johnnykola wrote: ↑16/09/2020 02:07
Vučem malo na stranu Dejla i hadžinice. Njezin posljednji post vizavi Završavanja mi ima smisla (što još više dokazuje koliko je dobar Kaufmanov film, možeš debatirati do besvijesti), a Nihilist upro neidejnost bezidejnost. Pogledaj opet, nisam filozofiju završio što ti jesi, ali ima tu nešto što razara. Zevsa ti, nije tomu baš tako da tamo nema ničega. Više se ne mogu sjetiti detalja šta je Nihilist pisao, ali tada kad sam čitao - držim upravo suprotne stavove vizavi Lobstera. Tamo je itekako konkretno šta i kako. Eto i sam napisa vizavi nosa.
Karanana najjači,<3 pogledaj film opet sjutra, vratiš se sa osmicom garant.
To je Kaufman, cijelog lajfa mu se možeš vraćati.
Kako ranije pojasnih, u Lobsteru se jasno naziru teme i pitanja koja autor postavlja, ali na gledatelju je da sam pronađe odgovore. U tom smislu, Lobster uspijeva da nas okupi oko pitanja koja su autoru važna, ali dopušta višeznačnost koja proizilazi iz naše recepcije i odgovora na ta pitanja.
Problem sa I'm thinking of ending this je što autor ne uspijeva da postavi pitanja, zbog čega obje strane jednačine, pitanje i odgovor, zavise od samog gledatelja. Rezultat je, kako potenciram sve vrijeme, da nema dijaloga između autora i publike. Čak i ako je autor imao konkretna pitanja na umu, nije uspio da ih iskomunicira, zbog čega publika, ako želi dati smisao onome što je gledala, mora najprije u njegovo ime postaviti pitanje, a tek onda odgovoriti na isto.
Zato ne čudi da se, ne samo ovdje, dakle na ovom forumu, nego šire, kada je riječ o internet sferi, gledatelji ne mogu dogovoriti šta je uopće pitanje, koji je najmanji zajednički sadržilac oko kojeg nas autor okuplja. Ne mogu, zato što oni sami kreiraju pitanje, a autor ih uopće ne okuplja. Što je, također, sasvim legitimno, ali je možda ipak samo malo glupo i arogantno insistirati kako su moja pitanja zapravo Kaufmanova.
Bit ću vrlo konkretan da bih dodatno pojasnio na šta mislim pod ovim zadnjim. Dominantna impresija koju sam imao gledajući film bila je Ivo Andrić. Not even joking. Određene sekvence filma asocijativno su tunele moje svijesti odvele do Andrićevog kratkog romana "Jelena, žena koje nema".
Da ne ulazim previše u diskusiju o samom romanu, dovoljno je reći da Andrić piše o Jeleni, ženi koja zapravo ne postoji, ali koju pripovjedač stalno isčekuje, i koja mu "dolazi" nenadano, najčešće čulnim putevima: odbljeskom svjetlosti na prozoru, zvukom koraka u daljini, mirisom, i slično. Šta je i ko Jelena, Andrić to ostavlja na čitatelju da odgovori, ali negdje se nazire ideja da Andrić kroz Jelenu opisuje stvaralački impuls, ono što bismo kolokvijalno nazvali inspiracijom, bit njega kao umjetnika. Ili je Jelena, možda, suma svih Andrićevih ljubavi, svih žena koje je volio, a koje mu se vraćaju u formi reminiscencija? Možda je i tinjajuće prisustvo konkretne osobe, ili nešto četvrto. Na čitatelju je da prosudi.
Da se vratimo na Kaufmana. Kada Jake oslovljava Lucy različitim imenima, kada se stvarnost lomi na promjenjivim bojama njene odjeće, kada gledatelj dovodi u pitanje njeno samo postojanje, ja sam se sjetio Andrića. Međutim, jasno, Kaufman nije ekranizirao Andrića, kao što nije ekranizirao Sartra, nego je takva asocijacija uslovna o konglomeratu stvari koje sam prethodno čitao, gledao, slušao, ili koje su mi bile važne. Na bazi te labave impresije, mogao sam ovdje doći i tvrditi da Kaufman postavlja ista pitanja koja sam gore naglasio da Andrić postavlja.
Ali naravno da je takvo šta blesavo. To što autor ne uspijeva komunicirati pitanja koja su mu važna, pa sam prinuđen istraživati tunele svoje svijesti tražeći pitanja koja su meni važna, ne daje mi za pravo da to dvoje poistovijetim. Gledatelji to ipak čine, a cijela stvar rezultira u svojevrsnom mozaiku unutrašnjih projekcija na film, koje imaju veze jedna s drugom koliko Frojd ima sa Sartrom, a Sart sa Andrićem, dakle nimalo, što govori da film zaista funkcionira samo na nivou impresije, ali nikako na nivou dijaloga autora i publike.
Dobra umjetnost rijetko se zadržava na nivou čistog subjektivizma. Nakon što recitira pjesmu Jakeu, Lucy kaže da velika umjetnost mora biti univerzalna u specifičnom. I'm thinking of ending this baš to nije, jer autor ne uspijeva biti specifičan u svom naumu.
hvala unaprijed 
