Malo Feralovih novinara na jednom mjestu
Pozdrav zastavi: Forbes na balkanski način
Nula od čovjeka
Pise: Viktor Ivancic
Na naslovnoj stranici prvoga broja balkanskoga Forbesa prikazan je njegovani postariji muškarac, u snježnobijeloj košulji i hlačama boje devinoga govna, koji u ruci drži lopticu za bejzbol, valjda kao simbol vitalnosti, aktivne dokolice i neposustaloga takmičarskog duha. Samo zbog pseudoliberalne prijetvornosti, njegova ruka nije uzdignuta u nacistički pozdrav
Otkad su reklame postale osnovni sadržaj suvremenih korporativnih medija, poseban oblik ironije predstavlja segment s oglasima koji reklamiraju same medije. Kad medij donosi reklame koje reklamiraju medij, to je neka vrsta živahne korporativne onanije, koja računa na učinak samooplodnje. "Kad kupite ovaj magazin, saznat ćete kakav magazin možete kupiti." Jednom marketinški opisan, magazin nas nikada neće iznenaditi svojim tekstovima, jer oni su samo neophodne izlike, služe tome da ukrase prostor za oglase - dakle za temeljni sadržaj - i korespondiraju s njihovim porukama. Tisuće različitih reklama, koje promoviraju tisuće različitih proizvoda, međutim, uglavnom se slijevaju u jednu jedinstvenu poruku. Ta poruka glasi: prilagodi se ili crkni!
Jutarnji list od 14. studenoga objavio je oglas na dvije uzastopne desne stranice. Prva stranica potpuno je prazna, otisnuta u prljavoplavoj boji, a na vrhu je istaknuta prijeteća parola: "Ne budi nula od čovjeka." Sljedeća stranica, po šabloni već otrcanog trika, donosi "razotkrivanje" i nastavak parole: "Budi sedam nula."
To je reklama za Forbes, "najprodavaniji svjetski poslovni magazin", koji će od 27. studenoga početi izlaziti u balkanskom izdanju. Izdavač je Europapress holding - vlasnik Jutarnjeg lista i 60 posto tiskanih medija u Hrvatskoj - a magazin će, osim u matičnoj zemlji nakladnika, biti namijenjen tržištima Srbije, Slovenije, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Obuhvatit će teren koji se danas naziva "regijom", a nekad je bio poznat kao "umjetna tvorevina" i "tamnica naroda".
Parola Ne budi nula od čovjeka... Budi sedam nula odnosi se na udarnu temu prvoga broja: to je priča o "15 najvećih", skupini tajkuna i vlasnika poslovnih carstava "za koje radi regija". Da oni stanu, stalo bi sve, glasi podnaslov. Godina krize njima je najbolja godina - kupuju avione, zapošljavaju i guše se u poslu, glasi nadnaslov. Na prvoj su stranici portreti odabrane šestorice: Zlatko Marić, "kralj zaštitara", Ivica Todorić, "vlasnik Agrokora", Ivan Ergović, "NEXE grupa", Mujo Selimović, "hranitelj BiH", Miroslav Mišković, "Delta Holding", Mirko Šrot, "pivo i mediji". "Uđi u igru", glasi zavodljivi slogan Forbesa, "ne budi nula od čovjeka" nego imaj sedam nula na bankovnom računu.
Radi se, po mišljenju ovog potpisnika, o jednome od najjezivijih primjera autoritarnog jezika još od vremena "konačnog rješenja" i medijskih običaja kakve je licencirao časopis Der Stürmer. Noseća fotografija na naslovnici startnoga izdanja balkanskoga Forbesa prikazuje njegovanog postarijeg muškarca, u snježnobijeloj košulji i hlačama boje devinoga govna, koji u ruci drži lopticu za bejzbol, valjda kao simbol vitalnosti, aktivne dokolice i neposustaloga takmičarskog duha. Samo zbog pseudoliberalne prijetvornosti, njegova ruka nije uzdignuta u nacistički pozdrav.
Autorima reklame barem ne možemo pripisati licemjerje. Njihova poruka je jasna kao psovka: ako nisi bogati guzonja, onda nisi čovjek, nego si "nula od čovjeka", ljudska ništica. Ali teško ćeš postati bogati guzonja ako ne čitaš Forbes. Ili ćeš makar uzgajati dužno poštovanje prema bogatim guzonjama kao spasiteljima nacija tek ako čitaš Forbes. Ili ćeš makar, u svojoj gologuzosti, sanjati o tome da postaneš bogati guzonja tek ako te kvalitetno narajca Forbes. U slučaju nekontrolirane noćne polucije, oglas za upijajuće papirnate maramice također ćeš naći u Forbesu.
Neuklopljenost u ambijent bogatih i uspješnih - makar na razini "pozitivnih intencija" - podrazumijeva izgon iz svijeta kojemu se priznaju ljudske vrijednosti, kaže nam promotor magazina. Život dostojan čovjeka samo je onaj koji je ovjeren s više nula na domaćem ili inozemnom kontu. Ostati siromašan znači onečovječiti se, izdati svoju ljudsku bit koja se sastoji od njegovane halapljivosti i nagona za stjecanjem. Kapitalizam, kao sustav eksploatacije i bespoštedne konkurencije, tako se nadaje kao biološki zadan, jedini prirodan poredak u kojemu "čovjek" pliva kao riba u vodi, ako nije "nula", dakako, olovno Ništa koje bespovratno tone ka muljevitom dnu.
Magazin Forbes, i inače namijenjen strukturi lojalnih malograđana, čuven je po svojim rang-listama - kojima defiliraju najbogatiji, najmoćniji, najslavniji, najbezočniji... - pa je vrijednosni sustav koji promiče radikalno natjecateljski. Pobjeda ili smrt! - nešto je kao uređivački kredo i mantra što se servira uvaženim pretplatnicima, uz dodatak: prilagodi se ili crkni! Cjelokupan smisao iscrpljen je u agresivnom posvećenju vladajućeg poretka koji se, obzirno kazano, temelji na zaštiti bogate manjine od većine.
S balkanskim izdanjem, očigledno, doživljavamo i to da nas svaki marketinški klipan može izvrijeđati kako god mu padne na pamet. Tu je na djelu još i zrela faza tranzicijskog kretenizma, kada nastupa vulgarno klasno ponižavanje. Reklama u Jutarnjem listu, naime, blistavi je primjer govora mržnje na klasnoj osnovi. Njome se izražava otvoreno gađenje prema "drugima i drugačijima", s tim da oni nisu definirani bojom kože, etničkom pripadnošću ili seksualnom orijentacijom, nego su "drugi i drugačiji" siromašni ili nedovoljno bogati. Ono perverzno u cijeloj priči je da izdavač Forbesa s pravom računa kako će i među takvima naći određenu količinu suglasnih, te će dio naklade utopiti pothranjujući osjećaje samoprezira. Izdavač, naravno, ima u vidu i klasičnu prodaju iluzija: nemali je broj onih koji će se zbog same činjenice da drže Forbes u rukama - s "informacijama" iz života uspješnih i moćnih - osjećati otrgnutim iz svijeta bezvrijednih, iz kategorije ne-ljudi, makar jedva skrpali četiri i pol eura za polumjesečni primjerak.
Poruka da si "nula od čovjeka" ako ne nalikuješ Zlatku Mariću, koji je zgrnuo milijune kao kvalificirani tabadžija, pa sada kolekcionira ferrarije i barokni namještaj, ili ako ne želiš slijediti herojski put neke od "regionalnih" inkarnacija Ivice Todorića, koji iz dvorca s 40 soba reinvestira ono što je pokrao na razvalinama socijalizma - ako se zaista hoće pročitati - kod osoba s minimumom higijene može samo lediti krv u žilama. Ona, naime, zrači i dodatnom balkanskom stravom.
Kapitalizam je u ove prostore ulazio kroz stražnja vrata, poguran nacionalističkom jurišnom silom, da bi danas ostao baštinik iste vrste energije. Politički razbojnici omogućili su uspon istoj takvoj ekonomskoj sorti; vladajući sloj utvrdio se besprijekornom koordinacijom barbara. Hraneći medije redovitim indiskrecijama iz svoga poslovnog i privatnog života, koje su kozmetički obrađene tako da imaju auru hrabrosti i muške vizije, oni su stvarni kreatori službenoga "pogleda na svijet".
Oni pak koji se, niti u snovima, ne pokoravaju religiji tako propisanog lifestylea - tipu življenja koji si, i da ga žele, ne mogu priuštiti - bit će odbačeni i žrtvovani kao heretici. Nitko za njima neće žaliti, jer optužnica je unaprijed ispisana: to su ljudske ništice, vlasnici uzaludnih egzistencija. Sve miriše po zapaljenoj slami; sve podsjeća na radostan povratak kalvinističkoj vjeri prema kojoj je blizina ekonomskom obilju važila kao znak božje milosti.
U takvim okolnostima, uredništva korporativnih medija i pridruženi marketinški odjeli ustrojeni su kao svojevrsne gestapovske ekspoziture krupnog kapitala, gdje raznorazni Herr Flickovi liberalnog kapitalizma razvijaju strategije borbe protiv potencijalnih neprijatelja režima. Oni ih suočavaju sa svjetonazorskim standardima koji će svakodnevno svjedočiti o dubini njihova poraza. U manje suptilnim prilikama, kao što su ove balkanske, šalju im poruku da je poduzetnički i socijalni "neuspjeh" - ili već puki manjak interesa za takvo što - krunski dokaz srozavanja ljudskosti. Nije eksploatacija nehumana, nego je nehumano ako u njoj ne participiraš!
Budući da siromašni ionako najčešće maštaju o tome da postanu bogati, zašto im se - ako to ne uspijevaju - poručuje da su "nule" u ljudskom smislu? Sigurno ne zato da ih se ohrabri na bogaćenje, nego zbog potrebe da im se usadi strahopoštovanje prema onima koji su, za razliku od njih, bogatstvo stekli i sada su u prilici nad njima vladati.
U ovakvom tekstu čini mi se primjerenim pozvati na Marxa, koji je, varirajući Hegelovu shemu "gospodara i sluge" - na način koji bi danas izazivao jednodušan zazor - "ideologijom" smatrao gospodarevu predodžbu svijeta koja je klasno neosviještenom slugi važila kao "svijet": ta predodžba, dakle, nije bila vlasništvo sluge nego vlasništvo njegova vlasnika. Njemački filozof Günther Anders, na tome tragu, opisuje učinak korištenja šablona u medijskim manipuliranjima: "Kad se masovnom čovjeku svijet isporučuje u obliku totaliteta šablona, na mjesto svijeta stupa doduše totalitet predodžbi, no ipak takav koji je 'njegov' samo zato što mu se žigoše. 'Neka moja predodžba vama bude svijet', govori volja onoga tko proizvodi matrice. Tako je govorio Hitler."
I zbilja: "Nula od čovjeka" je Židov u nacističkoj Njemačkoj. Ljudsko biće kojemu su odreknute ljudske osobine i status osobe. Stvor predodređen za odstranjivanje u lager. (Suvremene tvornice, doduše, u kojima se za minimalne naknade crnči od osam do pet, a u zemljama tzv. Trećeg svijeta i mnogo duže, pa još s maloljetnicima koji obaraju norme, ionako se sve manje razlikuju od lagera; radnička klasa općenito postaje zatajeni dio svijeta, njegova nevidljiva biološka infrastruktura: dovoljno je prelistati bilo koje novine i uočiti na koliko su fotografija prikazani bijeli ovratnici, a na koliko radni trliši. Živimo u kulturi razigranih menadžmenta, tu sam pogled na radnika izaziva nelagodu i proplamsaj stida, jer predstavlja izravno suočavanje s "neuspjehom".)
"Ne budi nula od čovjeka", prema tome, znači: Ne budi Židov u carstvu liberalno-kapitalističkog fašizma. Spasi glavu prije nego te sustav ugnjetavanja do kraja samelje i pretvori u ljudsku ništicu. Pridruži se barem plutajućoj bagaži malograđana koja će živjeti od svojih fantazija i pripomoći usponu najbeskrupuloznijih.
Naravno, predložak nije rasni nego klasni: prema "neuspješnima" - prema suvišnima - razvija se odnos multikulturalne tolerancije, a do neke mjere zajamčena im je sloboda govora, kretanja, potrošnje i ostalih izlišnosti. Ono što možda slijedi je Zakon o klasnoj čistoći, koji je, u nepisanoj formi, već na snazi. Ne samo tzv. urbane vile nego i čitavi gradski kvartovi postupno bivaju ograđeni visokim zidovima sa sigurnosnim kamerama, a unutar njih vlada čelični princip "nemiješanja". Nad mirnim snom elitnoga staleža obično bdiju "nule" od ljudi s "nulericama", širokim ramenima, opasnim pogledima i slušnim aparatima.
Poseban užas izaziva pomisao kako je najbrojniji dio po pulacije pripitomljen da bude najmanje osjetljiv na po ruke i prakse otvorene diskriminacije. Korporativni me diji, kao proizvođači "stanja duha", u tome su bili naročito uspješni: žene, homoseksualci, pripadnici etničkih i vjerskih manjina, svi će oni - u borbi za stjecanje ravnopravnosti - uživati neusporedivo izdašniju javnu (tj. medijsku) potporu od potplaćenih, kakvima najčešće i sami pripadaju. Represija se iskazuje kao strukturalno lukavstvo: prigrlimo sve razlike pod uvjetom da sakrijemo one klasne! Tko bi još zapažao materijalno siromaštvo kraj tolikog "bogatstva razlika"?
Propagandne poruke tipa: "Ne budi nula od čovjeka... deklariraj se kao Hrvat!", ili: "Ne budi nula od čovjeka... uđi u krilo Katoličke crkve!", čak bi i u tradicionalno ksenofobičnoj i katolički zadrtoj Hrvatskoj izazvale javnu sablazan nepodnošljivih razmjera. Ali kazati za nekoga tko se nije poslovno etablirao, nego je "neuspješan" u disciplini gomilanja kapitala, da je otpadak ljudskog roda, smeće čovječanstva, "nula od čovjeka" - nešto je savršeno normalno; "stanje duha" takvo je da se nitko od tih uvreda neće osjetiti iritiranim, jer - kako se računa - sluge su prihvatile svjetonazor gospodara.
Prostačko ponižavanje klase proizvođača u javnome govoru bez teškoća se uklopilo u norme jezika političke korektnosti koje je propisao sustav; poželite li, s druge strane, da se taj sustav razmrvi u prah i pepeo, da se pod naletom nekakvoga istočnog ili južnog povjetarca stropošta kao kula od kamata (Georgij Viktorov), to će bez dvoumljenja biti svrstano u žanr opakoga "ekstremizma". Zastupnici suprotnoga mišljenja opremit će se šljemovima i gumenim palicama da se s vama upuste u konstruktivni liberalno-demokratski dijalog.
Izdavač balkanskoga Forbesa, vlasnik Europapress holdinga, također ima više od sedam nula na bankovnom računu i svakako nije "nula od čovjeka": ljudske ništice proizvodit će njegove magazine, uključujući Forbes, i u borbi za golo preživljavanje pakirati u celofan "društvene kriterije" koji njihovome gazdi omogućuju da ih kreativno tlači. Skupina balkanskih tajkuna, istaknuta na naslovnoj stranici već u prvom broju, punit će Forbes oglasima, i tako osiguravati financijsku pozadinu promidžbenom materijalu koji će širiti opsjenu o "prirodnoj" naravi njihove moći.
Ovaj potpisnik - koji se ispričava zbog neuljudnog spominjanja Marxa, pošto je to učinio iz čiste zajebancije - ne bi im htio mrsiti račune. A i kad bi htio, ne bi to bio u stanju. Kupite Forbes, uostalom. Za četiri i pol eura, u protuvrijednosti raznih balkanskih valuta, tamo će vam kapitalističke svinje objasniti zašto niste ljudi.
(BH Dani, broj 597)
Najveći datum i najdraži gost
Objavljeno: Ned, 30. 11. 2008.
IDE TITO PREKO TRANZICIJE
Ekskluzivni stenogram sa zatvorene proslave Dana Republike, održane u beogradskom Domu omladine, gdje je drug Josip Broz Tito upriličio prijem za najviše rukovodioce bivših Jugoslavija Stjepana Mesića i Dobricu Ćosića, te za vodeće ličnosti društveno-političkog života svih država nastalih raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
Dežurni stenograf: Predrag Lucić
JOSIP BROZ TITO: Dobro došli, drugovi omladinci!
DOBRICA ĆOSIĆ: Otkud se ovaj stvorio?
TITO: Šta je, Dobrice? Jesi ti to nešto iznenađen?
ĆOSIĆ: Ja sam... Ja sam zaprepašćen. Borise, sine, jesi ti znao da će ovaj da bude ovde?
BORIS TADIĆ: Jesam, čika Gedžo.
ĆOSIĆ: Pa što me, sine, nisi upozorio?
TADIĆ: Ćale kaže da ste ljuti na mene otkad su oni naši telefonski razgovori objavljeni u e-novinama.
ĆOSIĆ: Kojim novinama? Kurir mi nije doneo nikakve novine sa našim razgovorima.
TADIĆ: Nisu to štampane novine, čika Gedžo. To su novine na Internetu.
ĆOSIĆ: Kurir mi nije doneo nikakav Internet.
TADIĆ: Ne može to da se donese, čika Gedžo. Za to treba posebna instalacija.
ĆOSIĆ: Bio je vodoinstalater u sredu, ne, u četvrtak, da otpuši šolju, ali ne znam da je stavio ikakav Internet. Baš ću da pogledam u šolju kad dođem kući.
TADIĆ: Nemojte da gledate u šolju, čika Gedžo. Internet se ne stavlja tamo nego na kompjuter.
ĆOSIĆ: Možda su meni stavili iz praktičnih razloga, da čitam dok sedim. Samo su zaboravili da mi kažu. A ne znam ni za te naše razgovore.
TADIĆ: Pa nije ni čudo da ne znate kad su to tajni razgovori.
ĆOSIĆ: Jesi ti, sine, znao za njih?
TADIĆ: Nisam, čika Gedžo, ne mak'o se sa svog mesta.
ĆOSIĆ: I ne treba da se mičeš, sine. Dobro je dok te tamo imamo. A ko je onda znao za te naše razgovore?
TADIĆ: Onaj Luković, čika Gedžo.
TITO: Koji Luković?
TADIĆ: Pera Luković.
TITO: Pa šta radi Luković? Jel još piše onu rubriku "Singlovi" u Džuboksu?
TADIĆ: Nema više singlova, a ni Džuboksa.
ĆOSIĆ: Šta su to singlovi, šta je to Džuboks? O čemu ti to, sine Borise, pričaš sa ovim tu da ne kažem čovekom?
TITO: Šta ti, Dobrice, boga ti poljubim, nisi čitao Džuboks?
ĆOSIĆ: Ja sam pisao knjige i nisam imao vremena da ga traćim na koješta.
TITO: I ja sam pisao, Dobrice. Ali ne može čovjek samo da piše, treba ponešto i da se pročita. Mene je uvijek zanimalo da pročitam šta rade ti moji omladinci Mišel Briški, Vjeko Jutt, onda onaj brkati, kako se zvao, Džo Maračić Maki...
ĆOSIĆ: Bolje bi bilo da ste čitali moje pametne knjige, a ne te gluposti.
TITO: Meni su neki drugovi predlagali da te zatvorim zbog tih knjiga, a ja im kažem: "Drugovi, pa ne možemo čovjeka da zatvaramo zato što je dosadan!" Je li tako bilo, Ćulafiću?
DOBROSAV ĆULAFIĆ: Jeste, druže Tito, od reči do reči.
TITO: Nakon što sam umro, drugovi su mi slali neke tvoje knjige sa potcrtanim glupostima. Sjećam se, bila je jedna gdje jedan naš drug ilegalac, šta li je bio, ulazi u fotokopirnicu, tamo neke '41. A ja sam i tada govorio: "Pustite, drugovi, Dobricu! On je odavno razriješen dužnosti da bude pametan." Jesam tako govorio, Ćulafiću?
ĆULAFIĆ: Jeste, druže Tito, od reči do reči.
TITO: Ja, Ćulafiću, i ne umijem drugačije da govorim nego od riječi do riječi.
ĆULAFIĆ: Tako je, druže Tito. To je jedna od vaših velikih vrlina koje vas lepo krase.
ĆOSIĆ: Ja ne razumem, sine Borise, kako mrtav čovek može da čita.
TADIĆ: A ja ne razumem, čika Gedžo, kako mrtav čovek može da sedi ovde i razgovara sa nama.
TOMISLAV NIKOLIĆ: Ja to mogu stručnjački da vam objasnim. To gde je on stavljen, ako je uopšte igde stavljen kad je konačno umro, to je plitak grob. Da sam ga ja zakop'o po svim propisima i pravilima zanata, nikad taj ne bi ust'o iz groba! Komunisti su znali samo da ubijaju, a o sahranama pojma nisu imali. Zato se i ne zna gde je grob đenerala Draže i tolikih drugih srpskih mučenika.
TITO: Ćulafiću, ko je ovaj omladinac?
ĆULAFIĆ: Ne znam, druže Tito.
TITO: Kako milicija može da ne zna?!
ĆULAFIĆ: Nisam ja više milicija, druže Tito.
TITO: A zašto nisi, crni Ćulafiću?
ĆULAFIĆ: Nema više milicije, druže Tito, a ni ja nisam baš prisutan...
TITO: Pa čega ima ako nema milicije?
IVICA DAČIĆ: Ima policije, druže Tito. I ja sam policija, tačnije kazano: ministar unutrašnjih dela.
TITO: Pa je li ta policija zna ko je ovaj omladinac?
DAČIĆ: To je Toma Nikolić, predsednik Srpske napredne stranke.
TITO: Je li on neki četnički simpatizer?
DAČIĆ: Pa moglo bi da se kaže, ali, znate, to je kod nas legalizovano.
TITO: Vidim ja da kod vas četnici napreduju. U moje doba su napredovali samo prema Dravogradu, i to skoro pa nezaustavljivo. Nisi znao ko je brži: oni ili ustaše. Ali pustimo sad aveti prošlosti...
NIKOLIĆ: Vidi ko nam to kaže... Ni glogov kolac mu nije mog'o ništa!
TITO: To je zato, druže četnik, što ja za razliku od vas i vaših nisam vampir.
NIKOLIĆ: Ajde, ajde, znam ja što ste vi ustali iz groba. Čuli ste da je umro Nikola Kavaja, pa ste se ustrtarili da će da vam dođe glave na onom svetu, kad već nažalost nije na ovom.
TITO: Šta je trebalo da žuri sa umiranjem kad su mu Amerikanci dali 83 godine robije?!
NIKOLIĆ: Pa pustili su ga na slobodu...
TITO: Vidim, veliku su mu uslugu napravili...
DANILO TÜRK: Tovariš Tito, mi nismo prišli čak iz Evrope da tukaj na Balkanu slišimo o četnikima.
TITO: Zar ti, druže, ne stižeš iz Slovenije?
TÜRK: Tovariš Tito, Slovenija je zdaj Evropa.
TITO: Pa i Evropa je, druže, poštovala ovaj naš veliki praznik, ovaj Dan Republike zbog kojeg smo se danas i okupili ovdje.
ĆOSIĆ: Da ne treba da pevamo "Drugarice, posadimo kitu u čast našem dragom drugu Titu"?
DAČIĆ: Nije se pevalo "posadimo kitu" nego "posadimo cveće".
ĆOSIĆ: Kita, cveće, isti kurac.
TADIĆ: Čika Gedžo, ja nisam znao da vi imate tu reč u svom vokabularu.
TITO: Nisi znao da je ima ni u pantalonama. Nije bio tako kurčevit kad smo se družili na "Galebu".
ĆOSIĆ: Nemojte da mi taj brod stalno nabijate na nos! Pa nisam ja tražio da budem na njemu!
TITO: Jok, nego je "Galeb" tražio da ti budeš na njemu... Počeo da klikće kao da je poludio: "Ako mi ne dovedete druga Dobricu, neću da plovim u Afriku! Neću, neću i neću!"
TÜRK: Tovariš Tito, vreme je u Evropi dragoceno, a tukaj na Balkanu, po srbohrvaški, teče li ga, teče...
TITO: Sjećam se ja, omladinac, kad je i u Sloveniji teklo i vrijeme i refošk... Ali hajde, kad već žurite, da počnemo. Ja sam vas, drugovi omladinci, sazvao da se malo družimo na današnji dan, da vidimo gdje smo i šta smo, šta je ostalo od onih naših historijskih odluka iz Jajca otprije 65 godina...
HARIS SILAJDŽIĆ: Nije ostalo ništa. Srbi su se popišali i na zabranu povratka kralja u zemlju i na sve ostalo.
ĆOSIĆ: Koga smo trebali da vratimo? Velikog vezira?
TITO: I šta radi kralj? Niste ga valjda okrunili?
ĆULAFIĆ: Kako da ga okrune, druže Tito, kad ne zna gde mu je glava?! Moji su ljudi pratili kuda se kreće i šta radi, i na osnovu njihovih izveštaja je zaključeno da od kralja ne preti nikakva opasnost.
TITO: Pa šta radi kad se niti kruni niti rovari?
ĆULAFIĆ: Ide okolo i pije viski.
TITO: Pa to je pohvalno, Ćulafiću. I ja sam uživao u viskiju.
ĆULAFIĆ: Ne pije on viski, druže Tito, zato što uživa već zato što ne ume da naruči pivo na srpskom.
TITO: Znači, kralj nije opasan za našu zajednicu ravnopravnih republika i autonomnih pokrajina?
HASHIM THAÇI: Nije, zato što više nema autonomnih pokrajina.
TITO: Kako nema? A šta su Vojvodina i Kosovo?
THAÇI: Za Vojvodinu neću da se mešam, ali Republika Kosovo je država, međunarodno priznata.
TITO: Vi to ozbiljno?
TADIĆ: Ma pustite šta ovaj tu lupeta! Kosovo je ništa, a ne država.
THAÇI: Povuci reč!
ĆOSIĆ: Stvarno, sine Borise, kako to možeš da kažeš? Kakvo crno ništa? Kosovo je srce Srbije, a ne ništa.
TADIĆ: Izvinjavam se, čika Gedžo. Kosovo je, razume se, kolevka srpske državnosti.
THAÇI: Tako je.
RAMUSH HARADINAJ: Šta je tako, crni Hashime?
THAÇI: To je tako. Otkad je Kosovo proglasilo nezavisnost, otada je i Srbija samostalna država.
HARADINAJ: Oćeš da kažeš da smo se mi Kosovari borili za samostalnu Srbiju?
THAÇI: Nismo se borili, ali smo za izborili za srpsku samostalnost.
SANDOR EGERESI: Nepotpunu, zasad. Trebalo bi da bude samostalna i u odnosu na Vojvodinu.
TADIĆ: Nikad, nikad i nikad!
TITO: Ti, omladinac, ne galami! Je li, je li Kosovo stvarno postalo država?
TADIĆ: Ako i jeste, nije autonomna.
THAÇI: Republika Kosovo je samostalna i nezavisna država.
TADIĆ: Po čemu to, majke ti?
THAÇI: Po tome što više ništa ne moramo da pitamo Beograd.
TADIĆ: Ali morate da slušate sve i svja sem Beograda.
TITO: Je li, a Moja Mitrovica, je li se još uvijek zove onako lijepo?
ĆOSIĆ: Mitrovica je srpska. Ono šiptarsko ime je prošlost.
THAÇI: Mitrovica je neotuđivi deo Republike Kosovo! I Tito nije albansko ime!
ĆOSIĆ: Izvinite, zaboravio sam da se Tito na albanskom kaže Enver.
TITO: A znaš ti kako se Dobrica kaže na talijanskom?
ĆOSIĆ: Kako?
TITO: Benito.
ĆOSIĆ: Mnogo smešno... Evo sad ću da umrem od smeha!
TADIĆ: Nemojte, molim vas, da umrete, čika Gedžo.
ĆOSIĆ: Ne boj se, sine, neću ja da umrem ni od smeha ni od smrti.
TADIĆ: Lepo od vas. I odgovorno prema Srbiji.
ĆOSIĆ: Jeste, sine, jeste. Lepo primećeno. Znam ja da ti brineš za mene, ali da kao odgovoran državnik brineš i za našu Srbiju. A pošto kao pametno dete znaš da sam ja jedna i jedina celovita Srbija, tvoja briga za mene je ujedno i najveći mogući izraz tvoje državničke zrelosti.
TÜRK: Tovariš Tito, mi nismo tu prišli iz Evrope da slišimo o Srbiji in tovarišu Čosiču.
TADIĆ: Mi smo, kolega Danilo, u Beogradu, u Srbiji, i normalno je da razgovaramo najpre o Srbiji. Da smo kod vas u Sloveniji, onda se niko ne bi bunio što pričamo o vašoj situaciji.
TÜRK: Vi, kolega, niste u Evropi, pa ni možno da budete pri nas, u Sloveniji. Kad vas Evropa primi, prosim lepo, naše meje su vam odprte.
TITO: Vidiš, boga ti poljubim, nisam bio u Sloveniji otkad sam umro. A baš sam se uželio Brda kod Kranja.
TADIĆ: E, imate čega i da se uželite! Pa vidite kakvi su... Da tamo po drugi put umrete, ove bi vam jajare naplatile godišnju vinjetu za Plavi voz.
TITO: Šta je to vinjeta?
TADIĆ: To je njihov kompleks što nemaju more, pa teraju inat Hrvatima. A svi plaćamo cenu.
TÜRK: Imamo morje! Vi nemate morje!
TADIĆ: Kako nemamo?!
MILO ĐUKANOVIĆ: A đe ti je more, jadan ne bio?
TADIĆ: Šta se ti javljaš?! Baš me zanima čime ćeš da se baviš kad u celom svetu zabrane pušenje... Oćeš da švercuješ žvakaće ili Herbalajt?
ĐUKANOVIĆ: Jok, švercovaću flaširano more za Srbiju i Mađarsku.
TADIĆ: Pazi stvarno, kako se samo setio... Čika Gedžo, sad sam tek shvatio da mi više nemamo more.
ĆOSIĆ: Imamo, sine, kako da nemamo...
TADIĆ: Pa gde nam je?
ĆOSIĆ: U međunarodnim vodama. Koliko se ja razumem u pravne nauke, međunarodne vode su svačije.
NIKOLA GRUEVSKI: Druže Tito, ako ćete ponovo da umirete, dođite kod nas u Makedoniju. Mi nemamo more, mi nemamo kompleks, ali imamo dobru volju da se reše svi problemi.
TITO: A koji bi se to problem riješio da ja ponovo umrem? Vidim da vam je bila previše i jedna moja smrt...
THAÇI: Nemojte tamo da umirete. U zemlji bez imena ni smrt ne može da se pravno konzumira.
GRUEVSKI: I to nam je hvala što smo vas priznali!
THAÇI: Pa i mi smo vas priznali.
GRUEVSKI: Ali pod imenom Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija.
THAÇI: Pod jedinim koje imate.
GRUEVSKI: Ti znaš da to nije ime nego kompromis.
THAÇI: Pa što se onda ne nazovete Republika Kompromis?
GRUEVSKI: Ali mi više nemamo nikakvog kompromisa oko imena.
THAÇI: Nemate vi ni kompromisa ni imena. Kad nećete da slušate Amerikance i da se lepo zovete Severna Makedonija.
GRUEVSKI: Ni slučajno! To bi značilo da postoji i Južna Makedonija.
THAÇI: Što se mene tiče, postoji samo Zapadna.
TITO: Ćulafiću, koga sam ja ono zadužio za Makedoniju? Koliševskog?
ĆULAFIĆ: On je bio samo privremeno. O tome je trebalo da se brine Kiro Gligorov.
TITO: Pa je li se brinuo?
ĆULAFIĆ: Jeste, druže Tito. Koliko ja znam, stalno je bio zabrinut.
TITO: Pa kako on nije mogao to da riješi?
ĆULAFIĆ: Šta, da je nazove Kiristan?
GRUEVSKI: Druže Tito, ovo su stvarno niski udarci...
SILAJDŽIĆ: Šta vi, Makedonci, kukate?! Evo mi u Bosni i Hercegovini imamo međunarodno priznato ime i ništa osim imena.
TADIĆ: Imate i lepu, modernu zastavu.
SILAJDŽIĆ: Takva ti na kući visila!
TITO: Šta je, drugovi, kod vas u Bosni? Ko je sad tamo glavni?
SILAJDŽIĆ: Ja sam glavni.
MILORAD DODIK: Otkad se ti zoveš Lajčak?
SILAJDŽIĆ: A otkad se ti išta pitaš po pitanju Bosne?! Ti si rek'o da je ona za tebe odavno inostranstvo.
DODIK: Pa i Lajčaku je ta Bosna inostranstvo. Zato se njega i pita.
TITO: A ko vam je taj drug Lajčak? Je li ovdje?
ĆULAFIĆ: Nije, druže Tito.
TITO: Zašto nije? Ćulafiću, jesam li ja rekao da se dovedu svi glavni i odgovorni drugovi?
ĆULAFIĆ: Taj Lajčak, druže Tito, on nije Jugosloven.
TITO: Nego?
ĆULAFIĆ: Čehoslovak.
SILAJDŽIĆ: On je Slovak. Nema više Čehoslovaka, a ni Jugoslavena.
DODIK: Nego čega ima? Bosanaca?
SILAJDŽIĆ: Nema ih, ali će ih jednog dana biti.
DODIK: Kako da ne!
SILAJDŽIĆ: Hoće, hoće... I ti ćeš biti Bosanac.
DODIK: A šta ćeš ti bit?
SILAJDŽIĆ: Ja ću biti Bošnjak.
DODIK: A što ti ne bi bio Bosanac?
SILAJDŽIĆ: Zato što ja ne mogu biti isto što i ti.
DODIK: Nek tebi Bosanci budu ovi Arapi!
SILAJDŽIĆ: Koji Arapi?
DODIK: Ovi zbog kojih pronalazite piramide da potvrdite svoj arapski identitet!
SILAJDŽIĆ: Pa nisu piramide gradili Arapi.
DODIK: Nego ko?
SILAJDŽIĆ: Nego Egipćani, glupane!
DODIK: A je li se Egipat zove Ujedinjena Arapska Republika? Evo ti Tite, pa ga pitaj, jebli te i on i Nehru!
SILAJDŽIĆ: Nije Nehru nego Naser.
DODIK: Šta Naser?
SILAJDŽIĆ: Naser je bio predsjednik Egipta.
DODIK: Naser Orić? Eto kako vi falsifikujete istoriju...
SILAJDŽIĆ: Nisam ja reko da je Naser Orić bio predsjednik Egipta nego ti.
DODIK: Ko? Ja bio predsjednik Egipta? Ti si skroz siš'o s pameti!
SILAJDŽIĆ: Nisam reko da si ti bio predsjednik Egipta nego da je Naser.
DODIK: Koji Naser?
SILAJDŽIĆ: Gamal Abdel Naser. Onaj po kojemu je Naser Orić dobio ime.
DODIK: Šta je tom Gamalabdelnaseru ime, a šta prezime?
SILAJDŽIĆ: Gamal Abdel mu je ime, a Naser mu je prezime.
DODIK: Pa kako će čovjek dobit ime po tuđem prezimenu?!
SILAJDŽIĆ: Pa i ti si dobio ime po tuđem prezimenu.
DODIK: Ja ne znam nikoga ko se preziva Milorad.
SILAJDŽIĆ: A ja znam tebe koji se zoveš Banja Lukašenko.
DODIK: Povuci rij...
TITO: Dosta, drugovi, boga mu poljubim! Iz vaših sam izlaganja shvatio sve što nisam želio čuti o mojoj Bosni i Hercegovini... Dajte, smirite se! Koga još nismo čuli?
ĆULAFIĆ: Drugove iz Hrvatske.
TITO: Dobro primijećeno, Ćulafiću. Gdje su ti Hrvati? Boga ti miloga, vi samo ćutite, drugovi, i ništa ne govorite.
IVO SANADER: Pa kako bih vam rekao, gospodine Broz...
TITO: Druže Tito, omladinac, druže Tito... Slobodno me oslovljavaj sa druže Tito.
SANADER: Dobro, gospodine druže Tito...
TITO: Ovi Hrvati stvarno bolje da ne progovore.
TADIĆ: Tačno tako. Kako zinu, tako zaseru.
STJEPAN MESIĆ: A kako mi zaseremo, tako vi zinete.
TADIĆ: Druže Tito, Hrvati opet vređaju.
TITO: Dosta je bilo, drugovi Srbi i drugovi Hrvati! Nemojte da vas opet naizmjenično smjenjujem. Šta se, dakle, radi u Hrvatskoj?
SANADER: Hrvatska se intenzivno uključuje u sve glavne tijekove suvremenoga svijeta. Uskoro preuzimamo predsjedanje Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda, što je veliki uspjeh ove Vlade na čelu sa mnom...
TITO: Dobro, dobro, omladinac. To je pohvalno, ali mene zanima šta se radi u mojoj rodnoj Hrvatskoj?
SANADER: Štedi se, gosp...
MESIĆ: Druže Tito, štedi se, pa se štedi.
TITO: I šta se još radi?
MESIĆ: Ništa, samo se štedi.
TITO: Pa kako mislite da napredujete, majku mu božju?! Najprije je štedila ona Milka Planinc, pa onda i onaj Mikulić, sad vas dvojica... Pa šta je to s vama, drugovi?! I na čemu to imate da štedite kad vidim da ste sve prodali?!
SANADER: Gosp... ovaj, druže Tito, ja nešto i trošim.
TITO: Pohvalno, omladinac, pohvalno. A na šta trošiš?
SANADER: Na satove i tako to.
TITO: Na satove čega? Na satove masaže, na satove rke-koke...?
SANADER: Na satove tika-taka.
TITO: Kakvi su to satovi tika-taka? Ko je tu tika, a ko taka?
SANADER: To su vrlo vrijedni i skupocjeni satovi.
TITO: I šta dobiješ za te velike novce?
SANADER: Točno vrijeme, puno točnog vremena. Mi Hrvati smo tisućljetni narod i nama nikad dovoljno vremena.
TITO: Zar ti ne bi bilo isplativije da probaš s kalendarima? Dobiješ više vremena za manje novaca.
SANADER: Ali maločas ste rekli da od štednje nema prosperiteta, pa ja i ne štedim na svemu kao ovaj Mesić. On vam, nećete vjerovati, štedi i na sprovodima branitelja, štedi na streljivu, na počasnim plotunima... Da se njega pitalo, vama nitko ne bi došao na sprovod, osim predstavnika mjesne zajednice.
MESIĆ: Molim te, šuti i ne iskrivljuj moje izjave! Ja sam rekao da treba štediti na sprovodima branitelja, jer mislim da branitelji previše umiru. A oni nama trebaju živi, je li tako, druže Tito?
TITO: Tako je, omladinac.
ĆOSIĆ: Eto, šta ja stalno govorim?! Vi ste, druže, Tito, uvek brinuli da ustaše budu na broju.
SANADER: Naročito je brinuo kod Bleiburga...
TITO: A šta se ti, omladinac, hvataš za taj Bleiburg? Ti se tada nisi ni rodio.
SANADER: Zato što je Bleiburg naše vitalno pitanje.
TITO: A po čemu to?
SANADER: Po tomu što je tamo sve počelo.
TITO: Ja sam mislio da je tamo sve završilo.
MESIĆ: Nažalost, nije.
TITO: I šta ti, omladinac, znaš o Bleiburgu?
SANADER: Znam sve, ali neka pravu istinu o tomu kažu povjesničari.
MESIĆ: Tebi je jedan povjesničar time i napunio glavu.
TITO: Koji povjesničar?
MESIĆ: Ma onaj Tuđman.
TITO: Uuuuu, to je pouzdan izvor. On o tome ima vlastoručna saznanja.
SANADER: Mislim da nije pristojno tako govoriti o predsjedniku Tuđmanu.
TITO: A zbog čega?
SANADER: Zbog toga što je umro.
TITO: Pa šta onda?! I ja sam umro.
SANADER: Znam, Bogu hvala.
TITO: Pa kad znaš, šta onda brineš brigu mrtvih?! Što se malo ne pobrineš za žive?
SANADER: Ma znate kakvi su živi... Nezahvalni, zlopamtila... Stalno gnjave da sam jučer govorio jedno, a danas drugo...
TITO: A šta si to govorio?
SANADER: Ma ništa posebno. Bilo je to davno, na Rivi, bila su druga vremena...
TITO: I ja sam govorio na Rivi, davno i u druga vremena... I sve bih to ponovio, samo da se mogu sjetiti šta sam govorio... A šta si ti rekao na Rivi?
SANADER: Rekao sam da smo svi mi Mirko Norac.
TITO: A ko je taj Mirko Norac?
SANADER: Jedan general... Nije sad važno.
TITO: I šta su ti rekli ljudi, narod?
SANADER: Isto to. Da smo svi mi Mirko Norac.
TITO: Ljudi su govorili i "Tito, to smo svi mi!", pa eto vidiš da nisu.
SANADER: Ali zar vi ne vjerujete u to da "Tito, to smo svi mi!"?
TITO: Kako da vjerujem, dragi moj omladinac, kad vidim da niste?! Niti si ti Tito, niti je ovaj Dobrica Tito, niti je iko od vas Tito, ni sam za sebe ni kad vas se skupi na gomilu. Je li tako, Ćulafiću?
ĆULAFIĆ: Tako je, druže Tito.
TITO: Pa kad je tako, drugovi, onda predlažem da ovdje usvojimo posljednju odluku AVNOJ-a, ali pod uslovom da je ispoštujete, za razliku od svih onih koje ste uspješno pogazili.
ĆOSIĆ: Koja je to odluka?
TITO: Da se Josipu Brozu Titu za sva vremena zabrani povratak iz zemlje! A sad zdravo, drugovi... I sretan vam Dan Republike!
(e-novine.com)
Glede & unatoč
Objavljeno: Pon, 01. 12. 2008.
KARIKATURA VLASTI
Imajući u vidu Sanaderov snažni utjecaj na većinu domaćih medija, ne čudi da se hrvatski premijer malo zaigrao, pa poduzeo nemoguće – zaustaviti slobodno izražavanje neumreženih pojedinaca na globalnoj, internetskoj, mreži. I razotkrio ono što nije smio – da je čovjek prenadraženih živaca koji neće prezati i silom zaustaviti bujicu protesta zbog siromaštva i opće ekonomske nesigurnosti, makar dolazili samo iz virtualnog, internetskog svijeta
Piše: Heni Erceg
Davne, pradavne, 1996. godine na satiričnim stranicama Ferala objavljena je fotomontaža s dva osebujna lika hrvatske političke prakse: Franjo Tuđman koji se tih godina upinjao dokazati kako je NDH bila „izraz vjekovne težnje Hrvata za vlastitom državom“ prima pehar u obliku Jasenovačkog cvijeta (spomenika u logoru Jasenovac) iz ruku Ante Pavelića, šefa ustaške Nezavisne državne Hrvatske.
I dok se onaj malobrojni dio osviještene hrvatske javnosti potiho smijuljio, vlast je djelovala. Urednici Ferala, pod prijetnjama policijskog privođenja, došli su na sud kako bi satiru i fotomontažu branili od povrijeđenog i uvrijeđenog prvog hrvatskog predsjednika, kao Feralova tužitelja. Sve ostalo je povijest, ili smo barem tako vjerovali.
Ludih pokušaja vlasti i nastojanja da se kaznama i represijom satre satira bilo je doduše još koliko hoćeš, pa i ove 2008, dakle više od desetljeće od razdoblja kada je Tuđman bio stalna i sjajna ikona Feralovih satiričnih fotomontaža, uz to mjesecima nakon što Ferala više nije bilo, i sama sam u nekoliko navrata mukotrpno pokušavala dokazati jednoj zagrebačkoj sutkinji kako je satira tek pretjerivanje, poput vjetra neobuzdana, književna ili novinska forma, koja naprosto udara u pojedinačnu ili kolektivnu političku glupost.
Ipak učinilo se da se stvar s hrvatskom demokracijom mijenja na bolje, možda i zato što u državi s oskudnim opozicijskim medijima, pri tome nesklonoj humoru i šali, i nije bilo satire, ni fotomontaža, pa onda ni „primjerenih“ udara na tu posebnu vrstu izražavanja slobodnoga mišljenja.
Pa smo onako demokratski oholo – jer u Hrvatskoj, eto, odavno već ne živi apsolutistički duh Franje Tuđmana, koji se imao običaj musiti zbog svakog cvrkuta neke razdragane ptice – u svibnju ove godine, primili vijest, posredstvom zgranutih svjetskih medija, da su u Egiptu policajci tamošnjeg diktatora Hosnija Mubaraka priveli, svukli, premlatili mladog opozicijskog aktivista, koji je na internetskom portalu Facebook osnovao grupu koja je tamo u tom virtualnom, ali ispostavlja se baš zbog te neuhvatljivosti i nekontroliranosti, za režime opasnom svijetu, ispisivala poruke protiv totalitarističkog sistema u Egiptu.
Mubarakovi represivci nisu međutim računali na buku koju će podići internacionalni fejsbukovci, civilizirane su zemlje napravile snažan diplomatski pritisak na Mubaraka, pa je mladac brzo pušten iz pritvora, Egipat zaradio još jednu packu zbog gušenja slobode izražavanja, ali je mladi aktivist ipak popio lekciju i odustao od svojih gerilskih poslova u strahu za život svoj i svoje obitelji. Režim je dakle postigao cilj. Ah, Egipat, jadni ti su, pomislili smo, pa nama je tako bilo u Franjino doba, ne ponovilo se, ali danas, danas tako nešto naprosto nije moguće, ne u Hrvatskoj, pogotovo ne zbog satire ili fotomontaže...
Ili ipak? Hm, da, sjećanje na prošlost kao opomena za budućnost, tu smo dobru poslovicu bili zaboravili, i ma koliko je vidljivo da je hrvatski kancelar i premijer dobro izgubio živce, te da mu stvari u državi polako izmiču kontroli, za što je, da se ne zaboravi, isključivi krivac on i njegova šugava vlada partijskih stručnjaka, ipak nas je zateklo posezanje za policijskom represijom, turobno istovjetno onoj u Mubarakovu Egiptu.
U Dubrovniku su žandari najprije došli u stan šefa Foruma mladih SDP-a, pa obavili temeljiti pretres, pa mladića priveli u stanicu, tamo ga neumorno, satima ispitivali, silili da prizna kako je baš on autor vesele fotomontaže hrvatskoga premijera u nacističkoj uniformi, koja da je strašno uznemirila svekoliku javnost. Ali ispostavilo se da je rečeni mladac nevin, barem što se tiče oblačenja Ive Sanadera u neobično ruho, ali zato „kriv“ za svoju internetsku rabotu pod nazivom „Naći ću barem 5.000 ljudi koji ne vole Sanadera“, te da je strašnu montažu učinio jedan njegov drugar koji je to odmah javno, na Facebooku, i priznao, uz radikalnu poruku: „Dođite mene hapsiti, bando gestapovska!“
Naravno digla se frka, povijest je oživjela, nemirni duh Francekov prošetao se hrvatskim jugom, pa Zagrebom, pa prhnuo izvan granica Hrvatske, izazvao reakcije inozemne javnosti, malo manje ove naše, još uvijek uškopljene, prestrašene, premijer je zamuknuo, jer nije on, nego je policija reagirala u njegovo ime, bruka je pukla, hapse se, eto, politički oponenti, a opet, nije ni toj vlasti lako, već im je dovoljan udarac onih 60.000 ljudi, potpisanih na Facebooku, spremnih za velike ulične demonstracije protiv vlasti najavljene za 5. decembar. Sve to pod parolom: „Stežite vi remen bando lopovska!“
Sada još i premijer u naci-uniformi, kao da je on, boga ti, Tuđman. Pa je, nakon što je primjena egipatskog poučka dospjela u javnost, najprije šef dubrovačke policije, i inače oskudne pameti, svoga mladog sugrađanina prokazao, ne samo kao protivnika vlasti, nego kao nepopravljivog prekršitelja zakona, te da je prebrzo vozio, te da se bavio pornografijom... sve u dobi od 17 godina. Učinjeno je dakle sve da se mladića kompromitira, e kako bi se opravdala upotreba sile. Onda je o privođenju i višesatnom ispitivanju „opasnoga kriminalca“ svoje rekao čak i visokopozicionirani činovnik zagrebačke policije, našavši vremena negdje između intenzivnih lovova na ubojice i kriminalce, to jest kako je svatko tko se bavi isticanjem nacističkih simbola kriv pred zakonom, jer da to jako uznemiruje javnost, pa onda logično i ona satirična fotomontaža, Sanadera u nacističkoj uniformi, lijepo spada u prilično teško prekršajno djelo. Kažnjivo po zakonu, donesenom u Hrvatskoj još 1990. godine.
Eh, da, uvjerljiva bi to imala biti poruka u državi u kojoj se javnost ni slučajno ne smatra uznemirenom svom onom gadnom ustaškom ikonografijom koja godinama resi zidove hrvatskih gradova, brojne spomenike, ili svim onim popularnim šlagerima i porukama punima mržnje i isključivosti što trešte po stadionima, birtijama i diskotekama, ništa od toga već skoro dva desetljeća ne uznemiruje javnost, kamoli da podliježe sankcijama, ili da bi onaj Thompson možda zaslužio neko policijsko uznemiravanje zbog urlikanja ustaških pjesama.
Ali ne, nećemo valjda ustaštvo miješati s nacizmom, pa to je isto kao Tuđmana miješati s Pavelićem. Ili pak primjenu zakona shvaćati ikako drukčije do politički selektivno. Uglavnom, naprasni udarac policije u jednu fotomontažu samo je potvrdio konstantnu glupost vlasti, njeno nastojanje da zaustavi nezaustavljivo, represijom nad internetskom gerilom, jedinom uostalom koja u Hrvatskoj uopće postoji.
Imajući, međutim, u vidu njegov inače snažni utjecaj na većinu domaćih medija, ne čudi da se hrvatski premijer malo zaigrao, pa poduzeo nemoguće – zaustaviti slobodno izražavanje neumreženih pojedinaca na globalnoj, internetskoj, mreži. I razotkrio ono što nije smio, da je čovjek prenadraženih živaca koji neće prezati i silom zaustaviti bujicu protesta zbog siromaštva i opće ekonomske nesigurnosti, makar dolazili samo iz virtualnog, internetskog svijeta. Ali kao dobra najava onih stvarnih, neugodnih događaja.
Stoga je svakako groteskno današnje pozivanje hrvatske vlasti na takozvanu nultu točku tolerancije prema fašističkim simbolima, baš kao i ono jučerašnje, prema organiziranom kriminalu. Jedini, naime, tko je zapao u opasno duševno stanje nulte točke tolerancije prema svakoj kritici ili drukčijem mišljenju jest upravo ista ta vlast. Pa je dakle više i ne treba karikirati, ili u fotomontaže „oblačiti“. Ona sebe karikira više od svih fejsbukovaca zajedno.
(
http://www.e-novine.com)
Boris Dežulović, Globus
Vladavina idiota
21. novembar 2008.
Nekad davno, prostor medijske interakcije bio je mnogo manji i zvao se „Pisma čitatelja“. Nekad davno, u tim su se rubrikama znale voditi polemike čak i zanimljivije od ostatka novina. Ako se, na primjer, u takozvanim ozbiljnim novinama raspravljalo o fenomenu estetske kirurgije, posljednja bi riječ bila autoritativno mišljenje potpisano sa dr. med., ili intrigantna teza nekog profesora s filozofskog fakulteta.
Danas svjedočimo širenju prostora apsolutne interakcije. Raspravlja se, recimo, o diktaturi fizičke ljepote i fenomenu plastične kirurgije, a Slobodna Dalmacija objavljuje SMS-komentar čitatelja Stipe iz Podstrane: „Blanka operirala nos. Sad nek pusti brkove ka ćaća!“
Ne znam tko je i kad točno prvi uveo instituciju čitatelja-novinara, ali tko god bio taj medijski genij, bio je dovoljno mudar da shvati posljednju prednost novina pred apsolutnom moći i slobodom Interneta, i dovoljno glup da tu jedinu prednost – možda malograđanski, ali trajni autoritet fizičkog slova, riječi otisnute na papiru – iskoristi za pretvaranje novina u tiskani Internet. Što je mudro i inteligentno kao da - poput jednog kolege, doajena splitskog novinarstva s početka devedesetih - tekst slažete na kompjuteru pa ga „u čisto“ prepisujete na pisaćem stroju.
Web 2.0 kulturna revolucija - kako fenomen „totalitarne ideologije interaktivnosti“ naziva Andrew Keen, autor kod nas neprevedenog ogleda „Kult amatera: kako današnji Internet ubija našu kulturu“ – nije na kraju, kako su predviđali teoretičari medija, ubila tiskano novinarstvo. Internet joj je napravio nešto mnogo gore: pobijedio je na kraju štampu upravo namećući joj interakciju kao načelo. Počelo je SMS-komentarima i foto-prilozima, da bi na kraju bila uvedena i institucija čitatelja-reportera. U tom hranidbenom lancu novinar s plaćom i zdravstvenim osiguranjem postao je skup i suvišan: Keenov „amater“ je idealan reporter, on je uvijek na terenu, ima mobitel s kamerom i instinkt špijuna, bilo da snima policajca kako prolazi kroz crveno ili krišom, ispod stola, dokaz da Nives Celzijus ne nosi gaćice. I košta samo stotinu kuna, bez zdravstvenog i socijalnog.
Pet temeljnih načela novog novinarstva – bilo tko, bilo što, bilo kad, bilo gdje i budzašto - odnosno pet „što“, što kraće, što bizarnije, što šokantnije, što banalnije i što gluplje, postaje profesionalni standard: takozvani novinari rade praktički isto što i čitatelji-novinari, samo za plaću. Pitanje je stoga trenutka kad će moguli shvatiti da su oni tehnološki višak, i kad će novine postati svojevrsna socijalna mreža, papirnati Facebook. One su već sada roto-internet: teme su sve trivijalnije, tekstovi sve kraći, i štampa se svela na print naslovne stranice nekog infotainment-portala. Medijski gurui previdjeli su, međutim, mali zajeb - na kraju teksta nema onog malog digitalnog kažiprsta i linka „opširnije“, koji će čitatelja uputiti na cijelu priču.
Paradoksalno, tekstovi duži od dvije kartice danas se mogu objaviti samo na Internetu, gdje se, iz nekog razloga, nitko nikad ne žali da je tekst predugačak. Pobjeda Interneta je upravo veličanstvena: novinama je ukrao ozbiljne i važne teme, eseje, oglede i polemike, ukrao im je kulturne priloge i filozofske rasprave, čak i humor i satiru, dok su novine od interneta preuzele samo najgluplje - blijede screen-shotove, idiotske SMS tekstuljke, srednjoškolsku pornografiju i tu famoznu, kako se zove, interakciju.
Jadnim, malim životima frustrirane sitneži - jalijaša s aliasom koji su taj koncept shvatili kao interaktivni seks, pa iz tople sigurnosti svojih momačkih soba mlate po tastaturi ulijepljenoj od sperme – opcija „komentiraj članak“ dala je puni smisao. Bilo da je članak o svjetskoj recesiji ili operaciji Blanke Vlašić, idioti će tu opciju koristiti samo kao kanalizacijsku cijev. „Jebote, prepolovljena slovenska nacija!“, komentirao je svojedobno jedan šupak iz elektronske kanalizacije vijest da je na raftingu poginulo trinaest Slovenaca. „Sjajan komentar!“ – morao je pomisliti mnogi hrvatski urednik.
Kad su takvi imbecilni komentari poput prvi put umjesto na kućnom štampaču otisnuti na novinskoj rotaciji, novine su konačno ispustile dušu. Sve do tada, čitateljima je nuđena mogućnost da budu novinari. Sada je, međutim, novinama ponuđena mogućnost da budu gostionice.
Načelom interakcije, autoritet štampanog slova tog je trenutka svečano predat čitatelju. Selekcija je logično negativna: pametni ljudi ne pišu po zidovima javnih zahoda. Sve i da vas stisne u biblioteci Filozofskog fakulteta, teško da ćete na vratima WC-a pročitati Shavirov ogled o knjizi Virginije Postrel u slavu „eri estetike“. Budalama, s druge strane, nije dovoljno to što o „eri estetike“ znaju više od cijele katedre Filozofskog fakulteta, a o plastičnoj kirurgiji i rinoplastici više i od čuvenog doktora Boška Milojevića; nije im dovoljno ni to što konačno mogu objaviti kako je „era estetike“ zapravo tajni vladin projekt sveopće kontrole pomoću plastične kirurgije i usađivanja sićušnih implantata: zahvaljujući novinama, sada i njihovu šalu o „eri estetike“ i Blanki Vlašić, umjesto konobarice i tri prijatelja na šanku, čuje cijela država.
Na kraju ove tužne priče, papirnate novine služe tek da čitatelji-komentatori izrezuju svoje članke i ponosno ih pokazuju prijateljima i konobarima. Neki će se medijski genij jednom sigurno domisliti i kako da čitateljima olakša izrezivanje svojih komentara. Recimo, da novine štampa u praktičnim rolama troslojnog papira s perforacijom. I mirisom kamilice – dosjetit će se nekakav mladi korporativni menadžer. Da doskoče konkurenciji.
Izrezat će tako Stipe svoj komentar iz Slobodne Dalmacije, staviti ga u novčanik i ponosno izvaditi svaki put kad ga društvo za šankom nagovori da pokaže gazdi gostionice kako je ono u novinama spustija Blanki.
„Stipe je legenda“, smijuljit će se gazda. „Hihihi, sad kad je operirala nos more skakat i stiplečejz“, slinavo će hihotati netko iz društva. „Aha. Ijonako nema sisa“, dodat će drugi. „Ta ti je dobra!“, nasmijat se treći i odmah uhvatiti za mobitel. Sutradan će, naravno, novine objaviti duhoviti komentar građanina Stiple Čejza iz Podstrane.
Što bi rekao Andrew Keen, umjesto diktature eksperata imamo diktaturu idiota. Idioti su, doduše, i ranije pisali u novinama, ali barem čitatelji nisu bili glupi. U idiotokratskom pak konceptu čitatelja-novinara nisu svi čitatelji postali idioti, ali su bogami svi idioti postali – čitatelji.