MMM1977 wrote: ↑06/02/2021 16:39
Ne da mi se diskutovati sa nadobudim ekonomskim analfabetom koji ne uvažava tuđe mišljenje.
Priča o ekonomskom patriotizmu je ekonomska utopija, jer tržišta ne funkcioniraju na principima želja i pozdrava, nego na principima inicijativa. Kada potrošač uđe u bilo koju prodavnicu da obavi kupoprodajnu transakciju, on maksimizira vlastiti interes. Što znači, hoće da kupi što viši kvalitet za što nižu cijenu.
Kada stane pred policu sa vodom ili mlijekom (izdvajam ove proizvode jer ih je Kapo naglasio), s obzirom da je riječ o homogenim proizvodima, što će reći proizvodima koji se ne razlikuju mnogo od jednog proizvođača do drugog, maksimizacija njegovog interesa svodi se na cijenu. Razlog zašto imamo deficit nije taj što je potrošač glup i ne gleda šta trpa u korpu, kako to kaže Kapo, nego taj što niža cijena stranog proizvođača implicira da potrošač maksimizra svoj interes izborom njegovog artikla. Drugim riječima, postoje tržišne inicijative koje ponašanje potrošača usmjeravaju u pravcu deficita i ovaj se samo ponaša racionalno.
Ako je cijena vode i mlijeka napravljenog u Hrvatskoj niža nego cijena vode i mlijeka napravljena u mom gradu, a jeste niža, jer ja kupim Dukat mlijeko za manje novca nego mlijeko Zeničke mljekare, a živim u Zenici, tada je suludo insistirati kako je problem deficita u tome što ljudi ne paze šta kupuju, baš kao što je suludo očekivati da će milioni ljudi koordinirano zanemariti vlastiti lični interes da bi riješeli problem deficita. Jer ekonomija, kao što rekoh na početku, ne funkcionira na principima želja i pozdrava, nego na principima tržišnih inicijativa.
Ne, problem je upravo u nekonkurentnosti domaćih kompanija, koje nisu konkurentne uvoznim proizvodima čak ni onda kada nemaju dodatne troškove povezane s izvozom, a koje ove imaju. Pa umjesto priče o tome šta potrošač treba trpati u vlastitu korpu za vlastiti novac, trebamo pričati o tome kako podići efikasnost kompanija, te racionalizirati i inovirati njihovo poslovanje.
Primjera radi, kada se Sarajevska pivara, nakon 100 godina poslovanja, sjetila da bi u kiselu vodu mogla boga mi dodati i aromu, pa sve to nazvala Sensation, njihova prodaja je eksplodirala, a potražnja za stranim sokovima se smanjila, a samim tim i deficit. Ta inovacija imala je više efekta nego 30 godina priče “kupujmo domaće”. Jer, da se vratim na početak, ljudi reaguju na inicijative, a ne na wishful thinking.
Kada Zenička mljekara racionalizira svoje poslovanje i ponudi u jebenoj Zenici mlijeko koje će biti na cjenovnom nivou mlijeka iz Hrvatske, neće niko trebati pričati “kupujmo domaće” da bi se deficit smanjio. On će smanjiti logikom tržišta.
Kada Vispak napravi čokoladu koja kurcu valja, a ista ne bude u cjenovnom rangu Milke, deficit će se smanjiti bez da iko ikada izgovori “kupujmo domaće”.
Dakle, nemamo mi deficit jer ljudi ne razmišljaju. Mi imamo deficit jer ljudi razmišljaju. I nije problem u ljudima, problem je u neproduktivnoj, neefikasnoj, i nekonkurentnoj ekonomiji.
Samim tim, potrebne su strukturne promjene ekonomije i preduzeća, koje će omogućiti firmama cjenovnu konkurentnost, između ostalog smanjivanjem državnih nameta, kako se trošak ne bi prelijevao na gotov proizvod. Potrebna je obrazovanija radna snaga koja će, opet, povećanom produktivnošću racionalizirati troškove i smanjiti njihovo prelijevanje na kupce. I potrebna je promjena u svijesti menadžmenta koji uglavnom nastupa kao bog i inhibira inovacije.
Shodno svemu rečenom, ideja iza ekonomskog patriotizma, da ekonomsko blagostanje zavisi od toga hoće li potrošač zanemariti vlastiti interes zarad interesa države, jeste kafanska priča i nema mjesta u ozbiljnom ekonomskom diskursu. Ekvivalent ekonomskom patriotizmu bi bila priča da nam ne trebaju kamere na raskrsnicama, koje će snimati i kažnjavati nesavjesne vozače, čime pružaju inicijativu vozačima da voze pažljivo i ponašaju se u kolektivnom interesu, nego da je dovoljno apelirati na svijest, a zatim očekivati da se vozači koordinirano i samovoljno ponašaju konstruktivno. Nema od tog ništa, moraš stvoriti inicijativu iza ponašanja koje želiš. A ako je inicijativa dovoljna, a jeste dovoljna kada postoji, onda nam ekonomski patriotizam ne treba.
A što se tiče priče o zaposlenosti. Naša ekonomija je izrazito uvozna i drugačija ne može ni biti sve dok nam je valuta vezana za EUR. Da proizvodimo Mercedes i Milku, mi bismo i dalje bili uvozna ekonomija, jer naši proizvodi nisu konkurentni na ovom valutnom paritetu. Kao takva, dakle uvozna ekonomija, mi smo izgradili jednu cijelu industriju koja se bavi uvozom: uvoznici, distributeri, špediteri, komercijalisti, i predstavništva.
U hipotetičkom slučaju da uvoz posve prestane, ta industrija bi doživjela kolaps, zajedno sa dobrim dijelom zaposlenih u istoj. Da, dio distributera bi nastavio poslovati, usmjerivši se na unutražnje tržšte, ali prihodi nisu isti kada vršiš distribuciju između Sarajeva i Zenice kao kada vršiš između Minhena i Sarajeva, niti bi bilo prostora za toliko distributera koliko ih ima danas, prosto jer nije isto distribuciju vršiti sa svih svjetskih tržišta kao i vršiti je na jednom tržištu. Suma sumarum, tu bismo imali značajan pad zaposlenosti.
Naše proizvodne firme bi pojačale svoju ponudu, to je tačno, što znači da bi zapošljavale. Ali, kako rekoh u svom prvom postu, postoji nešto što se zove ekonomija obima, a ista bi ograničila zapošljavanje. Ako dio nove potražnje odlučiš, recimo, usmjeriti na internet, zaposlit ćeš developera da razvije i održava web, ali koliko god da se potražnja povećala, tebi je još uvijek dovoljan taj jedan developer. Ako napraviš pokretnu traku i zaposliš čovjeka koji njome upravlja, nećeš zaposliti još jednog sve dok kapacitet te trake nije maksimalno iskorišten, a nova traka postavljena. Zaposlit ćeš, možda, dodatnog pravnika ili računovođu, da pojačaju kapacitete u svojim domenima, ali nećeš zapošljavati iste masovno. Rezultat je da radna snaga nikada ne raste proporcionalno povećanoj tražnji. Samim tim, net efekat jeste da bi ukupna zaposlenost vjerovatno porasla, ali ideja da bi nezaposlenost bila eliminirana, što je sinoć više puta ponovljeno u emisiji, jeste moronska ideja i to treba jasno reći.
Za kraj, zamolit ću te da ubuduće razgovaraš bez vrijeđanja. Možda si tako navikao sa svojim radnicima, ali ovdje ima ljudi koji ekonomska znanja ne usvajaju kod Senada na televiziji, niti kod Komšića u stranci, niti gazde smatraju bogovima.