Viktor Ivančić piše za Dane

Miki123 · Post by **Miki123** » 10/10/2008 20:21

Otišla je Vildana što jest veliki gubitak, ali bude li Viktor pisao svake sedmice članke kao što je ovosedmični, svi čitatelji će biti dugoročno na dobitku

Fenomenalan članak. Upravo sam ga pročito i namjeravam još jednom jer me blown away što se kaže

Iako piše o Mirku Norcu i hrvatskim (uglavnom) printanim medijima, tema se odnosi i na BiH ili preciznije "šizofreniju građanskih medija" kako on to kaže.

Moja topla preporuka. Ja tekst nisam uspio naći online da ga ovdje postiram, pa ako neko ima..

ponosna_manjina · Post by **ponosna_manjina** » 17/10/2008 11:50

Baš sam jučer pročitao Viktorov članak o građanskoj štampi i Norcu u Danima i baš sam uživao ponovo osjetivši onaj duh Ferala koji me je devedesetih godina čuvao od opšteg ludila, dajući na znanje da nije sve izgubljeno, da ima još istomišljenika koji se u svom onom sranju, osim oštre političke analize i kritike, znaju i zajebavati i smijati. Baš sam se obradovao čitati Viktora ponovo.
Fearl je najbolji zauvijek, a Danima hvala.

black · Post by **black** » 17/10/2008 12:14

Miki123 wrote:Otišla je Vildana što jest veliki gubitak, ali bude li Viktor pisao svake sedmice članke kao što je ovosedmični, svi čitatelji će biti dugoročno na dobitku
Fenomenalan članak. Upravo sam ga pročito i namjeravam još jednom jer me blown away što se kaže
Iako piše o Mirku Norcu i hrvatskim (uglavnom) printanim medijima, tema se odnosi i na BiH ili preciznije "šizofreniju građanskih medija" kako on to kaže.

Moja topla preporuka. Ja tekst nisam uspio naći online da ga ovdje postiram, pa ako neko ima..

kasnim citavu heftu

bio sam sprijechen branjem kukuruza

Mutant u svatovima

Nakon ratnohuškačke faze, kada su emitirale mržnju i sirovi šovinizam, a zatim pokorno služile Tuđmanovoj diktaturi, sada, u mirnodopskim uvjetima i liberalnom okruženju, hrvatske građanske novine zauzele su nepokolebljivi gard provizorne šizofrenije: općinstvu prinosimo redovite porcije patriotskih svinjarija, potom puštamo dimne bombe s tamjanom, propovijedi o tome kako svinjarije ne treba činiti, premda nam ne pada na pamet sa svinjarijama doista prestati

Ratni zločinac se ženi. Mirko Norac, osuđen na dvanaest i sedam godina robije zbog višestru kih ubojstava civila u Gospiću i Medačkom džepu, pronašao je ljubav svog života i uskoro je kani odvesti pred oltar.

Tko god je imao u rukama odgovarajuće novine, mogao je saznati cijeli niz pikantnih i nevjerojatno zanimljivih detalja: da je prilikom vikend-izlaska iz glinskog zatvora došlo do prvog i fatalnog kontakta između "generala Norca" i "njegove buduće supruge", inače "doktorice stomatologije podrijetlom iz Otoka kod Sinja", da su se "susreli u oštrom zavoju nadomak Cetine", takoreći u okolnostima prometne nezgode, to jest da je "ljubav bljesnula" već prilikom "slučajnog susreta vozilima na cesti Sinj - Otok"... "U trenutku kada su gotovo zaustavili vozila, prije samog mimoilaženja, susreli su im se pogledi, razmijenjen je prvi međusobni osmijeh, a poslije je uslijedio osobni susret"... Pogledi su bili tako prodorni da je djevojka, razumije se, uskoro ostala gravidna te je, kako se doznaje iz pouzdanih izvora, dogovoreno grandiozno vjenčanje.

Tko god je imao pri ruci odgovarajuće novine, mogao je danima pratiti nastavke romantične sapunice, uz masno otisnute najave na naslovnoj stranici te slatku neizvjesnost koju donosi svaka nova epizoda. "Budući punac i punica generala Norca presretni izborom svoje kćerke." Hoće li se svadba, s obzirom na fazu mladenkine trudnoće, održati prije kraja godine ili tek u siječnju? Hoće li bračni zavjet biti izrečen pred oltarom Gospe Sinjske ili u župnoj crkvi sv. Luke u Otoku? Hoće li misni obred predvoditi fra Duško Norac Kljajo, "Mirkov veliki prijatelj", ili fra Luka Norac Kevo, "Mirkov bratić"? Hoće li vjenčani kum "generalu Norcu" biti Miro Laco ili Branko Samardžić, predsjednik Općine Otok? Hoće li se svadbena večera prirediti u sinjskom hotelu Alkar ili negdje u Dugopolju, gdje postoje sale i za više od 250 uzvanika?... Naslovne stranice odgovarajućih novina uskličnicima su pozivale na narodno veselje, dan za danom, nadnaslovi su se pjenušali od radosti: Otočki mladenci, Pripreme za vjenčanje stoljeća, Slavlje u Otoku...

Jedan moj kolega objavio je u Slobodnoj Dalmaciji sjajan komentar pod naslovom Krvava svadba, izrugujući medijsku glorifikaciju i romantiziranje osuđenog ratnog zločinca. Ne mogu odoljeti a da ne citiram početak toga teksta: "Pir, pir, nitko nije kriv! - dreče ovih dana novinske naslovnice obznanjujući gradu i svijetu da nam se ženi naš vitez, general i osloboditelj, alkarski vojvoda i ratni zločinac. Pardon, ovo o ratnom zločincu sam namjerno izmislio. Nigdje to nije pisalo..."

Kolega se potom sarkastično ostrvio na svekoliku naciju i njenu "jednodnevnu memoriju", povlačeći paralelu između općeg ushićenja nad likom i djelom generala Mirka Norca i općeg zgražanja nad generalom Vladimirom Zagorcem te ispravno zaključio da je ovaj potonji - kao "general lupež" - mnogo podesniji za trening kolektivnog sjećanja i senzibiliteta za pitanja pravde. "Bljesak otetoga blaga u zemlji Hrvata puno lakše raspiruje pučki gnjev od bjelasanja susjedovih kostiju u jami."

Jedan drugi kolega objavio je istoga dana također izvrstan komentar, također u Slobodnoj Dalmaciji, povodom zbornog odavanja počasti Fikretu Abdiću, osuđenom na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina na području nekadašnje "Autonomne pokrajine Zapadna Bosna". Kolega je bio potaknut dolaskom nekoliko tisuća žitelja bivše Abdićeve gubernije pred zidine pulskoga zatvora, gdje su obilježili 69. rođendan utamničenog vođe, ali je u tom kontekstu nedvosmisleno apostrofirao i medijsko slavljenje ljubavne veze i skorog uplovljavanja u bračne vode višestrukog ubojice Mirka Norca. "Idealiziranje zločinaca industrija je u stalnom porastu: dojučerašnji krvnici pretvaraju se u moralne vertikale, borce protiv politički montiranih procesa ili romantične zaljubljenike spremne za primanje sakramenata braka."

Ipak... Ono što ni jedan ni drugi kolega u svojim analizama aktualnih medijsko-nacionalnih ponašanja nisu spomenuli, zapravo je najvažniji podatak: dirljivu storiju o svadbenom finalu emotivne avanture Mirka Norca plasirala je, razvlačila u nastavcima i najavljivala na naslovnim stranicama upravo Slobodna Dalmacija, list u kojem kolege komentatori redovito pišu. Štoviše, romansu narodnog heroja proizašlu iz prometne zgode na cesti Sinj - Otok, a koja će izgleda završiti svečanim crkvenim pravorijekom, nisu u Hrvatskoj bilježile ni pratile nijedne druge novine. Tako zapravo ne postoje "novinske naslovnice" koje ovih dana "dreče", nego "dreče" naslovnice Slobodne Dalmacije, kao što se ni "idealiziranje zločinaca" - kada je o Norčevoj predbračnoj epopeji riječ - ne prakticira u nekom nedefiniranom domaćem prostoru.

Samo je, dakle, Slobodna Dalmacija s ushitom informirala javnost o pripremama za ubojičino vjenčanje, i - zanimljivo - samo je Slobodna Dalmacija objavila oštre i pametne komentare protiv takve prakse. Ovaj lijepi primjer medijske šizofrenije, ma koliko bio zaokružen i konkretan, ne bi bio vrijedan isticanja da tako precizno ne oslikava smjer generalnog preustroja hrvatske građanske štampe, njezinu "rekonstituciju" u izdašni rudnik cinizma.

Uopće ne sumnjam u dobre namjere spomenutih kolega, čak jasno slutim njihove motive: ojađeni i bijesni zbog postupaka njihova matičnog lista, učinili su sve što u danim okolnostima mogu, i nekom vrstom unutarnje redakcijske diverzije pokušali uspostaviti kakvu-takvu sadržajnu "ravnotežu". Da su u svojim tekstovima spomenuli Slobodnu Dalmaciju, oni sasvim sigurno ne bi bili objavljeni, a autori bi vjerojatno ugrozili i svoja radna mjesta.

Što, međutim, ako diverzija faktički ne postoji i ako je "ravnoteža", sa svojim perverznim posljedicama, sastavni dio onoga što se prijeteći naziva programskom orijentacijom? Imam nepogrešivi dojam da glavni urednik nije bio nimalo ojađen ili bijesan zbog komentara dvojice novinara, naprotiv, sline su mu curile nad tim kategoričnim osudama kolektivnog nemorala, pomoću kojih je zaturena njegova osobna odgovornost. To je, naposljetku, i pokazao: oba je teksta stavio na udarnu treću stranicu, gdje se obično iznose stavovi iza kojih stoji čitava redakcija.

U normalnim okolnostima cijelim bi postupkom bio ozbiljno narušen kredibilitet lista, ali okolnosti su abnormalne, dakako - kredibilnost više nije valuta u optjecaju, u ovdašnjoj novinskoj industriji s njom više ne računaju ni proizvođači ni potrošači. Šizofrenija je, tako, čisti koncepcijski izum. Ta slabo zamaskirana autoreferencijalnost, "medijski sadržaj" koji kao da proizlazi iz kontinuiranog mazohističkog obreda, nonšalantni doživljaj posipanja pepelom kao da je riječ o oborinama najavljenim u vremenskoj prognozi, čini mi se jedinstvenom odlikom hrvatskog korporativnog žurnalizma.

Sam urednik s tim nema ni najmanjih problema. Po liniji funkcije on ima moralnu konstituciju višestruke ličnosti i time reprezentira karakter medija kojim rukovodi. K tome, mudar urednik zna da mu je najlakše ostvariti se kao podvojena ličnost ako zapravo i nije ličnost. Parafraziramo li čuvenog Georgija Viktorova, koji je pisao o medijskim intelektualcima opće prakse, korporativni novinski urednici su "bića sa svojstvima aktualiteta umjesto integriteta": njihov moralni, intelektualni i politički refleks uvijek je iznad svega aktualan, "trajno trenutan", lišen balasta neposredne prošlosti i neopterećen budućnošću. To znači da su osposobljeni konvertirati na dnevnoj bazi, čak i češće, s lakoćom kakvom se srednjoškolci prepuštaju onaniji.

Glavni je urednik, dakle, zadovoljno trljao ruke nad komentarima koji su generalno kritizirali postupke što ih je osobno činio. Eto ispravnog programa, pomislio je: Slavimo svoje ratne zločince i oštro osuđujmo njihovo veličanje! Naročito mu se svidjelo uvođenje čitave nacije u prostor delikta, jer je svaku eventualnost lakše dočekati uz nekoliko milijuna jataka.

Inače nemam iluzija oko masovnih raspoloženja u pogledu patriotskih zlodjela, ali uvijek mi je sumnjivo p(r)ozivanje kolektiviteta zbog gadosti koje imaju nedvosmisleno autorstvo. Isticanje združene odgovornosti tu je obično alibi da bi se zaobišli oni koji su odgovorni pojedinačno i konkretno. Što je više krivaca u vidokrugu, manja je vjerojatnost da bi netko uistinu mogao biti kriv.

Tvrditi da je "nacija" najvećim dijelom naklonjena onima koji su ubijali nevine u njezino ime postalo je notorno kao konstatirati da je more slano, ali - pa što onda? Trebamo li čašu te presoljene istine u svakoj prilici popiti? Jer prema takvome etičkom kodu i Mirko Norac robija zbog otkupa kolektivnog grijeha, on čami iza rešetaka (praveći djecu i ženeći se samo slobodnim vikendima) iako većina misli da je ubijao s punim pravom, te bi mnogi možda čak bili postupili jednako na njegovu mjestu, samo - pa što onda? Stjecajem okolnosti većina nije bila prisutna one večeri u Gospiću kada je današnji mladoženja starici ispalio metak u glavu. Većina je bila nepravedno odsutna kada je gospođa sa sijedom kosom izustila pitanje: "Sine, zar ćeš me stvarno ubit?"

Tako je i Norčevu ljubavno-saobraćajnu zgodu, bljutavu priču o nacionalnom patniku koji je i pod nepodnošljivim uvjetima pronašao i oplodio ženu svog života, javnom dramom učinilo uredništvo Slobodne Dalmacije, bez obzira što se takvo srcedrapateljno novinsko smeće njenoj publici možda najviše sviđa. Jesu li mediji ti koji se prilagođavaju publici ili se publika prilagođava medijima, tko koga kreira i mijesi, tko koga obezvrjeđuje, pitanja su za drugu vrstu dokolice, naime: nije publika ta koja piše pizdarije po novinama. To rade novinari po zahtjevima svojih urednika.

Posebno ciničan medijski manevar, međutim, jest vrijeđanje publike zbog toga što si odlučio da joj podilaziš. Kritički ošinuti kolektivne sentimente prema ratnome zločincu, nakon što si sam te sentimente otvoreno poticao, predstavlja autohtoni oblik moralizatorske pornografije. Ako je to zavođenje, ono ide u smjeru beskrajnog ponavljanja i mehaničke dosade uz koju nitko ne može biti toliko strpljiv da dočeka klimaks. Ili, sačuvaj bože, katarzu.

Primjer nad kojim se ovdje iživljavam nipošto nije ekscesan, nego tek ilustrira jedno od osnovnih načela ukupne produkcije. Ovoga ljeta hrvatski su mediji tjednima proizvodili euforiju oko povratka u zemlju Zvonka Bušića, osuđenog u Americi na doživotnu robiju zbog terorizma, od čega je odležao 32 godine. Nakon suzama natopljenog rodoljubnog dočeka u zagrebačkoj zračnoj luci, gdje se zapjevala i pokoja ustaška poskočica, novine ne samo što su objavile desetke intervjua s glavnim akterom i svim uzgrednim sudionicima njegova patništva, ne samo što su publiku zatrpale plahtama biografskih zapisa i feljtona o prapočetcima hrvatskog revolucionarnog otpora, ne samo što su donosile iscrpne reportaže s turneje živahnog otmičara aviona po vukojebinama Dalmatinske zagore, nego su izvještavale i o Bušićevu službenom posjetu robnoj kući, gdje je zajedno sa suprugom Julienne kupovao sandale i donje rublje. U isto vrijeme, međutim, u istim su se novinama pojavljivali i kočoperni komentari o bizarnoj hrvatskoj navadi da se teroristima i ubojicama posvećuje enorman medijski prostor.

Nedavno je jedan dnevni list istrgnuo fragmente iz teksta spisateljice Slavenke Drakulić objavljenog u londonskom Guardianu - gdje je ova ukazala na neke fašistoidne elemente hrvatske svakodnevice - uz alarmirajući naslov s osudom da je "poznata književnica blatila domovinu". Uslijedila je uobičajena hajka širokih razmjera, klasičan ovdašnji linč bez zadrške, potom debata o slobodi govora, da bi se javili i glasovi koji su oštro poručivali kako svatko ima pravo pisati što hoće, bez obzira na državotvorne traume i slične trice: takvima je sama fabrikacija "slučaja" mirisala na kožne mantile i staljinističke čistke. Najuzbudljivije je što su ti novinarski glasovi objavljeni upravo u listu koji je generirao temu, ocjenom da je spisateljica, pišući, "blatila domovinu".

Dok traje prisilno umivanje društva dobro je u rezervnom paketu "medijskog sadržaja" koristiti iskaze uopćene groze prema onome što radimo srcem i punim plućima. Scenom dominira ideja spasonosnog patchworka. Prošla su ona vremena kada smo Mirku Norcu iskazivali društvenu zahvalnost dodjeljujući mu generalski čin, službenog vozača i četverosobni stan u elitnom zagrebačkom kvartu, prethodno očišćen od stanara pogrešne nacionalnosti; sada je naša zahvalnost preformulirana u iskreno žaljenje što smo ga - protiv svoje volje - morali poslati na robiju. Parola "Heroj, a ne zločinac" bezbolno je evoluirala u "Heroj, pa čak i zločinac".

I najmanji segment javnoga i političkog života kozmetički se obrađuje u duhu postmodernog cinizma, prema kojem - u pravilno izabranim omjerima - "sve ide", pošto je sve u dovoljnoj mjeri nevjerodostojno i pošto nitko ničemu ne vjeruje. Po istome modelu i onaj tko je do jučer vikao "I ja sam Mirko Norac!" može zasjesti u vodstvo Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava, što bi bio odličan vic da nije prizor iz hrvatske realnosti.

Nakon ratnohuškačke faze, kada su emitirale mržnju i sirovi šovinizam, a zatim pokorno služile Tuđmanovoj diktaturi, sada, u mirnodopskim uvjetima i liberalnom okruženju, hrvatske građanske novine zauzele su nepokolebljivi gard provizorne šizofrenije: općinstvu prinosimo redovite porcije patriotskih svinjarija, potom puštamo dimne bombe s tamjanom, propovijedi o tome kako svinjarije ne treba činiti, premda nam ne pada na pamet sa svinjarijama doista prestati.

Poneki vrijedni i pametni novinari bivaju uvučeni u to sistemsko ludilo, u lepršavi program sklapanja mraka, zavedeni mogućnošću da ipak kažu ono što misle (pod uvjetom da ne diraju poslodavca i matičnu redakciju) i tako osiguraju iluziju autorske autonomije i distance. No to je samo uzaludno traganje za utjehom.

Ovdje se, naime, ne radi o tome da novine - preuzimajući pluralno poslanje parlamenta - iznose nekoliko suprotstavljenih mišljenja i ostavljaju publici da se opredijeli za ono koje želi. Radi se o tome da hoćeš ili nećeš činiti nešto što bi u civiliziranom ambijentu, za koji se nominalno zalažeš, trebalo biti moralno neizdrživo. Hrvatska građanska štampa to definitivno hoće, a to znači da je - u skladu s vladajućom ideologijom, kojoj bezuvjetno služi - skenirala profil poželjnoga hrvatskog građanina, mutanta stasalog u sudaru suvremenosti i tradicije, tj. prisile i potrebe: taj će biti naoružan nacionalističkim strastima, udivljen petparačkim domoljubnim sagama, grijat će se vatricom plemenskog divljaštva i bezobzirnosti, ali će istodobno imati uredno ispeglano odijelo, čak i podrezane nokte, trideset dekagrama gela u kosi i ponizni osmijeh pripremljen za promatrače iz egzotičnih zapadnih zemalja.

Hrvatski građanski mutant - po uzoru na svoju mutantnu građansku štampu - imao bi biti mali tupi fašist, s nekoliko humanističkih pjesmica koje će znati odrecitirati u odgovarajućim prilikama. Ovaj potpisnik nakupio je previše godina da bi se usudio nagađati kako će dalje teći taj razvoj. Pristižu mladi, osim toga, dolaze nove degeneracije.

Zasad je sigurno samo to da se Mirko Norac ženi. Vremenom ćemo doznati koliko će iz tog braka proisteći civilnih žrtava.

be highirly · Post by **be highirly** » 02/11/2008 11:56

lik je luuuudddd

,koje skalpersko seciranje hrvatskog drustva i uredjenja

Viktor Ivančić

Predsjednikov strah: Da Mesić ima opravdanih razloga osjećati se nesigurnim - barem zbog bliskih odnosa s ubijenim Pukanićem - svima je savršeno jasno, ali da bi ista strepnja trebala prožimati doslovno "svih", premda s Pukanićem nisu drugovali, niti su njegovali poslovno-tehničku suradnju s nekom od kriminalnih frakcija, to "svi" baš i ne mogu lako razumjeti

Pozdrav zastavi: Ubojstvo Ive Pukanića

Udarac u lexus

Hrvatska vlast odlučila je bez kompromisa obračunati se s organiziranim kriminalom i sada treba samo vidjeti koju će tehniku koristiti da ispila granu na kojoj sjedi već skoro dva desetljeća. S obzirom na odlučnost, moglo bi se desiti da grana ostane u zraku, skupa s korisnikom pile, a da stablo ode u vražju mater

Uspon Ive Pukanića do statusa ugledne javne figure mogao se promatrati kao neurastenična tranzicijska bajka
Hrvatska je dobila udarac u lexus. On je težak upravo onoliko koliko je lexus osjetljivo mjesto hrvatskoga društvenog organizma. Dakle - čitava je nacija ostala bez daha.

Nakon ubojstva Ive Pukanića, "kontroverznog" novinskog izdavača, medijskog zastupnika jednoga krila organiziranog podzemlja, zajednica proživljava ekstazu moralne panike i masovne zebnje. Najnervoznijom doimlje se glava kuće, predsjednik države Stjepan Mesić, koji u javni krvotok ubrizgava dodatne injekcije straha. Bit će da zbog logike funkcije on bolnije od drugih osjeća težinu udarca u lexus i sluti katastrofalne posljedice za čitavu državnu konstrukciju, uključujući četiri i pol milijuna ljudskih tijela koji tome konstruktu osiguravaju smisao.

"Svi smo ugroženi, pa i ja!", kazao je dramatičnim tonom, podižući guste nasade obrva. Da Mesić ima opravdanih razloga osjećati se nesigurnim - barem zbog bliskih odnosa s ubijenim Pukanićem - svima je savršeno jasno, ali da bi ista strepnja trebala prožimati doslovno "svih", premda s Pukanićem nisu drugovali, niti su njegovali poslovno-tehničku suradnju s nekom od kriminalnih frakcija, to "svi" baš i ne mogu lako razumjeti. Jedino racionalno objašnjenje je da šef države uvijek pri ruci ima narod kada si želi prikriveno persirati.

Na konferenciji za novinare, održanoj u ambijentu izvanrednog sranja, nije se skanjivao izbaciti iz sebe i jednu nečuvenu drskost: javno je pozvao policiju da obavi informativni razgovor s Pukanićevom suprugom Mirjanom, usmjeravajući tako kolektivnu sumnju na mogući motiv i organizatora atentata. Za promjenu, odgovor iz Ministarstva unutrašnjih poslova bio je hitar i mudar - ispitat ćemo i gospođu Mirjanu i gospodina Stipu.

Kroz to vrijeme medijski prostor ispunjen je kricima koji zazivaju hitne mjere represije, pjesmu sirena, isukavanje dugih cijevi, čizme na ulicama i preventivnu upotrebu nasilja. Opozicija je objavila prekid političkih okršaja s vlašću sugerirajući da je proglašena neka vrsta dogovornog ratnog stanja. Donedavni visoki funkcionar Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, a sadašnji odvjetnik uvaženih ličnosti optuženih za kriminal i ratne zločine, zalaže se za brzopoteznu promjenu Ustava, kako bi se uvela mogućnost izricanja smrtne kazne. Ideja precizno pogađa populistički nerv: maksimalno ograničiti ljudska prava za račun minimalnog osjećaja sigurnosti. Scenu preplavljuje neutaživa žudnja za terorom koji će nas izbaviti iz pakla terora.

Svi se slažu da je pet do dvanaest, da je krajnji čas za policijski sat. Najtiražniji hrvatski dnevnik, valjda po prvi put nakon trijumfa Oluje, objavljuje uvodnik na prvoj stranici, potpisan od strane uredništva. Akcija odmah! glasi naslov, jer "vremena više nema", jer "ničiji život više nije siguran", jer "izjave čelnika nisu dovoljne uznemirenim građanima", a građani "traže akciju - i to odmah". Uredništvo upire drhtavim prstom prema političkom tronu i upozorava: "Četiristo obrađenih slučajeva svekolikog kriminala i mafije čeka da ih netko završi, privede pravdi i kazni." (...) Što su to slučajevi mafije? Kako se svekoliki kriminal može privesti pravdi? Kako se mafija može završiti?... Sve te dileme navode ovog potpisnika da se zapita: Želimo li možda policijsku državu baš zbog toga što nismo svladali pravopis i gramatiku? Možda bi kordon naoružanih lektora uspio zavesti red i ukrotiti daljnje izljeve očajanja?

druge strane, zahuktao se proces posthumne preobrazbe Ive Pukanića u heroja slobode javne riječi i nezavisne štampe, u čemu, zanimljivo, opet prednjači predsjednik Republike, opisujući ga kao "čovjeka koji je uvijek govorio istinu". Glavni urednik Večernjeg lista veli da su atentatom na suvlasnika Nacionala - tjednika koji godinama neuvijeno zastupa interese organiziranog kriminala - "uzdrmani temelji države", što bi na svoj način moglo biti točno da urednik nije pojasnio kako se radi o "onome na čemu počiva demokracija", a to je "sloboda izražavanja mišljenja bez posljedica". Aktivistica Hrvatskog novinarskog društva, također urednica, poziva novinare na "konsolidaciju" i masovno okupljanje, te izražava nadu da će se "medijska scena udružiti kako se ovakve stvari više nikada ne bi ponovile". Vlasnica prvog glasa Radija 101 u potresnom opijelu spominje hrabrost & nezavisnost, i pita se, naravno, "tko je od novinara sljedeći na redu".

Nekoliko piskarala iz Nacionala, sa suzama u očima, pokušavaju u studiju HRT-a obaviti službenu beatifikaciju pokojnoga gazde...

Jedan od rijetkih partybreakera - koji je kratkim ispadom razuma odbio uvlačenje Pukanića u svijet profesionalnog novinarstva i tumačenje mafijaškog obračuna kao ataka na slobodu medija - bio je urednik portala Index, posluživši se narodnom mudrošću o đavolu i sadnji tikava. "Prve kompjutere i stolove u Indexu kupila je moja mama na karticu, a ne Hrvoje Petrač, pa mislim da nemamo razloga osjećati se ugroženo." Gadnom ironijom sudbine sam bi mu Pukanić - s onim svojim identitetom koji je bio namijenjen javnosti - djelomično dao za pravo, i to nekoliko dana prije smrti. U svome zadnjem tekstu ostrvio se na televizijske programe kao "glavne generatore nesigurnosti u zemlji", jer emitiraju "samo crnilo" i stvaraju lažnu sliku "zemlje organiziranog kriminala, mafije i nasilja", umjesto da se "bave bitnim i važnim stvarima u Hrvatskoj i svijetu". Tako smo "uz neinformiranost dobili i kolektivnu nacionalnu paranoju od kriminala i nekakve mafije". Oblak od te dimne bombe još se nije ni razišao, a eksplodirala je stvarna paklena naprava.

Pretežni dio medijskih osvrta na paranovinarsku djelatnost Ive Pukanića fascinantno je jezgrovit i sažet u jednu riječ - "kontroverzan". Bio je "kontroverzan" novinar, urednik, izdavač... Dnevna izdanja bilježe pravu epidemiju toga zahvalnog eufemizma, trpajući ga u svaku drugu rečenicu, ne bi li u šumi nemilih događaja utabali prohodnu stazu društvenoga licemjerja. "Kontroverzno" pokriva široko polje onoga o čemu ne želimo govoriti. "Kontroverzno" je univerzalna lozinka za golemi kompleks neizrečenoga, i sva je prilika da se neke od najneugodnijih istina o hrvatskome društvu skrivaju iza jednog maskirnog pridjeva.

Nema uistinu ničeg kontroverznog u tome što je suvlasnik Nacionala uspostavio financijsku, interesnu i operativnu suradnju s vođama organiziranog podzemlja. Nije kontroverzno ni to što je njegovao prijateljske odnose s predsjednikom države, predsjednikom Vlade, ministrom policije, državnim odvjetnikom i cijelim nizom vodećih političkih grla. Stvarni prijepor - ono smetlište neizrečenoga - sadržan je u kategoričnom pobijanju istodobnosti tih relacija, u negiranju veze koja stalno traje (s Pukanićem kao sponom između podzemlja i nadzemlja) i interesa koji se kontinuirano usaglašavaju, s više ili manje uspjeha, s usponima i padovima, jer su svi akteri, opremljeni punom sviješću jedni o drugima, koristili rezervne identitete.

Malo je što toliko "kontroverzno" kao državna borba protiv organiziranog kriminala koja započinje nakon što je ubijen medijski zastupnik mafije, ako ista nije bila ni u primisli dok su najviši državni dužnosnici s medijskim zastupnikom mafije, još živim i zdravim, drugovali uz birana jela, birane tračeve i intimnu rasvjetu. Na istim principima, uostalom, ostvareno je i stjecanje nesumnjivog društvenog ugleda, s čime je zlosretni Pukanić, ne računajući aspiracije, imao ponajmanje veze.

Tjednik Nacional, usprkos uvijanju u celofan "kontroverznog", profilirao se kao ordinarno novinsko smeće, i svatko iole upućen znao je da tu novinarstvo služi kao formalno pokriće za obavljanje sasvim drugih poslova. Na njegovim stranicama kreirane su specijalne difamatorske operacije, širene su planske dezinformacije, aranžirani su odstreli prema političkim i kriminalnim narudžbama, provođen je bezobziran medijski reket, a ako ste imali poslovnoga duha uvijek ste mogli za određenu sumu kupiti objektivan članak o uspjesima vaše kompanije. No, unatoč predanome radu na vrijeđanju struke, Ivo Pukanić u nekoliko je navrata dobivao nagrade Hrvatskog novinarskog društva za profesionalna postignuća; bio je stalni gost televizijskih emisija i javnih debata; Nacional je, s obzirom na nakladu, imao neusporedivo više plaćenih oglasa od ostalih tiskanih medija; bizarna Visoka novinarska škola, fizički povezana s redakcijom lista, okupila je "respektabilne predavače" i profesore sa zagrebačkih fakulteta, predvođene bivšim ministrom vanjskih poslova u svojstvu dekana...

Uspon Ive Pukanića do statusa ugledne javne figure mogao se promatrati kao neurastenična tranzicijska bajka, koja hrli k svome raspletu s pogonom na četiri kotača, a takve su uvijek simptom krajnjega manjka opće higijene i boljih civilizacijskih običaja. Njegovo ubojstvo prouzročilo je prirodni šok: bio je to bliski susret sa sablasnom stranom čitavoga paket-aranžmana što je već (naivno) usvojen u korpus "društvene normalnosti".

ornji slojevi hrvatskoga društva, oni koji si mogu priuštiti lexuse, godinama cirkuliraju u prostoru bez separea. Tamo se spravljaju maštoviti kokteli, raznobojne mješavine legalnog i kriminalnog, građanski uljuđenog i nasilnog, humanitarnog i zločinačkog, a frka nastaje kada se poremete zadani omjeri, kada zakon ulice prekoračuje nepisana pravila za koja se vjerovalo da su vječna. Pukanić je bio nešto poput hodajućeg simbola međusobne premreženosti političke, ekonomske, medijske i kriminalne elite. Ta paukova mreža gornjeg društvenog sloja, parada višestrukih identiteta koja osigurava socijalno etabliranje, društvenu moć i gomilanje materijalnog bogatstva, ono je što mu je odredilo život i, konzekventno, priredilo smrt.

Okrutno ubojstvo na križanju Vlaške i Palmotićeve ulice izaziva dodatnu jezu zato što je prokleto blizu onih koji - zbog "širih društvenih interesa" - ne smiju izgubiti glave. Zbog toga je promptno oglašena "ugroženost svih". Zbog toga je nacija podvrgnuta raciji i drugim pirotehničkim efektima. Atentat na nekoga tko je u svakom trenutku bio u stanju rutinski reći da je "jutros razgovarao sa Stipom", da će "upravo večerati s Ivom", da se "maloprije čuo s Đurđom"... doista nalikuje terorističkome činu s političkom porukom, makar ta poruka bila nehotična, pošto je jasno da su ubojice imale naizgled banalnije motive. Ivo Pukanić, sa svojom tragičnom sudbinom, bio je naime samo jedna od karakternih maski sistema. Bio je njegov neotuđivi dio: i kao akter, i kao nuspojava, i kao potrošni materijal.

Ali poruka je zasigurno primljena. Hrvatska vlast odlučila je bez kompromisa obračunati se s organiziranim kriminalom i sada treba samo vidjeti koju će tehniku koristiti da ispila granu na kojoj sjedi već skoro dva desetljeća. S obzirom na odlučnost, moglo bi se desiti da grana ostane u zraku, skupa s korisnikom pile, a da stablo ode u vražju mater.

ponosna_manjina · Post by **ponosna_manjina** » 02/11/2008 12:06

Baš sam čitao Dežulovića u Startu... Ivančić piše u Danima... Imamo Feral rascjepkan po domaćoj štampi.
Feral nije mrtav

Miki123 · Post by **Miki123** » 02/11/2008 16:08

Dežulović piše i za e-novine.

ponosna_manjina · Post by **ponosna_manjina** » 02/11/2008 16:14

nisam znao za ove e-novine. pogledao sam sada malo i naravno idu u bookmarks

ponosna_manjina · Post by **ponosna_manjina** » 02/11/2008 16:25

omar little · Post by **omar little** » 02/11/2008 17:20

Heni, Viktor i Boris pisu za e-novine.

:smajo sto vice jupiiiiii:

VjecitiStudent · Post by **VjecitiStudent** » 02/11/2008 21:43

Sad imamo briljantnog Ivancica u turobnim Danima koji nikad u svojoj istoriji gori nisu bili.
"Nezavisno novinarstvo" na Hecinom putu!

omar little · Post by **omar little** » 06/12/2008 01:30

Pise: Viktor Ivancic

Pozdrav zastavi: Kako zaustaviti Facebook

Čizma za nultu stopu

Izuzmemo li toleriranje i poticanje sentimentalnih izljeva ustaštva, paradoks je što vladajuća hrvatska politička praksa pokazuje najviše afiniteta prema fašizmu onda kada ustaje u obranu svog antifašizma. U aktualnom slučaju postupak policije čak oduzima satiričnu dimenziju internetskoj provokaciji. Režimska reakcija u cijelosti je legitimirala subverzivnu akciju, jer se pokazalo da je Sanader spreman koristiti i klasične gestapovske metode kako bi zaustavio neosnovane optužbe da je nacist

Svatko nosi svoj križ, a onaj Ive Sanadera prilično je kukast. Pretpostavljam da hrvatski premijer s dvojicom svojih najbližih suradnika - Ivom i Sanaderom - ovih dana vodi očajničke diskusije o temi koja se nametnula iz prikrajka: kako to da na internetskom polju još uvijek ne uspijevamo zavesti onu vrstu discipline i reda za kakvu smo se izborili u tiskanim medijima, na radiju i televiziji? Dokad ćemo trpjeti da nas organizirani cyber-drznici webu u zdrav mozak? Što učiniti da se stane ukraj raskalašenoj gomili naoružanoj tastaturama i anonimnošću?

Mudar čovjek savjetovao bi im tek nešto strpljenja, jer će kotrljanje krupnog kapitala i završni prodor ideologije tržišta - čiji su oni (premijer, Ivo i Sanader) ovlašteni politički zastupnici - nesumnjivo staviti mrežu pod nadzor, uspostavit će rigidnu kontrolu i mjere zaštite od neželjenih ekscesa, pa je neizvjestan samo rok u kojemu će taj trijumf političke korektnosti i komercijalne namjene biti u potpunosti ostvaren - hoće li, naime, spomenuti trojac još uvijek vladati Hrvatskom. Dotad, ostaje mu stoički izdržavati nevolje i nositi svoj vladalački križ, koji je, kako se pokazuje, neobično kukast.

Međutim, tamo gdje mudri preporučuju stoicizam, prevladavanje razuma nad afektima, glupani vide nadu u gumenim palicama i agilnosti policije. Tako se zbio jedan od najeklatantnijih udara na slobodu govora još od čuvenih tužbi Franje Tuđmana protiv urednika Ferala (uključujući i potpisnika ovih redaka), jer mu se nije svidjela usporedba s generalom Francom, vrhovnikovim omiljenim fašistom. Kratki opis događaja je sljedeći:

Prije nekoliko dana policija je uhapsila 22-godišnjeg Nikšu Klečaka, predsjednika Foruma mladih SDP-a iz Dubrovnika, jer se u sklopu komunikacije na internetskoj "facebook grupi" koju je pokrenuo ("Kladim se da ću skupiti 5.000 ljudi koji ne vole Sanadera") pojavila fotomontaža hrvatskoga premijera s nacističkim simbolima. Inspektori su Klečku pretražili stan, oduzeli mu i pedantno pregledali kompjutor i mobitel te ga zadržali na višesatnom ispitivanju. Pušten je nakon što je utvrđeno da sporna fotomontaža nije njegovo djelo. Potraga za nepoznatim počiniteljem se, valjda, nastavlja.

Formalno odobrenje za policijsku akciju dao je Prekršajni sud u Dubrovniku, zbog "kršenja javnog reda i mira", tj. "osnovane sumnje" da su se na Facebooku našli "zakonom zabranjeni nacistički i fašistički simboli". Neformalno, nalog za progon stigao je iz političkoga vrha, što biva jasno nakon što se u svojstvu modelara službenoga diskursa ukazao Krunoslav Borovec, glasnogovornik odnedavno "depolitizirane" policije na državnoj razini. "Isticanje nacističkih i fašističkih obilježja kažnjivo je, zabranjeno i nepoželjno, kako u zemljama Europe tako i u Hrvatskoj, te na korištenje tih simbola vrijedi princip nulte stope tolerancije", kazao je upućujući prisutnima strogi antifašistički pogled.

Iz dubrovačke žandarmerije, pak, medijima su dostavljeni diskreditirajući "materijali" protiv Klečka, navodnog vlasnika niza prekršajnih i kaznenih prijava, kako bi bilo jasno da imamo posla s mlađahnim kriminalcem. Uz "opiranje uhićenju" i "nepoštivanje organa reda", obznanjeno je da je 2003. godine protiv njega vođena istraga zbog "posjedovanja dječje pornografije". Taj detalj posebno je zanimljiv, pošto je Klečak u vrijeme te istrage imao nepunih sedamnaest godina, a to je ona ljupka dob kada - u svjetlu pozitivnih zakonskih propisa - i masturbacija predstavlja svojevrsni oblik pedofilije.

Protuudar iz cyber-sfere stigao je vrlo brzo: revoltiran postupkom dubrovačkih pandura, građanin Marko Jurčić pokrenuo je na Facebooku grupu pod nazivom "Upadnite meni u stan, bando gestapovska, Hrvatska nije policijska država!" te ponovo pustio u optjecaj fotomontažu Sanadera u nacističkoj uniformi. Sada više nema skrivanja - Marko Jurčić nije pseudonim, policiji je otprije poznat kao jedan od organizatora "Zagreb Pridea", dakle vjerojatni homoseksualac, dakle vjerojatni pedofil, dakle vjerojatni terorist i ubojica... Ukoliko se bude držala principa oličenog u onoj "nultoj stopi tolerancije", policija će Jurčića morati hapsiti ili mu barem "upasti u stan". Ukoliko to ne učini, strepeći od nepredvidivoga broja sljedbenika, pokazat će da je u slučaju Klečka djelovala po političkoj direktivi, pokušavajući - očito bezuspješno - posijati strah među živahnim ćelijama internetskog otpora.

Dok ovo pišemo, ne znamo da li građanin Jurčić slobodno baulja mrežom, smišljajući nove psine, ili daje iskaz u stanici s rukama vezanim za radijator. Inovativno bi bilo da ga zagrebački inspektori optuže zbog remećenja javnog reda i mira jer je širio neistinitu informaciju da "Hrvatska nije policijska država". To se čini očiglednom klevetom za zemlju čiji premijer ne koristi građansko pravo da se kao pojedinac obrani od eventualnih uvreda, nego taj zadatak preuzima cjelokupni aparat državne represije.

Nasuprot tome, ponuđeno je obrazloženje za idiote. Država nije policijska nego pravna, veli Borovec, na snazi je "nulta stopa tolerancije prema korištenju simbola nacizma i fašizma", što će reći da povod za policijski juriš nije bilo drsko ismijavanje Sanadera na Facebooku. Shvatimo li to objašnjenje doslovno, tj. tako da fotomontaža Sanadera u nacističkoj odori predstavlja "isticanje nacističkih i fašističkih obilježja" kojim se "uznemiruje javnost", tada je i sam hrvatski premijer - od strane policije - svrstan u simbolički inventar fašizma. Ovome se potpisniku ne čini politički korektnim da hrvatska policija tretira hrvatskoga premijera kao Himmlera, Goebbelsa ili, sačuvaj bože, Antu Pavelića, ali nije na njemu da se petlja u nerazjašnjene odnose unutar vladajućeg uma.

Tim više što i osoba premijera pokazuje upečatljive znakove konfuzije - valjda kao rezultat nesuglasica između Ive i Sanadera - pa u jednoj radijskoj emisiji veli da famozna fotomontaža "nije nikakva satira", nego je to najobičnije "propagiranje totalitarnog sustava". Dobar novinar, a takvoga u radijskim studijima obično nema, ne bi odolio postaviti jedino logično pitanje: što je na toj slici "propaganda totalitarnog sustava" - vaše lice ili kukasti križ?

U svakom slučaju, dovitljivi žandarski manevar da se antifašistička kritika progoni uz pomoć antifašističke optužbe može biti konzumiran samo uz nultu stopu zdravoga razuma. Stvari, dakako, stoje sasvim drugačije. Nisu problematična fašistička obilježja, već tijela na koja će se ona okačiti. Postoje tijela koja nije dozvoljeno skrnaviti, obezvrjeđivati i izvrgavati poruzi. Korpus Ive Sanadera - dvonožno ukazanje hrvatske vlasti u punoj dimenziji - takvo je jedno tijelo. Ono je njegovano institucionalnim preparatima, okupano svetom vodicom koja će ga štititi od uroka, siromaštva i ispada političke nekorektnosti.

Nacistički simboli u Hrvatskoj su dopušteni i samorazumljivi više-manje svugdje - po gradskim zidovima, u školskim učionicama, na partizanskim spomenicima, a naročito na internetu, gdje sve vrvi od portala tipa Ustaše.com, ili Crnalegija.com, za koje snage redarstva ne pokazuju ni najmanje zanimanje - a postaju svetogrdni tek kada tijelo Ive Sanadera posluži kao njihov nosač. Sada se čini da je u borbu protiv te pošasti premijer odlučio uložiti čitavoga sebe... i ništa drugo. Naoružani kordoni obavit će brzopoteznu samoobranu režima, vratit će njegovo pravo na pitomo građansko odijelo, dok napolju trešti Thompsonov koncert, a svjetina na stadionima urla "Za dom spremni".

Ono što je isplivalo nakon "skandala" ispostavlja se kao stari hrvatski specifikum: nacistička obilježja sporna su samo ako se koriste u svrhu protivljenja nacizmu, dok su sasvim prihvatljiva ako služe njegovu veličanju. Moglo bi se reći da službena hrvatska politika odlučno odbacuje sve pojavne oblike naslijeđa fašizma koji nisu u funkciji fašističke propagande. Tekovine antifašizma upisane su i u hrvatski ustav kako bi se ustašama omogućila puna sloboda vjeroispovijesti.

I tako smo, teškom mukom, čitaoce doveli do osnovnoga paradoksa: izuzmemo li toleriranje i poticanje sentimentalnih izljeva ustaštva, vladajuća hrvatska politička praksa pokazuje najviše afiniteta prema fašizmu onda kada ustaje u obranu svog antifašizma. U aktualnom primjeru postupak policije uspio je čak poništiti satiričnu dimenziju internetske provokacije. Režimska reakcija u cijelosti je legitimirala subverzivnu akciju, jer se pokazalo da je Sanader spreman koristiti i klasične gestapovske metode kako bi zaustavio neosnovane optužbe da je nacist.

Nije to loš nauk za mlade regrute digitalnog otpora: vladajući režim moguće je napasti najgrubljim sredstvima i bez ikakvih argumenata, jer je sigurno da će vam ih on naknadno isporučiti!

U Sanaderovu slučaju uočljiva je još i veličanstvena pobjeda nagona nad inteligencijom. Njegov pokušaj da ukroti podivljali Facebook podsjeća na ribara koji baca mrežu da bi ulovio more. Umjesto da, kao osviješteni autokrat, sačeka dok se velika bara ne isuši, pošto je proces melioracije odavno započeo, pa će se iz muljevitoga dna crpiti sigurni financijski i politički profiti. Budući da cyber-prostor nije omeđen nacionalnim bodljikavim žicama, pa niti podložan kontroli plemenskih vođa, hrvatski premijer morat će pustiti da World Wild Web pacificiraju moćniji skrbnici.

U tom je smislu simptomatična tek činjenica da je mladi Dubrovčanin denunciran kao pedofil, u čemu bi se, uz nešto dobre volje, mogao prepoznati utjecaj globalnih trendova na službenike hrvatskog režima, onaj dah "suvremenosti" za kojim toliko žude. Osumnjičeni pedofili, naime, u globalnim su razmjerima prva eksperimentalna skupina kojoj se represivnim mjerama pokušava oduzeti status anonimnosti na mreži, a upravo je anonimnost bila jedna od ključnih pretpostavki "apsolutne slobode komunikacije" u obećanoj digitalnoj džungli. Osumnjičeni pedofili neka su vrsta avangarde budućih uškopljenika pred kompjutorskim zaslonima.

Sada je već posve jasno da demokratski karakter interneta nije bogomdana činjenica, a za otužne epiloge pobrinut će se nadirući kapital, "viša korporativna volja" i vlade koje će osigurati zakonske pretpostavke za nužne mjere higijene. U srednjoročnim vizijama konfiguracija mreže sročena je prema modelima medijskih kuća i trgovačkih centara, s nadzornim kamerama na svakom uglu.

Još prije pet godina australski teoretičar medija Geert Lovink upozorio je da se "otvorenost počela izjednačavati s dječjom pornografijom i kompjutorskim hakerima", pa je naivna faza "olakšavanja" odavno za nama: "Divlji i slobodno lebdeći korisnik mora se pretvoriti u uljuđenog, pouzdanog i odgovornog kibernetičkog građanina, koji će kao i svaki drugi građanin kupovati, glasati, plaćati poreze i začepiti."

Sve ostalo je tvrda hrvatska priča o razumijevanju slobode koja nudi samo beskrajni niz epizoda kao povode za infantilna čuđenja. Na primjer, Hrvatski helsinški odbor, gdje se okupila lijepa družina Sanaderovih adoranata, koji povodom dubrovačkog hapšenja ne ustaje u obranu slobode govora, kao što je branio pravo neofašistu Thompsonu da javno nastupa... Ili oficijelni hrvatski mediji - novine, radio i televizija - ispod čijih se "neutralnih" izvještaja i ponekog zabrinutog komentara ipak nazire zlurado zadovoljstvo: zašto bi samo nama bile dodijeljene uloge dresiranih kućnih ljubimaca?... Ili dežurni javni intelektualci, poput stalnih posjetitelja HTV-ove emisije Otvoreno, koji se poslije svake totalitarne svinjarije slože oko toga da su zakoni nedorečeni i selektivno primjenjivani, pa bi ih trebalo doraditi a službe profesionalno osposobiti, kako bismo mogli opušteno hapsiti, bez kršenja boljih demokratskih običaja.

Ovaj je tekst posvećen građaninu Marku Jurčiću, koji je imao petlje oduprijeti se širenju straha i staviti odlučnost sustava na kušnju. Mada je sam koncept vađenja masti s uniformama i svastikama u osnovi izlizan i mlitav. Prava provokacija stiže s druge strane: to su Sanader i članovi njegove vlade u sivim, braon i teget odijelima, za koje se neosnovano vjeruje da nisu fašistička.

(BH Dani, Broj 599 - 05.12.2008)

omar little · Post by **omar little** » 11/12/2008 00:24

Malo Feralovih novinara na jednom mjestu

Pozdrav zastavi: Forbes na balkanski način

Nula od čovjeka

Pise: Viktor Ivancic

Na naslovnoj stranici prvoga broja balkanskoga Forbesa prikazan je njegovani postariji muškarac, u snježnobijeloj košulji i hlačama boje devinoga govna, koji u ruci drži lopticu za bejzbol, valjda kao simbol vitalnosti, aktivne dokolice i neposustaloga takmičarskog duha. Samo zbog pseudoliberalne prijetvornosti, njegova ruka nije uzdignuta u nacistički pozdrav

Otkad su reklame postale osnovni sadržaj suvremenih korporativnih medija, poseban oblik ironije predstavlja segment s oglasima koji reklamiraju same medije. Kad medij donosi reklame koje reklamiraju medij, to je neka vrsta živahne korporativne onanije, koja računa na učinak samooplodnje. "Kad kupite ovaj magazin, saznat ćete kakav magazin možete kupiti." Jednom marketinški opisan, magazin nas nikada neće iznenaditi svojim tekstovima, jer oni su samo neophodne izlike, služe tome da ukrase prostor za oglase - dakle za temeljni sadržaj - i korespondiraju s njihovim porukama. Tisuće različitih reklama, koje promoviraju tisuće različitih proizvoda, međutim, uglavnom se slijevaju u jednu jedinstvenu poruku. Ta poruka glasi: prilagodi se ili crkni!

Jutarnji list od 14. studenoga objavio je oglas na dvije uzastopne desne stranice. Prva stranica potpuno je prazna, otisnuta u prljavoplavoj boji, a na vrhu je istaknuta prijeteća parola: "Ne budi nula od čovjeka." Sljedeća stranica, po šabloni već otrcanog trika, donosi "razotkrivanje" i nastavak parole: "Budi sedam nula."

To je reklama za Forbes, "najprodavaniji svjetski poslovni magazin", koji će od 27. studenoga početi izlaziti u balkanskom izdanju. Izdavač je Europapress holding - vlasnik Jutarnjeg lista i 60 posto tiskanih medija u Hrvatskoj - a magazin će, osim u matičnoj zemlji nakladnika, biti namijenjen tržištima Srbije, Slovenije, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Obuhvatit će teren koji se danas naziva "regijom", a nekad je bio poznat kao "umjetna tvorevina" i "tamnica naroda".
Parola Ne budi nula od čovjeka... Budi sedam nula odnosi se na udarnu temu prvoga broja: to je priča o "15 najvećih", skupini tajkuna i vlasnika poslovnih carstava "za koje radi regija". Da oni stanu, stalo bi sve, glasi podnaslov. Godina krize njima je najbolja godina - kupuju avione, zapošljavaju i guše se u poslu, glasi nadnaslov. Na prvoj su stranici portreti odabrane šestorice: Zlatko Marić, "kralj zaštitara", Ivica Todorić, "vlasnik Agrokora", Ivan Ergović, "NEXE grupa", Mujo Selimović, "hranitelj BiH", Miroslav Mišković, "Delta Holding", Mirko Šrot, "pivo i mediji". "Uđi u igru", glasi zavodljivi slogan Forbesa, "ne budi nula od čovjeka" nego imaj sedam nula na bankovnom računu.

Radi se, po mišljenju ovog potpisnika, o jednome od najjezivijih primjera autoritarnog jezika još od vremena "konačnog rješenja" i medijskih običaja kakve je licencirao časopis Der Stürmer. Noseća fotografija na naslovnici startnoga izdanja balkanskoga Forbesa prikazuje njegovanog postarijeg muškarca, u snježnobijeloj košulji i hlačama boje devinoga govna, koji u ruci drži lopticu za bejzbol, valjda kao simbol vitalnosti, aktivne dokolice i neposustaloga takmičarskog duha. Samo zbog pseudoliberalne prijetvornosti, njegova ruka nije uzdignuta u nacistički pozdrav.

Autorima reklame barem ne možemo pripisati licemjerje. Njihova poruka je jasna kao psovka: ako nisi bogati guzonja, onda nisi čovjek, nego si "nula od čovjeka", ljudska ništica. Ali teško ćeš postati bogati guzonja ako ne čitaš Forbes. Ili ćeš makar uzgajati dužno poštovanje prema bogatim guzonjama kao spasiteljima nacija tek ako čitaš Forbes. Ili ćeš makar, u svojoj gologuzosti, sanjati o tome da postaneš bogati guzonja tek ako te kvalitetno narajca Forbes. U slučaju nekontrolirane noćne polucije, oglas za upijajuće papirnate maramice također ćeš naći u Forbesu.

Neuklopljenost u ambijent bogatih i uspješnih - makar na razini "pozitivnih intencija" - podrazumijeva izgon iz svijeta kojemu se priznaju ljudske vrijednosti, kaže nam promotor magazina. Život dostojan čovjeka samo je onaj koji je ovjeren s više nula na domaćem ili inozemnom kontu. Ostati siromašan znači onečovječiti se, izdati svoju ljudsku bit koja se sastoji od njegovane halapljivosti i nagona za stjecanjem. Kapitalizam, kao sustav eksploatacije i bespoštedne konkurencije, tako se nadaje kao biološki zadan, jedini prirodan poredak u kojemu "čovjek" pliva kao riba u vodi, ako nije "nula", dakako, olovno Ništa koje bespovratno tone ka muljevitom dnu.

Magazin Forbes, i inače namijenjen strukturi lojalnih malograđana, čuven je po svojim rang-listama - kojima defiliraju najbogatiji, najmoćniji, najslavniji, najbezočniji... - pa je vrijednosni sustav koji promiče radikalno natjecateljski. Pobjeda ili smrt! - nešto je kao uređivački kredo i mantra što se servira uvaženim pretplatnicima, uz dodatak: prilagodi se ili crkni! Cjelokupan smisao iscrpljen je u agresivnom posvećenju vladajućeg poretka koji se, obzirno kazano, temelji na zaštiti bogate manjine od većine.

S balkanskim izdanjem, očigledno, doživljavamo i to da nas svaki marketinški klipan može izvrijeđati kako god mu padne na pamet. Tu je na djelu još i zrela faza tranzicijskog kretenizma, kada nastupa vulgarno klasno ponižavanje. Reklama u Jutarnjem listu, naime, blistavi je primjer govora mržnje na klasnoj osnovi. Njome se izražava otvoreno gađenje prema "drugima i drugačijima", s tim da oni nisu definirani bojom kože, etničkom pripadnošću ili seksualnom orijentacijom, nego su "drugi i drugačiji" siromašni ili nedovoljno bogati. Ono perverzno u cijeloj priči je da izdavač Forbesa s pravom računa kako će i među takvima naći određenu količinu suglasnih, te će dio naklade utopiti pothranjujući osjećaje samoprezira. Izdavač, naravno, ima u vidu i klasičnu prodaju iluzija: nemali je broj onih koji će se zbog same činjenice da drže Forbes u rukama - s "informacijama" iz života uspješnih i moćnih - osjećati otrgnutim iz svijeta bezvrijednih, iz kategorije ne-ljudi, makar jedva skrpali četiri i pol eura za polumjesečni primjerak.

Poruka da si "nula od čovjeka" ako ne nalikuješ Zlatku Mariću, koji je zgrnuo milijune kao kvalificirani tabadžija, pa sada kolekcionira ferrarije i barokni namještaj, ili ako ne želiš slijediti herojski put neke od "regionalnih" inkarnacija Ivice Todorića, koji iz dvorca s 40 soba reinvestira ono što je pokrao na razvalinama socijalizma - ako se zaista hoće pročitati - kod osoba s minimumom higijene može samo lediti krv u žilama. Ona, naime, zrači i dodatnom balkanskom stravom.
Kapitalizam je u ove prostore ulazio kroz stražnja vrata, poguran nacionalističkom jurišnom silom, da bi danas ostao baštinik iste vrste energije. Politički razbojnici omogućili su uspon istoj takvoj ekonomskoj sorti; vladajući sloj utvrdio se besprijekornom koordinacijom barbara. Hraneći medije redovitim indiskrecijama iz svoga poslovnog i privatnog života, koje su kozmetički obrađene tako da imaju auru hrabrosti i muške vizije, oni su stvarni kreatori službenoga "pogleda na svijet".
Oni pak koji se, niti u snovima, ne pokoravaju religiji tako propisanog lifestylea - tipu življenja koji si, i da ga žele, ne mogu priuštiti - bit će odbačeni i žrtvovani kao heretici. Nitko za njima neće žaliti, jer optužnica je unaprijed ispisana: to su ljudske ništice, vlasnici uzaludnih egzistencija. Sve miriše po zapaljenoj slami; sve podsjeća na radostan povratak kalvinističkoj vjeri prema kojoj je blizina ekonomskom obilju važila kao znak božje milosti.

U takvim okolnostima, uredništva korporativnih medija i pridruženi marketinški odjeli ustrojeni su kao svojevrsne gestapovske ekspoziture krupnog kapitala, gdje raznorazni Herr Flickovi liberalnog kapitalizma razvijaju strategije borbe protiv potencijalnih neprijatelja režima. Oni ih suočavaju sa svjetonazorskim standardima koji će svakodnevno svjedočiti o dubini njihova poraza. U manje suptilnim prilikama, kao što su ove balkanske, šalju im poruku da je poduzetnički i socijalni "neuspjeh" - ili već puki manjak interesa za takvo što - krunski dokaz srozavanja ljudskosti. Nije eksploatacija nehumana, nego je nehumano ako u njoj ne participiraš!

Budući da siromašni ionako najčešće maštaju o tome da postanu bogati, zašto im se - ako to ne uspijevaju - poručuje da su "nule" u ljudskom smislu? Sigurno ne zato da ih se ohrabri na bogaćenje, nego zbog potrebe da im se usadi strahopoštovanje prema onima koji su, za razliku od njih, bogatstvo stekli i sada su u prilici nad njima vladati.
U ovakvom tekstu čini mi se primjerenim pozvati na Marxa, koji je, varirajući Hegelovu shemu "gospodara i sluge" - na način koji bi danas izazivao jednodušan zazor - "ideologijom" smatrao gospodarevu predodžbu svijeta koja je klasno neosviještenom slugi važila kao "svijet": ta predodžba, dakle, nije bila vlasništvo sluge nego vlasništvo njegova vlasnika. Njemački filozof Günther Anders, na tome tragu, opisuje učinak korištenja šablona u medijskim manipuliranjima: "Kad se masovnom čovjeku svijet isporučuje u obliku totaliteta šablona, na mjesto svijeta stupa doduše totalitet predodžbi, no ipak takav koji je 'njegov' samo zato što mu se žigoše. 'Neka moja predodžba vama bude svijet', govori volja onoga tko proizvodi matrice. Tako je govorio Hitler."

I zbilja: "Nula od čovjeka" je Židov u nacističkoj Njemačkoj. Ljudsko biće kojemu su odreknute ljudske osobine i status osobe. Stvor predodređen za odstranjivanje u lager. (Suvremene tvornice, doduše, u kojima se za minimalne naknade crnči od osam do pet, a u zemljama tzv. Trećeg svijeta i mnogo duže, pa još s maloljetnicima koji obaraju norme, ionako se sve manje razlikuju od lagera; radnička klasa općenito postaje zatajeni dio svijeta, njegova nevidljiva biološka infrastruktura: dovoljno je prelistati bilo koje novine i uočiti na koliko su fotografija prikazani bijeli ovratnici, a na koliko radni trliši. Živimo u kulturi razigranih menadžmenta, tu sam pogled na radnika izaziva nelagodu i proplamsaj stida, jer predstavlja izravno suočavanje s "neuspjehom".)

"Ne budi nula od čovjeka", prema tome, znači: Ne budi Židov u carstvu liberalno-kapitalističkog fašizma. Spasi glavu prije nego te sustav ugnjetavanja do kraja samelje i pretvori u ljudsku ništicu. Pridruži se barem plutajućoj bagaži malograđana koja će živjeti od svojih fantazija i pripomoći usponu najbeskrupuloznijih.

Naravno, predložak nije rasni nego klasni: prema "neuspješnima" - prema suvišnima - razvija se odnos multikulturalne tolerancije, a do neke mjere zajamčena im je sloboda govora, kretanja, potrošnje i ostalih izlišnosti. Ono što možda slijedi je Zakon o klasnoj čistoći, koji je, u nepisanoj formi, već na snazi. Ne samo tzv. urbane vile nego i čitavi gradski kvartovi postupno bivaju ograđeni visokim zidovima sa sigurnosnim kamerama, a unutar njih vlada čelični princip "nemiješanja". Nad mirnim snom elitnoga staleža obično bdiju "nule" od ljudi s "nulericama", širokim ramenima, opasnim pogledima i slušnim aparatima.

Poseban užas izaziva pomisao kako je najbrojniji dio po pulacije pripitomljen da bude najmanje osjetljiv na po ruke i prakse otvorene diskriminacije. Korporativni me diji, kao proizvođači "stanja duha", u tome su bili naročito uspješni: žene, homoseksualci, pripadnici etničkih i vjerskih manjina, svi će oni - u borbi za stjecanje ravnopravnosti - uživati neusporedivo izdašniju javnu (tj. medijsku) potporu od potplaćenih, kakvima najčešće i sami pripadaju. Represija se iskazuje kao strukturalno lukavstvo: prigrlimo sve razlike pod uvjetom da sakrijemo one klasne! Tko bi još zapažao materijalno siromaštvo kraj tolikog "bogatstva razlika"?

Propagandne poruke tipa: "Ne budi nula od čovjeka... deklariraj se kao Hrvat!", ili: "Ne budi nula od čovjeka... uđi u krilo Katoličke crkve!", čak bi i u tradicionalno ksenofobičnoj i katolički zadrtoj Hrvatskoj izazvale javnu sablazan nepodnošljivih razmjera. Ali kazati za nekoga tko se nije poslovno etablirao, nego je "neuspješan" u disciplini gomilanja kapitala, da je otpadak ljudskog roda, smeće čovječanstva, "nula od čovjeka" - nešto je savršeno normalno; "stanje duha" takvo je da se nitko od tih uvreda neće osjetiti iritiranim, jer - kako se računa - sluge su prihvatile svjetonazor gospodara.
Prostačko ponižavanje klase proizvođača u javnome govoru bez teškoća se uklopilo u norme jezika političke korektnosti koje je propisao sustav; poželite li, s druge strane, da se taj sustav razmrvi u prah i pepeo, da se pod naletom nekakvoga istočnog ili južnog povjetarca stropošta kao kula od kamata (Georgij Viktorov), to će bez dvoumljenja biti svrstano u žanr opakoga "ekstremizma". Zastupnici suprotnoga mišljenja opremit će se šljemovima i gumenim palicama da se s vama upuste u konstruktivni liberalno-demokratski dijalog.

Izdavač balkanskoga Forbesa, vlasnik Europapress holdinga, također ima više od sedam nula na bankovnom računu i svakako nije "nula od čovjeka": ljudske ništice proizvodit će njegove magazine, uključujući Forbes, i u borbi za golo preživljavanje pakirati u celofan "društvene kriterije" koji njihovome gazdi omogućuju da ih kreativno tlači. Skupina balkanskih tajkuna, istaknuta na naslovnoj stranici već u prvom broju, punit će Forbes oglasima, i tako osiguravati financijsku pozadinu promidžbenom materijalu koji će širiti opsjenu o "prirodnoj" naravi njihove moći.
Ovaj potpisnik - koji se ispričava zbog neuljudnog spominjanja Marxa, pošto je to učinio iz čiste zajebancije - ne bi im htio mrsiti račune. A i kad bi htio, ne bi to bio u stanju. Kupite Forbes, uostalom. Za četiri i pol eura, u protuvrijednosti raznih balkanskih valuta, tamo će vam kapitalističke svinje objasniti zašto niste ljudi.

(BH Dani, broj 597)

Najveći datum i najdraži gost

Objavljeno: Ned, 30. 11. 2008.

IDE TITO PREKO TRANZICIJE

Ekskluzivni stenogram sa zatvorene proslave Dana Republike, održane u beogradskom Domu omladine, gdje je drug Josip Broz Tito upriličio prijem za najviše rukovodioce bivših Jugoslavija Stjepana Mesića i Dobricu Ćosića, te za vodeće ličnosti društveno-političkog života svih država nastalih raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije

Dežurni stenograf: Predrag Lucić

JOSIP BROZ TITO: Dobro došli, drugovi omladinci!
DOBRICA ĆOSIĆ: Otkud se ovaj stvorio?
TITO: Šta je, Dobrice? Jesi ti to nešto iznenađen?
ĆOSIĆ: Ja sam... Ja sam zaprepašćen. Borise, sine, jesi ti znao da će ovaj da bude ovde?
BORIS TADIĆ: Jesam, čika Gedžo.
ĆOSIĆ: Pa što me, sine, nisi upozorio?
TADIĆ: Ćale kaže da ste ljuti na mene otkad su oni naši telefonski razgovori objavljeni u e-novinama.
ĆOSIĆ: Kojim novinama? Kurir mi nije doneo nikakve novine sa našim razgovorima.
TADIĆ: Nisu to štampane novine, čika Gedžo. To su novine na Internetu.
ĆOSIĆ: Kurir mi nije doneo nikakav Internet.
TADIĆ: Ne može to da se donese, čika Gedžo. Za to treba posebna instalacija.
ĆOSIĆ: Bio je vodoinstalater u sredu, ne, u četvrtak, da otpuši šolju, ali ne znam da je stavio ikakav Internet. Baš ću da pogledam u šolju kad dođem kući.
TADIĆ: Nemojte da gledate u šolju, čika Gedžo. Internet se ne stavlja tamo nego na kompjuter.
ĆOSIĆ: Možda su meni stavili iz praktičnih razloga, da čitam dok sedim. Samo su zaboravili da mi kažu. A ne znam ni za te naše razgovore.
TADIĆ: Pa nije ni čudo da ne znate kad su to tajni razgovori.
ĆOSIĆ: Jesi ti, sine, znao za njih?
TADIĆ: Nisam, čika Gedžo, ne mak'o se sa svog mesta.
ĆOSIĆ: I ne treba da se mičeš, sine. Dobro je dok te tamo imamo. A ko je onda znao za te naše razgovore?
TADIĆ: Onaj Luković, čika Gedžo.
TITO: Koji Luković?
TADIĆ: Pera Luković.
TITO: Pa šta radi Luković? Jel još piše onu rubriku "Singlovi" u Džuboksu?
TADIĆ: Nema više singlova, a ni Džuboksa.
ĆOSIĆ: Šta su to singlovi, šta je to Džuboks? O čemu ti to, sine Borise, pričaš sa ovim tu da ne kažem čovekom?
TITO: Šta ti, Dobrice, boga ti poljubim, nisi čitao Džuboks?
ĆOSIĆ: Ja sam pisao knjige i nisam imao vremena da ga traćim na koješta.
TITO: I ja sam pisao, Dobrice. Ali ne može čovjek samo da piše, treba ponešto i da se pročita. Mene je uvijek zanimalo da pročitam šta rade ti moji omladinci Mišel Briški, Vjeko Jutt, onda onaj brkati, kako se zvao, Džo Maračić Maki...
ĆOSIĆ: Bolje bi bilo da ste čitali moje pametne knjige, a ne te gluposti.
TITO: Meni su neki drugovi predlagali da te zatvorim zbog tih knjiga, a ja im kažem: "Drugovi, pa ne možemo čovjeka da zatvaramo zato što je dosadan!" Je li tako bilo, Ćulafiću?
DOBROSAV ĆULAFIĆ: Jeste, druže Tito, od reči do reči.
TITO: Nakon što sam umro, drugovi su mi slali neke tvoje knjige sa potcrtanim glupostima. Sjećam se, bila je jedna gdje jedan naš drug ilegalac, šta li je bio, ulazi u fotokopirnicu, tamo neke '41. A ja sam i tada govorio: "Pustite, drugovi, Dobricu! On je odavno razriješen dužnosti da bude pametan." Jesam tako govorio, Ćulafiću?
ĆULAFIĆ: Jeste, druže Tito, od reči do reči.
TITO: Ja, Ćulafiću, i ne umijem drugačije da govorim nego od riječi do riječi.
ĆULAFIĆ: Tako je, druže Tito. To je jedna od vaših velikih vrlina koje vas lepo krase.
ĆOSIĆ: Ja ne razumem, sine Borise, kako mrtav čovek može da čita.
TADIĆ: A ja ne razumem, čika Gedžo, kako mrtav čovek može da sedi ovde i razgovara sa nama.
TOMISLAV NIKOLIĆ: Ja to mogu stručnjački da vam objasnim. To gde je on stavljen, ako je uopšte igde stavljen kad je konačno umro, to je plitak grob. Da sam ga ja zakop'o po svim propisima i pravilima zanata, nikad taj ne bi ust'o iz groba! Komunisti su znali samo da ubijaju, a o sahranama pojma nisu imali. Zato se i ne zna gde je grob đenerala Draže i tolikih drugih srpskih mučenika.
TITO: Ćulafiću, ko je ovaj omladinac?
ĆULAFIĆ: Ne znam, druže Tito.
TITO: Kako milicija može da ne zna?!
ĆULAFIĆ: Nisam ja više milicija, druže Tito.
TITO: A zašto nisi, crni Ćulafiću?
ĆULAFIĆ: Nema više milicije, druže Tito, a ni ja nisam baš prisutan...
TITO: Pa čega ima ako nema milicije?
IVICA DAČIĆ: Ima policije, druže Tito. I ja sam policija, tačnije kazano: ministar unutrašnjih dela.
TITO: Pa je li ta policija zna ko je ovaj omladinac?
DAČIĆ: To je Toma Nikolić, predsednik Srpske napredne stranke.
TITO: Je li on neki četnički simpatizer?
DAČIĆ: Pa moglo bi da se kaže, ali, znate, to je kod nas legalizovano.
TITO: Vidim ja da kod vas četnici napreduju. U moje doba su napredovali samo prema Dravogradu, i to skoro pa nezaustavljivo. Nisi znao ko je brži: oni ili ustaše. Ali pustimo sad aveti prošlosti...
NIKOLIĆ: Vidi ko nam to kaže... Ni glogov kolac mu nije mog'o ništa!
TITO: To je zato, druže četnik, što ja za razliku od vas i vaših nisam vampir.
NIKOLIĆ: Ajde, ajde, znam ja što ste vi ustali iz groba. Čuli ste da je umro Nikola Kavaja, pa ste se ustrtarili da će da vam dođe glave na onom svetu, kad već nažalost nije na ovom.
TITO: Šta je trebalo da žuri sa umiranjem kad su mu Amerikanci dali 83 godine robije?!
NIKOLIĆ: Pa pustili su ga na slobodu...
TITO: Vidim, veliku su mu uslugu napravili...
DANILO TÜRK: Tovariš Tito, mi nismo prišli čak iz Evrope da tukaj na Balkanu slišimo o četnikima.
TITO: Zar ti, druže, ne stižeš iz Slovenije?
TÜRK: Tovariš Tito, Slovenija je zdaj Evropa.
TITO: Pa i Evropa je, druže, poštovala ovaj naš veliki praznik, ovaj Dan Republike zbog kojeg smo se danas i okupili ovdje.
ĆOSIĆ: Da ne treba da pevamo "Drugarice, posadimo kitu u čast našem dragom drugu Titu"?
DAČIĆ: Nije se pevalo "posadimo kitu" nego "posadimo cveće".
ĆOSIĆ: Kita, cveće, isti kurac.
TADIĆ: Čika Gedžo, ja nisam znao da vi imate tu reč u svom vokabularu.
TITO: Nisi znao da je ima ni u pantalonama. Nije bio tako kurčevit kad smo se družili na "Galebu".
ĆOSIĆ: Nemojte da mi taj brod stalno nabijate na nos! Pa nisam ja tražio da budem na njemu!
TITO: Jok, nego je "Galeb" tražio da ti budeš na njemu... Počeo da klikće kao da je poludio: "Ako mi ne dovedete druga Dobricu, neću da plovim u Afriku! Neću, neću i neću!"
TÜRK: Tovariš Tito, vreme je u Evropi dragoceno, a tukaj na Balkanu, po srbohrvaški, teče li ga, teče...
TITO: Sjećam se ja, omladinac, kad je i u Sloveniji teklo i vrijeme i refošk... Ali hajde, kad već žurite, da počnemo. Ja sam vas, drugovi omladinci, sazvao da se malo družimo na današnji dan, da vidimo gdje smo i šta smo, šta je ostalo od onih naših historijskih odluka iz Jajca otprije 65 godina...
HARIS SILAJDŽIĆ: Nije ostalo ništa. Srbi su se popišali i na zabranu povratka kralja u zemlju i na sve ostalo.
ĆOSIĆ: Koga smo trebali da vratimo? Velikog vezira?
TITO: I šta radi kralj? Niste ga valjda okrunili?
ĆULAFIĆ: Kako da ga okrune, druže Tito, kad ne zna gde mu je glava?! Moji su ljudi pratili kuda se kreće i šta radi, i na osnovu njihovih izveštaja je zaključeno da od kralja ne preti nikakva opasnost.
TITO: Pa šta radi kad se niti kruni niti rovari?
ĆULAFIĆ: Ide okolo i pije viski.
TITO: Pa to je pohvalno, Ćulafiću. I ja sam uživao u viskiju.
ĆULAFIĆ: Ne pije on viski, druže Tito, zato što uživa već zato što ne ume da naruči pivo na srpskom.
TITO: Znači, kralj nije opasan za našu zajednicu ravnopravnih republika i autonomnih pokrajina?
HASHIM THAÇI: Nije, zato što više nema autonomnih pokrajina.
TITO: Kako nema? A šta su Vojvodina i Kosovo?
THAÇI: Za Vojvodinu neću da se mešam, ali Republika Kosovo je država, međunarodno priznata.
TITO: Vi to ozbiljno?
TADIĆ: Ma pustite šta ovaj tu lupeta! Kosovo je ništa, a ne država.
THAÇI: Povuci reč!
ĆOSIĆ: Stvarno, sine Borise, kako to možeš da kažeš? Kakvo crno ništa? Kosovo je srce Srbije, a ne ništa.
TADIĆ: Izvinjavam se, čika Gedžo. Kosovo je, razume se, kolevka srpske državnosti.
THAÇI: Tako je.
RAMUSH HARADINAJ: Šta je tako, crni Hashime?
THAÇI: To je tako. Otkad je Kosovo proglasilo nezavisnost, otada je i Srbija samostalna država.
HARADINAJ: Oćeš da kažeš da smo se mi Kosovari borili za samostalnu Srbiju?
THAÇI: Nismo se borili, ali smo za izborili za srpsku samostalnost.
SANDOR EGERESI: Nepotpunu, zasad. Trebalo bi da bude samostalna i u odnosu na Vojvodinu.
TADIĆ: Nikad, nikad i nikad!
TITO: Ti, omladinac, ne galami! Je li, je li Kosovo stvarno postalo država?
TADIĆ: Ako i jeste, nije autonomna.
THAÇI: Republika Kosovo je samostalna i nezavisna država.
TADIĆ: Po čemu to, majke ti?
THAÇI: Po tome što više ništa ne moramo da pitamo Beograd.
TADIĆ: Ali morate da slušate sve i svja sem Beograda.
TITO: Je li, a Moja Mitrovica, je li se još uvijek zove onako lijepo?
ĆOSIĆ: Mitrovica je srpska. Ono šiptarsko ime je prošlost.
THAÇI: Mitrovica je neotuđivi deo Republike Kosovo! I Tito nije albansko ime!
ĆOSIĆ: Izvinite, zaboravio sam da se Tito na albanskom kaže Enver.
TITO: A znaš ti kako se Dobrica kaže na talijanskom?
ĆOSIĆ: Kako?
TITO: Benito.
ĆOSIĆ: Mnogo smešno... Evo sad ću da umrem od smeha!
TADIĆ: Nemojte, molim vas, da umrete, čika Gedžo.
ĆOSIĆ: Ne boj se, sine, neću ja da umrem ni od smeha ni od smrti.
TADIĆ: Lepo od vas. I odgovorno prema Srbiji.
ĆOSIĆ: Jeste, sine, jeste. Lepo primećeno. Znam ja da ti brineš za mene, ali da kao odgovoran državnik brineš i za našu Srbiju. A pošto kao pametno dete znaš da sam ja jedna i jedina celovita Srbija, tvoja briga za mene je ujedno i najveći mogući izraz tvoje državničke zrelosti.
TÜRK: Tovariš Tito, mi nismo tu prišli iz Evrope da slišimo o Srbiji in tovarišu Čosiču.
TADIĆ: Mi smo, kolega Danilo, u Beogradu, u Srbiji, i normalno je da razgovaramo najpre o Srbiji. Da smo kod vas u Sloveniji, onda se niko ne bi bunio što pričamo o vašoj situaciji.
TÜRK: Vi, kolega, niste u Evropi, pa ni možno da budete pri nas, u Sloveniji. Kad vas Evropa primi, prosim lepo, naše meje su vam odprte.
TITO: Vidiš, boga ti poljubim, nisam bio u Sloveniji otkad sam umro. A baš sam se uželio Brda kod Kranja.
TADIĆ: E, imate čega i da se uželite! Pa vidite kakvi su... Da tamo po drugi put umrete, ove bi vam jajare naplatile godišnju vinjetu za Plavi voz.
TITO: Šta je to vinjeta?
TADIĆ: To je njihov kompleks što nemaju more, pa teraju inat Hrvatima. A svi plaćamo cenu.
TÜRK: Imamo morje! Vi nemate morje!
TADIĆ: Kako nemamo?!
MILO ĐUKANOVIĆ: A đe ti je more, jadan ne bio?
TADIĆ: Šta se ti javljaš?! Baš me zanima čime ćeš da se baviš kad u celom svetu zabrane pušenje... Oćeš da švercuješ žvakaće ili Herbalajt?
ĐUKANOVIĆ: Jok, švercovaću flaširano more za Srbiju i Mađarsku.
TADIĆ: Pazi stvarno, kako se samo setio... Čika Gedžo, sad sam tek shvatio da mi više nemamo more.
ĆOSIĆ: Imamo, sine, kako da nemamo...
TADIĆ: Pa gde nam je?
ĆOSIĆ: U međunarodnim vodama. Koliko se ja razumem u pravne nauke, međunarodne vode su svačije.
NIKOLA GRUEVSKI: Druže Tito, ako ćete ponovo da umirete, dođite kod nas u Makedoniju. Mi nemamo more, mi nemamo kompleks, ali imamo dobru volju da se reše svi problemi.
TITO: A koji bi se to problem riješio da ja ponovo umrem? Vidim da vam je bila previše i jedna moja smrt...
THAÇI: Nemojte tamo da umirete. U zemlji bez imena ni smrt ne može da se pravno konzumira.
GRUEVSKI: I to nam je hvala što smo vas priznali!
THAÇI: Pa i mi smo vas priznali.
GRUEVSKI: Ali pod imenom Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija.
THAÇI: Pod jedinim koje imate.
GRUEVSKI: Ti znaš da to nije ime nego kompromis.
THAÇI: Pa što se onda ne nazovete Republika Kompromis?
GRUEVSKI: Ali mi više nemamo nikakvog kompromisa oko imena.
THAÇI: Nemate vi ni kompromisa ni imena. Kad nećete da slušate Amerikance i da se lepo zovete Severna Makedonija.
GRUEVSKI: Ni slučajno! To bi značilo da postoji i Južna Makedonija.
THAÇI: Što se mene tiče, postoji samo Zapadna.
TITO: Ćulafiću, koga sam ja ono zadužio za Makedoniju? Koliševskog?
ĆULAFIĆ: On je bio samo privremeno. O tome je trebalo da se brine Kiro Gligorov.
TITO: Pa je li se brinuo?
ĆULAFIĆ: Jeste, druže Tito. Koliko ja znam, stalno je bio zabrinut.
TITO: Pa kako on nije mogao to da riješi?
ĆULAFIĆ: Šta, da je nazove Kiristan?
GRUEVSKI: Druže Tito, ovo su stvarno niski udarci...
SILAJDŽIĆ: Šta vi, Makedonci, kukate?! Evo mi u Bosni i Hercegovini imamo međunarodno priznato ime i ništa osim imena.
TADIĆ: Imate i lepu, modernu zastavu.
SILAJDŽIĆ: Takva ti na kući visila!
TITO: Šta je, drugovi, kod vas u Bosni? Ko je sad tamo glavni?
SILAJDŽIĆ: Ja sam glavni.
MILORAD DODIK: Otkad se ti zoveš Lajčak?
SILAJDŽIĆ: A otkad se ti išta pitaš po pitanju Bosne?! Ti si rek'o da je ona za tebe odavno inostranstvo.
DODIK: Pa i Lajčaku je ta Bosna inostranstvo. Zato se njega i pita.
TITO: A ko vam je taj drug Lajčak? Je li ovdje?
ĆULAFIĆ: Nije, druže Tito.
TITO: Zašto nije? Ćulafiću, jesam li ja rekao da se dovedu svi glavni i odgovorni drugovi?
ĆULAFIĆ: Taj Lajčak, druže Tito, on nije Jugosloven.
TITO: Nego?
ĆULAFIĆ: Čehoslovak.
SILAJDŽIĆ: On je Slovak. Nema više Čehoslovaka, a ni Jugoslavena.
DODIK: Nego čega ima? Bosanaca?
SILAJDŽIĆ: Nema ih, ali će ih jednog dana biti.
DODIK: Kako da ne!
SILAJDŽIĆ: Hoće, hoće... I ti ćeš biti Bosanac.
DODIK: A šta ćeš ti bit?
SILAJDŽIĆ: Ja ću biti Bošnjak.
DODIK: A što ti ne bi bio Bosanac?
SILAJDŽIĆ: Zato što ja ne mogu biti isto što i ti.
DODIK: Nek tebi Bosanci budu ovi Arapi!
SILAJDŽIĆ: Koji Arapi?
DODIK: Ovi zbog kojih pronalazite piramide da potvrdite svoj arapski identitet!
SILAJDŽIĆ: Pa nisu piramide gradili Arapi.
DODIK: Nego ko?
SILAJDŽIĆ: Nego Egipćani, glupane!
DODIK: A je li se Egipat zove Ujedinjena Arapska Republika? Evo ti Tite, pa ga pitaj, jebli te i on i Nehru!
SILAJDŽIĆ: Nije Nehru nego Naser.
DODIK: Šta Naser?
SILAJDŽIĆ: Naser je bio predsjednik Egipta.
DODIK: Naser Orić? Eto kako vi falsifikujete istoriju...
SILAJDŽIĆ: Nisam ja reko da je Naser Orić bio predsjednik Egipta nego ti.
DODIK: Ko? Ja bio predsjednik Egipta? Ti si skroz siš'o s pameti!
SILAJDŽIĆ: Nisam reko da si ti bio predsjednik Egipta nego da je Naser.
DODIK: Koji Naser?
SILAJDŽIĆ: Gamal Abdel Naser. Onaj po kojemu je Naser Orić dobio ime.
DODIK: Šta je tom Gamalabdelnaseru ime, a šta prezime?
SILAJDŽIĆ: Gamal Abdel mu je ime, a Naser mu je prezime.
DODIK: Pa kako će čovjek dobit ime po tuđem prezimenu?!
SILAJDŽIĆ: Pa i ti si dobio ime po tuđem prezimenu.
DODIK: Ja ne znam nikoga ko se preziva Milorad.
SILAJDŽIĆ: A ja znam tebe koji se zoveš Banja Lukašenko.
DODIK: Povuci rij...
TITO: Dosta, drugovi, boga mu poljubim! Iz vaših sam izlaganja shvatio sve što nisam želio čuti o mojoj Bosni i Hercegovini... Dajte, smirite se! Koga još nismo čuli?
ĆULAFIĆ: Drugove iz Hrvatske.
TITO: Dobro primijećeno, Ćulafiću. Gdje su ti Hrvati? Boga ti miloga, vi samo ćutite, drugovi, i ništa ne govorite.
IVO SANADER: Pa kako bih vam rekao, gospodine Broz...
TITO: Druže Tito, omladinac, druže Tito... Slobodno me oslovljavaj sa druže Tito.
SANADER: Dobro, gospodine druže Tito...
TITO: Ovi Hrvati stvarno bolje da ne progovore.
TADIĆ: Tačno tako. Kako zinu, tako zaseru.
STJEPAN MESIĆ: A kako mi zaseremo, tako vi zinete.
TADIĆ: Druže Tito, Hrvati opet vređaju.
TITO: Dosta je bilo, drugovi Srbi i drugovi Hrvati! Nemojte da vas opet naizmjenično smjenjujem. Šta se, dakle, radi u Hrvatskoj?
SANADER: Hrvatska se intenzivno uključuje u sve glavne tijekove suvremenoga svijeta. Uskoro preuzimamo predsjedanje Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda, što je veliki uspjeh ove Vlade na čelu sa mnom...
TITO: Dobro, dobro, omladinac. To je pohvalno, ali mene zanima šta se radi u mojoj rodnoj Hrvatskoj?
SANADER: Štedi se, gosp...
MESIĆ: Druže Tito, štedi se, pa se štedi.
TITO: I šta se još radi?
MESIĆ: Ništa, samo se štedi.
TITO: Pa kako mislite da napredujete, majku mu božju?! Najprije je štedila ona Milka Planinc, pa onda i onaj Mikulić, sad vas dvojica... Pa šta je to s vama, drugovi?! I na čemu to imate da štedite kad vidim da ste sve prodali?!
SANADER: Gosp... ovaj, druže Tito, ja nešto i trošim.
TITO: Pohvalno, omladinac, pohvalno. A na šta trošiš?
SANADER: Na satove i tako to.
TITO: Na satove čega? Na satove masaže, na satove rke-koke...?
SANADER: Na satove tika-taka.
TITO: Kakvi su to satovi tika-taka? Ko je tu tika, a ko taka?
SANADER: To su vrlo vrijedni i skupocjeni satovi.
TITO: I šta dobiješ za te velike novce?
SANADER: Točno vrijeme, puno točnog vremena. Mi Hrvati smo tisućljetni narod i nama nikad dovoljno vremena.
TITO: Zar ti ne bi bilo isplativije da probaš s kalendarima? Dobiješ više vremena za manje novaca.
SANADER: Ali maločas ste rekli da od štednje nema prosperiteta, pa ja i ne štedim na svemu kao ovaj Mesić. On vam, nećete vjerovati, štedi i na sprovodima branitelja, štedi na streljivu, na počasnim plotunima... Da se njega pitalo, vama nitko ne bi došao na sprovod, osim predstavnika mjesne zajednice.
MESIĆ: Molim te, šuti i ne iskrivljuj moje izjave! Ja sam rekao da treba štediti na sprovodima branitelja, jer mislim da branitelji previše umiru. A oni nama trebaju živi, je li tako, druže Tito?
TITO: Tako je, omladinac.
ĆOSIĆ: Eto, šta ja stalno govorim?! Vi ste, druže, Tito, uvek brinuli da ustaše budu na broju.
SANADER: Naročito je brinuo kod Bleiburga...
TITO: A šta se ti, omladinac, hvataš za taj Bleiburg? Ti se tada nisi ni rodio.
SANADER: Zato što je Bleiburg naše vitalno pitanje.
TITO: A po čemu to?
SANADER: Po tomu što je tamo sve počelo.
TITO: Ja sam mislio da je tamo sve završilo.
MESIĆ: Nažalost, nije.
TITO: I šta ti, omladinac, znaš o Bleiburgu?
SANADER: Znam sve, ali neka pravu istinu o tomu kažu povjesničari.
MESIĆ: Tebi je jedan povjesničar time i napunio glavu.
TITO: Koji povjesničar?
MESIĆ: Ma onaj Tuđman.
TITO: Uuuuu, to je pouzdan izvor. On o tome ima vlastoručna saznanja.
SANADER: Mislim da nije pristojno tako govoriti o predsjedniku Tuđmanu.
TITO: A zbog čega?
SANADER: Zbog toga što je umro.
TITO: Pa šta onda?! I ja sam umro.
SANADER: Znam, Bogu hvala.
TITO: Pa kad znaš, šta onda brineš brigu mrtvih?! Što se malo ne pobrineš za žive?
SANADER: Ma znate kakvi su živi... Nezahvalni, zlopamtila... Stalno gnjave da sam jučer govorio jedno, a danas drugo...
TITO: A šta si to govorio?
SANADER: Ma ništa posebno. Bilo je to davno, na Rivi, bila su druga vremena...
TITO: I ja sam govorio na Rivi, davno i u druga vremena... I sve bih to ponovio, samo da se mogu sjetiti šta sam govorio... A šta si ti rekao na Rivi?
SANADER: Rekao sam da smo svi mi Mirko Norac.
TITO: A ko je taj Mirko Norac?
SANADER: Jedan general... Nije sad važno.
TITO: I šta su ti rekli ljudi, narod?
SANADER: Isto to. Da smo svi mi Mirko Norac.
TITO: Ljudi su govorili i "Tito, to smo svi mi!", pa eto vidiš da nisu.
SANADER: Ali zar vi ne vjerujete u to da "Tito, to smo svi mi!"?
TITO: Kako da vjerujem, dragi moj omladinac, kad vidim da niste?! Niti si ti Tito, niti je ovaj Dobrica Tito, niti je iko od vas Tito, ni sam za sebe ni kad vas se skupi na gomilu. Je li tako, Ćulafiću?
ĆULAFIĆ: Tako je, druže Tito.
TITO: Pa kad je tako, drugovi, onda predlažem da ovdje usvojimo posljednju odluku AVNOJ-a, ali pod uslovom da je ispoštujete, za razliku od svih onih koje ste uspješno pogazili.
ĆOSIĆ: Koja je to odluka?
TITO: Da se Josipu Brozu Titu za sva vremena zabrani povratak iz zemlje! A sad zdravo, drugovi... I sretan vam Dan Republike!

(e-novine.com)

Glede & unatoč

Objavljeno: Pon, 01. 12. 2008.

KARIKATURA VLASTI

Imajući u vidu Sanaderov snažni utjecaj na većinu domaćih medija, ne čudi da se hrvatski premijer malo zaigrao, pa poduzeo nemoguće – zaustaviti slobodno izražavanje neumreženih pojedinaca na globalnoj, internetskoj, mreži. I razotkrio ono što nije smio – da je čovjek prenadraženih živaca koji neće prezati i silom zaustaviti bujicu protesta zbog siromaštva i opće ekonomske nesigurnosti, makar dolazili samo iz virtualnog, internetskog svijeta

Piše: Heni Erceg

Davne, pradavne, 1996. godine na satiričnim stranicama Ferala objavljena je fotomontaža s dva osebujna lika hrvatske političke prakse: Franjo Tuđman koji se tih godina upinjao dokazati kako je NDH bila „izraz vjekovne težnje Hrvata za vlastitom državom“ prima pehar u obliku Jasenovačkog cvijeta (spomenika u logoru Jasenovac) iz ruku Ante Pavelića, šefa ustaške Nezavisne državne Hrvatske.

I dok se onaj malobrojni dio osviještene hrvatske javnosti potiho smijuljio, vlast je djelovala. Urednici Ferala, pod prijetnjama policijskog privođenja, došli su na sud kako bi satiru i fotomontažu branili od povrijeđenog i uvrijeđenog prvog hrvatskog predsjednika, kao Feralova tužitelja. Sve ostalo je povijest, ili smo barem tako vjerovali.

Ludih pokušaja vlasti i nastojanja da se kaznama i represijom satre satira bilo je doduše još koliko hoćeš, pa i ove 2008, dakle više od desetljeće od razdoblja kada je Tuđman bio stalna i sjajna ikona Feralovih satiričnih fotomontaža, uz to mjesecima nakon što Ferala više nije bilo, i sama sam u nekoliko navrata mukotrpno pokušavala dokazati jednoj zagrebačkoj sutkinji kako je satira tek pretjerivanje, poput vjetra neobuzdana, književna ili novinska forma, koja naprosto udara u pojedinačnu ili kolektivnu političku glupost.

Ipak učinilo se da se stvar s hrvatskom demokracijom mijenja na bolje, možda i zato što u državi s oskudnim opozicijskim medijima, pri tome nesklonoj humoru i šali, i nije bilo satire, ni fotomontaža, pa onda ni „primjerenih“ udara na tu posebnu vrstu izražavanja slobodnoga mišljenja.

Pa smo onako demokratski oholo – jer u Hrvatskoj, eto, odavno već ne živi apsolutistički duh Franje Tuđmana, koji se imao običaj musiti zbog svakog cvrkuta neke razdragane ptice – u svibnju ove godine, primili vijest, posredstvom zgranutih svjetskih medija, da su u Egiptu policajci tamošnjeg diktatora Hosnija Mubaraka priveli, svukli, premlatili mladog opozicijskog aktivista, koji je na internetskom portalu Facebook osnovao grupu koja je tamo u tom virtualnom, ali ispostavlja se baš zbog te neuhvatljivosti i nekontroliranosti, za režime opasnom svijetu, ispisivala poruke protiv totalitarističkog sistema u Egiptu.

Mubarakovi represivci nisu međutim računali na buku koju će podići internacionalni fejsbukovci, civilizirane su zemlje napravile snažan diplomatski pritisak na Mubaraka, pa je mladac brzo pušten iz pritvora, Egipat zaradio još jednu packu zbog gušenja slobode izražavanja, ali je mladi aktivist ipak popio lekciju i odustao od svojih gerilskih poslova u strahu za život svoj i svoje obitelji. Režim je dakle postigao cilj. Ah, Egipat, jadni ti su, pomislili smo, pa nama je tako bilo u Franjino doba, ne ponovilo se, ali danas, danas tako nešto naprosto nije moguće, ne u Hrvatskoj, pogotovo ne zbog satire ili fotomontaže...

Ili ipak? Hm, da, sjećanje na prošlost kao opomena za budućnost, tu smo dobru poslovicu bili zaboravili, i ma koliko je vidljivo da je hrvatski kancelar i premijer dobro izgubio živce, te da mu stvari u državi polako izmiču kontroli, za što je, da se ne zaboravi, isključivi krivac on i njegova šugava vlada partijskih stručnjaka, ipak nas je zateklo posezanje za policijskom represijom, turobno istovjetno onoj u Mubarakovu Egiptu.

U Dubrovniku su žandari najprije došli u stan šefa Foruma mladih SDP-a, pa obavili temeljiti pretres, pa mladića priveli u stanicu, tamo ga neumorno, satima ispitivali, silili da prizna kako je baš on autor vesele fotomontaže hrvatskoga premijera u nacističkoj uniformi, koja da je strašno uznemirila svekoliku javnost. Ali ispostavilo se da je rečeni mladac nevin, barem što se tiče oblačenja Ive Sanadera u neobično ruho, ali zato „kriv“ za svoju internetsku rabotu pod nazivom „Naći ću barem 5.000 ljudi koji ne vole Sanadera“, te da je strašnu montažu učinio jedan njegov drugar koji je to odmah javno, na Facebooku, i priznao, uz radikalnu poruku: „Dođite mene hapsiti, bando gestapovska!“

Naravno digla se frka, povijest je oživjela, nemirni duh Francekov prošetao se hrvatskim jugom, pa Zagrebom, pa prhnuo izvan granica Hrvatske, izazvao reakcije inozemne javnosti, malo manje ove naše, još uvijek uškopljene, prestrašene, premijer je zamuknuo, jer nije on, nego je policija reagirala u njegovo ime, bruka je pukla, hapse se, eto, politički oponenti, a opet, nije ni toj vlasti lako, već im je dovoljan udarac onih 60.000 ljudi, potpisanih na Facebooku, spremnih za velike ulične demonstracije protiv vlasti najavljene za 5. decembar. Sve to pod parolom: „Stežite vi remen bando lopovska!“

Sada još i premijer u naci-uniformi, kao da je on, boga ti, Tuđman. Pa je, nakon što je primjena egipatskog poučka dospjela u javnost, najprije šef dubrovačke policije, i inače oskudne pameti, svoga mladog sugrađanina prokazao, ne samo kao protivnika vlasti, nego kao nepopravljivog prekršitelja zakona, te da je prebrzo vozio, te da se bavio pornografijom... sve u dobi od 17 godina. Učinjeno je dakle sve da se mladića kompromitira, e kako bi se opravdala upotreba sile. Onda je o privođenju i višesatnom ispitivanju „opasnoga kriminalca“ svoje rekao čak i visokopozicionirani činovnik zagrebačke policije, našavši vremena negdje između intenzivnih lovova na ubojice i kriminalce, to jest kako je svatko tko se bavi isticanjem nacističkih simbola kriv pred zakonom, jer da to jako uznemiruje javnost, pa onda logično i ona satirična fotomontaža, Sanadera u nacističkoj uniformi, lijepo spada u prilično teško prekršajno djelo. Kažnjivo po zakonu, donesenom u Hrvatskoj još 1990. godine.

Eh, da, uvjerljiva bi to imala biti poruka u državi u kojoj se javnost ni slučajno ne smatra uznemirenom svom onom gadnom ustaškom ikonografijom koja godinama resi zidove hrvatskih gradova, brojne spomenike, ili svim onim popularnim šlagerima i porukama punima mržnje i isključivosti što trešte po stadionima, birtijama i diskotekama, ništa od toga već skoro dva desetljeća ne uznemiruje javnost, kamoli da podliježe sankcijama, ili da bi onaj Thompson možda zaslužio neko policijsko uznemiravanje zbog urlikanja ustaških pjesama.

Ali ne, nećemo valjda ustaštvo miješati s nacizmom, pa to je isto kao Tuđmana miješati s Pavelićem. Ili pak primjenu zakona shvaćati ikako drukčije do politički selektivno. Uglavnom, naprasni udarac policije u jednu fotomontažu samo je potvrdio konstantnu glupost vlasti, njeno nastojanje da zaustavi nezaustavljivo, represijom nad internetskom gerilom, jedinom uostalom koja u Hrvatskoj uopće postoji.

Imajući, međutim, u vidu njegov inače snažni utjecaj na većinu domaćih medija, ne čudi da se hrvatski premijer malo zaigrao, pa poduzeo nemoguće – zaustaviti slobodno izražavanje neumreženih pojedinaca na globalnoj, internetskoj, mreži. I razotkrio ono što nije smio, da je čovjek prenadraženih živaca koji neće prezati i silom zaustaviti bujicu protesta zbog siromaštva i opće ekonomske nesigurnosti, makar dolazili samo iz virtualnog, internetskog svijeta. Ali kao dobra najava onih stvarnih, neugodnih događaja.

Stoga je svakako groteskno današnje pozivanje hrvatske vlasti na takozvanu nultu točku tolerancije prema fašističkim simbolima, baš kao i ono jučerašnje, prema organiziranom kriminalu. Jedini, naime, tko je zapao u opasno duševno stanje nulte točke tolerancije prema svakoj kritici ili drukčijem mišljenju jest upravo ista ta vlast. Pa je dakle više i ne treba karikirati, ili u fotomontaže „oblačiti“. Ona sebe karikira više od svih fejsbukovaca zajedno.

(http://www.e-novine.com)

Boris Dežulović, Globus

Vladavina idiota

21. novembar 2008.

Nekad davno, prostor medijske interakcije bio je mnogo manji i zvao se „Pisma čitatelja“. Nekad davno, u tim su se rubrikama znale voditi polemike čak i zanimljivije od ostatka novina. Ako se, na primjer, u takozvanim ozbiljnim novinama raspravljalo o fenomenu estetske kirurgije, posljednja bi riječ bila autoritativno mišljenje potpisano sa dr. med., ili intrigantna teza nekog profesora s filozofskog fakulteta.
Danas svjedočimo širenju prostora apsolutne interakcije. Raspravlja se, recimo, o diktaturi fizičke ljepote i fenomenu plastične kirurgije, a Slobodna Dalmacija objavljuje SMS-komentar čitatelja Stipe iz Podstrane: „Blanka operirala nos. Sad nek pusti brkove ka ćaća!“
Ne znam tko je i kad točno prvi uveo instituciju čitatelja-novinara, ali tko god bio taj medijski genij, bio je dovoljno mudar da shvati posljednju prednost novina pred apsolutnom moći i slobodom Interneta, i dovoljno glup da tu jedinu prednost – možda malograđanski, ali trajni autoritet fizičkog slova, riječi otisnute na papiru – iskoristi za pretvaranje novina u tiskani Internet. Što je mudro i inteligentno kao da - poput jednog kolege, doajena splitskog novinarstva s početka devedesetih - tekst slažete na kompjuteru pa ga „u čisto“ prepisujete na pisaćem stroju.

Web 2.0 kulturna revolucija - kako fenomen „totalitarne ideologije interaktivnosti“ naziva Andrew Keen, autor kod nas neprevedenog ogleda „Kult amatera: kako današnji Internet ubija našu kulturu“ – nije na kraju, kako su predviđali teoretičari medija, ubila tiskano novinarstvo. Internet joj je napravio nešto mnogo gore: pobijedio je na kraju štampu upravo namećući joj interakciju kao načelo. Počelo je SMS-komentarima i foto-prilozima, da bi na kraju bila uvedena i institucija čitatelja-reportera. U tom hranidbenom lancu novinar s plaćom i zdravstvenim osiguranjem postao je skup i suvišan: Keenov „amater“ je idealan reporter, on je uvijek na terenu, ima mobitel s kamerom i instinkt špijuna, bilo da snima policajca kako prolazi kroz crveno ili krišom, ispod stola, dokaz da Nives Celzijus ne nosi gaćice. I košta samo stotinu kuna, bez zdravstvenog i socijalnog.
Pet temeljnih načela novog novinarstva – bilo tko, bilo što, bilo kad, bilo gdje i budzašto - odnosno pet „što“, što kraće, što bizarnije, što šokantnije, što banalnije i što gluplje, postaje profesionalni standard: takozvani novinari rade praktički isto što i čitatelji-novinari, samo za plaću. Pitanje je stoga trenutka kad će moguli shvatiti da su oni tehnološki višak, i kad će novine postati svojevrsna socijalna mreža, papirnati Facebook. One su već sada roto-internet: teme su sve trivijalnije, tekstovi sve kraći, i štampa se svela na print naslovne stranice nekog infotainment-portala. Medijski gurui previdjeli su, međutim, mali zajeb - na kraju teksta nema onog malog digitalnog kažiprsta i linka „opširnije“, koji će čitatelja uputiti na cijelu priču.

Paradoksalno, tekstovi duži od dvije kartice danas se mogu objaviti samo na Internetu, gdje se, iz nekog razloga, nitko nikad ne žali da je tekst predugačak. Pobjeda Interneta je upravo veličanstvena: novinama je ukrao ozbiljne i važne teme, eseje, oglede i polemike, ukrao im je kulturne priloge i filozofske rasprave, čak i humor i satiru, dok su novine od interneta preuzele samo najgluplje - blijede screen-shotove, idiotske SMS tekstuljke, srednjoškolsku pornografiju i tu famoznu, kako se zove, interakciju.
Jadnim, malim životima frustrirane sitneži - jalijaša s aliasom koji su taj koncept shvatili kao interaktivni seks, pa iz tople sigurnosti svojih momačkih soba mlate po tastaturi ulijepljenoj od sperme – opcija „komentiraj članak“ dala je puni smisao. Bilo da je članak o svjetskoj recesiji ili operaciji Blanke Vlašić, idioti će tu opciju koristiti samo kao kanalizacijsku cijev. „Jebote, prepolovljena slovenska nacija!“, komentirao je svojedobno jedan šupak iz elektronske kanalizacije vijest da je na raftingu poginulo trinaest Slovenaca. „Sjajan komentar!“ – morao je pomisliti mnogi hrvatski urednik.

Kad su takvi imbecilni komentari poput prvi put umjesto na kućnom štampaču otisnuti na novinskoj rotaciji, novine su konačno ispustile dušu. Sve do tada, čitateljima je nuđena mogućnost da budu novinari. Sada je, međutim, novinama ponuđena mogućnost da budu gostionice.
Načelom interakcije, autoritet štampanog slova tog je trenutka svečano predat čitatelju. Selekcija je logično negativna: pametni ljudi ne pišu po zidovima javnih zahoda. Sve i da vas stisne u biblioteci Filozofskog fakulteta, teško da ćete na vratima WC-a pročitati Shavirov ogled o knjizi Virginije Postrel u slavu „eri estetike“. Budalama, s druge strane, nije dovoljno to što o „eri estetike“ znaju više od cijele katedre Filozofskog fakulteta, a o plastičnoj kirurgiji i rinoplastici više i od čuvenog doktora Boška Milojevića; nije im dovoljno ni to što konačno mogu objaviti kako je „era estetike“ zapravo tajni vladin projekt sveopće kontrole pomoću plastične kirurgije i usađivanja sićušnih implantata: zahvaljujući novinama, sada i njihovu šalu o „eri estetike“ i Blanki Vlašić, umjesto konobarice i tri prijatelja na šanku, čuje cijela država.

Na kraju ove tužne priče, papirnate novine služe tek da čitatelji-komentatori izrezuju svoje članke i ponosno ih pokazuju prijateljima i konobarima. Neki će se medijski genij jednom sigurno domisliti i kako da čitateljima olakša izrezivanje svojih komentara. Recimo, da novine štampa u praktičnim rolama troslojnog papira s perforacijom. I mirisom kamilice – dosjetit će se nekakav mladi korporativni menadžer. Da doskoče konkurenciji.
Izrezat će tako Stipe svoj komentar iz Slobodne Dalmacije, staviti ga u novčanik i ponosno izvaditi svaki put kad ga društvo za šankom nagovori da pokaže gazdi gostionice kako je ono u novinama spustija Blanki.
„Stipe je legenda“, smijuljit će se gazda. „Hihihi, sad kad je operirala nos more skakat i stiplečejz“, slinavo će hihotati netko iz društva. „Aha. Ijonako nema sisa“, dodat će drugi. „Ta ti je dobra!“, nasmijat se treći i odmah uhvatiti za mobitel. Sutradan će, naravno, novine objaviti duhoviti komentar građanina Stiple Čejza iz Podstrane.
Što bi rekao Andrew Keen, umjesto diktature eksperata imamo diktaturu idiota. Idioti su, doduše, i ranije pisali u novinama, ali barem čitatelji nisu bili glupi. U idiotokratskom pak konceptu čitatelja-novinara nisu svi čitatelji postali idioti, ali su bogami svi idioti postali – čitatelji.

omar little · Post by **omar little** » 13/12/2008 14:24

Pozdrav zastavi: Kako zaustaviti Facebook, drugi čin

Zamjenski gadovi

Mediji su se zatekli pred strateškom dilemom: kako dosljedno podupirati politiku predsjednika Vlade ako je nedosljednost jedina konstanta njegova političkog djelovanja? Ako je slučaj neuspjeloga pokušaja kontrole raspomamljenih internauta ukazao na išta značajno, onda je to saznanje da medijsko opsluživanje vlasti spada u mučeništvo najvišega ranga, žrtvu bez kraja i konca

Pise: Viktor Ivancic

Nakon spektakularnog obrata u aferi s internetskim buntovnicima u Hrvatskoj - koja je započela hapšenjima, difamacijama i zastrašivanjem, a završila isprikom policije i krezubim javnim okupljanjem - na Facebooku je pokrenuta grupa pod nazivom: "Da li premijer Sanader sam sebi skače u usta ili opet jede govna?" Mada je inicijator otprije poznat policiji, eksces će vjerojatno završiti bez primjene sile i javne buke, pošto se dočulo da isti djeluje i kao suradnik u jednom sarajevskom tjedniku.

Inozemni mediji, naime, umnogome su zaslužni što je Hrvatska preko noći od policijske države pretvorena u mali demokratski raj. Nigdje u svijetu još nije zabilježen slučaj tranzicije koja se odvija u vremenskim kategorijama treptaja; nezgodna okolnost je što proces uvijek može krenuti istom brzinom u suprotnome smjeru.

Motor takvih promjena je predsjednik Vlade RH, čovjek koji mijenja stavove u hodu a odluke u trku, ali to uvijek čini energično i iz najdubljih uvjerenja. Kao što je naložio da se svim sredstvima zaustavi internetsko divljanje i potkopavanje njegova političkog autoriteta - pa je uslijedilo ismijavanje Hrvatske u svim utjecajnijim svjetskim glasilima, kao zemlje koja poštuje vrijednosti slobode govora po uzoru na Kinu, Egipat, Koreju i Zimbabve - tako je naredio da se hitno zaustavi policijsko iživljavanje nad demokratskim pravima građana. Ministar unutrašnjih poslova i ravnatelj policije javno su se ispričali zbog "grešaka u postupanju", skrušeno poput pokislih vrtnih patuljaka, a da to nisu učinili premijer bi ih vjerojatno dao uhapsiti, jer nema te represivne mjere koju on nije spreman poduzeti u interesu zaštite demokratskih sloboda.

Par sati ranije hapšeni su aktivisti koji su širili idejni nered kroz mrežu i lijepili plakate za protestni skup, uz optužbe šefa Vlade da se radi o opasnim fašističkim skupinama koje Hrvatskoj rade o glavi. Nekoliko sati kasnije šef Vlade dao im je punu podršku, uz javni nastup iz kojega se dalo naslutiti da je samome sebi (foto)montirao nacističku uniformu i lansirao provokaciju kroz Facebook, tek da proširi prostore slobode u skučenoj balkanskoj džamahiriji.

Višeznačnost njegovih izjava, s terminskim napomenama, vrijedi dokumentirati. Ponedjeljak, 1. prosinca: "Vrlo je opasno reći da je objavljivanje nacističke uniforme satira, nema satire ni igranja s kukastim križem, nacističkim ili ustaškim obilježjima." Srijeda, 3. decembra: "U Hrvatskoj nitko ne smije biti priveden ili uhićen zato što drugačije misli, zato što prosvjeduje ili se ne slaže s mojom ili bilo čijom drugom politikom." Ponedjeljak, 1. prosinca: "Sve ono što se događa na Facebooku s tim nacističkim obilježjima, to nije protiv premijera, to je protiv demokracije u Hrvatskoj. Ne može se tolerirati propagiranje totalitarnog sustava." Srijeda, 3. decembra: "Hrvatska je demokratska zemlja širokih sloboda. Braniti tu slobodu glavna je zadaća mene kao hrvatskog premijera, tako sam radio dosad, tako ću raditi i ubuduće." Ponedjeljak, 1. prosinca: "Osobno nemam ništa s postupanjem policije u tom slučaju i policija će raditi svoj posao, neovisno o tome što misli premijer ili bilo koji drugi ministar." Srijeda, 3. decembra: "Zatražio sam da mi ministar unutrašnjih poslova i ravnatelj policije danas podnesu izvješće o posljednjim događanjima i privođenjima u Zagrebu i Dubrovniku i poduzmu odgovarajuće sankcije ako je bilo propusta u policijskom postupanju."

Scenarij se dosad ponovio bezbroj puta, u više ili manje delikatnim prigodama. Samo u zadnjih desetak dana Sanaderova vlada najavila je cijeli niz odlučnih poteza od kojih je odlučno odustala. Radikalna štednja kroz ukidanje "božićnica" državnim službenicima odbačena je uz obrazloženje da "ova Vlada nikome neće ukrasti Božić". Zamrzavanje plaća zaposlenima u javnom sektoru provest će se tako što će one biti povećane za šest posto. Reformi zdravstvenoga sustava pristupit će se čim ona bude stornirana kao nepravedna. Cigarete će poskupiti za 60 posto, pa će njihova cijena biti 15 posto viša nego dosad...

U žanru zaštite slobode javnoga govora, najupečatljiviji je primjer kazališnog uprizorenja Euripidovih Bakhi na prošlome Splitskom ljetu, kada je redatelju palo na pamet u predstavu uključiti i video zapis Sanaderova govora na splitskoj rivi, gdje je ovaj davao potporu ratnome zločincu Mirku Norcu. Kako premijer u međuvremenu ne daje potpore ratnim zločincima, nego oštro osuđuje njihova zlodjela, intendant teatra je na Sanaderov nagovor tražio da se taj dio izbaci iz predstave, a kad su glumci i redatelj to odbili učiniti - zabranio je premijernu izvedbu. Nakon što se zakotrljala pristojna blamaža, na scenu stupa premijer osobno i javno naređuje da se predstava izvede, uključujući jebeni video zapis, jer nitko nema pravo gušiti umjetničke slobode u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj kakvom on rukovodi.

Intendant splitskoga teatra, pa ministar unutrašnjih poslova i ravnatelj policije u aktualnom slučaju - sve odreda Sanaderovi neposredni izvršitelji - izložili su se simboličkome javnom smaknuću kako bi potvrdili da onaj koji je od njih tražio represiju istinski zazire od represivnih postupaka. Ta sorta nastupa kada se ukaže žurna potreba za zamjenskim gadovima. Oni su potrošni materijal premijerova prava na aktivnu neurasteniju, kadar koji će zbog viših ciljeva i viših mjesečnih primanja bez krzmanja žrtvovati svoje profesionalno i ljudsko dostojanstvo. Potonja dvojica još su nam i približila ideju "depolitiziranja policije" zbog koje su, prije samo nekoliko tjedana, postavljeni na funkcije.

Tako je samo potvrđeno ono što odavno znamo: demokratska konfiguracija Republike Hrvatske takva je da o trenutačnoj volji jednoga čovjeka ovisi hoće li to biti zemlja u kojoj se poštuju političke slobode ili zemlja u kojoj će one biti zgažene najprimitivnijim oblicima terora, što znači - paradoksalno - da je i svaka manifestacija liberalne tolerancije rezultat autokratskih ovlasti i težnji. Naravno, uvjet za to je da volja Onoga Koji Odlučuje bude pod stalnim međunarodnim nadzorom. Što će se desiti, međutim, ako "međunarodni faktor" - zbog ekonomske krize, poplave ili epidemije kravljeg ludila - na trenutak zaboravi da on postoji?

Zanimljivi aspekt djelovanja Ive Sanadera je što on pokazuje manire uljuđenog liberalnog političara isključivo pod pritiskom, kao zadnji čin samoobrane, dok su mu štetočinstvo, nacionalistička zadrtost i uzurpacija ovlasti imanentni. On se ponaša kao civilizirani nositelj vlasti tek kada djeluje protivno svojoj prirodi i uvjerenjima, kada je - pritjeran nuždom - u krajnjoj točki nesporazuma sa samim sobom. Ostvarenje njegove vizije "uvođenja Hrvatske u Europu" - gdje se, prema zacrtanom planu i programu, sve prepreke imaju preskakati zatvorenih očiju i začepljena nosa - tako ne predstavlja samo kolektivnu, nego i privatnu traumu, jer se radi o svojevrsnom kroćenju goropadnosti u paneuropskom kazneno-popravnom domu, što podrazumijeva podnošenje oveće serije udaraca vlastitim porivima, i sva je prilika da iz cijele priče on neće izaći izliječen, nego ozbiljno oštećen. Neće se ispiliti kao demokrat, nego kao neostvareni diktator.

No, čini se da kroz mnogo veće traume prolaze mediji koji ga herojski podupiru, prije svega javni servisi - radio i televizija - te izdanja Europapress holdinga, najveće hrvatske novinske kompanije. Tamo su se zatekli pred strateškom dilemom: kako dosljedno zagovarati politiku predsjednika Vlade ako je nedosljednost jedina konstanta njegova političkog djelovanja? Ako je slučaj neuspjeloga pokušaja kontrole raspomamljenih internauta ukazao na išta značajno, onda je to saznanje da medijsko opsluživanje vlasti spada u mučeništvo najvišega ranga, žrtvu bez kraja i konca.

Otkad bezuvjetno propagiraju politički kult Ive Sanadera, uređivački timovi u izdanjima EPH-a rade u uvjetima kontinuiranog izvanrednog stanja: premijerovi stavovi mijenjaju se iz sata u sat, a valja biti aktualan, brz i preteći konkurenciju. Tim više što i konkurencija znade biti nelojalna u svojoj trci za lojalnošću. Šizofrena situacija na medijskoj sceni izravna je posljedica senzacionalnih zaokreta na državnome vrhu, što dovodi do epidemije stresa među novinarskim kruhoborcima.

Samo u slučaju policijskoga maltretmana bundžija s Facebooka, izdanja najveće novinske kompanije, u pokušaju da relativiziraju postupke vlasti, izbacila su lijepu zbirku farsičnih ostvarenja. Jutarnji list i Slobodna Dalmacija na naslovnim su stranicama objavili ekskluzivno otkriće da je "Sanader za uhićenje Facebook aktivista saznao 37 sati kasnije", pa nitko u Hrvatskoj nije razumio kako je premijer, uz toliki manjak informacija, iznosio kategorične sudove o neprihvatljivoj "satiri s kukastim križem" koja "propagira totalitarni sustav"... Jedan je komentator čak iskoristio žandarsku intervenciju u Dubrovniku kao povod da opauči po šefu opozicije Zoranu Milanoviću... Drugi je pak građanski uljuđeno spočitao policiji što ne dopušta na internetu "onu razinu slobode javnog govora koja se danas podrazumijeva u tradicionalnim medijima" (!), uz dodatnu somnambulnu tvrdnju kako se nitko ne bi uzbudio "da je na Hrvatskoj televiziji Sanader karikiran kao nacist"... Na dan uličnih protesta organiziranih preko Facebooka udarni novinski naslov je zviždao: "Desničari i homofobi stoje iza prosvjeda"...

Na naslovnoj stranici portala Jutarnjeg lista, zahvaljujući nečijoj omaški ili unutrašnjoj diverziji, prenesen je satirični videorad stanovitoga "Bijesaprvog" - insert iz filma Hitler - konačni pad gdje su replike Bruna Ganza titlovane kao da ih izgovara Sanader - ali je nakon pola sata uklonjen, s obrazloženjem da je takva "odluka uredništva", koje je "došlo do zaključka da iza tog teksta ne može stati". Nakon nekoliko sati, kada su se mrežom već proširili otrovni izvještaji o cenzuri, satirični film je vraćen na portal, ali uz komentar Vladina glasnogovornika Zlatka Mehuna, prema kojemu "autori žele srušiti sve što je ova Vlada stvorila", a sam video mu "nije smiješan, nego tragičan".

Sve je to mila majka prema mukama glavnoga urednika Jutarnjeg lista koji je - prema očiglednoj narudžbi - u uvodnome komentaru osuo drvlje i kamenje po sindikalnim čelnicima jer se protive zamrzavanju plaća i tako blokiraju konstruktivne poteze Vlade, da bi se sutradan, eto, premijer složio sa zahtjevima sindikata. Naravno da od strane uvodničara nije uslijedilo istresanje iste količine građevinskog materijala po stamenim plećima predsjednika Vlade.

Nije lako slijediti čovjeka koji ima političku putanju ping-pong loptice. Zli jezici tvrde da dežurni urednici i opinion makeri slabije psihofizičke konstitucije trzaju glavama i ispuštaju čudne mjehuriće u uglovima usana. U odjelu za ljudske resurse korporacije razmišljaju o tome da im osiguraju beneficirani staž i dodatke za ekstremno otežane uvjete rada. Zaposlenicima je podijeljen interni pravilnik o obavljanju poslovnih zadataka u nenadanim okolnostima koje stalno traju. Zahvaljujući ljubaznosti jednog korporativnog izroda ovdje donosimo njegov kraći dio:

"Točka 1) Komentare koji će veličati određene poteze ili izjave premijera Vlade RH pisati tako da se, uz minimalne jezične intervencije, oni mogu prenamijeniti za veličanje suprotnih poteza ili izjava, čime ćemo štedjeti vrijeme i kapacitete.

Točka 2) Dopušteno je da komentator ima drugačiji stav od premijerovoga, ali samo dok očekuje da premijer, kao što je uobičajeno, u toku dana zauzme njegovo stajalište.

Točka 3) Izvještaje sa sjednice Vlade sastavljati u dvije verzije, koje će informirati o sasvim suprotnim zaključcima, pa iskoristiti onu koja je aktualna u trenutku zaključenja lista.

Točka 4) Novinar koji s premijerom obavlja intervju uštedjet će premijeru vrijeme ako na autorizaciju pošalje odgovore obratne od onih koje je tog jutra od njega čuo.

Točka 4a) Ukoliko s autorizacije ipak pristignu odgovori koji su toga jutra izrečeni, provjeriti da li se opet radi o nekom lažnom Sanaderu. (Druga mogućnost je da se premijer do autorizacije dvaput predomislio, što čini razmjerno rijetko.)

Točka 5) Ako glavni urednik kroz prijepodne bude pozvan u premijerov ured po mišljenje, službeni vozač dužan je ostati na raspolaganju, jer će glavni urednik popodne ići po predomišljenje.

Točka 6) Članke koje izbacujemo iz novina jer štete Vladinoj politici držati u rezervi jer će se pokazati neophodnima za provođenje Vladine politike.

Točka 7) Fotoreporter koji snimi premijera u sivome odijelu kako sjedi, dužan je prije štampe provjeriti da li bi premijer na fotografiji ipak radije stajao u modrom odijelu..."

Težak je to posao, dakle, jede se kruh sa sedam izdanih principa. Nešto zadovoljstva pruža tek činjenica da provladini mediji u Hrvatskoj, podupirući isključivo službenu političku opciju, istovremeno zastupaju najširu moguću lepezu političkih stavova. Utoliko tu sve pršti od demokratičnosti. Naposljetku, ni Sanaderovim neobjektivnim kritičarima - koji imaju punu slobodu objavljivanja u inozemstvu - nije se lako hvatati ukoštac s njegovim permanentnim mijenama. Osjećaj da ćeš ga bjesomučno napasti zbog poteza koji će on povući prije nego kritika osvane u novinama, dovoljan je da izazove plimni val panike. Ipak, to nije usporedivo s tegobama koje podnose lojalisti iz hrvatskoga tiska. Sa stajališta novinarskog zanata, mnogo je lakše nositi se s pokretnom metom, nego s pokretnim nišanskim mjestom.

(BH Dani Broj 600 - 12.12.2008)

omar little · Post by **omar little** » 28/12/2008 21:32

Pozdrav zastavi: Ratno stanje u sektoru potrošnje

Borbeni shopping

Već mjesecima ne kupujem hrvatske proizvode. Vegeta, ogulinsko kiselo zelje, slavonski čvarci, Dukatovi jogurti, Zvijezda majoneza, neretvanske mandarine, izdanja Naklade Pavičić, izdanja Europapress holdinga, pita od šljiva iz Vinceka, Franckova kava, drniški pršut, domaći krastavci, domaći kupus, domaći paradajz, Thompsonove koračnice... ništa od toga neće izmamiti kunu moga džepa

Ako se neka država ponaša kao gad, pošteno je uzvratiti joj istom mjerom. Slovenija se prema Hrvatskoj ponijela kao gad, blokiravši joj pregovore za pristup Europskoj uniji, pa su Hrvati uzvratili istom mjerom, kao gadovi. Bojkotiraju slovenske proizvode u dućanima, ignoriraju Alpsko mlijeko, u širokome luku zaobilaze namještaj Lesnine, otkazuju već plaćene aranžmane za zimovanja na Bledu i Bohinju, nogometna reprezentacija odustala je od priprema u jednim slovenskim toplicama, žene u najboljim godinama prevrću stranicu kada u Gloriji nalete na fotografiju Zorana Predina, s mobitela ministarskih pomoćnika šalje se SMS-poruka "Ne kupujte slovensko"... Sve izgleda dosta pravedno, pošto se slovenska država, prema građanima susjedne i neprijateljske zemlje, ponijela kao dobar komad administrativnog gada.

Ipak, ima već nekoliko mjeseci otkako mi se u glavi zavrtjela opaka pomisao. Ponaša li se i hrvatska država ponekad prema ponekome kao gad? To jest, što ako se hrvatska država ponaša kao gad prema meni, kao Hrvatu koji živi u Hrvatskoj? To jest, što ako ja, kao Hrvat koji živi u Hrvatskoj, uzvratim istom mjerom i bojkotiram hrvatske proizvode?

Iz perspektive promišljenoga građanskog otpora, moguće je nanijeti mnogo efikasniju štetu ako bojkotiraš proizvode države u kojoj živiš. Najprije zato što ti se pruža mnogo komotniji prostor za borbu i neusporedivo širi asortiman proizvoda koje nećeš htjeti kupiti. Umjesto da, kad bojkotiraš Sloveniju, odbijaš kupiti Fructalove sokove, kad bojkotiraš Hrvatsku, možeš ne kupovati sokove od Vindije, Done, Jamnice ili sirup od bazge s poljoprivrednog imanja Ivana Zvonimira Čička. Da ne govorimo o vinima, kulenu, siru & vrhnju, maslinovu ulju, fašizmu... ili mogućnosti da se, u slučaju kolektivnog otpora, Plivini lijekovi dilaju još samo na kriminalnom tržištu kao zamjena za tablete ecstasyja.

Naravno da to do neslućenih razmjera uvećava izglede za stvarno postizanje cilja. Ako bi se odgovarajuće mnoštvo Hrvata, koji žive u Hrvatskoj, ujedinilo u bojkotu hrvatskih proizvoda, uspjeh bi bio praktički zajamčen. Slom nacionalne ekonomije nastupio bi za manje od mjesec dana, ministar gospodarstva ustrijelio bi se u svome radnom kabinetu, Vlada bi abdicirala, Parlament bi bio raspušten, bijesna rulja priredila bi ritualna vješanja političkih odličnika na zagrebačkom Markovu trgu. Njihove isplažene modre jezike djeca bi gađala strelicama za pikado proizvedenim u Kini.

Jedna moja prijateljica, osoba od najfinije prosvjetiteljske sorte, ovih dana intenzivno razmišlja o strategijama "dobrih ireverzibilnih promjena". Što bi to bile "dobre ireverzibilne promjene"? Pervertiramo li u nijansama osnovnu ideju, recimo ovo: ako dovoljno velik broj ljudi dovoljno dugo ne kupuje Gavrilovićeve salame, tvornica Gavrilović u dogledno će vrijeme propasti i tih odvratnih suhomesnatih splačina uopće neće biti. Ako se ne prestravimo, možemo zamisliti i onu idealnu soluciju da dovoljno velik broj ljudi koji žive u Hrvatskoj dovoljno dugo ne kupuje ništa hrvatsko, pa u perspektivi nestane Hrvatske kao takve. A? Nije li to logičan put koji bi doveo do poništavanja razloga za revolt? Ukoliko ne bi bilo Hrvatske, uostalom, nitko joj ne bi mogao sprječavati pristup Europskoj uniji, pa ne bismo imali razloga mrziti Slovence.

Općenito je čudna navada da pojedini narodi vole bojkotirati proizvode drugih - najčešće susjednih - država, a ne svoje vlastite. To mi miriše na psihopatologiju, na nekakvu plemensku žudnju za sigurnim porazom. Drugome, zapravo, ne možeš ozbiljno nauditi, jer svatko razuman zna da slovenska ekonomija ne može propasti ako hrvatski nogometni bojovnici ne odu na pripreme u Terme Čatež. Ali da Hrvati, primjerice, umjesto što će izbjegavati Mercator, odbiju kupovati robu u Konzumovim prodavaonicama, pa u rekordnome roku sjebu majmuna koji živi u dvorcu s četrdeset soba, e to bi već bila realistična inicijativa vrijedna svakog poštovanja.

Aktualno zavijanje ratnih truba, podizanje nacionalnog adrenalina i borbene gotovosti u miljeu potrošača, utoliko je puno rupa i nelogičnosti. Za ilustraciju, u Hrvatskoj se već godinama provodi akcija Gospodarske komore pod parolom "Kupujmo hrvatsko". Mada u Gospodarskoj komori to nerado ističu, "Kupujmo hrvatsko" također znači "Ne kupujmo slovensko, bosansko, talijansko, francusko, niti bilo čije drugo". Što bi onda imao značiti taj nagli kapric tipa "Ne kupujmo slovensko" ako smo i dosad nagovarani da "kupujemo hrvatsko", odnosno da ne kupujemo ni slovensko ni ičije drugo?

Prema sugestiji visoke državne institucije, građani Hrvatske u permanentnoj su borbi protiv tržišnih udara svih zemalja članica Ujedinjenih naroda. Nijedna od nacionalnih ekonomija tih zemalja, ipak, nije doživjela iole vidljivu štetu. Nasuprot tome, akcija "Ne kupujmo hrvatsko", provedena od strane Hrvata u Hrvatskoj, rezultirala bi upravo veličanstvenim trijumfom.

U slučaju tekuće protuslovenske ofenzive, donekle bode oči i problem legitimnosti motiva. Zanimljivo je, naime, da Hrvati bojkotiraju slovenske proizvode baš zbog toga jer je Slovenija blokirala Hrvatskoj pristup Europskoj uniji. Cijeli niz godina, međutim, pristup Hrvatske Europskoj uniji blokirali su Franjo Tuđman, šef njegova kabineta Ivo Sanader i oveća skupina kurvinih sinova koji su i danas na vlasti, pa se nešto poput bojkota hrvatskih proizvoda - kao osviješteni odgovor građana na mjere evidentnoga političkog nasilja - nikada nije dogodilo.

S druge strane, najnovije ankete pokazuju da se natpolovična većina Hrvata protivi ulasku svoje zemlje u Europsku uniju. Takvi bi mogli prezirati Slovence zbog njihovih neobičnih pogleda na granična pitanja, ali bi trebali zdušno pozdraviti njihovo sprječavanje da nas se privede u monstruoznu europsku tamnicu naroda, pa ih onda i adekvatno nagraditi povećanom potrošnjom njihovih roba. Trebali bi više Donata kupovati nego što Jamnica mogu popiti.

Osobno, moram priznati da se hrvatska država, mnogo više nego slovenska ili bilo koja druga, prema meni ponaša kao gad. Toliko da bih je katkada ispsovao na javnome mjestu, u novinama ili kolodvorskom zahodu, ali ne znam kakvoga bi to smisla imalo. Štoviše, spreman sam jamčiti da je svakome Hrvatu neusporedivo više zla nanijela hrvatska nego slovenska ili bilo koja druga država. Hrvati su apsolutno najveće žrtve hrvatske države, a pritom je stalno snaže lošim potrošačkim navikama, pa se radi o paklenoj spirali koja stremi masovnome suicidu.

Već mjesecima, dakle, ne kupujem ništa hrvatsko. Vegeta, ogulinsko kiselo zelje, slavonski čvarci, Dukatovi jogurti, Zvijezda majoneza, neretvanske mandarine, Varteksova odijela, izdanja Naklade Pavičić, izdanja Europapress holdinga, pita od šljiva iz Vinceka, Franckova kava, drniški pršut, Oriolikove sobne garniture, domaći krastavci, domaći kupus, domaći paradajz, Thompsonove koračnice... ništa od toga neće izmamiti kunu iz moga džepa. Imam određenih problema s kruhom i vodom - pošto je teško naći zamjenske proizvode iz uvoza - ali nisam lud da pružam toliko radikalan otpor da ugrozim biološku egzistenciju. Bojkotiram hrvatske proizvode na način na koji je Branimir Glavaš štrajkao glađu. U potaji ipak preživljavam, jer moram zadržati vitalnost za daljnje bitke.

A onda mi se, u žaru aktivizma, izoštrila moć zapažanja. Otkad ne kupujem hrvatske proizvode, pa dakle obraćam na to pažnju, primjećujem da to ne čine i neki drugi. I to sve više i više njih. Izgleda da se kanali podzemnoga otpora ipak šire, da metastaziraju u svim boljim trgovačkim punktovima. Tihi bojkot postupno uzima maha. Jedan za drugim Hrvati se pridružuju nijemoj i odlučnoj potrošačkoj gerili. Dođu u samoposlugu, vide Kraševu bombonijeru i - ne kupe je. Ili uzmu s police sardinu s povrćem od Mirne iz Rovinja, prevrću je po rukama, pa onda ostave i odu. Ili prošetaju do tržnice, pola sata kolutaju očima, i vrate se praznih ruku. Ne podnose svoju zemlju, ali ne žele to isticati na sav glas. Ili čine nešto još podmuklije: ne kupuju hrvatske proizvode, a izjavljuju da ne žele kupovati slovenske. Rade u strogoj ilegali.

Prvi rezultati već su vidljivi, jer država grca u dugovima i neimaštini. Stopa nezaposlenosti je sve veća. Grašci znoja na čelu predsjednika Vlade sve su kompaktniji. Tmurni oblaci su se nadvili, ekonomski krah sasvim je blizu. Već sada se zna da će za mjesec dana više od deset tisuća brodograditelja ostati bez posla jer građani iz protesta nisu htjeli kupovati tankere.

Izlaz je, elem, ipak na vidiku. Bolja budućnost je pred nama i valja samo biti strpljiv i otporan da je uspiješ dočekati. Sjedit ćeš sa svojim malodobnim djetetom na nekoj klupi uz more i promatrati ljubičastu iluminaciju zalaska sunca. Mladunac će ti nasloniti glavu na rame i, sjećajući se da je tog jutra naletio na čudnu riječ u udžbeniku iz povijesti, verbalno uobličiti svoju znatiželju:

- Tata, što je to nacionalizam?

- Nacionalizam? Nacionalizam ti je, sine, kurac od ovce.

- Da, ali čija je ovca?

I onda sve može krenuti ispočetka.

(BH Dani, Broj 602 - 26.12.2008)

omar little · Post by **omar little** » 28/12/2008 21:37

praznicno je raspolozenje, pa, evo, i vama pokloncic

Retro: Devet godina od Tuđmanove sahrane

Objavljeno: Sub, 13. 12. 2008.

SUBOTA KAD JE OTIŠ'O HASE

Posle Tuđmanove smrti njegovi su se najveći politički protivnici, neistomišljenici i različitomišljenici utrkivali u skladanju lauda i himni dojučerašnjem polufašističkom diktatoru, srbofobu i antisemitu, a odjednom – utemeljitelju i prvom predsjedniku Republike Hrvatske, velikom prijatelju Srba, Židova i svih ljudi dobre volje

Pisao: Boris Dežulović

Kažu da je jednom zgodom, pred opće izbore, Franjo Tuđman pozvao svog glavnog savjetnika za unutarnju politiku, samoga Gospodina Boga Stvoritelja – s kojim je, po vlastitim riječima, imao ugovor još tamo od 1990. – i pitao ga postoji li način da ljudi nekako zaborave sve gluposti koje je činio otkako je postao predsjednik države, a bogami i ranije, onako kako su zaboravili i Starčevićevo militantno jugoslavenstvo i Radićeve ode kralju Aleksandru, a naročito Titove marifetluke. Da o njemu kao svome Predsjedniku, vođi, utemeljitelju države, učitelju, uzoru i Ocu Nacije – baš kao i hrvatski nacionalisti o drugu Titu – s ljubavlju i dužnim dubokim poštovanjem govori čak i najljuća opozicija.

– I opozicija?! – začuđeno ga je, veli predaja, pitao Gospodin.

– I oni – odgovorio je, kažu, predsjednik Tuđman.

– Ali ima među njima i onih koji te optužuju za nacifašizam i boljševizam, za diktaturu, tihu vojnu huntu, politička ubojstva, agresiju na susjednu državu, organizirani kriminal, opću bijedu i siromaštvo, propast države i ratno profiterstvo – podsjeti ga Gospod Bog.

– Znam – klimnu Franjo Tuđman. – Zato te i pitam.

– Ima ih koji bi ti sudili na sudu za ratne zločine! – dometnu Svemogući.

– Naročito oni – odgovorio je Tuđman.

– To nije lako – uzdahnuo je Gospodin. – Kad bi i najradikalnija opozicija o tebi govorila kao o ocu i učitelju, ti bi bio doživotni predsjednik!

– To, to! – oduševljeno je pljeskao rukama Franjo Tuđman.

– Doživotni predsjednik?

– Da, da, da, da, da!

– U redu, samo... – pogledao je Svevišnji hrvatskog predsjednika ravno u oči. – Morao bih biti prilično siguran da ti je stalo. Da ti je baš stalo.

– Stalo mi je – nestrpljivo ga prekinu Franjo Tuđman. – Baš mi je stalo.

– Ne razumiješ – uzvrati mu Gospod Bog. – Onaj tko bi i pristao da mu to uredim morao bi biti upravo beskrupulozno ambiciozan!

– Taj sam! – značajno se pridigao od stola Franjo.

– Hm, doživotni predsjednik... – pogladi dugu, sijedu bradu Gospodin. – Ima, doduše, jedan način. Iako to već dosta dugo nisam radio. Jesi spreman?

– Spreman. Što moram raditi?

– Jesi li upozorio Hrvate na crvene, crne i žute vragove?

– Jesam, još prošli tjedan.

– Onda ništa, samo se opusti.

I tako je, kaže legenda, umro Franjo Tuđman, milošću Božjom doživotni predsjednik nezavisne hrvatske države.

***

Njegov ga mudri savjetnik, pak, nije prevario – sljedećih su se dana njegovi najveći politički protivnici, neistomišljenici i različitomišljenici, utrkivali u skladanju lauda i himni dojučerašnjem polufašističkom diktatoru, srbofobu i antisemitu, a sada utemeljitelju i prvom predsjedniku Republike Hrvatske, velikom prijatelju Srba, Židova i svih ljudi dobre volje.

Potresni reci koji slijede vjerno su rekonstruirani na temelju novinskih izvještaja s komemorativnih sjednica održanih diljem Lijepe naše.

* * *

– Vijest o smrti Predsjednika Tuđmana duboko nas je potresla. Zajedno s njim sudjelovali smo u stvaranju hrvatske države – zajecao je tako na komemorativnoj sjednici najjače opozicijske stranke Ivica Račan, predsjednik SDP-a. – Prosperitetna Hrvatska koju ćemo graditi bit će najbolja potvrda opravdane težnje hrvatskog naroda u vremenu u kojem smo svi mi s dr. Franjom Tuđmanom krenuli na put državne samostalnosti!

– Zahvalni smo mu što je vodio državu. Osobi poput njega teško će se naći zamjena! – zaplakao je i dr. Alojz Tušek, šef splitskog ogranka HSLS-a, stranke čiji je predsjednik glavni kandidat za Tuđmanovu zamjenu. Ni sama buduća Tuđmanova zamjena, nije, međutim, skrivala bol.

– Franjo Tuđman, predvodnik pokreta za uspostavu nezavisne hrvatske države, znao je prepoznati pravi trenutak da se stavi na čelo dozrelih nastojanja hrvatskog naroda za oslobađanjem od prisilnog jugoslavenskog zajedništva – drhtavim je glasom Dražen Budiša tražio prave riječi. – Zbog toga će ime Franje Tuđmana ostati trajno i neizbrisivo upisano u sve buduće knjige o povijesti hrvatskog naroda!

– Pamtit ćemo susrete s dr. Franjom Tuđmanom – ridajući je svoje uspomene na najpravednijeg među Pravednicima među narodima evocirao dr. Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj. – Svim građanima Hrvatske pridružujemo se u osjećajima kojima ispraćaju Predsjednika u Vječni mir. Zihronam livraha!

– Snagom svoje ličnosti i autoritetom tvorca države, dr. Tuđman je bio središnje mjesto ne samo državne vlasti, već i ukupnog nacionalnog jedinstva! – potpuno shrvan zbog odlaska velikog prijatelja srpskog naroda naricao je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća. – Njegovim odlaskom svi mi, građani Republike Hrvatske, u obvezi smo da svojim odgovornim djelovanjem čuvamo nacionalnu stabilnost!

– Smrt Franje Tuđmana je veliki gubitak za Hrvatsku – grcao je nad odrom Oca hrvatskog transregionalizma Luciano Sušanj, predsjednik Primorsko-goranske stranke. – Radi se o čovjeku koji je otvorio prostor demokratskim promjenama u Hrvatskoj. Mi moramo nastaviti na tragu njegovoga djela!

– Predsjednik Tuđman bio je na čelu Hrvatske u trenucima njezinih najvećih vojnih pobjeda, Bljeska i Oluje, i držimo da će rijetko koji hrvatski građanin zaboraviti jedan od najponosnijih trenutaka svih Hrvata, kada je Predsjednik podigao hrvatsku zastavu na kninskoj Tvrđavi! – gušio se u suzama predsjednik HNS-a Radimir Čačić.

– Uvijek sam uvažavao njegov doprinos i njegovu povijesnu ulogu. Godine 1992., iako su građani bez moje suglasnosti prikupili potpise za moju kandidaturu za predsjednika države, iz moralnih razloga, s obzirom na to da sam bio u Vladi nacionalnog jedinstva i imao puno povjerenje Franje Tuđmana u najtežim danima, nisam prihvatio kandidaturu – sa sjetom se iskrenog prijatelja hrvatskih socijaldemokrata prisjećao Zdravko Tomac, potpredsjednik SDP-a. – Nezaboravan je bio naš zajednički boravak u Moskvi i razgovori s Jeljcinom i Miloševićem. Često smo razgovarali dugo u noć... Uvijek sam znao da će me predsjednik Tuđman braniti i ako nešto krivo napravim.

Čak su i stari, ponosni partizani javno protestirali zbog toga što ih nitko nije zvao na ispraćaj i posljednju stražu nad odrom „svoga suborca”. Naposljetku, da ne bi sve ostalo na riječima, splitski su SDP-ovci zdušno podržali HDZ-ov prijedlog da se mitska splitska Riva nazove imenom Franje Tuđmana, najvećeg među hrvatskim velikanima, a njihovi zagrebački kamaradi predložili su da Vrhovnikovo ime ubuduće nosi i – Trg bana Jelačića.

* * *

– Priznajem, ovoga s trgom ni sam se ne bih sjetio! – opčarano je, negdje s visoka, uskliknuo Franjo Tuđman. – Iako, milije bi mi bilo da su mi dali onaj trg kraj Hrvatskog narodnog kazališta.

– Htjeli su oni, ali nisam mogao to dopustiti – odgovorio je Svevišnji. – Obećao sam ga već onom starom u bijelom odijelu, tamo u ćošku.

– Kojemu?

– Onome za klavirom.

– Leonardu Bernsteinu?! Židovu si dao trg ispred kazališta?

– Ne Bernsteinu, nego onome što svira. Onaj s jednom nogom, Stari... vidiš ga tamo?

– Aha, taj. I, što si mu obećao? – upitao je zbunjeno Tuđman.

– Eh, bilo je to davno – odgovorio mu je Gospodin. – Pitao me jednom postoji li način da o njemu kao o svome Predsjedniku, vođi i uzoru, najzaslužnijem za slobodu, ujedinjenje hrvatskih zemalja, pobjedu u Drugom svjetskom ratu, međunarodno priznanje i nezavisnost Hrvatske, s ljubavlju i dužnim poštovanjem govore čak i najljući hrvatski nacionalisti.

Ovaj tekst Borisa Dežulovića originalno je objavljen decembra 1999. u tjedniku „Globus“

(e-novine.com)

omar little · Post by **omar little** » 28/12/2008 21:38

Godine raspameta

Objavljeno: Pon, 15. 12. 2008.

BILO JEDNOM U ŽENEVI

Obilježavajući 15. godišnjicu historijskih srpsko-hrvatskih pregovora o poštenoj razdiobi tzv. Bosne i Hercegovine na tri nejednaka dijela, objavljujemo stenogram razgovora što su ga nad išaranom zemljopisnom kartom u Ženevi vodili Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i njihovi najbliži suradnici

Dežurni zapisničar: Predrag Lucić

MATE BOBAN: Nu!
FRANJO TUĐMAN: Kaj?
BOBAN: Ma nu!
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: Šta je, bre, šta si blenuo?
BOBAN: Ma nu ga, nu!
VLADISLAV JOVANOVIĆ: Čega, bre, nu?
BOBAN: Ma nu ga, prčin li mu kamiš!
RADOVAN KARADŽIĆ: Šta si se zapiljio u tu kartu?
BOBAN: Ma nu ga, prčin li mu neću issa, ko ga je meknijo u Zenicu?!
JOVANOVIĆ: Šta, bre, nu i koja, bre, Zenica?
BOBAN: Ma nu ga tute di dođe Zenica!
HRVOJE ŠARINIĆ: Ma koga ili čega?
BOBAN: Ma nu moga "malbora", jesi li ćorav?!
TUĐMAN: Pa kaj je s tim "marlborom"?
BOBAN: Kako kaj?
MOMČILO KRAJIŠNIK: Pita te, bre bolan, čovjek, pardon, čovek šta si zinuo uopšte načisto.
BOBAN: Ma kako neću zinit kad je neki bleso meknijo moj "malboro" na muslimanski teritorij?! Šta ti ne mekneš taj svoj "filter upitnjak" u Zenicu?!
KRAJIŠNIK: Taman, bre vala, posla, pa da me neko optuži da pretendujem na one vekovne srpske teritorije koje smo velikodušno ustupili Muslimanima!
BOBAN: Lako ti je za takve optužbe! A šta ću ja ako me optužu da švercan "malboro" za Muslimane?
MILE AKMADŽIĆ: Ima, Mate, i gora stvar od šverca. Issa ti, znade naš svit da nije šverc tako crn kako mu ime kaže.
BOBAN: Koja je to još gora stvar?
AKMADŽIĆ: Najgora stvar koja se našomu čoviku more desit je da mu Muslimani uopće ne platu njegov "malboro".
TUĐMAN: Dobro, k vragu, čiji je sad to "marlboro"?
BOBAN: Moj, gospodine prisjedniče!
TUĐMAN: I što tvoj "marlboro" radi u Zenici?
BOBAN: Ne znam, gospodine prisjedniče. Sapelo me sto đavala, bija ja akobogda lagnji od te kutije tute, akobogda me na carini ujitilo ako ja znadem ko ga je tute meknijo!
MILOŠEVIĆ: Zajebite, bre, taj "marlboro" pa da izdelimo ovo što je još ostalo da se izdeli i da lepo svi đuture odemo u Brisl i da se sve završi...
TUĐMAN: Stanite malo! Taj Bobanov "marlboro", kao što se iz zemljovida vidi, pokriva teritorij općina Zenica, Zavidovići i Kakanj. To, molit ću lijepo, nešto govori.
MILOŠEVIĆ: Šta oćeš time da kažeš?
TUĐMAN: Hoću reći da je taj "marlboro" dokaz vjekovne hrvatske opstojnosti na tim prostorima.
MILOŠEVIĆ: Je l' ti to oćeš da kažeš da su Zenica, Zavidovići i Kakanj hrvatske opštine?
BOBAN: Nije, nije! On oće reć da je "malboro" moj, a šta je moje - to je i rvacko. U skladu s time ja ću sad uzet svoj "malboro" i...
TUĐMAN: Ostavi to!
BOBAN: Zašto kad je to moj "malboro"?
TUĐMAN: Ruke k sebi, čuješ li me?!
BOBAN: O đavle k vragu kad čovik ne more ni zapalit!
TUĐMAN: Kakvo paljenje? Jesi li ti lud? Hoćeš li da nas oporba ponovno optuži da smo mi uništili vjekovne hrvatske prostore u Bosni?!
AKMADŽIĆ: Ne vidim šta je lošo u tomu ako čovik zapali i popuši.
JOVANOVIĆ: Ako smem da primetim, malo ste mlogo popušili u toj centralnoj Bosni.
KARADŽIĆ: Hi-hi-hi...
TUĐMAN: Šta se vi, Karadžiću, smijete?! Da mi nismo pristali na to pušenje, vi biste popušili sve što ste osvojili u Bosni i morali biste se povući preko Drine.
MILOŠEVIĆ: Je li, bre, je l' nam to hvala što smo prvi napravili svoju državu u takozvanoj BiH i tako vama slepcima otvorili oči?!
TUĐMAN: Nipošto, nipošto...
MILOŠEVIĆ: Je l' oćete da vas podsetim ko se na referendumu izjasnio za celovitu Alijinu Bosnu? Je l' oćete da mi padne na pamet ko je prvi prizno Alijinu Bosnu u avnojevskim granicama? Je l' oćete...
TUĐMAN: Nećemo, nećemo, u redu je. Zaboravimo ove sporadične nesuglasice i vratimo se našoj temeljnoj zadaći.
KRAJIŠNIK: Đe smo, pardon, gde smo ga ono stali?
BOBAN: Kod moga "malbora".
ŠARINIĆ: Ako se dobro sjećam, stali smo kod Zenice, Zavidovića i Kaknja.
MILOŠEVIĆ: I šta ćemo s tim?
BOBAN: Ja oću da mi se dopusti da otamo povučen svoj "malboro" ili da mi, u protivnom, Muslimani platu marku i pedeset feniga!
KARADŽIĆ: Zašto samo marku i pedeset?
BOBAN: Zato šta nije cila kutija nego samo pola.
TUĐMAN: Mate, daj se zrihtaj! Nećemo valjda ustupiti naše vjekovne prostore za marku i pol!

JOVANOVIĆ: Nego za koliko?
TUĐMAN: Mi ćemo to Muslimanima dati gratis.
BOBAN: Neš, ne!
TUĐMAN: Šuti, Mate, kad ne znaš o čemu govorim!
BOBAN: O momu "malboru", issa ti!
TUĐMAN: Tvoj "marlboro" je dokaz da su Zenica, Zavidovići i Kakanj vjekovne hrvatske općine, te ih mi stoga imamo pravo ustupiti muslimanskoj republici, ali samo pod uvjetom da se zna da je to naše i da smo mi to ustupili glede što skorijeg mira u Bosni. Time je, molit ću lijepo, namiren zahtjev međunarodne zajednice da se Muslimanima ustupi 33,3 posto teritorija bivše BiH.
BOBAN: Bogaremi se ja ne sićan da su Owen i Stoltenberg od nas tražili da Aliji dademo moj "malboro".
TUĐMAN: Pa tko im daje tvoj "marlboro"?! Dajemo im naše vjekovne teritorije.
BOBAN: E, tako već more.
MILOŠEVIĆ: Uf, baš ste vi Hrvati komplikovan svet. Jesmo li lepo mogli odavno da se dogovorimo da su Zenica, Zavidovići i Kakanj hrvatske opštine koje će da budu džentlmenski ustupljene Muslimanima?! Mi protiv toga ne bi imali ništa.
BOBAN: Kad je već tako, ja ću napokon uzet svoj "malboro".
KARADŽIĆ: Jok, bato! "Marlboro" ćemo da zadržimo mi Srbi.
BOBAN: Divice ti blažene, šta sad vi imate s mojim "malborom"?!
KARADŽIĆ: Pa red je da i mi dobijemo nešto zauzvrat.
BOBAN: Zauzvrat za šta?
KARADŽIĆ: Pa zauzvrat za Zenicu, Zavidoviće i Kakanj.
BOBAN: Sapelo me sto crnih đavala, "Štibra" mi akobogda tri šlepera ujitila ako ja svaćan šta ti oš kazat!
KARADŽIĆ: Jesmo li mi Srbi pravili ikakve probleme vama Hrvatima kad ste rekli da su Zenica, Zavidovići i Kakanj vaši, a ne naši?! Nismo. Eto vam, nek ispadne da je sve to vaše, a ne naše ko što već jeste, kad će to ionako da završi u muslimanskim rukama! Ali pošto su to u stvarnosti vekovne srpske teritorije, onda je red da Srbima pripadne i "marlboro" koji se u stvarnosti nalazi tu na ovoj karti, i to baš na vekovnim srpskim teritorijama.
BOBAN: O, issa ti draga, pa ne more to...
MILOŠEVIĆ: Daj, bre, Franjo, ajde ti ko razuman čovek objasni ovom svom Bobanu da vam se isplati da dobijete tri opštine za pola paklice cigareta. Mrzi me više da se natežemo oko sitnica.
TUĐMAN: Što se mene tiče - tu nije ništa prijeporno.
BOBAN: Kako nije?! A moj "malboro"?
MILOŠEVIĆ: E, izem ti čoveka koji ne ume a da ne zakera!
BOBAN: Pusti ti, rodijače, priču! Meknemo li ovako: šta ako Muslimani ne htidnu od nas uzet Zenicu, Zavidoviće i Kakanj?

TUĐMAN: Ne pričaj bedastoće, Mate! Zašto ih ne bi uzeli?
BOBAN: Zato šta Alija govori da je to ionako njegovo.
TUĐMAN: Pa što se nas uopće tiče drži li Alija da je Zenica ionako njegova ili ne?! Nama je stalo do toga da pred licem međunarodnih čimbenika ponudimo Muslimanima Zenicu, Zavidoviće i Kakanj kao naš hrvatski teritorij, razumiješ?! Zenica je tu samo metafora.
BOBAN: E, ali ako Muslimani odbiju od nas uzet tu metaforu, oni je nami unda svejedno neće vratit.
TUĐMAN: Ali mi i ne tražimo da nam oni vrate tu metaforu. Što će nama metafora?!
MILOŠEVIĆ: Eto, je l' ja sa punim pravom već tri godine ponavljam da je gosn Franja razuman čovek?!
KARADŽIĆ: Naravski. Jesi li ti, Mate, sad razumeo zašto ni ja ne treba da ti vratim "marlboro"?
BOBAN: Zašto?
KARADŽIĆ: Zato što je tvoj "marlboro" metafora za Zenicu koja je, opet metafora za nešto što vi Hrvati uopšte ne zahtevate da vam bude vraćeno od strane Muslimana, pa prema tome ne bi bilo u redu da zahtevate ni od nas Srba da vam vratimo. Jesi li sad razumeo u čemu je štos?
BOBAN: U čemu?
TUĐMAN: U metafori.
MILOŠEVIĆ: Odgovor je tačan.
BOBAN: Ali "malboro" je "malboro", a ne metafora.
KARADŽIĆ: Opet nisi razumeo! Metafora je kad popušiš bez da si omirisao cigaretu.
BOBAN: Ne razumin kakvo je to unda pušenje.
TUĐMAN: Metaforičko!
MILOŠEVIĆ: Nije nego dosledno.

*Tekst stenograma izvorno je objavljen u Feral Tribuneu br. 432 od 28. decembra 1993.

(e-novine.com)

omar little · Post by **omar little** » 28/12/2008 21:39

Glede & unatoč

Objavljeno: Sre, 17. 12. 2008.

VISOKI CELZIJUSI

To ti je kad vjeruješ narodnim masama i njihovoj promjenjivoj ćudi, ta te izda baš u onom fatalnom trenutku kada su na pozornici sve sami važni likovi predstave, a publika izvikuje samo jedno ime, ono najgore glumice. Tu nastaje pravi nered: kako, naime, sačuvati imidž demokratskih, liberalnih intelektualaca - koji bi trebali biti kadri barem poštovati proceduru i dogovorene propozicije - a istodobno s gnušanjem odbiti u svoje redove pripustiti ono strano tijelo, onu starletu i autoricu pikantnih, (ne)moralnih detalja iz vlastita života?

Piše: Heni Erceg

Baš poput tijela pri temperaturi od kojih četrdesetak celzijusa, tako se već danima hrvatska „kulturna javnost” trese od golemog „škandala” u kojega je upetljano sve što drži do sebe, od akademika do stihoklepaca, crta razgraničenja mogao bi biti šank u nekoj pulskoj birtiji, gdje se s jedne strane poslagalo sve književno što ovdje nešto znači, a s druge jedna mlada dama koja inače - što jest, jest - s takozvanom kulturom u Hrvata nema nikakve veze, ali joj je, eto, onako iz čista mira, palo bilo na pamet da napiše knjigu o onome što valjda najbolje poznaje, sebi samoj, i nazove je „Gola istina”.

Onda je ta njena istina, puna pikantnih detalja iz života jedne starlete i žene nogometaša, prodana u zavidnoj nakladi od oko 45.000 primjeraka. Pa je tako gospođa Nives Zeljanović Drpić, umjetničkog imena Celzijus, ni kriva ni dužna ušla u najuži izbor za jako važnu, štoviše, prestižnu nagradu Kiklop koju dodjeljuje Sajam knjiga u Puli. Ovo potonje inače je, vele, važna knjiška manifestacija koja se, kao i sve u Hrvata, vremenom nužno morala pretvoriti u svojevrsni estradni event u kojemu podjednako suvereno sudjeluju svi koji tamo budu pozvani, pa se nađe tu, imenovano piscima, bogme i nekih kojima je jedina veza s knjigom to što rade kao prodavači u knjižarama ili su po zanimanju vlasnici neke krčme u koju rado zalaze književne zvijezde, kako bi tu, uz dobru spizu, smišljale ideje za svoje nove književne uratke. Koji se onda prodaju u nekih tristotinjak, manje ili više, primjeraka.

I budući da je to značajno, kažu najznačajnije, književno sajmište, skoro pa u regiji, ustanovljeno na strogo demokratskim, lepršavim, kriterijima, to je predviđena i nagrada za najprodavaniju knjigu godine kojoj se, uz mnoštvo drugih Kiklopa, ima također dodijeliti taj, sada već užasno prestižni kipić. Tko zna zašto, ali organizatori sajma bili su svih proteklih godina duboko uvjereni u moralno nadasve ispravan ukus hrvatskih čitalaca, tako da nagradi, baš u toj kategoriji nepredvidljiva ishoda, nisu stavili nikakva ograničenja, pa su se pisci, a naročito pisačice, posve raspojasali i, evo, rezultat je, po ocijeni davatelja Kiklopa, čisto nemoralna literatura. A onda je još zakazala i publika. Koja je takvu jednu laku knjigu naumila čitati u bezobraznim količinama.

E, to ti je kad vjeruješ narodnim masama i njihovoj promjenjivoj ćudi, ta te izda baš u onom fatalnom trenutku kada su na pozornici sve sami važni likovi predstave, a publika izvikuje samo jedno ime, ono najgore glumice. Tu nastaje pravi nered: kako, naime, sačuvati imidž demokratskih, liberalnih intelektualaca - koji bi trebali biti kadri barem poštovati proceduru i dogovorene propozicije - a istodobno s gnušanjem odbiti u svoje redove pripustiti ono strano tijelo, onu starletu i autoricu pikantnih, (ne)moralnih detalja iz vlastita života?

Uh, nije lako, nije. No rezultati agencije Puls, dobiveni po istom principu kao i svih proteklih godina, lijepo su pokazali da je upravo Nives Celzijus postala neprikosnoveni favorit za nagradu Kiklop. E, tu su se sajmištarci našli u nebranom grožđu, kako sad pomiriti „nemoralnost” Gole istine i vlastitu „moralnost” tobože liberalnog intelektualca? Točnije, kako ostati jeben i pošten? Nemoguće, dakako.

Pa je dilema riješena demagoškim pozivom na nešto što šefica pulskoga sajmišta posljednjih dana uporno naziva „kulturnom javnošću”, koja da je ogorčena i zgranuta mogućnošću da gospođa Drpić dobije Kiklopa, nagradu, dakle, koju je, upravo po propozicijama Sajma knjiga u Puli, isključivo ona zaslužila.

Moram priznati da mi baš nije jasno na koju to kulturnu javnost misli šefica pulskoga sajma, budući da se nešto takvo za vrijeme trajanja skandala nije ni oglašavalo, a uz to - kako bi se onda imali zvati svi oni čitači Gole istine, a ima ih nekoliko desetaka tisuća? Valjda nekulturna javnost? Ili će biti da će ista nevelika publika – podaci govore da Hrvati užasno malo čitaju knjige, pogotovo one domaćih pisaca - zaslužiti naziv kulturne činjenice sve dok čita tek knjižuljke po mjeri i ukusu hrvatskih kulturnih arbitara, a postati imbecilna i prezira vrijedna kad, shodno svom autonomnom ukusu, čita biografiju jedne starlete?

Kakogod, na skromnoj kulturnoj karti Hrvatske nastao je totalni nered jer se više nikako ne razaznaje tko je tko u Hrvata, to jest tko jest, a tko nije zaslužio ponijeti atribut „kulturna javnost”. Točnije, ispada da su kulturna javnost ustvari sami pisci i sljedbenici jedne antidemokratske odluke žirija pulskoga sajma, budući da su se oni jedini, i to ne svi, pobunili da Kiklop ode u ruke Nives Celzijus; ostala „javnost” nije se oglašavala po tom pitanju, a nisu se javili ni čitaoci knjige Gola istina, valjda u strahu da ih hrvatska književna elita okupljena oko pulskoga sajmišta ne proglasi nemoralnim idiotima. Koliko znam, do danas se nije oglasio niti itko od dosadašnjih dobitnika Kiklopa iz iste kategorije, premda su, također prema izjavama šefice Sajma, izrazili ogorčenje, valjda onako diskretno, samo za njene uši, i još najavili povratak svoje nagrade, ukoliko se ista dodijeli tako jeftinom smeću kao što je Gola istina.

Eh, da, tko zna, možda je nešto prišapnuo recimo Paulo Coelho, jedan od bivših dobitnika Kiklopa u kategoriji velike čitanosti, neupitni književni fakat, autor lakoga štiva, kojega Hrvati obožavaju skoro koliko i Nives Celzijus, a čiji Kiklop nije bio doveden u pitanje. A njen je. Zašto je tomu tako? Zato što ovdašnji kulturni mentori jednostavno više vole strano smeće od vlastitoga, domaćega, pa je smeće Paula Coelha bespogovorno zaslužilo Kiklopa, a ono Nives Celzijus nije.

Uglavnom, gđa. Drpić nije dobila Kiklopa, agencija Puls optužena je, tek sada, da glasove o čitanosti prikuplja nerelevantnom metodom, hrvatski književnici i izdavači masovno su dali javnu podršku organizatorici Sajma knjiga u Puli, mada je nejasno zašto, budući da njoj nije nitko ništa oduzeo, nego je njen žiri uskratio Kiklopa najprodavanijoj autorici, ova potonja pak - u čiju su obranu sada, jedva dočekavši svoj slatki estradni trenutak, stali razni borci za ljudska prava - najavljuje sudsku tužbu. I radosno, posve nesvjesna točnosti svoje dijagnoze, kaže da joj je drago što je upravo ona izazvala kulturnu revoluciju u Hrvata.

Točno tako, jer nikakav drugi, ma koliko važan problem, neće izazvati takvu pobunu hrvatske intelektualne elite kao skaredna mogućnost ulaska neke starlete na tijesnu književnu pozornicu.

Uostalom, sličan se skandal zbio nedavno kada se je jedna druga estradna dama usudila razgrnuti paučinu isprazne, ali zato kompaktne, tobožnje kulturne elite, pa zaigrala u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Severina Vučković tada je također od proizvođača u kulturi i naročito osrednjih glumica histerično prokazivana kao laka dama koja da uzima kruh profesionalnim glumicama i još da srozava ugled hrvatskoga glumišta. Sličnim je patetičnim tonom samoproglašene književne zvijezde vrištala sada jedna gospođa na nesuđenu dobitnicu Kiklopa: „Ne dopuštam da mi u moju krvavo tešku profesiju ulazi takva jedna osoba!”

Ispostavilo se, međutim, da je predstava Karolina Riječka sa Severinom u glavnoj ulozi bila stalno rasprodana, a publika, koja, podrazumijeva se, pojma nema, oduševljena Sevinim glumačkom dosezima.

Tako hrvatska kultura svoju osrednjost uporno brani zabranom svake promjene, sudjelovanje je dopušteno samo istovjetnima, koji se onda neslobodno i sitničavo brane od pridošlica, prokazujući ih, poput autorice Gole istine, kao običan moralni trash, kojemu nipošto nije mjesto u njihovoj akademskoj krčmi. Ali se nažalost čitav taj uzvišeni književni olimp vulgarno razgolitio, nešto poput golih sisa koje Nives Celzijus rado pokazuje, i sam sebe doveo, eto, do banalne istine o stvarno provincijskom naličju svoje, tobožnje demokratske, pače otkačene, kulturne smotre.

(e-novine.com)

omar little · Post by **omar little** » 28/12/2008 21:39

Hrvat u emigraciji

Objavljeno: Sub, 20. 12. 2008.

DOMOLJUBNI SEKSUALNI ODGOJ

U tom eksperimentalnom programu, koji traje zapravo već dvadesetak godina, temeljito je reformiran spolni nauk hrvatske djece. U tih dvadesetak godina djeca su naučila sve o upotrebi vatrenog oružja i eksplozivnih naprava, ali ne i o upotrebi kontracepcijskih sredstava. Svećenici su blagosiljali kalašnjikove i tenkove, istovremeno objašnjavajući djeci da je kontracepcija uperena protiv najvećeg Božjeg poklona – života

Piše: Boris Dežulović

Prije nekoliko dana zagrebački je Večernji list objavio pismo zbunjene maloljetne djevojke koja se našla u teškoj životnoj situaciji i traži savjet. Cura je imala dečka s kojim je uredno upražnjavala seksualne odnose i redovno pila kontracepcijske pilule, ali nedavno je upoznala zgodnog mladića koji je snažno seksualno privlači. Stalnog mladića ne želi napustiti, a rado bi iskusila i „ljubavnika“. Njena dilema nije, međutim, smije li istovremeno održavati seksualne odnose s dva muškarca, već – mora li u tom slučaju piti dvije kontracepcijske pilule.

Tako je neslavno propao ambiciozni projekt hrvatskog ministarstva obrazovanja, koje je ove godine ulupalo pola milijuna kuna u eksperimentalni program spolnog obrazovanja u školama. Nekoliko dana kasnije državna tajnica Dijana Vican objavila je da se dugo najavljivani seksualni odgoj ipak neće uvoditi u hrvatske škole. Rezultati istraživanja među učenicima, kojeg su proveli stručnjaci Instituta Ivo Pilar i Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje, pokazali su da djeca koja su pohađala eksperimentalni program jednostavno nisu naučila ništa novo.

Ukratko, hrvatska djeca znaju isto što su znala i ranije: da žena koja spava s dva muškarca mora piti dvije kontracepcijske pilule. I još štošta – recimo, da masturbacija izaziva rak grla maternice. Ili da virus HIV-a prodire kroz prezervativ. Da seks s više od dva partnera uzrokuje teške bolesti genitalija. Da bludnici žive deset godina kraće od čednih. Da je neplodnost kazna za promiskuitet kojom dragi Bog čuva ljudski rod od nasljednih bolesti. Da djeca začeta umjetnom oplodnjom sanjanju ljude u bijelom. Da je cijeli svemir heteroseksualan. Da je homoseksualnost teška bolest izlječiva u dvije trećine slučajeva. Da je masturbacija otuđenje i okretanje čovjeka prema sebi.

Sve navedeno, naime, hrvatska su spolno dozrela djeca proteklih godina mogla naučiti iz medija, na televiziji, u državnom parlamentu, i na svojevrsnom seksualnom sveučilištu - crkvi. Nisu pri tom učili od šarlatana: iza navedenih teza, nasumce izabranih iz golemog fonda nastalog posljednjih godina, stoje i takvi autoriteti kao što su dr. Damir Buković, ugledni kirurg iz Klinike za ženske bolesti u Zagrebu, ili Lucija Čikeš, saborska zastupnica HDZ-a.

Teze pak da je homoseksualnost duševni poremećaj koji se da liječiti i da je masturbacija put ka otuđenju intelektualno su vlasništvo Ladislava Ilčića, koordinatora programa zdravstvenog odgoja udruge GROZD, Glas roditelja za djecu. Da bi stvar bila jasnija, valja znati da je GROZD udruga pod visokim pokroviteljstvom Crkve - ista udruga kojoj je ministarstvo obrazovanja povjerilo eksperimentalni školski program seksualnog odgoja.

Nakon toga postaje jasnija dilema nesretne djevojke s početka teksta. Sve što je društvo učilo o seksu jest da je seks prljav, nakaradan, zabranjen i Bogu mrzak. Od trenutka kad je poklekla iskušenju svog spolnog sazrijevanja, nije bilo više nikoga da joj kaže što dalje. Otkrivši dotad nepoznatu nasladu među nogama, suočena s divljanjem hormona i izborom okretanja prema sebi ili prema drugome, cura je – posve razumno – između sasvim izvjesnog raka grlića maternice i eventualnog paklenog ognja izabrala pakleni oganj.

U tom eksperimentalnom programu, koji traje zapravo već dvadesetak godina, temeljito je reformiran spolni nauk hrvatske djece. U tih dvadesetak godina djeca su naučila sve o upotrebi vatrenog oružja i eksplozivnih naprava, ali ne i o upotrebi kontracepcijskih sredstava. Svećenici su blagosiljali kalašnjikove i tenkove, istovremeno objašnjavajući djeci da je kontracepcija uperena protiv najvećeg Božjeg poklona – života.

U kratkim crtama, taj se ambiciozni edukacijski projekt svodi na to da je sve što djeca moraju znati o seksu – ništa. Ne računajući, jasno, privatne satove i repeticije iz seksualnog odgoja što ih drže neki svećenici.

Cijeli je program uklopljen u hrvatsku znanstvenu renesansu, u kojoj smo raskinuli s tradicionalnim i uvriježenim vjerovanjima iz vremena komunističkog mraka, kad se djecu učilo da je čovjek nastao od majmuna i da djecu ne nose rode. Ili najskaradniju od svih heretičkih teza, da su muškarac i žena jednako vrijedna ljudska bića.

„Četrdeset posto muževa čini nasilje nad ženama, a česti je uzrok što ih žene muče u krevetu”, tvrdi jedan od najvećih seksoloških autoriteta, fra Vatroslav Frkin, koji već godinama radi s mladim parovima i kao bračni savjetnik. „Da bi mladić bio siguran da će njegova djevojka u braku biti normalna žena, ona mu preda mnom ili nasamo mora obećati da će mu se u braku često, radosno i spontano darivati. Da bi žena u braku vezala muža uz sebe, treba mu se često i radosno darivati.”

To je otprilike suština katoličke edukacije o sigurnom seksu: suzdržavanje do braka, a onda je gotovo siguran svakodnevni seks. Barem muškarcu.

Kako, međutim, da mladić ili djevojka nađu sebi odgovarajućeg životnog partnera za siguran seks? Ništa lakše, reklo bi se, osobito u doba komunikacijske revolucije, mobitela, interneta i agresivnog seksualnog marketinga. Krivo, naravno, kaže fra Vatroslav Frkin: "Kako bi pronašli sebi odgovarajućeg životnog partnera, mladima preporučujem da svakodnevno za tu nakanu mole krunicu za poginule branitelje.“

Hvaljen Isus i Marija - pisat će sutra neka nesretna djevojka rasplamsalih hormona – javljam vam se jer imam problem i treba mi savjet. Imam dečka s kojim uredno upražnjavam seksualne odnose, redovno posjećujem nedjeljne mise i svakodnevno molim krunicu za poginule branitelje. Nedavno sam, međutim, upoznala zgodnog mladića koji me snažno seksualno privlači. Zanima me moram li zbog toga moliti dvije krunice za poginule branitelje?

(e-novine.com)

omar little · Post by **omar little** » 28/12/2008 21:40

Glede & unatoč

Objavljeno: Pon, 22. 12. 2008.

JANEZI I LOJZEKI

Hrvatski premijer demagoški smiruje svoj ratoborni puk, pa umjesto „Kupujte hrvatsko“ poručuje „Kupujte slovensko“, ali hrvatskom je uhu ipak milija poruka iz Ministarstva financija u kojoj se poziva na generalni bojkot slovenske robe i proizvoda i usluga i skijanja i sanjkanja..., a visoki činovnik iz Ministarstva financija prijeteći piše: „S obzirom na besramno ponašanje Slovenije, pozivamo vas da bojkotirate sve proizvode koji dolaze ili se barem dijelom proizvode u Sloveniji, bojkotirate sve tvrtke iz Slovenije, sve turističke aranžmane Slovenije, ne odlazite u shopping u Sloveniju

Piše: Heni Erceg

Nije potres, nije ni velika poplava, nije ni Srbija opet napala Hrvatsku, niti Hrvatska Bosnu, ali je sve upravo poput elementarne nepogode, nesagledivih posljedica. Ozbiljno su isukali motike i lopate Janezi i Lojzeki, s obje strane male granice, pa nije više pristojno zalaziti ni u šesne Brežice i tamošnju krčmu „Kod Kalina“ - može se ući s obje, sada „neprijateljske“ strane, i iz Hrvatske i iz Slovenije - kamo se nudio apsolutno odličan gulaš. Stvari su doista više nego ozbiljne, pa oni bojažljiviji hrvatski selaki tek što se nisu zavukli u kuće, jer mrak rano pada, tko zna, možda bi susjedi, kakvi su, bog te maz'o, mogli izvući iz skladišta ono preostalo oružje nekadašnje teritorijalne obrane, pa ga očistiti, nauljiti, te cijevi usmjeriti tamo negdje preko Mure, pravo u hiže miroljubivih susjeda.

Ustvari, rat dviju moćnih sila, Slovenije i Hrvatske, već je započeo dočim Hrvatska nogometna reprezentacija više neće odlaziti na pripreme u Čatež u susjednu Sloveniju, neki činovnik HNS–a objasnio je tu pojavu, kao, igračima je jako stresno kada ih na slovenskoj granici službenici vade iz autobusa zbog pregleda, a zapravo nogometaši žele zauzeti startnu poziciju u masovnom pokretu otpora što se, dok si trepnuo, stvorio u Hrvatskoj, čim je mala Slovenija posegnula za velikim utjecajem svoga članstva u EU, pa blokirala daljnje pregovore Hrvatske, koja se eto baš nadala tamo ući do konca iduće godine. I još je činovnik HNS kazao kako je „naša javnost pod određenim utiskom i mi moramo osjetiti i promatrati kako naši ljudi dišu“. To jest, ako dišu neprijateljski prema susjedima, onda hrvatski nogometaši ima da se tim Janezima krvi napiju, a ne da im lovu ostavljaju u njihovom Čatežu.

Sjetimo se uostalom kako je svojevremeno Salvador učinio invaziju na Honduras, e kako bi zaštitio svoju manjinu u toj državi, a koju su nakon nogometne utakmice napali Hondurašani zato jer su gubili od Salvadora, pa je u tom „nogometnom“ ratu, što ubijeno, što nestalo, oko tri tisuće ljudi. Pa kada šefovi hrvatskih nogometaša sada poručuju kako bi slovenski djelatnici na granici „mogli biti malo benevolentniji i manje službeni“ kada nogometaši odlaze u Sloveniju na pripreme, onda tu poruku valja shvatiti skoro jednako ozbiljno kao onu što su je iz Salvadora 1969. odaslali Hondurasu, netom prije invazije.

Jest, jest, stvari su ovdje vrlo ozbiljne, a budući smo narod koji iznad svega, više i od zdravlja, ma više i od vlastite djece, drži do nacionalnog ponosa, a taj se svodi uvijek na neki metar, manje-više, teritorija, to su i poruke onima drugima vrlo sličnim autistima, jednako autistične, te je skoro postala stvar prestiža distancirati se od okusa i mirisa slovenskih proizvoda, to se više ne nosi, pa je skroz neizvjesno je li vlasnik, recimo, trgovačkog lanca Mercator, čiji su proizvodi inače bili na vrhu liste najcjenjenijih među hrvatskim kupcima, već planirao samoubojstvo, prejedanjem svojim ukusnim napolitankama. S druge strane, i Slovenci s prezirom frkću na svoje doskorašnje ukuse i potrebe, na Vegetu i Sumamed, a naročito na masovne vikend posjete hrvatskim restoranima i bircevima gdje su u miru uživali u svojim cigaretama, budući da je u Sloveniji pušenje zabranjeno.

Jest da hrvatski premijer demagoški smiruje svoj ratoborni puk, pa umjesto „Kupujte hrvatsko“ poručuje „Kupujte slovensko“, ali hrvatskom je uhu ipak milija poruka iz Ministarstva financija u kojoj se poziva na generalni bojkot slovenske robe i proizvoda i usluga i skijanja i sanjkanja..., a visoki činovnik iz Ministarstva financija prijeteći piše: „S obzirom na besramno ponašanje Slovenije, pozivamo vas da bojkotirate sve proizvode koji dolaze ili se barem dijelom proizvode u Sloveniji, bojkotirate sve tvrtke iz Slovenije, sve turističke aranžmane Slovenije, ne odlazite u shopping u Sloveniju..." Eh, pa sad recite da ne podsjeća na poruku koja je svojevremeno stizala iz kabineta Slobodana Miloševića s pozivom Srbima da bojkotiraju slovenske proizvode? E, ali onda je Salvador (Srbija) napao Honduras (Hrvatsku), a Slovenija je tek slegnula ramenima, brisnula tobože s Balkana jer da joj tu ionako nikada nije bilo mjesto, i u svoju bogatu povijest upisala rat s Jugoslavenskom armijom u trajanju od cjelih deset dana.

Onda je ubrzo postala članicom EU i od tada svaka njena vlada uporno zapinje nogu Hrvatskoj koja bi također da brisne s mrskoga Balkana i uvali se u Evropu, kao punopravna članica.

Što malo teže ide, budući da, osim nesporazuma oko teritorijalnog razgraničenja sa Slovenijom, ima još toliko svoga, autonomnoga nereda, korupcije i meteža u pravosuđu, da joj ni sveti Petar ne može pomoći. Stoga je hrvatskoj vladi, ma kako paradoksalno, odlično došlo ovo sitničarenje maloga susjeda, kako bi kod kuće opet mogla široko razviti stari nacionalistički barjak, pod kojim su se dakako, rame uz rame s vladajućim HDZ–om, svrstale i sve one blesave takozvane opozicijske političke stranke. I izdajnik je bio tko komadićak mora nije htio!

Onoga u savudrijskoj uvali na kojega Slovenci polažu pravo, pa stavljaju veto na daljnje pristupne pregovore Hrvatske i Evropske unije, a sve zbog, kako oni tvrde, hrvatskoga prejudiciranja granice na moru i hrvatskih pretenzija na savudrijsku valu, što bi pak imalo značiti kako se Hrvatska zapravo usuđuje pretendirati na ono što je ionako njen vlastiti teritorij.

Brine me sada i kako će onaj moj susjed Slovenac koji na otoku gradi kuću, hoće li mu sada ogorčeni mještani početi organizirano krasti cement i ostali građevinski materijal, bacati škovace na mulić, u svakom slučaju situacija je krajnje nezgodna, ne samo u političkom smislu, nego i u smislu narušenih odnosa među našim narodima koji bi, i jedni i drugi, svojim zadnjim atomom htjeli dokazati da nisu Balkanci, kao oni tamo, Srbi, Bosanci, Crnogorci, kojima ćemo koliko sutra, čekaj samo, mi Hrvati raditi neke slične probleme. Na bazi teritorija. Recimo oko onoga kamenjara na Prevlaci.

E, što se čudite, pitanje je to nacionalnoga ponosa, ili kako bi uznosito rekao hrvatski premijer: „S teritorijem nema trgovanja!“ Osim kada on i njegovi rasprodaju kilometre atraktivnih površina uz more, i sve ostalo jednako vrijedno, pa više i nije ostalo skoro ništa, osim mora, čiji bi dio, dobro ajde, malo veći od pristojne kade, sada htjeli oteti ti pohlepni Slovenci.

S kojima prepirke traju godinama i svakoj je slovenskoj vladi taj mali morski pojas i ona dva pogranična sela mogao poslužiti u uvijek dobrodošloj produkciji sitničavog nacionalizma, da bi se nada u miran rasplet pojavila dolaskom na vlast Boruta Pahora, koji da je ljevičar, nije nacionalistička konzerva, pa Hrvatska više neće imati problema, nego će neki međunarodni arbitri odrediti liniju razgraničenja tamo u tom moru, veličine bazena u nekom boljem hotelu.

Ali ćorak! I Pahorova je vlada zapela Hrvatima nogu na ionako skliskim stepenicama Evropske unije na koju smo navalili kao pčele na med, a onda je ta tobože evropska Slovenija zaigrala nisko, posve „balkanski“ krvavo pod kožom, izjavom šefa gornjeg doma slovenskog parlamenta kako Hrvatska može u evropsko društvo „tek kada se odredi prema sudjelovanju u nacističko-fašističkoj koaliciji u drugom svjetskom ratu“. E, ali majstore, i mi konja za trku imamo, pa može i ovako: dok je u Sisku pucala prva partizanska puška, dotle je Hitler držao govor usred Maribora, ili ovako: istina je, Hrvati su imali one gadne ustaše, ali bogami su Slovenci imali ništa manje krvoločne belogardejce. I što ćemo sad? Ja mislim da bi bilo najbolje da i jedni i drugi, mislim političari, skoče zajedno u ono savudrijsko more, pa tko ispliva... A najbolje nijedan.

Pa bi i Hrvati možda skužili da se ukrivo roguše, to jest na Slovence, umjesto na svoga gospon premijera koji nije ništa napravio punih pet godina, od kada je njegova desnica na vlasti, niti da sredi unutrašnju politiku, još manje da završi teritorijalne poslove sa Slovenijom, da mu diplomacija pojma nema, te da je novo zbijanje redova i masovna mobilizacija protiv Slovenaca fantastično dobro došla upravo njegovoj vlasti u trenucima opće ekonomske i socijalne dešperacije.

Jer kud ćeš bolje nego imati opet neki objekt mržnje, nekog novog vanjskog neprijatelja. I molim, neka se zna, nisu nama Hrvatima za taj iracionalni, ali ne i bezopasni osjećaj, samo Srbi bogomdani. Bilo je konačno i vrijeme da im nađemo pristojnu zamjenu.

(e-novine.com)

omar little · Post by **omar little** » 28/12/2008 21:41

Hrvat u emigraciji

Objavljeno: Sub, 27. 12. 2008.

SVETA VODICA DAJE TI KRILA

Slovo U je simbol ustaškog pokreta čak i bez ljupkog dekorativnog detalja u obliku križa. Zašto se onda crta s tim dodatkom? Zato što se time želi poručiti: Isus je na našoj strani, Crkva je na našoj strani. Slobodno prevedeno – uz Isusa Krista protiv srbokomunista. U osnovi, dakle, križ umetnut u simbol ustaškog pokreta nije ništa drugo doli marketinški trik. Pojednostavljeno, to bi značilo da Isus razapet na križu prodaje ustašku ideju onako kako mali Isus u jaslicama prodaje Red Bull

Piše: Boris Dežulović

Da sam marketinški stručnjak i copywriter, i da radim u agenciji čiji je klijent poznati proizvođač energetskih napitaka Red Bull, predložio bih naručiteljima sljedeću efektnu televizijsku reklamu, koja bi se, kako sam ja to zamislio, emitirala uoči ramazanskog Bajrama.

U kratkom animiranom spotu vidimo proroka Muhameda a.s. kako na kraju čudesnog putovanja iz Meke u Jeruzalem vezuje svoga umornog konja Buraka, te sjeda na nekakvu crnu stijenu. Vidjevši Proroka iscrpljenog i žednog, prilazi melek Džibril i nudi mu limenku Red Bulla, govoreći: „Red Bull daje ti krila!“ Zapanjenom proroku Muhamedu a.s. limenka, međutim, od uzbuđenja padne na tlo i prolije se. Njegov iznureni konj odmah halapljivo ispije lokvicu i učas mu narastu krila, te krene da će poletjeti. Vidjevši da će mu vjerni Burak odlepršati, Prorok skače na njega, te zajedno uzlete na nebo. Na tom čuvenom noćnom putovanju – Midžri - Muhamed a.s. će vidjeti dženet i Božju Svjetlost, iz koje će mu duboki glas Alaha dž.š. poručiti: „Red Bull daje ti krila!“

Nisam siguran koliko bi takva reklama bila marketinški mudra – ne znam, naime, koliko se Red Bull prodaje u arapskim zemljama i da li bi imalo smisla emitirati je, recimo, na Al-Jazeeri pred tradicionalni muslimanski hadžiluk u Meku, kad hiljade iznurenih i žednih hodočasnika skapavaju na plus milijardu celzijusa – ali slutim da ne bismo napravili neki posao. Ne bih ja, međutim, tu reklamu ni radio zbog toga.

Ne bih tu reklamu radio ni zato da provociram islamske fundamentaliste. Dobro, možda malo. Mogu, uostalom, prilično vjerno zamisliti bijes muslimanskih vjerskih vođa u Hrvatskoj i regiji, vjerojatno i šire - pokrenula bi Islamska zajednica u Hrvatskoj široku akciju „Zaustavimo blasfemiju Bajrama“, tražeći zabranu sporne reklame, a pala bi i koja fetva - i nije da me ne bi veselio. Ali ne bih, uza sve neznabožačko veselje, takvu reklamu napravio zbog toga. Mogu, naime, prilično vjerno zamisliti i užas hrvatskih slobodnomislećih intelektualaca nad tim primitivnim, agresivnim i militantnim islamom: zbog toga, zbog tih lica i rečenica o „muslimanima koji ne shvaćaju da religija na zapadu ima drugačije mjesto u društvu“, ja bih, eto, snimio reklamu s Muhamedovim uzašašćem na nebo.

Zgodno je zamisliti takvu situaciju, baš kao što je zgodno Hrvatsku zamišljati slobodnom i svjetovnom državom, u kojoj religija ima drugačije mjesto nego u primitivnim islamskim društvima. U sekularnoj državi Hrvatskoj svatko, eto, može umjetničkim i alternativnim sredstvima polemizirati s katoličkim dogmama, svatko se može čak i zajebavati s općim mjestima kršćanstva. Jasno, sve dok ne prisvoji slobodu da polemizira s katoličkim dogmama, ili se – sakloni Bože – zajebava s općim mjestima kršćanstva.

Pokazao je to i najnoviji slučaj s televizijskom reklamom u kojoj malome Isusu u betlehemskim jaslicama hodočaste četiri mudraca, noseći mirise, zlato, tamjan i cijeli karton limenki Red Bulla. Već nakon prvog prikazivanja, uoči Božića, Kaptol je preko katoličkog tjednika Glas Koncila pokrenuo široku, takozvanu građansku akciju „Zaustavimo blasfemiju Božića“, optužujući proizvođača popularnog napitka i televizijske kuće da „pred najveći katolički blagdan vrijeđaju vjerske osjećaje građana“. Pod snažnim pritiskom Crkve i katoličke javnosti sporna je reklama iz programa sve tri hrvatske nacionalne televizije – HTV-a, RTL-a i Nove TV – povučena nakon svega nekoliko dana.

Što je uvredljivo u prizoru mudraca s kartonom limenki i desetak anđelčića koji nebom nad Betlehemom lepršaju krilima držeći u ručicama Red Bull, ljudima koji su skloni polemizirati s katoličkim dogmama i zajebavati se s općim mjestima kršćanstva nije do kraja jasno. Isus se u reklami ne prikazuje upišanih pelena ili kao retardirano dijete – a bilo bi jako zanimljivo čuti zašto bi, recimo, to bilo uvredljivo, jer bilo bi, kao što je svojedobno hrvatske katolike duboko uvrijedila i BBC-jeva serija koja Isusov pravi izgled znanstveno rekonstruira kao nimalo ljepuškasti i nimalo manekenski. Djevica Marija nije u reklami prostitutka koja popunjava kućni budžet obitelji siromašnog nazarećanskog drvodjelca, niti su tri mudraca koja kucaju na vrata njene mušterije. Ničeg takvog u spornoj reklami nema. Ona je, međutim, i dalje skaradna, blasfemična i uvredljiva. Zašto? Zato - objasnit će nam teolozi, laici i građani iz takozvane građanske inicijative - što na neprimjeren i uvredljiv način koristi Svetu obitelj u jeftine i vrlo sekularne marketinške svrhe.

Pa da vidimo, za početak, kako stoje stvari s tim naročitim oblikom blasfemije - korištenjem katoličkih svetinja i općih mjesta kršćanstva u jeftine i vrlo sekularne marketinške svrhe.

Cijela je Hrvatska, na primjer, išarana osebujnim grafičkim simbolima: veliko slovo U kojemu je među krakove umetnut klasični kršćanski križ, simbol žrtve raspetog Isusa. To je znak ustaškog pokreta, totalitarnog nacističkog režima koji je samo u jasenovačkom logoru likvidirao preko sedamdeset hiljada civila, ljudi nevinijih – hajde da budem blasfemičan – čak i od subverzivnog Isusa Krista. Slovo U je simbol ustaškog pokreta čak i bez ljupkog dekorativnog detalja u obliku križa. Zašto se onda crta s tim dodatkom? Zato što se time želi poručiti: Isus je na našoj strani, Crkva je na našoj strani. Slobodno prevedeno – uz Isusa Krista protiv srbokomunista. U osnovi, dakle, križ umetnut u simbol ustaškog pokreta nije ništa drugo doli marketinški trik. Pojednostavljeno, to bi značilo da Isus razapet na križu prodaje ustašku ideju onako kako mali Isus u jaslicama prodaje Red Bull.

Pa ipak, i Crkva i ja složit ćemo se da nije tako. Niti ja mislim da je limenka Red Bulla u rukama malih anđelčića uvredljiva kao križ uglavljen u zločinački simbol, niti Crkva misli da je križ uglavljen u ustaški simbol uvredljiv kao limenka Red Bulla u rukama malih anđelčića. Nije, naime, Crkva u Hrvata, ili Biskupska konferencija, nije ni Glas Koncila, na primjer, nikad javno poručio da križ umetnut u slovo U vrijeđa vjerske osjećaje građana. Nisam čuo da je pokrenuta građanska inicijativa pod radnim naslovom, šta ja znam, „Zaustavimo blasfemiju Križa“, niti sam čuo da su katoličke udruge pisale bijesna pisma i apele državnom vrhu ili gradskim poglavarstvima, pozivajući vlast da spriječi i ukloni simbole koji na neprimjeren i uvredljiv način koriste najsvetiji simbol kršćanstva u jeftine i vrlo sekularne marketinške svrhe, dapače za reklamiranje nacizma, sasvim sigurno najzločinačkije i najbezbožnije ideje u cjelokupnoj povijesti čovječanstva.

Dobro, reći će odvjetnici Kaptola, križ u U, a U na čelu u načelu je reklamni trik nepoznatog marketinškog stručnjaka, i Crkva se ne može osvrtati na svaku pojedinačnu zloupotrebu svojih svetinja. Čak i ako prihvatimo ovo bijedno opravdanje, hajde da vidimo kako onda stoje stvari s korištenjem katoličkih svetinja i općih mjesta kršćanstva u jeftine i vrlo sekularne marketinške svrhe od srane Crkvi poznatih fizičkih i pravnih lica.

Desničarski trubadur Marko Perković zvani Thompson, recimo, već godinama koristi katoličke svetinje u jeftine i vrlo sekularne marketinške svrhe, prodavajući uz pomoć kršćanskih simbola ne samo svoju muziku, nego i političke ideje. Najsvježiji primjer su album i turneja „Bilo jednom u Hrvatskoj“, čiji je grafički zaštitni znak – što je preplavio izloge, zidove, televiziju i čitav hrvatski javni prostor – zlokobni mač oko čije je drške s medaljonom svetog Benedikta isprepletena klasična krunica s nehajno prebačenim križem.

Mač, kako znamo, ne služi za sjeckanje luka ili mazanje nutele, već isključivo kao hladno oružje za uništavanje žive sile, pa ipak - ni Crkva ni Glas Koncila nisu našli uvredljivom manipulaciju kršćanskim simbolima ljubavi, mira i života u dizajnerskom slavljenju rata i smrti: nije ih osobito uvrijedio na maču niti medaljon svetog Benedikta, a kamoli najsvetiji kršćanski simbol. Bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju katoličke inteligencije da je neki nadobudni dizajner krunicu omotao oko, recimo, vibratora. Sa zgodno ugraviranim medaljonom svetog Benedikta na ružičastom glaviću.

U krunici omotanoj oko sprave za rezanje ljudske utrobe neprimjerenu su igru kršćanskim simbolima, međutim, prepoznali samo bosanski franjevci. A njih ni u rođenoj Crkvi nitko ništa ne pita: tamo, poznata je stvar, nemaju ništa protiv vješanja krunica na oružje, niti protiv Marka Perkovića Thompsona, koji ukrašen medaljonima i krunicama pozdravlja svoju publiku starim katoličkim pozdravom „Za dom – spremni!“.

Naprotiv, Crkva i Thompson vole se prilično javno. Marko svira po katoličkim misijama i prikuplja novac za gradnju crkava, a biskupi i svećenici rado se druže s njim. Prije nekoliko dana, baš nekako u vrijeme dok su katolička srca preskakala šokirana reklamom za Red Bull, štinjanski župnik don Vinko Puljić na misi za mlade rekao je kako „Thompson štiti mir, dobrotu i domoljublje“, te najavio njegova tri koncerta u Pazinu. „Nisu mu u Istri dozvolili jedan koncert, pa će sada imati tri, kao sveto Trojstvo", rekao je nadahnuti don Vinko. I opet, pogađate, nitko se u Crkvi nije našao pogođenim ovom rijetko kretenskom uvredom Oca, Sina i Duha Svetog.

Zašto je, dakle, za Crkvu uvredljiva limenka Red Bulla na Isusovo babinje, a nije uvredljivo korištenje kršćanskih simbola u propagandi nacizma, šovinizma, rata i kulture smrti? Zato što se u potonjem slučaju radi o - ne znam kako bih to jednostavnije objasnio - prebijanju. Iliti, kako bismo mi iz marketinške branše rekli, kompenzaciji. I to je ključna razlika: Red Bull nema ugovor s Crkvom, reklamni stručnjaci tamo su na svoju ruku preuzeli zaštićene trade-markove kršćanstva bez ikakve obaveze. Neće nijedan tinejdžer, privučen reklamom za svoj omiljeni energetski napitak, ujutro nakon cjelonoćnog rave-partyja otići kod don Vinka na misu za mlade. U slučaju Marka Perkovića Thompsona radi se o uredno ovjerenom ugovoru, obje strane tu imaju koristi: Crkva u svoje krilo privlači mlade s Thompsonovih koncerata, a Thompson prodaje svoj militantni nacionalizam u paketu s katoličkim accesoirom.

Stvar funkcionira otprilike kao teleshopping prodaja: srednovjekovni hrvatski mač od nerđajućeg čelika s tisućljetnom garancijom, pouzdani kuhinjski set za mazanje očiju i rezanje ušiju. Pogledajte – podjednako oštro reže rajčicu, drvo ili kamen kao i dušmanski vrat, i nakon sedamdeset hiljada puta još je oštar kao prvi put. Ako nazovete odmah, ovaj ćete pouzdani mač dobiti s prekrasnim medaljonom svetog Benedikta na glavi drške. Ali to nije sve: prvih stotinu tisuća kupaca uz ovaj set će dobiti i kvalitetnu krunicu od bukovine, sa certifikatom kojim jamčimo da je blagoslovljena svetom vodicom u zagrebačkoj katedrali.

Zato, eto, Crkva i njene građanske inicijative nemaju ništa protiv blagoslovljenog slova U, a imaju protiv Red Bulla. Red Bull simbolizira kulturu koja je sotonska, mladi se na tim partyjima, naliveni limenkama đavolske vodice, tresu i skaču kao obuzeti, nema tu ni Boga ni Domovine ni Nacije. Slovo U blagoslovljeno križem, shvatili ste, simbolizira upravo to: Boga, Domovinu, Naciju. Sveto Trojstvo.

Zato sutra, u nedjelju 28. prosinca, neće na televiziji biti blasfemične reklame za Red Bull, ali će u Zagrebu, Splitu i još ponegdje biti održana misa zadušnica za poglavnika Antu Pavelića, i nitko se neće naći uvrijeđenim, ničije vjersko osjećanje neće zadrhtati znanim reklamnim sloganom patera Vjekoslava Lasića – „Poglavnik je svojom ljubavlju prema Bogu i hrvatskom narodu očistio svoje srce, i sad s nevinom dječicom gleda Boga u lice“.

I da sam ja marketinški stručnjak i copywriter, da radim u agenciji čiji je klijent poznata kompanija Kaptol d.d., predložio bih naručiteljima sljedeću efektnu televizijsku reklamu, koja bi se, kako sam ja to zamislio, emitirala negdje oko Božića.

U kratkom animiranom spotu vidimo poglavnika Antu Pavelića kako u Jasenovcu, na obali Save, vrijedno nožem kolje Srbe, Židove, Rome, antifašiste, tko mu dođe ruku. Nakon nekog vremena Poglavniku, umornom i iscrpljenom, prilazi fra Miroslav Majstorović i pruža mu limenku blagoslovljene vodice. Pavelić halapljivo iskapi limenku i – gle čuda – stanu mu rasti krila. U posljednjem kadru vidimo Poglavnika kako s nevinom dječicom na nebu zuji oko dobroćudne sijede glave, s dubokim glasom u offu: „Crkva u Hrvata daje ti krila!“.

(e-novine.com)

omar little · Post by **omar little** » 28/12/2008 21:44

Bilježnica Robija K.

Objavljeno: Pon, 24. 11. 2008.

KRVAVA SPIZA

Piše: Viktor Ivančić

Ja sam sa mojom mamom išao u spizu. Prvo smo mi u spizu išli u onu Kerumovu poslugu. Mama je u Kerumovoj poslugi kupila kilo ipo kruva, dvi litre mlika, po jogurt za mene i Damjanicu, litru ulja, kilo cukra, deset deka mortadele, dvi konzerve sardina, dukatovo maslo, nivein sapun, pak toaletnog papira, jednu konšervu od pomidora, kesicu prezle i šteku ronhila za nju i tatu. Mama je gurala kolica i rekla je: "Ovo nam je sve apsalutno nužno!" Ja sam klimnijo glavom. Onda smo mi dva dogibali sa kolicima do blagajne. Na blagajni je radila ona teta Lovorka. Ona je mami rekla: "A jesi vidila šta oni glupi Srbi sad oće protiv nas dignit tužbu za gemocid, a? Čoviče, koji tupamarosi! Samo malo klinac će im to proć! Oni su napravili gemocid, a ne mi!" Mama je rekla: "A je, baš svašta!" Teta Lovorka je vadila stvari iz kolica i tukla ih je u kasu. Ona je rekla: "Koliko su samo ljudi u Vukovaru pribekili, čoviče!" Mama je rekla: "A je, strava i očaj!" Onda je teta Lovorka zveknila rukom u botun na kasi i rekla je: "Tristadevedes kuna!" Mama je cijuknila: "Koliko?!" Teta Lovorka je rekla: "Tristadevedes kuna!" Mama je viknila: "O jebaim pas sve živo i neživo!" Teta Lovorka je pitala: Kome?" Mama je dreknila: "Srbima, kome drugom! Sravnili su Vukovar sa zemljom, čoviče, a sad oni oće nas tužit za gemocid! Pa to je, pa to je... to je da čovik ispali na živce!" Teta Lovorka je rekla: "E, to i ja kažem!" Mama je rekla: "Al nema šanse da ja za ovo dam tristadevedes kuna, to je za mene sajens fikšn... Iako mi je sve apsalutno nužno!" Teta Lovorka je pitala: "Šta onda? Oš da maknemo šteku duvana, ili ti je i on apsalutno nužan?" Mama je rekla: "Nemoj, rađe mi makni ovi toaletni papir, nivein sapun i ove sardine! A moš maknit i maslo!" Teta Lovorka je rekla: "Nou frks! Znači rađe ćemo se manje prat i srat, nego manje pušit! Može i tako!" Onda je ona maknila sa strane toaletni papir i sapun i sardine i maslo. Mama je gledala u maknute stvari sa turbo bjesnoćom. Teta Lovorka je opet tipkala po kasi i rekla je: "Evo ga! Tristačetrdes kuna!" Mama je izvadila đenge iz takujina i platila je. Onda je ona spremila takujin u boršu i zarežala je: "Jadni ti smo mi Hrvati, majko isukrstova! Pokolju nas mali miljon i onda još nas optuživaju da smo gemocidni! Banda jedna brezobrazna! Znaš šta, para mi ide na uši! Nemoš otić u spizu da te ti Srbi totalno ne snervaju!" Teta Lovorka je rekla: "Dobro govoriš! Jebaim pas sve živo i neživo!"

Onda smo ja i moja mama išli u mesnicu. U mesnici su radili oni barba Grgo i barba Špiro. Mama i ja smo ugibali i rekli smo: "Dobar dan!" Barba Grgo je rekao: "E, faljen irud! Evo ja i Špiro baš pričamo kako oni glupi Srbi sad oće tužit nas za gemocid! Sorili nam po zemlje i onda nisu oni gemocidni nego smo mi! Pa to je čisto ludilo, jel tako Špiro?" Barba Špiro je rekao: "Naravski da je ludilo! Koliko su samo ljudi pobili u Dubrovniku, pa u Škabrnji! Al platiće oni u Hagu, platiće, platiće..." Barba Grgo je rekao: "I ja govorim da će platit... Nego, šta ćemo?" Mama je barba Grgi rekla: "Ja bi četri tanka, tanka, tanka juneća šnicela i kilo mljevenog!" Barba Grgo je rekao: "Nemaš brige! Saću ti ja narezat, bićeti šniceli tanki ka flis papir!" Onda je barba Grgo narezao šnicele i sameljao je mljeveno. Onda je on to fljasnijo na vagu. Onda je on utipkao na kasu i rekao je: "Stočetrdes kuna!" Mama je cijuknila: "Koliko?!" Barba Grgo je rekao: "Stočetrdes kuna!" Mama je viknila: "O pičkali im materina, dabili im pička materina!" Barba Grgo je pitao: "Kome?" Mama je dreknila: "Srbima, kome drugo! Koliko su nevinih pobili u Škabrnji, a sad smo im mi gemocidni! Jebaim pas sve živo i neživo! A koliko su ih satrali u Gospiću, u Drnišu..." Barba Špiro je uletijo: "Pa u Pakračkoj poljani..." Barba Grgo je njemu rekao: "Nemoj sad sa Pakračkom poljanom, Špiro, znaš i sam da si slab sa zemljopisom!" Onda je mama rekla: "Al nema šanse da ja za to dam stočetrdes kuna!" Barba Grgo je pitao: "Pa šta ćemo onda?" Mama je rekla: "Umisto kilo, daj mi po kila mljevenog!" Barba Grgo je rekao: "Pa štaš sa po kila mljevenog, ženo božja, to ti je za po zuba!" Mama je rekla: "Namočiću kruva u mliko i zamišat sa mljevenim za polpete, eto šta ću! Pola meso, pola namočeni kruv!" Barba Grgo je rekao: "Aha, znači ješćemo falše polpete! Okej, može i tako!" Onda je on odvadijo pola mljevenog sa vage. Mama je gledala u odvađeno mljeveno i škrgućala je sa zubima. Barba Grgo je utipkao u kasu i rekao je: "Evo ga! Stodeset kuna!" Mama je rekla: "Jel može, ovaj... jel može u dvi rate?" Barba Grgo je rekao: "A ne može, ćerce, znaš kakva su vrimena! Svima je zajebano, uključivo mesare!" Mama je pitala: "A jel može na karticu?" Barba Grgo je rekao: "Na karticu? Pa ko je vidijo u mesnici plaćat sa karticom? Pa kako bi ja to moga uzimat, svi znaju da su mesarima nonstop krvave ruke!" Mama je arlauknila: "Znam ja tačno kome su krvave ruke! Srbima su krvave, i to su im do lakata krvave! A onda oće nas tužit za gemocid, banda jedna pokvarena! Srića da smo mi njih tužili prije!" Onda je ona izvadila lovušu iz takujina i platila je. Barba Grgo je njoj dao šnicele i mljeveno. Mama je dreknila: "Jadni ti smo mi Hrvati, majko isukrstova! Neće tu nama bit spasa dok cilu Srbiju ne polijemo benzinom i zapalimo! Inače ćemo poludit! Nemoš više otić u spizu a da ne ispališ na ganglije!" Barba Grgo je rekao: "Je, baš smo ja i Špiro o tome pričali!"

Onda smo ja i mama išli u voćarnu. U voćarni je radila ona teta Nevenka. Mama je njoj rekla: "Bog Neve, triba mi kil fažoleti i kil tikvica! Pošto je to?" Teta Neve je rekla: "Fažoleti dvajs kuna, tikvice dvajs kuna! Sve po dvajs!" Mama je rekla: "Srceliti iruduvo, pa ja ću se ubit!" Teta Neve je pitala: "Zbog čega?" Mama je podviknila: "Zbog Srba, zbog koga bi drugo!" Teta Neve je rekla: "A je, i meni oni idu maksimalno na kurac!" Mama je rekla: "Al meni je ostalo samo tries kuna, jebemu jarca!" Teta Neve je pitala: "Oš onda kil fažoleti i ove tri tikvice?" Mama je rekla: "Aj daj!" Onda je teta Nevenka stavljala fažolete i tikvice na vagu. Onda je ona rekla: "U ove tri tikvice je malo više od po kila, šta znači da nisu deset neko trinaes kuna! Tojest ukupno sa fažoletima triestri kune! Jel može?" Mama je rekla: "Neve, rekla sam ti da imam samo tries kuna!" Teta Neve je pitala: "Oš onda dvi tikvice?" Onda je mama zaurlikala: "Pa dobro, pičkamu materina, jel se zato moj muž borijo u ratu?! Jel on proliva krv ratujući protiv Srba zato da me ti sad jebeš za jednu tikvicu, a?!" Teta Neve je rekla: "Dobro, dobro, skuliraj se, evo ti tri tikvice... i to samo zato šta ti je muž u ratu proliva isto šta i moj!" Mama je zarumenkila se i rekla je: "N bava kua? I tvoj isto?" Teta Neve je rekla: "Je, i moj isto! Proliva je malo karlovačko ispred televizije!"

Onda smo ja i moja mama gibali nazad prema doma. Ja sam mamu pitao: "A mama, a zar nismo još trebali skočit do pošte platit račun za telefon?" Mama je rekla: "Klinac ćemo ovi misec platit telefon! Nemamo više ni celera!" Ja sam pitao: "Pa oće nam ga onda isključit?" Mama je rekla: "Naravski da će nam ga isključit! Kad nas mogu tužit za gemocid, šta nam ne bi mogli i isključit telefon!" Ja sam pitao: "Pa kako ćemo sa isključenim telefonom, jebate?" Mama je mene pogledala krvoločki i podviknila je: "Koji će nam kurac telefon?! Šta bi ti radijo sa telefonom, majketi?! Naziva Srbiju?!" Tu sam ja začepijo labrnju. Onda sam ja utiho gibao kraj mame prema doma. Samo sam ja vidijo da mami po obrazu curki suzica i da gricka donju usnu. Doma kod kuće je moj tata sjedio za stolom u kužini i čitao je novine. Mama i ja smo ugibali unutra sa kesama od spize. Tata je mami rekao: "Jesi čula ovo, jebate, sad Srbi tuže nas za gemocid isto kao i mi njih! Pa di se ta banda gasi, čoviče božji!? Sad kad mi oplakujemo Vukovar, oni nas tuže za gemocid! Meni tu, majkemi, dođe da popizdim! Jel ti isto od toga popizdiš?" Mama je rekla: "Ne da popizdim, nego popizdim na kvadrat!" Tata je rekao: "Kako neš, jebate! Pa koliko su samo ljudi pobili na Ovčari?!" Mama je stavila kese sa spizom na stol i rekla je: "Četiri stotine i osamdeset!" Tata je dignijo ombrve i pitao je: "N bava? Toliko?" Mama je rekla: "Četiri stotine i osamdeset! Izraženo u kunama!" Tata i mama su se zagledali u kese na stolu. Onda su oboje rekli: "O jebaim pas sve živo i neživo!"

Robi K. (IIIa)

Bilježnica Robija K.

Objavljeno: Pon, 08. 12. 2008.

S PONISTRE SE VIDI ŠOLTA

Murac je u mobitel rekao: "Šefe, ovo je još gore nego šta su nam javili u dojavi! Ovo je živo ludilo!" Šef je rekao: "Kakvo ludilo? Opiši mi malo podobnije!" Murac je rekao: "Cila zgrada je ispisana sa nekakvim parolama, bog te jeba! Na svakoj ponistri je bar po jedna!" Šef je pitao: "A kakve su?" Murac je rekao: "Ogavne su, kakve će bit!" Šef je pitao: "Mislim, na koji su način ogavne? Jel veličaju fašizam i macizam?" Murac je rekao: "Pa ima ih svakakvih!"

Piše: Viktor Ivančić

Onaj Plazibat sa drugog kata je sjedio doma kod sebe u primaćoj. Ispred njega na stoliću je bijo veliki list papira. Plazibat je u ruki držao crni flomaster. Onda je on sa flomićem na papiru napisao: "Sanader je pederčina!" Onda je Plazibat zalipijo list papira sa selotejpom na ponistru. Papir je bijo zalipljen tako da mu je ono prazno bilo prema unutra a ono napisano prema vanka. Kad je neko izvanka gledao prema našoj zgradi onda je na Plazibatovoj ponistri vidijo parolu. Na paroli je pisalo: "Sanader je pederčina!"

Onda je za pet minuta na ponistri od onih Domazeta pojavio se lista papira ispisan sa crnim flomićem. Na papiru je pisalo: "Sanader je govno, lupež i propalitet!"

Onda je za pet minuta na ponistri od onih Kragića pojavio se list papira ispisan sa flomićem. Na papiru je pisalo: "Sanaderu, banditu jedan, triba te obisit za jaja!"

Onda je za pet minuta na ponistri od onih Bezmalinovića pojavio se list papira ispisan sa flomićem. Na papiru je pisalo: "Sanaderu, glup si ka maca i ružan ka ponoć!"

Onda je za pet minuta na ponistri od onih Milosavljevića pojavio se list papira ispisan sa flomićem. Na papiru je pisalo: "Stegni ti remen, Sanaderu, ali sebi oko vrata!"

Onda je za pet minuta na ponistri kod onih Šegvića pojavio se list papira ispisan sa flomićem. Na papiru je pisalo: "Sanaderu, razbojniče, nabijem na kua tebe i cilu ti vladu!"

Onda je za pet minuta na ponistri od onih Matutinovića pojavio se list papira ispisan sa flomićem. Na papiru je pisalo: "Sanaderu, goni se u Lepoglavu!"

Onda je za pet minuta na ponistri od mojih roditelja pojavio se list papira ispisan sa flomićem. Na papiru je pisalo: "Sanader je veći degenerik od mog sina! Skoro!"

Onda za deset minuta nije bilo nijedne ponistre na kojoj nije bijo list papira ispisan sa flomićem. Na svakom papiru je svašta pisalo.

Onda je za kvarat od ure na parkingu ispred našeg portuna parkirao se golf od pandurije. Iz golfa su izgibali dva murca u uniformama i jedan murac u civilu. Oni su iskobečili oči u ponistre na našoj zgradi. Murci u uniformama su držali se za golf sa zinutim ustima. Murac u civilu je isto objesio usta. Onda je on rekao: "U pičku mile deve, ja ovako nešto još nisam vidijo!" Livi murac u uniformi je rekao: "Nisam ni ja!" Desni murac u uniformi je pitao: "Šta ćemo sad?" Murac u civilu je rekao: "Nemam blage, jebate! Još nisam imao ovakvi slučaj! Idem zvat šefa u stanicu da mi malo razjasni ovu situaciju!"
Onda je murac u civilu izvadijo mobitel i nazvao je šefa u stanicu. Šef je rekao: "Alou! Prkić, druga policijska ovdi!" Murac je u mobitel rekao: "Šefe, ovo je još gore nego šta su nam javili u dojavi! Ovo je živo ludilo!" Šef je rekao: "Kakvo ludilo? Opiši mi malo podobnije!" Murac je rekao: "Cila zgrada je ispisana sa nekakvim parolama, bog te jeba! Na svakoj ponistri je bar po jedna!" Šef je pitao: "A kakve su?" Murac je rekao: "Ogavne su, kakve će bit!" Šef je pitao: "Mislim, na koji su način ogavne? Jel veličaju fašizam i macizam?" Murac je rekao: "Pa ima ih svakakvih!" Šef je rekao: "Aj pogledaj ih malo pa mi javi kakve su!" Murac je rekao: "Pa ima ih prepun kua, šefe! Ne mogu ih sve pogledat kad su sve različite!" Šef je rekao: "Dobro, jebaga ti, pročitaj mi jednu, da znamo o čemu pričamo!" Murac je rekao: "Sanader je pederčina!" Šef je rekao: "Dobro, dobro! A sad mi pročitaj jednu parolu!" Murac je rekao: "Sanader je pederčina!" Šef je rekao: "Dobro, slažem se, ne moraš mi ponavljat! Sad mi pročitaj parolu, jebemu jarca!" Murac je rekao: "Pa to piše na paroli, šefe!" Šef je rekao: "Nemoj me zajebavat?!?!"

Onda je šef opet podviknijo: "To piše?! Ma nemoj me zajebavat?!" Murac je rekao: "Majkemi mile!" Šef je rekao: "Pa to je čista neprijateljska propagamda!" Murac je rekao: "To i ja mislim!" Šef je rekao: "To je čisto veličanje fašizma i macizma!" Murac je rekao: "To i ja mislim! Samo nisam bijo skroz siguran!" Šef je rekao: "Kako neš bit siguran, čoviče! Kad nekome rekneš da je Sanader to je isto ka da mu pričvrljiš kukasti križ!" Murac je pitao: "I šta ćemo sad?" Šef je rekao: "Hapsi to sve!" Murac je rekao: "Ali ima ih prepun kua, šefe!" Šef je rekao: "Jebe me se kolko ih ima! Sve pohapsi!" Murac je rekao: "Nema šanse da mi stanu u golfa, šefe! Trebaće mi iz stanice poslat maricu!" Šef je rekao: "Poslaću ti autobus ako treba, samo ti pohapsi tu bandu! To su sve fašisti i macisti! To sve treba u lance i na suvu hranu!""

Onda je murac u civilu izgasijo mobitel i spremijo ga je u jaketu. Livi murac u uniformi je njega pitao: "Šta kaže šef?" Murac u civilu je rekao: "Kaže da će iz stanice poslat autobus da ih sve pohapsimo!" Livi murac u uniformi je rekao: "U pičku mile deve!" Desni murac u uniformi je rekao: "U pičku mile deve!"

Samo onda je onaj Plazibat izgibao iz portuna. On je stao sa raširenim nogama ispred trojice muraca i stavijo je ruke na kukove. Onda je on njima rekao: "Šta je, došli smo hapsit, a?" Murac u civilu je piljio u njega i grickao je donju usnu. Isto su i druga dva murca piljili i grickali. Plazibat je podviknijo: "Došli smo malo zveckat sa lisicama, a? Posla diktator panduriju da hapsi građane zbog izražavanja slobodnog mišljenja, je li?" Murac u civilu je njemu rekao: "Jel to oćete reć da ste vi odgovorni za ove parole po ponistrama?" Plazibat je rekao: "Prvo i prvo se lipo prestavi ako oš sa menom razgovarat!" Murac je rekao: "Imspektor Grgić, druga policijska!" Plazibat je rekao: "Plazibat, drago mi je! Ja sam prestavnik Fejsbuk grupe stanara iz našeg portuna!" Murac je zinijo: "Kakve grupe?" Plazibat je rekao: "Fejsbuk, klipsone! Nemoj mi reć da nikad nisi čuo za Fejsbuk!" Murac je rekao: "Jesam! To su oni šta preko kompjutera seru po vladi i premijeru!" Plazibat je rekao: "Kakvih kompjutera? U ovoj kući žive radnici i pemzijoneri! Ko će nama dat kompjutere!" Murac je pitao: "Pa kakva ste vi onda Fejsbuk grupa?" Plazibat je rekao: "E stvarno se vidi da si pandur, jebate! Ne mogu ti ja pomoć ako si tehmološki zatucan!" Murac je rekao: "Nisam ja tehmološki zatucan nego najnormalnije pitam!" Plazibat je rekao: "Šta pitaš, majketi?" Murac je pitao: "Kakva ste vi to Fejsbuk grupa ako niko nema kompjuter?" Plazibat je rekao: "Ne moraš imat kompjuter, klipsone, da bi koristijo program windowsa!"

Robi K. (IIIa)

Bilježnica Robija K.

Objavljeno: Pon, 17. 11. 2008. 12:34

DVLJAVA I VLJAFT

Piše: Viktor Ivančić

Ja sam ležao u krevi i pravijo sam se da spavam. U sobi je bila mrkla mrakuša. Mama i tata su bili u svojoj krevi. Samo oni isto nisu spavali. To sam ja skužnijo u mrakuši jer pošto su oni šuškali i muljali sa lancunima i jorganima. Tata je šapnijo: "Mačak, šta to radiš..." Mama nije ništa govorila nego je šuškala i komeškala. Tata je opet šapnijo: "Šta ti to radiš, jebemliti malog miša..." Mama je samo muljala i komeškala sa jorganom. Ja sam ukočenijo se i naćulijo sam uši da šta bolje čujem u mračini. Iz roditeljske kreve dolazilo je revijsko šušuranje i komeškanje. Onda je tata mami šapnijo: "Mačak, jel ti znaš da sad kršiš zakon, a?" Mama je šapnila: "Movim?" Tata je šapnijo: "Kažem, kršiš novi zakon..." Mama je šapnila: "Ma fta ti to govoljif? Nifta te ne kuvim!" Tata je šapnijo: "Kršiš zakon protiv pušenja, mačak! Juče su zakonom zabranili pušenje, a ti ipak pušiš!" Mama je šapnila: "Pa jev tebi fmeta fta pufim?" Tata je šapnijo: "Meni da smeta? Jesi ti normalna, meni je prva liga... Samo smeta državu i vlast, jebiga!" Mama je šapnila: "Ko vebe dvljavu i vljaft! Ne pufim njima!" Tata je šapnijo: "A je, to je tačno... Samo sam ti tija reć da si jedna kriminalka! Jedna mala zloća!" U mrakuši se čulo šušuranje i komeškanje. Mama je šapnila: "Ma bevljeve pljifaf, mifu! Nifam ti ja kviminafka!" Tata je šapnijo: "A jesi, jesi, mačak! Zloća i kriminalka! Zakon zabranjiva pušenje, a ti ipak pušiš! I to pušiš dvista na sat!" Mama je šapnila: "Fta onda? Of da pveftanem?" Tata je šapnijo: "Nemoj, nemoj, nemoj se zajebavat..." Mama je šapnila: "Pveftafu ako ofef! Nije pvobljem!" Tata je šapnijo: "Nemoj se zajebavat, mačak! Meni je to baš kuuuul šta si jedna kriminalka i razbojnica! Danas pušiš, sutra ćeš pljačkat banke!" Mama je šapnila: "Vnafi, da naftavim? Je vi ti vipo?" Tata je šapnijo: "Naravski da mi je lipo, mačak! Kršiš zakon feeeenooomeeenaaalnooooooo... Samo će bit zajebano ako uleti imspekcija! Štaš im onda reć, a?" Mama je šapnila: "Refu im da pufim va fvoj guft!" Tata je šapnijo: "Znam da je za tvoj gušt, mačak, al imspektor će ti reć da je po zakonu to zabranjeno na javnom mistu!" Mama je šapnila: "Alji je ovo javno mifto?" Tata je šapnijo: "Naravski da je soba javno misto, ženo božja! Nismo sami, ima i dice unutra! Samo šta sad slučajno spavaju!" Mama je šapnila: "Ne miflim na fobu, nego na ovo maljefko!" Tata je šapnijo: "Kojo malecko, jebate?" Mama je šapnila: "Ovo fta pufim!" Tata je zarežao: "Mačak, dosad si se ponašala ka pristojna kriminalka! Nemoj sad počet pričat pizdarije!" U mrakuši se čulo muljanje i komeškanje sa jorganom. Onda je mama šapnila: "Pa umvifu od fmija, jevate! Da je ova maljefka ftvalj javno mifto!" Tata je zarežao: "Mačak, ne pizdi! Neću više sa tobom pričat! Molim te da šutke nastaviš kršit zakon!" Mama je šapućala: "Ho-ho, ovi pfmoljak da je javno mifto... ho-ho-ho... to je neko mikvofkopfko javno mifto... ho-ho-ho..."

Samo onda sam ja skočijo iz svoje kreve i viknijo sam: "A dosta je više bilo tih gadarija i ogavnosti!" Onda sam ja šteknijo sviću u sobi. Mama i tata su sjedili na krevi naslonjeni na jastuke. Mama je ispred sebe na krilu imala kutiju sa krašovim napolitankama. Plus su njoj bila puna usta napolitanki. Ja sam gledao u njih sa šokom i ošamutom. Mama je piljila u mene krvoločki i rekla je: "Fta je, degeneviku jedan degenevifni! Miflijo fi da vadimo ne vnam fta, a?! Miflijo fi da fvafta vadimo, je vi?!" Tata je naperijo prst prema meni i podviknijo je: "Šta je degeneriče, osta si u šoku, a?! Misliš da nismo skužili da se svaku veče praviš da spavaš, a onda slušaš oćemo li mi radit neke šporkarije, a?! E pa sad smo te lipo zajebali, glupsone!" Mama je utrpala još napolitanki u usta i rekla je: "Mifljijo fi naf vajebavat! E pa dofta je bivo! Fad fmo ti ga vipo ftvmeknilji! Je vi, degeneviku jedan!?" Tata je mavao sa prstom i rekao je: "Misliš da te nismo ubrali da voliš u mraku prisluškivat, a?! Misliš da ne znamo da si bolesnik?! I onda nas posli okolo sramotiš!" Mama je sa punim ustima rekla: "Je, je i fve vapifiva u onu fvoju biljevnifu! I onda pokavuje okoljo, pa mi ispadamo vadnji fpovkafuni i debilji!" Tata je rekao: "E pa sad si ti ispa debil, klipsone! Milko debilko! Sad lipo napuni bilježnicu sa zajebom na kvadrat!" Mama je rekla: "Napifi da ti je mama ivilja po kutije nafoljitakni! Fve vipo opifi! Mivko debivko!" Tu sam ja ugasijo sviću i hitno sam se vratijo u svoju krevu. U glavi su mi bili horor i strava. U glavi mi je bila pura s mlikom. U glavi mi je bila manistra usuvo. U sobi je bila mrkla mrakuša. Samo se iz mamine i tatine kreve svako malo čulo: "Alo, papane, jel nas prisluškivaš, he-he-he..." Ili se čulo: "Aljo, degeneviku, jev fe pvavif da fpavaf, ho-ho-ho..." Ili se čulo: "Miiil-kode-biiil-koooo... Miiil-kode-biiil-koooo..."

Sutra je moja mama u kužinici kuvala ručak. Onda je zazvonijo telefon. Mama je odgibala u hodnik i dignila je sluju. Ona je rekla: "Alou?" Sluja je rekla: "Ovdi učiteljica Smilja!" Mama je rekla: "O, vi ste? Šta je reć?" Uča Smilja je rekla: "Bi li mogli skočit do mene u školu? Moramo malo popričat o Robiju!" Mama je cijuknila: "Šta?! Opet je pravijo nered?!" Uča je rekla: "Ma nije baš da je pravijo nered, al ponaša se nekako, nekako... Ponaša se čudno!" Mama je pitala: "Kako to mislite, čudno?" Uča je rekla: "Pa tako... Rađe bi vam to ispričala kad se vidimo!" Mama je rekla: "Pa možete mi bar nešto reć na telefon? Da se ne ušokiram kad dođem!" Uča Smilja je rekla: "Pa evo, jutros je djevojčicama u razredu djelio krašove napolitanke!" Mama je zarumenkila se po obrazima i rekla je: "Molim?! Moj Robi?!" Uča je rekla: "Je, uzeo je kutiju krašovih čokoladnih napolitanki i djelio ih djevojčicama u razredu!" Mama je rumenkila se i motala je sa prstom kabel od telefona. Onda je ona pitala: "E, i? Mislim... šta je tu čudno?" Učiteljica Smilja je rekla: "Ne bi o tome priko telefona! Rađe bi da popričamo kad se vidimo!" Mama je pitala: "O čemu da popričamo?" Uča je rekla: "Pa, mislim, o kućnom odgoju!" Mama je zinila: "O kućnom odgoju?!" Uča je rekla: "Je, o kućnom odgoju!" Mama je podviknila: "Šta njemu fali kućnom odgoju?! Pa sami ste rekli da je curicama dilijo napolitanke! Šta je to možda nešto neodgojeno?" Uča Smilja je rekla: "Pa, mislim, stvarno moramo detaljnije popričat!" Mama je zakreštala: "Jel to oš reć da sam ga ja krivo odgojila, majketi?!" Uča Smilja je rekla: "Pa nisam ga ja odgajala! Samo kažem da moramo razgovarat!" Mama je dreknila: "Ama o čemu imamo pričat, ženska glavo?! Moj mali dili curicama čokoladne napolitanke i onda ispada da nema kućnog odgoja, tojest da sam ga ja loše odgojila!? Pa koja ti je to logika, glupsonice?! Aj prosvitli me, molim te!" Uča je viknila: "Kravo glupa, iša ti je mali okolo sa kutijom napolitanki i govorijo - uzmite, uzmite, to fafa i moja mama!"

Robi K. (IIIa)

fixer · Post by **fixer** » 28/01/2009 21:52

kakva egzekucija perom

viktore, ti si ..... ma nemam rijeci.

U dokumentarnome filmu Rajka Grlića i Igora Mirkovića "Novo novo vrijeme" - gdje je prikazana ona slavna i uzaludna pobjeda ujedinjene opozicije protiv Tuđmanova režima na izborima 3. siječnja 2000. godine - postoji prizor koji svojom upečatljivošću daleko nadmašuje ostalih stotinjak minuta: pokunjeni hadezeovski glavešine napuštaju salu gdje su čekali izborne rezultate, lica su im okupana tjeskobom i užasom, sve lađe su spektakularno potonule, pritom i Veliki vođa hrani crve na Mirogoju, svijet se ruši, najbolji hrvatski muževi grčevitim naporima susprežu suze, a jedan lik u pozadini, krupan poput Napoleona u klečećem stavu, koristi trenutak kolektivne agonije, osvrće se lijevo i desno, te krade sa stola bocu konjaka i skriva je pod sako. Odmah se vidjelo da čovjek spada u onu progresivnu sortu tranzicijskih dužnosnika koji ne dopuštaju da se politika miješa u stvari ekonomije.

Lik se zvao Borislav Škegro i bio je ministar financija u prvoj etapi hadezeovske diktature. Danas je Škegro slobodni poduzetnik, neopterećen stranačkim trivijalnostima, bavi se unosnim poslovima o kojima nitko ništa ne zna, jer kamere ne mogu neprestano zavirivati pod njegov sako. U isto vrijeme, Škegro je i kolumnist zagrebačkoga Večernjeg lista, a u svojim pisanim radovima zagovara "čistu ekonomiju" koja neće biti podložna političkim diktatima, propulzivno gospodarstvo koje će kreirati stručnjaci a ne partijski diletanti, konzervativnu posvećenost tržištu koje neće imati ideoloških ograničenja, pa je - na liniji one maznute boce žestokoga alkoholnog pića - kolumna tako i nazvana: ne, doduše, "Konjak konjakradicama", nego "Ekonomiju ekonomistima".

"Smrzavam se već četvrti dan u uredu usred Zagreba", piše na početku svoje zadnje kolumne Borislav Škegro, a zatim mu lagano skaču živci, pošto se smrzava zbog nestašice plina, jasno, autor je zgrožen "što nas ruski i ukrajinski državnici prave budalama", što brkaju ekonomiju i politiku, pa kroz ekonomiju "provode amoralnu politiku državnog nasilja", "Možete li vjerovati da se ovo događa nama i danas?" - pita suosjećajne čitatelje, "Nije li ovo samo neki ružan san?" - pita samoga sebe, a "ukočeni prsti na tastaturi" podsjećaju ga da "nije san nego java", i to "vrlo ružna i vrlo zabrinjavajuća".

Škegro potom frkće na Slovence, na "kojekakve Rupele i Pahore", koji nas također tucaju u zdrav mozak, a njemu osobno "dižu tlak", pošto blokiraju ulazak Hrvatske u EU, provode "nasilje i ucjene", ponašaju se kao zadnja stoka, "a mi kao i dalje trebamo ostati fini prema našim 'prijateljima' Slovencima", ironičan je kolumnist, "glumiti uljuđene Europejce", "navijati za drugorazredne slovenske slalomaše na Sljemenu" i "kupovati slovensku robu". E, neće ići, gospodo!

Sočno pljunuvši u naziv svoje rubrike - "Konjak konjakradicama" ili "Ekonomiju ekonomistima", svejedno - Borislav Škegro ustvrdio je kako sveti princip "ekonomija ja ekonomija a politika je politika" više ne vrijedi! Teorije "o slobodnoj međunarodnoj trgovini depolitiziranih gospodarskih jedinki" i "o neupletanju države u gospodarske odluke" postale su, veli, "priče za malu djecu i naivne". Njemu je toga pun kufer! Trebalo je samo par dana smrzavanja u uredu i pet-šest prstiju ukočenih na tastaturi da doživi prosvjetljenje.

Ako u svijetu dominira logika nasilja, piše kolumnist Večernjeg lista, država mora imati "odgovarajuće protupolitike", a te "protupolitike" - da bi zbilja polučile efekte - trebaju biti "surove, sirove i primitivne". Kakve trebaju biti? "Surove, sirove i primitivne"! Kako bi, pak, pojedinac mogao pomoći svojoj državi da se ova osmjeli na "surove, sirove i primitivne protupolitike"? Tu Borislav Škegro nudi sebe kao osviješteni uzor:

"Ja osobno, za početak, neću do daljnjega kupiti ništa slovensko ili rusko, sve dok ima hrvatskog, njemačkog ili kineskog proizvoda. A ima ga. Osjećao bih se poniženo. I neću zaboraviti na dug Ljubljanske banke Hrvoju. Nikada. Neće ni Hrvoje."

Who the fuck is Hrvoje? - pitate se, logično. Hrvoje je glavni junak Škegrinoga "tipskog primjera" koji on navodi da bi nam približio zločinački karakter službene slovenske politike i ukazao na nužnost "protupolitika" koje se tome zulumu moraju suprotstaviti. Tu možemo dodati da je i sam Škegro svojevrsni "tipski primjer", jer nam ovdje nije važan sam po sebi, ni kao poduzetnik ni kao kolumnist, nego kao paradigma vladajuće ekonomske misli u Republici Hrvatskoj. No, vratimo se Hrvoju, čiju hudu sudbinu Škegro analizira egzaktnim parametrima, kako bi nas svih privolio da zagrabimo u one resurse što će iznjedriti "surove, sirove i primitivne" protumjere, tj. "protupolitike". Dakle:

"Neki Hrvoje imao je kuću u Zagrebu još 1990. godine koja je vrijedila tadašnjih 100.000 maraka. Da je netko tada nasilno uselio u nju, policija bi izbacila nasilnika. Da je Hrvoje prodao kuću, imao bi 100.000 maraka u gotovini. Da je te marke odnio u Zabu ili Privrednu, imao bi danas više od 200.000. Isto bi bilo i s beogradskom Jugobankom. Uz bolje oročenje, i 300.000. Da je umjesto svega toga kupio apartman na Bledu, i danas bi ga imao. Ali je naš Hrvoje, na nesreću, odnio novac od prodane kuće u Ljubljansku banku u Zagrebu. Rekli su mu da Slovenci dobro rade s novcem. Itekako!"

Škegro zatim objašnjava da Hrvoje već 18 godina pokušava doći do svoga novca, ali ne može, naravna stvar, budući da je slovenski parlament usvojio ustavni zakon kojim je novu banku oslobodio obaveze prema njemu, Hrvoju. "U civiliziranim državama to bi se nazivalo pljačkom", reži kolumnist, ali ne i u Sloveniji: "U Sloveniji je to ispravna državna politika." Pa onda taj lucidni zaključak potencira: "Nasilje i pljačka kao državna politika!"

Hajde da ovu neumoljivu ekonomsku analizu Borislava Škegre apliciramo na nekoga tko također ima dvije ruke i dvije noge, par očiju i kvalitetno stanište, ali se ne zove Hrvoje, nego nekako drugačije: Radovan, Svetozar, Aleksandar, Duško... bilo kako, samo da nije Hrvoje. Može Duško? Elem:

"Neki Duško imao je kuću u Zagrebu još 1990. godine koja je vrijedila tadašnjih 100.000 maraka. Da je netko tada nasilno uselio u nju, policija bi izbacila nasilnika..." Ups!?

Bojim se da na samome početku imamo nerješivi problem. Naime, da je netko nasilno uselio u Duškovu kuću u Zagrebu 1990, kao i sljedećih nekoliko godina, svakakav ishod bio bi moguć, osim da se pojavi policija i izbaci nasilnika. Štoviše, najprije će biti da bi upravo netko iz policije ili vojske, dakle netko tko je naoružan da zastupa interese države, Duška izbacio iz njegove kuće i nasilno se uselio u nju.

U gradu u kojem živim, recimo, početkom devedesetih nasilno je useljeno blizu 10.000 stanova u kojima su živjeli Duško i drugi Duš(m)ani, a da policija nije dolazila intervenirati i vratiti stan barem jednome jedinom Dušku. Uzmemo li u obzir aproksimativnu vrijednost od 100.000 tadašnjih maraka po Duškovome stanu, to je približno milijardu tadašnjih maraka, koje bi do danas narasle na dvije ili tri milijarde, samo u gradu u kojem živim. Da ne spominjem druge gradove ili one desetke tisuća kuća iz kojih su Duško i ekipa izbjegli, pa ih nasilnici, uz brižan nadzor policije, nisu čak ni uzurpirali, nego sretno zapalili.

U svakom slučaju, neki Duško prema egzaktnim pokazateljima ne bi dočekao policiju da izbaci nasilnika iz njegove zagrebačke kuće. Tako onda novac od prodaje kuće dotični ne bi položio u odgovarajuću bankarsku ustanovu, niti bi ta suma danas, od nekadašnjih 100.000, narasla na 200.000 ili, "uz bolje oročenje", čak 300.000 maraka. Duško, ostavši bez kuće i gotovine, pogodili ste, nije imao razloga ići u Ljubljansku banku u Zagrebu, nego je otišao u vražju mater, gdje mu je i mjesto. "Možete li vjerovati da se ovo događa nama i danas?" - možda je pitao. Što možemo nego se složiti s kolumnistom Večernjeg lista: "Nasilje i pljačka kao državna politika!" Ili poetičnije: "Nije li ovo samo neki ružan san?"

Nemilosrdna ekonomska analiza Borislava Škegre biva dakle razmrvljena u prah i pepeo ako se ne primjenjuje na Hrvoja, nego na nekoga tko se drugačije zove. Samo prema Hrvoju kroje se moralni principi i univerzalna načela struke. Tu vrijedi pravilo: ekonomiju ekonomistima, politiku političarima, a Hrvatsku Hrvoju, pa će hrvatska ekonomija i hrvatska politika imati puni smisao samo ako zastupaju Hrvojeve striktne interese. Zato što je jedino Hrvoje činjenica od općeg značaja, a svi drugi su potencijalne elementarne nepogode. Ako Hrvojevim interesima, primjerice, Duško predstavlja smetnju, Duško će najebati uz poštivanje svih ekonomskih, političkih i moralnih postulata, zato jer se ne uklapa u "opću stvar", zadanu prema Hrvojevoj mjeri.

Odatle znak jednakosti između uzroka i izlika. Radi se o tome da ekonomisti Škegrina tipa ne moraju imati posebne razloge da bi vodili ili zagovarali "surove, sirove i primitivne protupolitike", nego su oni naprosto surovi, sirovi i primitivni, pa je onda sve što čine surovo, sirovo i primitivno, a povode izmišljaju da bi pokazali kako tobože nisu surovi, sirovi i primitivni bez razloga, već postaju surovi, sirovi i primitivni tek kada su na to natjerani.

Druga je sad stvar što Borislav Škegro, kada iz protesta ne kupuje slovenske i ruske proizvode, još i voli misliti o sebi da je "surov" i "sirov" - jer provodi "protupolitike" koje snaže dignitet Hrvoja i Hrvatske, i jer se uzdiže iz svoga napoleonskog tjelesnog usuda - mada je ponajprije glup i bijedan, a i voli ukrasti bocu pića kada mu se čini da ga nitko ne gleda.

Nije naročito neugodno ako se takve osobine promoviraju kroz članke u Večernjem listu, ali naš ekonomski guru tek odnedavno pripada savezu kolumnista. Valja se sjetiti da je neki Duško u devedesetim godinama ostao bez kuće, pa i bez mogućnosti da - poput Hrvoja - bude opljačkan od Ljubljanske banke, isključivo zato što je Borislav Škegro bio na vlasti. Kao ministru financija, jednome od poslušnijih primjeraka iz Tuđmanova inkubatora, bilo mu je savršeno prirodno da policija ne izbaci uljeze iz Duškove kuće, zato da bi on mogao slaviti načela slobodnoga tržišta, verglati refrene liberalnog kapitalizma i prepuštati "ekonomiju ekonomistima".

U ta doba znao se angažirati i na planu hrvatske državotvorne uljudbe. Upitan koncem 1997. godine kako će se nametanje poreza na dodanu vrijednost odraziti na ionako siromašnu "kulturnu produkciju", kazao je da će "Vlada donijeti mjere za poticanje onog izdavaštva koje treba hrvatskoj državi". Na primjer? "Na primjer, financirat ćemo javne knjižnice da se iz njih izbace knjige na srpskom i sličnim jezicima!"

I zbilja, knjige "na srpskom i sličnim jezicima" uklonjene su s bibliotečnih polica i uništene, njih više stotina tisuća: surovo, sirovo i primitivno, makar nije bilo Slovenaca i Rusa koji bi potaknuli takvu vrstu barbarstva. Deklamacije o "slobodnoj međunarodnoj trgovini", "depolitiziranim jedinkama", "neuplitanju države", i tada su dakle bile "priče za malu djecu i naivne", samo što ih Škegro nije ismijavao u novinama, nego provodio u djela. Današnje smrzavanje u zagrebačkom uredu stoga nema veze s nedostatkom plina i pratećim prosvjetljenjem: to je tek hibernacija ljupkoga domaćeg fašizma, tvari koja se čuva na suhom i hladnom mjestu.

Čitatelj koji je izdržao do ovoga mjesta vjerojatno zaslužuje ispriku što ga toliko tupim s nekakvim Borislavom Škegrom, marginalnim kolumnistom Večernjeg lista, ali radi se o "tipskome primjeru", rekoh: patos njegova revolta dostojno reprezentira patos vladajućih bjesova; on sažima košmar hrvatske ekonomske misli, kao i bilo koje druge ekspertne misli koja se diči baš time što je hrvatska.

Nacionalisti su politička bića na vječitom početku, jer im je uvijek i iznova namjera pokazati da su primorani biti to što jesu. Mentalna šablona iz koje crpe prvobitnu strast stalno je jedna te ista: neki Hrvoje, razočaran svekolikom nepravdom, naprasno odlučuje sabotirati civilizacijske principe u koje se inače kune, iako je potrošio čitav život da te principe temeljito gazi. Pa kada potpiruje ratnu atmosferu i zagovara bojkot slovenskih proizvoda, čini to s nabusitom nevinošću početnika, onoga kome se "na koncu prelila čaša", premda je još jučer sudjelovao u spaljivanju knjiga na srpskome jeziku. Cjelokupna povijest nacionalističke retorike, uostalom, svodi se na golemi niz pokušaja da se ološ predstavi kao ološ iz nužde.

No nužda ne proizlazi iz vanjskih okolnosti, nego iz njegove prirode. Taj oblik moralne katastrofe najjasnije se vidi u prizoru iz Grlićeva i Mirkovićeva filma, pa kod odgovarajućih duhova može poslužiti i kao akutno rješenje za dane kada se smrzavaju u uredu, a prsti im se koče na tastaturi: konjak s hvataljkama.

Miki123 · Post by **Miki123** » 29/01/2009 00:48

Svaka mu čast.. kakva erudicija, stil, misao... Moj omiljeni novinar, al vjerujem da će se i ostali složiti s konstatacijom da nema boljeg novinara na ex-yu prostorima trenutno!

fixer · Post by **fixer** » 29/01/2009 16:19

Miki123 wrote:Svaka mu čast.. kakva erudicija, stil, misao... Moj omiljeni novinar, al vjerujem da će se i ostali složiti s konstatacijom da nema boljeg novinara na ex-yu prostorima trenutno!

ima li neko mozda emisiju kad ej gostovao nedeljom u 2?
daleko najbolji novinar

ponosna_manjina · Post by **ponosna_manjina** » 29/01/2009 16:24

samo da se prijavim

... viktor, feral, respect zauvijek. najbolji.

Viktor Ivančić piše za Dane

#1 Viktor Ivančić piše za Dane

#2 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#3 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#4 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#5 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#6 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#7 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#8 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#9 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#10 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#11 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#12 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#13 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#14 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#15 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#16 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#17 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#18 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#19 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#20 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#21 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#22 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#23 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#24 Re: Viktor Ivančić piše za Dane

#25 Re: Viktor Ivančić piše za Dane