Nikola Testa wrote: ↑27/01/2021 23:25
Da pokušam objasniti zašto ovdje
ne može biti klasičnog dogovora razumnih ljudi koji žele napredak svojih etničkih zajednica.
U zadnjih 150 - 200 godina, zbog ranijeg ulaska u proces stvaranja modernih nacionalnih identiteta, Srbi i Hrvati razvili su shvatanje da su Bošnjaci proizvod historijske greške, izdaje i prodaje svog srpskog odnosno hrvatskog identiteta zarad očuvanja svojih života i položaja u Osmanskoj Bosni. Međutim ono što
prosječan Srbin i Hrvat ne razumije, razdvajanje bosanskog od susjednih identiteta, ako znamo da su Balkan i područje na kojem mi svi zajedno živimo u najvećoj mjeri naselili pripadnici hrvatskog i srpskog plemana, je počelo stotinama godina ranije od samog dolaska Turaka ili ti ga Osmanlija. Ovdje neću sad obrazlagat činjenicu da je pripadnika tih plemena bilo jako malo u odnosu na domaće romanizovano stanovništvo kojem su oni
silom nametnuli novi slavenski identitet i kulturu, niti su to bila jedina plemena koja su naseila ovo područje ali su svakako bili najdominantiji.
Znači bosanski identitet u pravom smislu te riječ je postojao sa sigurnošću od 14 stoljeća, ako pravilno isčitavamo srednjovekovne dokumente bosanskih vladara. Bio je to dug proces, stvaranja sopstvenog identiteta zbog interesa bosanske feudalne elite. U tom smislu uopšte nije važno jesu li srednjovjekovni Bosanci plemenski porijeklom bili Srbi i Hrvati, njihova odluka je, usljed specifičnosti geografskog prostora koji su naseljavali, izolovanosti Bosne kao države, neminovno
vodila stvaranju nove srednjovjekovne feudalne nacije.
Siguran sam da neki srednjovjekovni Bošnjanin 14 stoljeća, ako je vodio porijeklo od nekog pripadnika hrvatskog ili srpskog plemena o tome ništa nije znao. Stotine godina državnosti brisale su stare tradicije i stare identitete. Bosanski vladari, bosanska feudalna elita, Crkva bosanska, svi zajedno oblikovali su novi
identitet koji nije više imao nikakve poveznice sa nekim ranijim identitetima i tu je Bosna zapravo postala nešto novo i nešto specifično.
Daću jedan slikovit primjer takvog procesa. Jovan Kinam sekretar vizantijskog cara piše 1154 godine da "Drina razdvaja Bosnu od ostale Srbije (znači on smatra Bosnu dijelom Srbije) ali Bosanci nisu podložni arhižupanu Srba već žive svojim samostalnim načinom života". Znači to razdvajanje, ako smo ikad bili jedno identitetsko tijelo, je počelo puno ranije nego što to moderna srpska politika ističe.
U ideološkom smislu Bosna je za razliku od većine drugih sklavinija stvorila sve elemente državnosti koje su imale Hrvatska, Srbija, Duklja. Bosna ima svoju dinastiju, vladara, crkvu, ideologiju, i shvatanje o svojoj posebnosti.
Međutim
slabost Crkve bosanske i njeno uništenje odlukom kralja Stjepana Tomaša, krajem postojanja srednjovjekovne bosanske države, neminovno je, konačnim padom Bosne,
dovelo do većeg uticaja islama na bosansko stanovništvo nego u susjednim zemljama.
Slabost crkvene organizacije uvijek otvara prostor uplivu jačih, organizovanijih vjerskih struktura i tu je Osmansko carstvo dobilo ogroman prostor da Bošnjane u najvećoj mjeri usmjere prema islamu. Također zbog negativnog stava prema bosanskim krstjanima, pravoslavac i katolika, njima nije bilo teško da prihvate islam, nisu imali koga izdat,
jer im ni najbliže religijske organizacije nisu željele ništa dobro.
Znači razlozi za prelazak na islam su bili puno dublji, složeniji i uslovljeni specifičnim razvojem srednjovjekovne Bosne. Također shvatanje srpske i hrvatske historiografije o 500 godina okupacije je totalni promašaj.
Ne možeš biti okupator 500 godina, jer kad većina stanovništva jednog područja
prihvati novu vlast kao svoju, okupacija nije adekvatna riječ. Da bi nekog okupirao većina stanovništva
mora biti u stalnom ratnom odnosu sa okupatorom, ali to nije bio slučaj, tako da ta riječ nema nikakvog smisla naprimjer u 17 ili 18 stoljeću, makar u Bosanskom ejaletu.
Sa stvaranjem moderne srpske i hrvatske nacije, razvile su se mnoge predrasude i shvatanja koja nemaju uporišta u stvarnim historijskim događajima. U skladu s tim predrasudama, a i s obzirom na tradicionalnost, konzervativnost i neobrazovanost u modernom smislu te riječi Bošnjaka muslimana te da Bošnjaci kao muslimani nisu mogli uopšte da razumiju pojam i koncept nacije u 19 vijeku (s obzirom da islam ne prepoznaje političku naciju kao koncept), za razliku od njihovih susjeda, dovelo je do neravnomjernog sazrijevanja susjednih naroda i Bošnjaka. Dok su Srbi i Hrvati išli u korak sa modernim političkim, nacionalnim, obrazovnim i državotvornim razvojem, Bošnjaci su lutali nesvjesni potpuno procesa koji su temelj imali u Francuskoj revoluciji. U tom procesu razvilo se shvatanje o nazadnim, primitivnim, tradicionalnim i glupim Bosancima koji nisu sposobni za ništa više od pravljenja kvalitetnih ćevapa, osim ako prihvate srpski i hrvatski nacionalni identitet.
Ipak spletom historijskih okolnosti Bošnjaci su preživjeli turbulentan period druge polovine XIX vijeka i prve polovine XX i time uspjeli da demografski opstanu i politički saradnjom sa komunistima održe svoju supstancu. Samim tim uspjeli su da se u obrazovnom, političkom, državotvornom smislu priključe modernim tokovima, jer su hajmo tako reći, formiranjem komunističke Jugoslavije, dobili još jednu priliku da se dozovu. Time su donekle, ali ne u potpunosti, sustigli Srbe i Hrvate, i time dobili još jednu priliku da definitivno formiraju modernu naciju i krenu u formiranje države.
Bez obzira na to susjedni narodi su zbog tolike prednosti u razvoju sopstvenih nacija razvili potpun potcjenjivački stav
da su Bošnjaci sve ono na početku nabrojano. Jednostavno rečeno greška historije. S
tvorili su iluziju da su Bošnjaci inferioran narod koji ne zaslužuje poštovanje i s kojim Hrvati i Srbi ne mogu pregovarat na ravnopravnoj osnovi. Iz tog razloga bilo kakav dogovor sa Bošnjacima bez da se istima nametne nova realnost kao u ratu 92 - 95 je upotpunosti neprihvatljiva. Kako da prihvatiš da ti narod s kojim se se zajebavao, niti si isti smatrao ozbiljnim vodiš borbu za političko preživljavanje.
Zato je bilo kakvo pravedno rješenje nemoguće, jer percepcija Srba i Hrvata u očima Bošnjaka , odnosno Bošnjaka u očima Srba i Hrvata nije ista. Ono što je nama pravedno njima nije, i tu svaka mogućnost za pravedno rješenje umire.
