hadzinicasa wrote: ↑18/08/2021 15:26
Chmoljo wrote: ↑18/08/2021 14:59
Nego, ja mogu razumjeti ovu nihilovu aroganciju.
Osjetio sam da i sam postajem takav, prosto jer mi se vise ne da. Objasnjavati, biti fin, kulturan, ljubazan...
A dobijes papanluk, primitivizam, neukost, banalnost.
Jebote, citas komentare na fb o bilo kojoj vijesti o koronavirusu. Znas da ne mozes idiotu ne mozes objasniti elementarne stvari, pa ti ostaje samo da podjebavas.
To se preslikava i na ostale stvari.
Dijelom i na dijasporu koja dijeli lekcije, patronizira, ali sve uredno sa distance.
Mnogo puta sam pozelio otici odavde, mnogo puta se pokajao sto nisam. Ali da jesam, ostavio bih sve. Stvarno bih ostavio sve, jer bih i mentalno otisao. Ne kazem da bih prekinuo sve kontakte, ali bih se rijesio svih pitanja i problema zbog kojih vise nisam tu.
Jedan je razlog sto sam u toj slucaju ja kapitulirao i otisao. Porazen i cao. Odlucio sta mi je bitnije.
Druga je stvar sto ima raje koja se jos ovdje bori, obrazovana, pametna... ko one budale koji su u ratu bili vani pa se opet vracali, jer iako niko nikada nije bio osudjen za to, dezerterstvo je za nekoga bilo i stvar obraza. Pa iz postovanja prema tim ljudima, srati sa strane bez konkretne pomoci predstavlja cisto patroniziranje i da ne kazem licemjerje. Fali more, drz se kopna, jel.
Ima primjera gdje je dijaspora uradila super stvari. Vrtio se ovih dana clanak o Santicu koji ima svoju it firmu. Momak dosao iz svedske, otvorio firmu i dospio u vijesti jer je svojim uposlenicima platio ljetovanje u turskoj.
Nekako je dijasporsko kritikovanje i patroniziranje uvijek upuceno ovoj manjini raje koju pominjem, a koja je realno frustrirana jer su jednostavno manjina.
Dijagnosticira se ono sto zivis, ali niko ne nudi rjesenje, ili nudi rjesenje u smislu hajte vi, a ja cu za vama.
I onda vise ne mozes, da objasnjavas, obrazlazes... Ostaje ti samo da se zajebavas, i podjebavas, pa ispadas arogantni supak, a u stvari je u pitanju samo odbrambeni mehanizam na napad koji upucen na pogresnu adresu i iz pogresnih motiva.
Ima nekoliko kompleksnih tacaka ove problematike koje se mogu identificirati - iz moje perspektive nekoga ko je bio prvo izbjeglica u drugoj drzavi, pa se vratio i bio i raseljeno lice u svojoj, a sada je „dijaspora“.
Ti i kad odes - nisi otisao i ne mozes otici nikada „zaposve“ dok god imas porodicu u BiH. Potpuno je promasen stadion tezom da dijaspora o kojoj ja pricam a kojoj i sama pripadam ne doprinosi drustvu BiH ergo nema „pravo glasa“. Ako ja saljem novac penzioneru(ima) BiH da bi mogli da prezive i nezaposlenima BiH da bi mogli da prezive, znaci da ja saniram posljedice disfunkcionalnosti BiH drustva, sto utjece na moj zivot. Dakle neuredjenost, krah svih mogucih sistema i mito i korupcija BiH imaju direktan mjesecni utjecaj na moj zivot. Kako emocionalni (tesko je gledati roditelja koji place kad mora uzeti novac od svog djeteta nakon 35 godina privredjivanja), tako i finansijski. A ako ima utjecaj na mene i ja saniram posljedice takvog stanja dakle ucestvujem finansijski u istom tom drustvu onda valjda imam pravo i da imam misljenje i stav i da se to ucesce prizna kao doprinos.
No cak i da nema ove prve tacke, nije mi jasna iskljucivost. Ne znam zasto odlazak iz BiH automatski mora znaciti da je ne volim. Mozes voljeti nekoga ili nesto, a znati da nije dobro za tebe i otici ili se uzdrzati. Niko nema pravo ni na cije emocije niti tumacenje istih, a pogotovo ne na negiranje ili tumacenje.
Jedan stari univerzitetski profesor je mom ocu nakon specijalizacije vani prije nekoliko desetljeca kada se mislio da li da ostane ili se vrati rekao: ostanes li - tri ces generacuje unesreciti. Svoje roditelje jer ce te biti zeljni, sebe jer ces biti rastrzan, svoju djecu jer se nece osjecati domacima. Tek ce djeca tvoje djece biti svoja na svom.
Ne razumijem uopce animozitet ni potrebu za prepucavanjem - valjda nam je svima isti interes (ili bi trebao da bude) - bolje BiH drustvo i uredjenija drzava. I nema poente osim mahalastine i takmicenja u uriniranju u dalj ove kompletne diskusije.
Mislim da ne pricamo o istim stvarima, jer tebi niko ne moze zabraniti pravo na misljenje i stav, ali svakako postoji razlika na koji nacin se to radi. I ja bas o tome pricam.
Mada nekada i iz najbolje namjere, a cisto iz nerazumijevanja trenutne situacije se to moze desiti.
Sto se tice "doznaka", kao najrazvikanijoj metodi pomoci, hajmo reci, a i sama si svjesna, da je to plutani cep u Titaniku. A ako cemo tjerati mak na konac, uslovljena je licnim interesima, a ne nekim drustvenim, opcekorisnim. Pomazes svom roditelju. Kad ga ne bude jednog dalekog, dalekog dana, sumnjam da ces nastaviti pomagati mom. Ili nekom neznanom. I to je ok, naravno, i normalno. Ali ne rjesava realno nista.
Isti slucaj je, i banalniji, sa pruzanjem usluga dijaspori u smislu stomatologa, frizera i slicnih gluposti.
Ako me pitas sta bi to dijaspora trebala raditi, vec sam dao jedan primjer. Drugi je lobiranje. Jer malo je reci da se ima za sta. Ima i tih primjera. Neki su nam na taj nacin i vakcine dobavili, kad vec ovi uhljupi nisu.
Pomoc i savjeti jesu dobrodosli. Pametovanje da smo ovakvi ili onakvi, prica koja sa realnoscu veze nema (ubjedjuje lik na jednoj od tema ako nemas milju za televizor da iskesiras da ga ne trebas na rate uzimati jer si gladan
Jebote, jesi li toliko nerealan?), a sve to iz drugog setapa, ipak stvara ogorcenost.
Druze, uzmi pusku i stani uz mene jer neprijatelj prelazi rijeku. Ne dobacuj iz staba kako bi i sta bi trebalo.
Ima svakako mahalastine i zajedljivosti, ali ipak smo u situaciji da nam se ista moze malo i halaliti. Da ne govorim da treba biti i odredjena doza razumijevanja da smo svakodnevno, brutalno izlozeni raznoraznim primitivizmima, i da nije moguce kreirati svoj mikrosvijet u kojem ga nece biti. Jer, mora se na cestu. Mora se u supermarket. Mora se u opstinu ovjeriti nesto.
Malo sve to izgleda kao prisjedanje na muku.
Lijep i ugodan dan.
