¤ jelena ¤ wrote: ↑03/10/2021 21:14
Hm...možda griješim, ali prije bih rekla da je tvoje tumačenje Boga binarno, a ne Bog....ili ideja postojanja Boga - kako god.
U ovom tvom ogromnom postu napisano je mnogo rijeci a receno veoma malo. To i jeste osobina sive zone. Kako bog nije binaran? Ili vjerujes u njega ili ne vjerujes. Ako vjerujes onda je logicno da se ponasas na nacin koji je prikladan tvom vjerovanju. Inace lazes samu sebe. Vjernici lazu sami sebe da su vjernici. To je surova istina. Zele biti vjernici kako bi imali osjecaj da su dobri ljudi i da cine pravu stvar. Al haj da ne duzim, nego da citiram odredjene dijelove tvog posta i dam komentar na iste.
Bog je zamišljen kao apsolut, a apsolut ne može nikako biti binaran i isključiv tako kako ga ti doživljavaš ili tumačiš.
Ja bih ideju Boga, u svojoj glavi, naravno, mogla uporediti npr. sa idejom postojanja dobra, na neki način. Ne staviti znak jednakosti, nego poimanje i težnju ka toj vrijednosti uporediti sa vjerovanjem u postojanje Boga i svrhom tog vjerovanja.
Dobro je ideal i ja ne mogu ni za jednog čovjeka, koliko god ga dobro poznavala, reći da li je dobar ili nije. Za sebe - pogotovo.
Dobar čovjek može danas bti dobar, a već sutra može uraditi nešto....slagati nekog, udariti nekog....iz bilo kog razloga....uvrijediti ili sopstvenom nepažnjom, povrijediti ili ubiti nekog drugog čovjeka....opet kažem iz bilo kog, opravdanog ili neopravdanog razloga, nebitno. kad god i šta god od navedenog uradi, čovjek će time smjestiti sebe u to što ti nazivaš ''siva zona'' - prostor između dobra i zla, sa elementima i jednog i drugog. Koliko god učinjeno bilo opravdano, sam osjećaj krivice, osjećaj neprijatnosti ili likovanja i zdovoljstva....nakon štete ili bola učinjenog nekom drugom... tom čovjeku i njegovoj savjesti će biti potvrda da u datom trenutku svog života nije uradio nešto dobro i da tada nije bio dobar - ponavljam: bez obzira na okolnosti i namjeru.
Pitanje dobra je isto kao i pitanje boga. Tu se slazemo. Dobro ne postoji kao sto ne postoji ni bog. Mi ljudi definisemo rijec dobro i to ga prvenstveno definisemo iz nase perspektive. Ako nesto meni/nama koristi onda je to dobro, a ako nam steti onda nije dobro. Priroda je ambivalentna prema nasoj perspektivi. Virus udje u covjeka i iz nase perspektive to nije dobro. Is virusne perspektive to je dobro. On se razmnozava. Iz aspekta evolucije nema veze jer je u pitanju prirodna selekcija. Ono sto je priroda oduvijek radila. No samo smo mi ljudi toliko samoljubi i egoisticni da smo izmislili termin dobra kako bismo opravdali svoje akcije. Dobro ne postoji, bas kao ni bog. Zato i imas sivu zonu jer je rijec o istoj ljudskoj umotvorini.
Znači, ako ćemo realno i objektivno... koliko je to moguće....svaki čovjek, bez obzira na to da li je on vjernik ili ne, maltene cijeli svoj život provodi u toj tvojoj ''sivoj zoni'' u kojoj može samo da teži ka onoj bijeloj, svijetloj strani ili nekoj od boja u spektru...kako god, a da se udaljava od one crne (figurativno rečeno) pa tako i onaj koji je nekom nešto ukrao ako to ukradeno vrati namiriće štetu koju je drugom učinio, ali i dalje ostaje mrlja....ili ako je nekog slagao (a ko to nikad nije slagao?), može priznati i izviniti se, ali eto njemu još jedne mrlje i kamena spoticanja u vidu nepovjerenja u komunikaciji sa tim nekim koga je obeštetio i obmanuo. Isto je i sa naizgled bezazlenim, dobronamjernim šamarom ili tučom u djetinjstvu....nebitno. Ali...bez obzira na većinu navedenog, taj neko može ostatak svog života provesti kao pošten i nenasilan čovjek što je sasvim dovoljno da ga drugi smatraju dobrim...sem tog jednog, recimo, o kojeg se ogriješio. Ili...čak i oni najgori, čija zlodjela pamti cjelokupno čovječanstvo, imali su one druge koji su ih voljeli, divili im se...i smatrali ih primjernim i dobrim. Dakle....svaki čovjek još od djetinjstva ili mladosti... živi u toj ''sivoj zoni'' i to, u mojoj glavi, nema nikakve veze sa postojanjem ili nepostojanjem Boga, nego sa čovjekovom prirodom, moralnim kodeksom koji nije uslovljen vjerom u Boga i sposobnošću introspekcije.
Da, upravo zato sto dobro/zlo ne postoji. Postoje samo interesi. Pojedinca i grupe. Dobro i zlo su relativne kategorije i zavisi iz koje perspektive posmatras iste. Hajmo uzeti jedan ekstreman primjer. Hitler. Mislis li da je Hitler i ekipa smatrali da to sto cine je zlo? Mislis li da je Slobodan Milosevic smatrao da je zlo to sto je njegova vojska uradila? Srpskoj pravoslavnoj crkvi nikada nisu smetali cetnici. Cak su ih i blagosiljali kad idu u rat. Bosnjacima se to i nije bas cinilo dobrim. Isto tako ne mislim da su srbi uzivali u Jasenovcu, ali je katolicka crkva blagosiljala te pohode. Hrvati i nemaju bas nesto mnogo protiv toga. Krstaski ratovi su isto primjer kako neki cin nekome izgleda dobro a drugima zlo. Dobro je relativan pojam.
Mozda u tvom idealistickom svijetu "biti dobar" znaci napredovati na putu da drugima ne cinis ono sto ne bi sebi volila da ti neko ucini. No to je samo tvoja istina. Drugi ljudi ne dijele taj koncept.
Ista je stvar i sa odnosom vjernika prema Bogu....za njih uzvišenom i sveprisutnom autoritetu čiji je način kažnjavanja samo malo slikovitije predočen vjerniku (a bome i svakom nevjerniku koji je svete knjige pročitao) od kažnjavanja od strane sopstvenog osjećaja krivice i savjesti jednog nevjernika. Vjernik će vjerovati u taj slikoviti opis u svetoj knjizi na neki svoj način i boriti se da što prije ispravi grešku da ga Bog ne bi na opisani način kaznio, a ateista će se isto boriti da ispravi grešku, koliko je to moguće, ali vođen nekim drugim motivom....da bi ublažio nepodnošljiv osjećaj krivice i neprijatnosti koji ga sputava u svakodnevnim aktivnostima.
Ali ja nemam osjecaj krivice, a ateista sam. Ja se veoma lijepo osjecam u svojoj kozi i ne treba mi bolje. No hajde da udjemo malo dublje u ovu tematiku. Kakva je logika u kaznjavanju? Bog me voli, stvorio me je, sav svemir haman napravio da bi mi ugodio i onda me kaznjava. Meni to zvuci kao los odnos roditelja s djecom. Roditelj koji tuce svoju djecu zato sto su nesto pogrijesila. A dijete nije pogrijesilo nego je samo bilo radoznalo ili se zaigralo s drugom djecom pa nesto razbilo. Kad roditelj istuce dijete to nije znak da je dijete pogrijesilo. To je znak da roditelj nije emotivno sazrio da ima djecu. Zasto ja nikada nisam udario svoje dijete? A jesu mi izvukli zivac bezbroj puta.
Bog kojeg ti opisujes je zaprao imaginacija roditelja u glavama odraslih ljudi. Roditelji su ti koji su te pazili dok si bila mala. Oni su bili tvoje utociste i skloniste. Pruzali su ti zastitu. Ako bi te i udarili to je bilo zato da te nauce pravom putu. I ti kad narastes, posto si i dalje emotivno nezrela osoba, tog roditelja trazis u nekom imaginarnom liku. KOjeg eto nazoves Bog. To je zapravo tvoj otac. Isto tako nezrela osoba.
Čak i biti ateista možda nije stoprocentno u stvarnosti, kao što to ateistima izgleda. Čovjek može da ne vjeruje u postojanje Boga iz svete knjige i da negira njegovo postojanje, ali ideju postojanja Boga i njenu važnu ulogu u prirodi čovjeka, istoriji kulture i civilizacije niko iole obrazovan ne može negirati. Banalizovati nešto što je staro koliko i samo čovječanstvo i prati razvoj čovjeka od prvobitnih ljudskih zajednica pa sve do danas i porediti to nešto sa vjerovanjem u nekakve babaroge, krajnje je površno i samo banalizuje čovjeka kao kompleksno misaono biće.
Ovo su vec tvoje predrasude. Imas koliko hoces obrazovanih ljudi koji negiraju boga. Ideja o bogu, koju ti pripisujes prirodi covjeka, je zapravo potreba za sigurnosti i stabilnosti. Citavo nase postojanje, evolucijski gledano, bazira se na ideji optimizacije resursa. Sto manje resursa trosis to je veca sansa da prezivis. Ako nadjes nacin da dobijes vise resursa ili da nekako ustedis iste, veca je sansa da prezivis i nastavis vrstu. Na istom principu funksionise i nas mozak. Umjesto da svaki put detaljno analizira okruzenje oko sebe, mozak pravi MODELE koji se s vremenom updatuju ali ne bas mnogo. Ljudi koji to ne mogu uraditi dobiju dijagnosu AUTIZMA. Upravo zato sto ne mogu napraviti model u svojoj glavi, sto vecina ostalih mozgova moze uraditi.
Sto su modeli korisni? Pa ne trosis energiju na nepotrebne stvari, nego je mozes potrositi na druge aktivitete koji su kljucni za prezivljavanje i nastavak vrste. Neko te modele naziva i autopilot. Zbog toga mozes voziti biciklo bez da razmisljas kako. Zbog toga ti je svejedno kakav je raspored jastuka na tvom kaucu. Da ne idemo sad u detalje.
Uglavnom, bog je takodjer model. Model roditelja koji te pazi i cuva od nevolja. Model spasitelja koji ce uciniti da ne nestanes. Ti ces biti vjecna i tvoje postojanje ima svrhu. Nije bog u prirodi covjeka. U prirodi covjeka je modeliranje. Bog je samo virusni model koji se ubacio u evolutivno korisnu funkciju mozga. Bas kao kad se kompjuterski virus ubaci u kompjuter i koristi njegove resurse za svoje potrebe. Bez modeliranja, mi bismo izumrli kao vrsta. Modeliranje je prirodni dio covjeka a ne bog. Bog je samo jedan od modela koje imamo.
I...na kraju... samo vjerovanje u postojanje Boga nije zasnovano na zakonima i kriterijima nauke, tako da se istim ne može ni negirati niti se navedeni kriteriji mogu svrhovito i uspješno primjenjivati na vjeru u Boga. Vjera u Boga ili čovjekova religioznost to je duhovna/umna djelatnost kojom ne vladaju zakoni fizike, biologije, ekonomije....i ostalih nauka, ali logike ima sasvim dovoljno jer da je nema nikako u religijama, sadržajima svetih knjiga i njenim zakonitostima, one ne bi ni bile prijemčive tolikom broju ljudi i ne bi bilo moguće približiti je čovjekovoj sposobnosti rasuđivanja.
Ljudski um je veoma lagano prevariti. Otidji na bilo koji madjionicarski show pa ces se uvjeriti. Mi smo puni predrasuda i nas mozak funkcionise na modelima kako sam iznad objasnio. Madjionicari su samo otkrili par tih modela i "zloupotrijebili" iste da nas zabave. Ja znam kako urade taj trik, ali me opet prevari. Zato sto moj mozak funkcionise na modelu. Ima program u sebi sa bugovima i greskama. Jedan od tih programa je vjerovanje u imaginarnog roditelja.
Sličnu stvar radimo i sa sadržajem umjetničkih djela, književnih pogotovo, a i druga znaju biti podvrgnuta banalizovanju pa se stalno spotičemo, do granica apsurda omalovažavamo kulturu... a umjetničkim djelima i umjetnosti ne nanosimo nikakvu štetu i ta djela nas, kao i njihov značaj, jednostavno, nadžive.
Zajednicka stvar bogu i umjetnosti je sto sto su ljudske tvorevine. Zato se i mogu banalizirati.
Eto, to su samo neki od problema sa religijom...isključivost i banalizovanje u tumačenju, a tome su skloni i vjernici i ateisti...
Pa ateisti se ne pretvaraju da ne banaliziraju. Mi to otvoreno kazemo. Vjernici su problem jer glume da postuju propise a u stvarnosti se ponasaju kao da boga ni nema.