala biti okrepa, sreo sam vise ljudi (uglavnom stranaca) koji su bili potpuno dezorijentirani, poceli sumnjati u svoj GPS sat, pitali mene koliko mi sat pokazuje, cudili se kako nema okrepe, i slicno).
Zasto je sve ovo bitno?! Posebno na dugim utrkama, ljudi kada se pocnu patiti doslovno zive za narednu okrepu i samo nju vide kao cilj. 'em ces se okrijepiti, jel', 'em ces sresti nekoga i popricati minutu, 'em ti je lakse razmisljati 7-8km unaprijed nego 20-40-80km koliko imas do kraja. I sta se desi kada ili nema vode/hrane, ili nema volontera, ili ih boli klinac za takmicara, ili je okrepa sat vremena dalje nego sto pise?! Razocarenje - jedina stvar kojoj si se radovao posljednih 2 sata je totalno razocarenje. To je psiholoski efekat, i nerijetko mnogi bas tada odustanu, jer mozgu bas treba jos samo mali razlog da kaze "e vidis da danas nista ne ide, odustani". Fizicki/fizioloski? Pa ides sat ili vise bez vode i hrane na koju si racunao po onom sto ti je organizator dao kao podatak. Dehidriras, kolabiras, itd.
Da ne kaze neko "ovaj uzeo na zub organizatore Igmanskog cenera". Ovo je moj dobronamjeran savjet svima (konretno za Igmanski cener jedino pozudano znam da je bilo problema sa markacijama, ostalo ne znam), jer iz razgovora sa rajom i nekih izvjestaja od prethodnih godina (portal moje trcanje) moze se zakljuciti da slicnih situacija u manjoj ili vecoj mjeri ima kako na malim tako i na mnogo vecim utrkama: Skakavac trail, Jahorina ultra trail, cak i Vucko trail kao najbolja trail utrka u BiH, Gracanica, Visoko, itd.
Kako god, jako je pohvalno sto se organizatori uglavnom odmah ispricaju za propuste, konkretno znam da je tako bilo za odredjene greske za Igmanski cener, Vucko trail, Visoko.
Samo treba malo spustiti ego kada je rijec o organizatorima i principu "kako cemo, lako cemo, sve cemo sami, ne treba nam niko". Zasto je toliko ega prisutno kod nas u rekreativnom trcanju i rekreativnom planinarenju, ja ne znam. Zna li iko planinara koji je clan nekog drustva a da na sva zvona ne pljuje i kudi sva ostala drustva?!
