24. srpnja 2023
Usred izvješća o još jednom udaru ukrajinske bespilotne letjelice na Moskvu, plus dodatnim udarima Strom Shadow/SCALP-EG na ruska skladišta opskrbe na okupiranom Krimu, ali i ruskom napadu Shahed na luku Roni, u delti Dunava – i samo 90 metara (ponavljam radi naglaska: 90 metara) od teritorija Rumunjske/EU/NATO-a … . a kao reakcija na različite reakcije 'čitatelja' na moje izvještavanje zadnjih dana, uhvatio sam se kako razmišljam o tome kakva se 'velika igra' igra u Ukrajini.
….završio sastavljanjem popisa problema i rezultata…. Nešto u sljedećem smislu, iako stalno raste što duže razmišljam o ovoj aferi...
Glavni problem su očekivanja, inteligencija i obuka.
Problem br. 1: potaknuta i mainstreamom i društvenim medijima, očekivanja ukrajinske i zapadne javnosti o ovoj protuofenzivi su previsoka. Bili su (i uglavnom ostali) 'maksimalisti': stvarajući dojam da 'ZSU samo treba napasti kao u istočnom Harkivu prošle godine, a Rusi će pokleknuti i pobjeći'.
Kako biste bili sigurni: imajte iskustva iz prve ruke u tom pogledu. Tijekom intervjua jednoj od većih ukrajinskih TV postaja, još u veljači ili ožujku, kada sam 'upozoravao' da budemo strpljivi i da ne očekujem previše od ove ofenzive, pogotovo ne brze i lake uspjehe, jedan ukrajinski TV-komentator mi je uzvratio – i to uživo, uz ciničan osmijeh – da sam ja nešto poput 'profesionalnog pesimista' i da će mi Ukrajinci dokazati da sam u krivu. Morao sam se suzdržati da ne odbrusim da bi trebala ići na prvu crtu i naučiti nas sve kako voditi ovu ofenzivu tako što će osobno predvoditi prvi napad...
….u još jednom, sličnom slučaju, nisam se mogao suzdržati i stvarno sam zauzvrat pitao: a, tko je rekao da ofenziva mora ići brže i brže se završiti…?
Postavite si ista pitanja: znatiželjan sam čuti odgovore.
Problem br. 2: čini se da su takva očekivanja stvorila političku nužnost. Situacija u kojoj je ukrajinska vlada počela očekivati od ZSU-a da učini, i da uspije, bez obzira na okolnosti. Nije iznenađujuće: ofenziva je pokrenuta prerano, loše pripremljena i s prevelikim očekivanjima.
Problem broj 3: kako ukrajinska vojna obavještajna služba (GUR MO), tako i sve obavještajne službe NATO-a nisu uspjele voditi odgovarajuće obavještajne podatke na terenu, kako bi doznali o proširenju ruskih minskih polja, te doznali da Rusi planiraju obranu već na prvoj crti dodira.
Ova, 'jedna', pogreška, ovaj neuspjeh – ima brutalne posljedice, i ide ravno na ruku Puddingu-, i svim hordama njegovih obožavatelja u inozemstvu. (Toliko da ću jednom izdati preporuku, što inače nikad ne radim: da sam ja glavni, 'negdje gore u Kijevu', bilo bi puno ukrajinskih časnika – i barem isto toliko zapadnih savjetnika – koji bi bili otpušteni na licu mjesta; dapače: potonjima bi bio zabranjen ponovni ulazak u Ukrajinu do kraja života.)
Problem br. 4: NATO savjetnici jednostavno nemaju borbenog iskustva u vođenju velikih, konvencionalnih ratova s takozvanim 'vršnjačkim' protivnicima. Nemaju nikakvog borbenog iskustva u borbi protiv VSRF-a. Shodno tome, nikada nisu očekivali puno stvari. Nisu očekivali da će Rusi iskoristiti priliku da imaju gotovo godinu dana vremena da pripreme svoje obrambene položaje. Nisu očekivali da će Rusi postaviti tako velika minska polja kao oni. Nisu očekivali da će se Rusi boriti 'već' na liniji dodira, itd., itd., itd.
Problem br. 5: ….a budući da zapovjednici ZSU-a nemaju iskustva u vođenju velikih ofenzivnih operacija, slušali su savjetnike NATO-a.
Problem broj 6: u nedostatku preciznih obavještajnih podataka o ruskim minskim poljima i obrambenim položajima te u nedostatku iskustva u operacijama ove vrste, ni NATO-savjetnici ni ZSU-planeri nisu shvatili kako će se Rusi braniti. Očekivali su plitka minska polja, koja su – relativno: to ovisi o količini teške opreme koju netko ima – 'laka' ili za krilo ili za čišćenje i prijelaz; zatim napad i juriš na 1. crtu ruske obrane; a zatim ponavljanje vježbe na 2. , a potom i na 3. crti , do proboja u operativnu dubinu VSRF.
Problem broj 7: NATO je zakasnio (oko godinu dana) s odlukom o početku isporuke teške opreme, a potom i s isporukom barem dovoljno teške opreme potrebne za operaciju ove vrste.
Problem br. 8: NATO je isporučio premalo opreme za inženjeriju/razminiranje.
Problem br. 9: nije iznenađujuće, NATO je kasnio s pružanjem obuke za ZSU i na toj opremi.
Problem br. 10 (iako 'najgori od svih'): Ne čudi me ako idiotski i korumpirani izvršni direktori zvani 'političari' zaduženi za različite NATO-države ne mogu shvatiti sam opseg i veličinu, a time i potrošnju streljiva u ovom ratu. Ako im nedostaje predviđanja da shvate što će učiniti sljedećih mjesec dana, sljedećih šest mjeseci, godinu dana ili dulje (bilo što dulje od sljedećih izbora; au zemljama poput Austrije: čak ni to). I, općenito, naučio sam sebe da nemam nikakva očekivanja. Stoga nisam iznenađen (niti razočaran) ako su tek ove godine – najmanje 12 mjeseci nakon sveobuhvatne ruske invazije – došli na ideju da ozbiljno povećaju svoju proizvodnju streljiva.
Ali, i ako ništa drugo, 'slučajno' znam iz prve ruke da svi naši slavni političari ovise o savjetima svojih obavještajnih službi i političkih savjetnika, i naredbama svojih oligarha-gospodara – koji su svi zakazali…. 'jadno' je preslab izraz koliko... i to opet, i opet, i opet. Doista, može se reći da su svi institucionalizirali umjetnost strateških neuspjeha. Pretvorili ih u profesiju. Jer propadaju barem 'punu generaciju, ako ne i dvije-tri' (jedna generacija = 20 godina), i to u svakoj prilici (ako ima kakvih nedoumica, pogledajte Afganistan, Irak, Mali, Libiju, Siriju…. Rusiju, Ukrajinu….)
Čudi me, međutim, da i ukrajinsko političko vodstvo propada barem jednako jadno: uostalom, lokalna je oligarhija već odavno naučila lekcije – što je, osim duha otpora i volje za borbom većine Ukrajinaca (ali posebno onih koji služe u njihovim oružanim snagama) – glavni razlog zašto zemlja još stoji.
...na ovaj ili onaj način, rezultat svega ovoga je da je NATO kasnio u isporuci potrebnih navođenih topničkih raketa i drugog topničkog streljiva.
Problem br. 11: čak i kada je NATO shvatio da – čak i kada isporuči sve što je obećao isporučiti u prvoj polovici ove godine (što još uvijek nije slučaj, a u međuvremenu je kraj srpnja) – to još uvijek neće biti dovoljno za uspješnu ofenzivu, odlučio je računati na ukrajinsku volju da se bori za svoj uspjeh….
...u ovom trenutku tipkam samo jednom rukom: druga ne može prestati stvarati dlanove za lice... stoga ću prestati nabrajati probleme i prijeći na 'rezultate'... a ima ih mnogo...
Rezultat br. 1: Zahvaljujući moru idiotarija 'profesionalnih' mainstream medija i društvenih medija – koji nikada ili gotovo nikad ne objašnjavaju pozadinu i kontekst, nego zapravo služe 'zabavi' – suvremena 'javnost' razvila je riblje pamćenje. Ljudi su zatrpani ultra-velikim količinama nevažnih informacija i neprestano im odvlače pažnju od onoga što je stvarno važno do stupnja u kojem većina ljudi ima problem sama s definiranjem onoga što je važno.
To ide u prilog Puddingovim PRBS-strojevima i njihovim industrijalcima. Oni stvaraju dojam da svaki pojedini neuspjeh Ukrajine, svaki neuspjeh NATO-a, multiplicira kvazi-uspjeh Puddinga i njegovih Dirlewangera u Ukrajini.
Vidi: svaki uništeni Leopard ili M2/M3 Bradley = gubitak rata. Barem stvoriti dojam 'boriti se s Rusima je uzaludno, nikad neće uspjeti'.
Sukladno tome, kada protuofenziva nije 'trenutni uspjeh' – to je 'trenutni neuspjeh'. A kada Ukrajinci pretrpe još jednu šaku gubitaka, 'gube 1000 dnevno'...
Rezultat br. 2: U IT sektoru kažu nešto poput, 'ako ste u nedoumici, kliknite na reset'. Nije iznenađujuće, kad su bili u nedoumici, NATO-vi savjetnici i zapovjednici ZSU-a 'kliknuli su na resetiranje' i 'nisu mogli nego' planirati 'klasičnu/tipičnu NATO-ovu operaciju' – iako također onu koju je lako predvidljivo za Ruse, a zatim i onu bez zračne nadmoći. Kao posljedica (prvenstveno vezana uz obavještajni propust) ZSU se za ovu operaciju pripremila na neadekvatan način.
Za operaciju ove veličine i opsega, NATO bi bombardirao Ruse 'mjesec ili dva' – iz zraka (lovački bombarderi), taktičkim balističkim projektilima (poput ATACMS-a), navođenim topničkim raketama (poput M142 HIMARS i M270 MRLS) i konvencionalnim topništvom. Prvo bi se pokušalo uništiti rusku protuzračnu obranu, zatim uništiti njihove zapovjedne čvorove i logistički sustav, prije nego što bi se prebacilo na ciljanje pojedinačnih položaja duž prve crte. Tek nakon što bi se sve to dovoljno 'omekšalo', NATO bi poslao svoje mehanizirane formacije – vidi: oklopna oprema potpomognuta borbenom inženjerijom – da očiste staze kroz minska polja. Na taj bi način očekivali da će uništiti rusku sposobnost da 'nahrani' pojačanja i zalihe na bojišnici, zatim uništiti većinu ruskih položaja koji štite minska polja, zatim očistiti staze za napredovanje,
Međutim, NATO je odbio (i još uvijek odbija) isporučiti zračne snage Ukrajini. Sukladno tome, ZSU je morao krenuti u ofenzivu bez potpore zračnih snaga (vidi: uz potporu samo 15-25 zračnih napada PSU-ovih lovačkih bombardera dnevno), a pogotovo bez tjednima/mjesecima duge zračne pripreme bojnog polja. I zato što ostaje kritično manjak topničkih granata: također bez dovoljne topničke pripreme bojnog polja... što me dovodi do sljedeće točke.
Rezultat br. 2:budući da je NATO toliko kasnio s isporukom teške opreme i streljiva, ZSU je kasnio s početkom topničke pripreme za ovu operaciju. Naravno, počela je gađati ruske zapovjedne čvorove i logističke centre već u svibnju, ali je imala premalo topničkih raketa i dalekometnih topničkih granata da izvrši ovu zadaću u dovoljnoj mjeri prije nego što kopnene snage krenu u napad. Zapravo, većina potrebnog streljiva stigla je tek u lipnju, kad je ofenziva već počela: tek od tada možemo vidjeti Ukrajince kako udaraju na mostove, željeznice, skladišta i ruske zapovjedne čvorove – i to nekako 'dovoljno', iako još uvijek daleko od 'idealnog' tempa. Razlog je taj što PSU nema dovoljno zrakoplova da rasporedi dovoljno Storm Shadows odjednom,
...pa čak i tada: nekoliko tjedana ZSU-ove 'topničke pripreme' (tj. 'topničke reakcije'), gotovo je ponestalo topničkog streljiva, jer NATO ne može isporučiti više od – možda – 60 000 granata mjesečno, dok ZSU treba najmanje 100 000, iako bi idealno trebalo 300 000 granata mjesečno.
Obratite pozornost: SAD je tek u tom trenutku (početkom srpnja) dao dozvolu za isporuku DCIPM topničkog streljiva (tj. granata 'kazetnih bombi')….
... zbog čega se pitam: zašto je bilo koji od uključenih savjetnika u Bijeloj kući i Pentagonu još uvijek plaćen da obavlja svoj posao? Svi su trebali biti otpušteni barem još u svibnju… Isto vrijedi i za nekoliko odgovornih likova u Kijevu: protraćili su najmanje 6, vjerojatno 9-10 mjeseci sa 'zahtjevanjem i pregovaranjem F-16', umjesto da su se pobrinuli da ZSU dobije dovoljno topničkog streljiva, topničkih oruđa, sustava protuzračne obrane, sustava elektroničkog ratovanja, teškog pješačkog naoružanja i mini-UAV-ova, pronto, još u jesen prošle godine. godine.
Rezultat br. 3: doista, pokazalo se da su ZSU i PSU toliko kratki na takvim platformama kao što su udarni zrakoplovi i višecevni raketni bacači za sustave M142 i M270, da su SVI oni zaokupljeni podržavanjem ofenzive u južnom Zaporožju već više od 1,5 mjeseci.
Posljedica: Ukrajinci nisu mogli izvoditi slične napade na koncentraciju ruskih snaga u zapadnom Lugansku (neki kažu da to broji do 100.000 vojnika). Zauzvrat, to je omogućilo Rusima da pokrenu svoju protuofenzivu u tom području….
(...morao sam prestati, a sada sam napravio dlan za lice s dvije ruke... Može li mi netko, molim vas, posuditi još nekoliko ruku...?)
…i tako dalje, i dalje, i dalje…
Negdje oko pozicije 'br. 90+' ove 'ljestvice' je sljedeće:
Rezultat br. 99: barem je ZSU – relativno – brzo shvatio da ne može nastaviti ovu protuofenzivu onako kako je planirano. Da ne može nastaviti s 'mehaniziranim napredovanjem iznad ruskih minskih polja'. Tako se, umjesto da ojača neuspjeh (jedan od smrtnih grijeha u vojnim znanostima), prešlo na jedini način borbe u kojem je jasno nadmašio Ruse: 'tehnogerila'. Pogledajte: mali odredi ('obično', ali daleko od 'uvijek') dobro obučenog, dobro opremljenog pješaštva, često poduzimani noću.
Zašto to? Protivnika je najlakše poraziti kombinacijom iznenađenja, preciznosti, vatrene moći i manevra. U suštini, iznenađenje se sastoji od napada u neočekivanom trenutku u vremenu i na neočekivanom mjestu (iako, gotovo svaki pojedinačni napad je iznenađenje neprijatelja); manevar se sastoji od dovođenja vašeg oružja u povoljan položaj (i unutar njihovog učinkovitog dometa); preciznost posjedovanja dobrih podataka o ciljanju, oružja dovoljno preciznog za pogodak i trupa obučenih za precizno raspoređivanje oružja; a vatrena moć je sama težina eksploziva koji se može baciti na neprijatelja. Što veću težinu nečije topništvo može rasporediti, s većom preciznošću, to je bolji rezultat. Problem: ZSU ne može manevrirati zbog minskih polja. Vrlo je precizan (dogmatski slijedeći NATO-ove teorije o 'jedan pucanj – jedno ubojstvo'),
Dakle, ZSU pokušava zamijeniti topništvo 'kirurškim pješačkim udarima' (i, u obrani: mini-UAV-ovima). Pogađa lokalni neprijateljski stožer, možda poznate ATGM-položaje topništvom, dok saperi čiste rutu prilaza, a zatim – i kako je jučer objašnjeno – napada položaj, ubija neprijateljske trupe itd.
Rezultat br. 100: budući da ZSU daje sve od sebe da izbjegne gubitke – budući da većina zapovjednika brigade radi bilo što drugo osim 'vode mesne napade' (oni se ističu u tome što dopuštaju Rusima da to rade, i to bez iznimke) - ova metoda ofenzivnih operacija rezultira vrlo, vrlo, sporim napredovanjem.
Rezultat br. 101: Ishod bilo kakvog napada ovisi o kvaliteti obuke dotičnih trupa. Na primjer: superpametni NATO savjetnici obučili su neke od ukrajinskih brigada kako jurišati, ali NE i kako zadržati osvojene položaje u slučaju neprijateljskog protunapada. A ako trupe nisu obučene za držanje položaja, ili nemaju dovoljno borbenog iskustva da bi same naučile lekcije... pa, onda se ili moraju povući ili trpe nepotrebne gubitke.
... pored gubitaka koje redovito trpe dok pokušavaju razminirati prilazne rute – i to tiho, tako da ih Rusi ne otkriju na vrijeme za protumjere (poput topničkih/minobacačkih i zračnih napada, sijanja dodatnih mina itd.).
... idemo brzo naprijed ('jer sam dosegao ograničenje za jednu objavu)...
Rezultat br. 159: puko vrijeme koje je Rusija dobila (prvenstveno neuspjehom NATO-a da značajno pojača ukrajinske oružane snage i stalnim odgodama u opskrbi još više oružja i streljiva), omogućilo joj je da se prilagodi gubitku svojih mirnodopskih oružanih snaga. Omogućio je Rusima ne samo postavljanje ogromnih minskih polja, već i početak zamjene svoje oštećene artiljerije dronovima poput Lanceta i sličnim oružjem. To se sve više osjeća na bojnom polju, a neki od uključenih Ukrajinaca opisuju situaciju u smislu da Rusi u međuvremenu znatno nadmašuju ZSU-ove sposobnosti na ovom polju.
…i tako dalje, i dalje, i dalje…
Ne brinite: ima dobrih stvari u ovom moru 'loših vijesti'.
Na primjer, ono što ide u prilog ZSU je na taktičkom planu. Na primjer: VSRF je tradicionalno fiksiran na svom položaju i (još uvijek) vezan za svoja vozila. Znači, Rusi rijetko manevriraju svojim jedinicama (osim kada dovode rezerve da nadoknade gubitke i kada izvode protunapade), oni rijetko pomiču svoje trupe sa svojih položaja, a njihove trupe su rijetko udaljene više od 100 metara od svojih vozila. Zbog toga ih je puno lakše pogoditi, zbog čega trpe ogromne gubitke čak i kada su zaštićeni svojim utvrdama.
(Znam: ljubitelji pudinga i svi mogući štoštabotisti ovo nikada neće shvatiti i/ili prihvatiti, ali takav je život….)
Ipak, sada je aktualno pitanje: hoće li ZSU zaustaviti ovu operaciju i 'pričekati' da bolje obuče svoje trupe, a Zapad da – možda – isporuči dodatnu tešku opremu i streljivo? Ili će nastaviti na način na koji se trenutno bori?
Mislim da je to nešto što samo najviši ukrajinski zapovjednici mogu odgovoriti.
Sve pod uvjetom da su SBU i GRU MO počeli isporučivati mnogo bolje obavještajne podatke s bojnog polja (onda se, očito, Ukrajina ne može stvarno oslanjati na NATO da obavi taj dio posla, barem ne na ozbiljno koristan način), oni znaju o stvarnom stanju VSRF-a. Znaju koliko su Rusi vojnika i oružja izgubili, koje rezerve imaju u kojim dijelovima Ukrajine i koliko zaliha i streljiva dobivaju. Znaju i kakve je gubitke ZSU pretrpjela do sada, koliko ZSU troši streljivo i koliko daleko mogu gurati.
Prije svega, oni znaju – i to bolje od bilo koga od nas – da je do sada bilo najmanje 4-5 slučajeva u kojima su ukrajinske protuofenzive bile uspješne samo zahvaljujući raspoređivanju dosta vatrene moći, pješačkim napadima i puno strpljenja. Vidi Kijev, vidi Černigov, vidi Sumi, vidi Liman, vidi Herson. Naprotiv, bila je samo jedna uspješna 'brzinska manevarska operacija' (istočni Kharkiv).
'Rezultati' su sve drugo osim 'seksi', a još manje 'spektakularni' kao što bi mnogi Ukrajinci, a masa njihovih pristaša na Zapadu željela da budu….ali, očito, to tako funkcionira.
i sto je najbolje, meni je Kiki bio rega poprilicno. Nije ga bolio kurac za Kurdima, i imao je tu emociju postenjacine, nekog ko osjeca i patnje drugih a ne samo svoje.
, laser kvotao Kikija u par minuta sasvim suoprotna mišljenja
i sto je najbolje, meni je Kiki bio rega poprilicno. Nije ga bolio kurac za Kurdima, i imao je tu emociju postenjacine, nekog ko osjeca i patnje drugih a ne samo svoje.
Klišivka pred oslobađanjem...