kako i s kojom preciznoscu pogadja u samu sustinu problema.... Njegov ljigavi mali diktator, ergela ministara i državnih tajnika, sve do jedan razbojnici najvišega ranga, raskalašeno pedofilsko društvo iz Biskupske konferencije – to su za ovaj narod uzori i ikone kojima je u stanju ljubiti stopala! I nema te opačine koju neće počiniti za njihovu ljubav, pa onda uglavnom to i čine – urlaju i kolju, bljuju slapove mržnje, proganjaju dojučerašnje susjede, trpaju se u uniforme, drkaju na himnu, a nedjeljom kleče i čekaju oprost grijeha od dežurnoga pedofila za oltarom!...
Gornje rečenice preuzete su iz romana jednoga slabo poznatog hrvatskog pisca. Nakon što je roman objavljen, 2005. godine, navedeni je citat mjesecima cirkulirao internetom, uz napomene tipa „evo što pisac Taj i Taj misli o Hrvatima”, pa su na različitim forumima, ali i u ponekim dnevnim novinama, vođene zapjenjene diskusije istomišljenika – pisac je proglašavan mentalnim bolesnikom, antihrvatom, sotonistom, ksenofobom, nacionalnim izrodom, širiteljem govora mržnje i, općenito, izopačenom osobom u raznim podvarijantama. U svim je tim debatama, međutim, izostavljen sitni detalj: da inkriminirane rečenice na određeni način ne pripadaju piscu, nego ih u romanu izgovara – fikcijski lik.
Znatno lošije prošao je pisac Goran Vojnović, kojega je zbog riječi što ih izgovara lik iz njegova romana „Čefurji raus!” (Južnjaci van!) slovenska policija privela i protiv njega podnijela kaznenu prijavu. Evo što Vojnovićev literarni junak, sedamnaestogodišnji Marko Đorđić, u romanu poručuje:
„Po meni na svijetu nema većih debila od slovenskih policajaca. To su najveći šupci koji postoje. Ne možeš vjerovati kakvi su to bumbari. Totalno retardirani. Stvarno. To su takvi psihopati da se to jedva da shvatiti. Barem neki. Dođeš im polumrtav kao vreća za nabijanje, a ništa nisi radio, malo si podigao glas u autobusu i oni te izlupaju kao vola. Udaraju po bubrezima, pizda im materina. (...) Oni će te cijele noći pendrečiti po leđima jer kurve znaju gdje treba udarati da se poslije ništa ne vidi.”
Uvrijeđen načinom na koji su organi reda opisani u romanu, kaznenu prijavu protiv Vojnovića potpisao je šef slovenske policije Matijaž Šinkovec, pisac je uredno priveden na informativni razgovor, gdje se branio uvjeravajući policajce da razgovaraju s krivom osobom, tj. da sporne ocjene o „debilima” i „šupcima” u službenim odorama nije izgovorio on, nego lik iz njegove proze. Na kraju je čak morao potpisati izjavu kako su svi događaji u romanu izmišljeni!
Kaznena prijava povučena je nakon reagiranja slovenskog PEN-a i Društva književnika, a u obranu pisca – kada je skandal već bio u jeku – ustale su ministrica unutarnjih poslova Katarina Kresal i ministrica kulture Majda Širca. Ipak, udruženje slovenskih policajaca prije nekoliko dana upriličilo je konferenciju za novinare i optužilo Vojnovića da u svojoj knjizi „pod alibijem fikcije zapravo širi ksenofobiju”. Tvrdnja potiče na razmišljanje: ako se ksenofobija širi pod alibijem fikcije, što se širi pod alibijem stvarnosti?
Otprilike godinu dana prije ovog slučaja glavna urednica danas ugašenog Feral Tribunea našla se na optuženičkoj klupi zbog fotomontaže objavljene u satiričnom dijelu lista: fotografija pokojnog Andrije Hebranga, predratnog sekretara Komunističke partije Hrvatske, montirana je na čuvenu tjeralicu što su je njemačke okupacijske vlasti izdale za Josipom Brozom. Optužnicu je podigao Hebrangov sin, tvrdeći da se satiričnom fotomontažom „dezinformira javnost” i „šire lažne vijesti” o njegovu ocu. Obrana optužene zbunila je i tužitelja i sutkinju: budući da se satira temelji na fikciji i pretjerivanju, a optužnica navodi da se njome „šire lažne vijesti” i „dezinformira javnost”, najbolje je da je odmah proglase krivom.
„Pa vi ovdje otvoreno tvrdite da širite laži! Nečuveno! Što vi takozvani satiričari zapravo radite?!” – urlao je u sudnici Hebrang junior. „Širenjem laži ukazujemo na istinu”, hladno mu je uzvratila optužena, dok su je ostali akteri gledali s neskrivenim čuđenjem. Par mjeseci kasnije sutkinja je ipak donijela oslobađajuću presudu, ali ne uz obrazloženje da bi satira trebala biti izuzeta od „stvarnosnog” (doslovnog) tumačenja, nego uz proceduralnu izliku kako inkriminirano djelo optužena nije osobno počinila.
Goran Vojnović, inteligentnim konceptualnim činom, također je apsurd svoga slučaja doveo do ljekovitog finala. U kolumni što je piše za ljubljanski Dnevnik lik iz svog romana vratio je u Bosnu, na preodgoj kod bake i djeda, a tamo ga opet presreću neumoljivi slovenski policajci i ispituju zbog čega ih naziva šupcima. Mladi Đorđić objašnjava im da je on fiktivni lik i da bi se zapravo trebali obratiti Vojnoviću, piscu koji ga je izmislio.
Pisac koji policiju upućuje na svoj literarni lik i lik koji policiju upućuje na pisca, to je bez sumnje zasluženo šamaranje slovenske pravne države, svakako manje bolno od onih udaraca pendrekom po bubrezima. Jesu li ti udarci stvarni? Naravno da jesu, jer imaju snažno uporište u angažiranoj fikciji, polju gdje se „širenjem laži ukazuje na istinu”. Isto kao što bi bilo iluzorno vjerovati da su organi reda priveli pisca Vojnovića – osobu bosanskog porijekla koja se usudila fantazirati o slovenskom realitetu – zbog kvara na vezama ili greške u sustavu, naprotiv: policija i nije mogla drugo nego ispuniti svoj literaturom zadani usud.
Kada pravna država odluči uredovati između svijeta stvarnosti i svijeta mašte, čini to zato što stvarnost nije izmaštana na odgovarajući način, odnosno zato što se službena fikcija ne prezentira dovoljno stvarnom. Taj je nagon naročito snažan u društvima koja se još znoje u tranzicijskim noćnim morama, gdje je nacionalna kultura sektor od najveće državne važnosti, presudno jamstvo identiteta i opstojnosti zajednice, fantom čija se neukaljanost obično čuva nabrušenim akademijama i otkočenim naoružanjem. Tamo redovito nailazimo na dirljive prizore kada život ne piše romane, nego romani pišu život.
Moglo bi se čak reći da policija, poput sličnih represivnih formacija, ima prirodnu tendenciju da iz fikcije iskorači u stvarnost. Zapažanja Vojnovićeva lika da „na svijetu nema većih debila od slovenskih policajaca”, odnosno da su to „najveći šupci koji postoje”, potvrdila su se tek nakon što je roman objavljen i podrobno pročitan – jer moraš biti potpuni debil i zadnji šupak da kazneno progoniš pisca zbog izjava koje daje junak njegove knjige – pa je tako literarni predložak postao gola dokumentarna građa.
Pravi razlog nasrtaja na pisca – „čefura”, uljeza, potomka ex-jugoslavenske manjine – nije taj što on falsificira realnost, nego što svojom beletristikom ugrožava veliku plemensku naraciju. Nacionalizam, kao tekovina religioznog tipa, hrani se zbirkom biblijski pročišćenih predaja, legendama o vlastitoj izabranosti i bezvrijednosti drugih. Oni koji doslovno tumače nepoćudnu prozu nikada i ne izlaze iz carstva zavjetne fikcije. Nervoza je razumljiva: nema te faktografije koja će ih brže spustiti na zemlju – efikasnije „prikazati u stvarnome svjetlu” – od dobro naciljane literature.
Jer pendreci kojima policajci ureduju itekako su konkretni. Neuspjeli pokušaj da zaskoče Gorana Vojnovića krunski je dokaz da su mlađahnome Marku Đorđiću zbilja razvalili bubrege.
