Forum Klix.ba

palermo wrote: ↑28/05/2020 12:29
Ali znači apsolutno nerazumjevanje Hrvata kao naroda koji živi u Bosni i Hercegovini, a u nekoj svojoj daljnjoj gradaciji i nedostatak želje da se razumiju.

high_volume wrote: ↑28/05/2020 13:08

palermo wrote: ↑28/05/2020 12:29

high_volume wrote: ↑28/05/2020 11:22

Laž je, i licemjerno je kazati, bezobrazno i vrlo perfidno, da je biti protiv Blajburške mise - biti protiv Hrvata u BiH.

Naravno da to ne znači, i bilo bi suludo i nepošteno to tvrditi.

Ali znači apsolutno nerazumjevanje Hrvata kao naroda koji živi u Bosni i Hercegovini, a u nekoj svojoj daljnjoj gradaciji i nedostatak želje da se razumiju.

Za one koji se bave profesionalno politkom, može značiti ili političku nepismenost ili postojanje političke agende koja ne korelira sa javnom proklamovanim ciljevima većine političkih stranaka koje djeluju u BiH sa posebnim naglaskom na Federaciju.

P.S Naravno, mislim na održavanje blajburške mise u Sarajevu, jer u drugim gradovima očito i ne smetaju

Pogledaj... https://www.youtube.com/watch?time_cont ... e=emb_logo

Naši sadašnji govori o antifašizmu i njegovoj prošlosti najčešće završavaju u monolozima i dogmatskoj skučenosti, i istodobno pokazuju da o toj temi u ovdašnjim društvima vlada neznanje, pa i u takozvanom obrazovanom i prosvijećenom dijelu društva. Kad bismo se oslobodili duhovne i intelektualne lijenosti i već zauzetog stava da sve znamo o prošlosti, pa tako i o antifašizmu, saznali bismo primjerice i to da se antifašizam najprije javlja dvadesetih godina prošlog stoljeća u kršćanskoj i katoličkoj Italiji kao otpor tadašnjem fašističkom Mussolinijevom režimu. Saznali bismo i to da su ga kasnije preuzimale različite partije i pokreti diljem Europe i svijeta, među njima, gotovo među posljednjima, i komunistička partija, kao sredstvo otpora nacističkim i fašističkim ideologijama, ali i kao sredstvo ostvarivanja širih komunističkih ciljeva, ekonomske preobrazbe svijeta i socijalne pravde. Takve spoznaje i činjenice ne mogu i neće naštetiti suvremenom antifašizmu, naprotiv, one mu mogu samo koristiti jer će ga osloboditi, kad je riječ o našim i istočnoeuropskim društvima, balasta komunističkih režima koji su se zaodijevali u antifašističko ruho.

......Antifašizam koji olako, nepravedno i zlonamjerno lijepi fašističke ili, primjerice ustaške, etikete ljudima, zbog čega zlurado likuju okorjeli fašisti i nacionalisti, riskira da i sam postane ideološki sistem koji poseže za difamacijama, linčovanjima i progonima ljudi. Istinski antifašisti se najprije moraju suočiti s fašizmom u vlastitoj etničkoj, vjerskoj i kulturnoj zajednici, a to je uvijek povezano s velikim egzistencijalnim rizicima. Deklarativni, dekorativni i manifestacijski antifašizam je lažni antifašizam, a može mu se dogoditi da u svome gnijezdu i u svojim povorkama ne primjećuje sadašnje ili buduće fašiste. Istinski antifašizam se ne veže ni uz kakvu ideologiju, pogotovo ne uz režime, kao što i veličanstveni jugoslavenski antifašistički spomenici, primjerice Bogdanovićevi, kojima se divi sav antifašistički svijet, ne promoviraju ideologije i režime, nego slave i promoviraju život, najuzvišeniju ljudskost s metafizičkom potresenošću i uznemirenošću pred ljudskom patnjom i stradanjima nevinih.

Što bi onda bio suvremeni antifašizam? On jest i mora biti sve ono što je bio u prošlosti, u smislu odlučnog otpora fašističkim ideologijama. Važno je čuvati sjećanje na antifašističku tradiciju jer simpatizeri i zagovornici suvremenih fašizama na sve načine pokušavaju tu tradiciju omalovažiti, potkopati i uništiti. Istodobno, suvremeni antifašizam se mora i sam suočiti sa svojom prošlošću, kritički i bez ikakvih melioriziranja vlastite prošlosti i zataškavanja zločina koji su počinjeni. Antifašizam koji nekritički veliča svoju prošlost, koji se slijepo i borbeno poziva na svoju tradiciju, koji njeguje kult ličnosti i totalitarne ideologije, koji se skriva iza sadašnjih nacionalizama i patriotizama, preuzima na sebe oznake koje su svojstvene i tipične za fašizam. Suvremenom antifašizmu su potrebne nove ideje i novi sadržaji, ali prije toga ozbiljna katarza i suočavanje s vlastitim ideološkim i političkim zastranjenjima.

Suvremeni antifašizam se mora osloboditi i natruha i zloupotreba starih i izumrlih političkih sistema koji ga kao teški balast konstantno guraju u ideološke uskoće svojstvene suprotnoj – fašističkoj strani. Konačno, a to treba stalno ponavljati, antifašizam ne može i neće opstati u suvremenom svijetu živeći isključivo od stare antifašističke slave, još manje ako se bude skrivao iza sadašnjih nacionalizama i patriotizama. Suvremeni antifašizam se mora vezati uz ljudska prava i slobode, uz pravedne socijalne pokrete i politike, štiteći uvijek i bez iznimke ljudsko dostojanstvo, uključujući i dostojanstvo žrtava, i krivih i nevinih. Samo takav, novi, pročišćeni i humano angažirani antifašizam može se suprotstaviti sadašnjim fašizmima koji se diljem svijeta ponovno razbuktavaju u mnoštvu starih i novih varijacija.

Tri rečenice P.E.N. Centra

U situaciji „ili-ili“ od pojedinca se tražilo da odabere stranu i da postane vojnik. U agresivnom i militariziranom diskursu nije bilo prostora za analitičko mišljenje i diferencijacije: ako može sve stati u najviše tri ubitačne rečenice, tim bolje. U tu površnost utopio se nažalost i dio P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini sa protestnim pismom „protiv najavljene komemorativne mise za Bleiburg“ (traljavost odmah u naslovu, jer što bi to bila „misa za Bleiburg“ i gdje je nazvana tim imenom? a krstila se drugdje još oštrijim opisima poput „misa za fašiste i njihove simpatizere“) koje se sastoji upravo od tri rečenice. Dovoljno za dva tweeta ili jedan prosječan Facebook status. U svakom slučaju, nedostojno dobrog dijela imena koja su ga potpisala, među kojima je puno ljudi koji zaslužuju poštovanje i čije djelo svakako ne može nimalo biti umanjeno potpisom na jednom takvom traljavom pismu.

Kako god, to pismo bilo je povod za istupanje nekoliko članova P.E.N. Centra iz te organizacije. Ovdje ću izdvojiti tri imena jer ću se njima detaljnije pozabaviti: Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Ivica Đikić. Sudeći po kasnijim istupima pojedinih preostalih članova i članica, pitanje je što su spomenuti tu i dosad uopće radili. Pojedini članovi književnog društva odaju dojam kao da su u svom rovu desetljećima čekali i jedva dočekali da saspu paljbu na one za koje tvrde da su od početka javnog djelovanja fašisti/nacionalisti, samo su se eto tobože uspješno kamuflirali i sad se konačno, kao, raskrinkali.

Ono što najviše zaprepašćuje jest lakoća s kojom se Lovrenovića, Đikića i druge u dijelu javnosti nakon tog poteza likvidira. Postali su – a što bi drugo nego – fašisti, a u najmanju ruku – jezikom nekadašnjih vremena – nisu „poštena inteligencija“. Navikli smo već odavno da postoji važan dio Sarajeva (konkretno i simbolički) koji svaku različitost proglašava fašizmom, kome je svaki Hrvat nacionalist, fašist i „UZP-ovac“ dok ne dokaže suprotno (a to nije nimalo lako „dokazati“ i često pretpostavlja mučne ritualne samoponižavanja), navikli smo i da postoje mediji u koje je davno ušao duh Riste Đoge, tako da nas ni „otkrivanje“ fašizma i tome sličnog kod spomenutih književnika ne treba čuditi.

Ne čudi, dakle, jer smo navikli, no ipak zaprepašćuje svakog s bar minimalnom mjerom dobrog ukusa, znajući za djelo koje su oni ostavili i ostavljaju iza sebe, a koje nije samo književno. Tko za Miljenka Jergovića ispaljuje takve (dis)kvalifikacije, preporučujem mu da za početak pročita knjige „Tušta i tma“ i „Drugi krug“ koje je Jergović pisao zajedno sa Svetislavom Basarom, pa neka onda s Jergovićevim „Herkulom“ u rukama pred ogledalom opet za njega kaže da je hrvatski nacionalist i fašist.

O Ivici Đikiću dovoljno (za one kojima išta uopće može biti dovoljno) reći će činjenica da je bio urednik Feral Tribunea i tjednika Novosti, a svakome tko želi razumjeti „arhitekturu“ genocida u Srebrenici preporučujem njegov dokumentarni roman „Beara“.

Da je Bosna i Hercegovina sretnija zajednica, Ivan Lovrenović bio bi jedan od njezinih simbola. Ne postoji nitko u bosanskoj suvremenosti, a rijetki su bili i u prošlosti, tko se poput njega tako temeljito i akribično posvetio istraživanju Bosne u mnogim aspektima tog pojma: kulturnom, historijskom, umjetničkom, političkom...

Lovrenović kao „mislilac Bosne“

Kad su velikog američkog fizičara židovskog porijekla, nobelovca Richarda Feynama pitali: „Kad bi u nekoj kataklizmi cijela znanstvena spoznaja bila uništena i mogli bismo samo jednu rečenicu prenijeti sljedećoj generaciji nekih novih bića, koja rečenica bi sadržavala najviše informacija u najmanje riječi?“, on je odgovorio: „Ta da su sve tvari napravljene od atoma - malih čestica koje se kreću naokolo u neprekidnom gibanju, privlačeći se kad se malo udalje, odbijajući se kad se malo približe.“

Nisam Feynman, ali ako biste meni postavili pitanje: „Kad bi u nekoj kataklizmi nestala cijela Bosna i sva njezina povijest i kultura, šta bi bilo dovoljno da se spasi pa da buduće generacije nekih drugih ljudi znaju šta je ta Bosna ustvari bila, kakav je to fenomen i zašto smo ga usprkos svemu voljeli?, rekao bih: „Djelo Ivana Lovrenovića.“

Zašto? Zato što je u to djelo utkano ono najbolje što su radili drugi kroz povijest ove zemlje: od srednjovjekovlja do Andrića i Selimovića, zatim Truhelke i Bešlagića, Jukića, Jurkića i Ugljena, od prusačkog dovišta do podmilačkih hodočašća, pa do magazina Dani i najboljega u bh. izdavaštvu.

Maniheistički odnos prema stvarnosti

Nastavlja se inzistirati na zacementiranim etikecijama i neutemeljenim isključivostima, na manihejskom odnosu prema stvarnosti u kome je sve jednostavno crno-bijelo: mi smo dobri, pravedni, mi smo bijelo svijetlo, oni su zlo i tama. Ako se stvarnost gleda kroz dualne kategorije, onda pojedinac može biti ili neprijatelj (za jedne) ili izdajnik (za druge). Nevjerojatna je lakoća s kojom su Lovrenović, Đikić i Jergović postali „neprijatelji“ Sarajeva, Bosne i naravno antifašizma; kao što su već davno – zbog njihove dosljedne kritike hrvatskog nacionalizma, hrvatskih velikodržavnih fantazmi i nacional-klerikalizma – jednakom lakoćom postali „izdajnici“ Hrvata i „neprijatelji“ države Hrvatske.***

Ako se kompleksna i multidimenzionalna stvarnost promatra kroz maniheističke kategorije, rezultat može biti samo sveopća banalizacija i trivijalizacija, što ugušuje svako izoštrenije sagledavanje društvenih fenomena i odnosa. Uz, naravno, denunciranje onih koji izlaze iz bien-pensant okvira. Na kraju toga – ostaju nam kolektivne histerije.

Autor: Franjo Šarčević

The 51st State wrote: ↑31/05/2020 09:39 Imal ikakvih reakcija od laznih antifasista danas?

The 51st State wrote: ↑31/05/2020 09:39 Imal ikakvih reakcija od laznih antifasista danas?

The 51st State wrote: ↑31/05/2020 09:39 Imal ikakvih reakcija od laznih antifasista danas?

piupiu wrote: ↑31/05/2020 19:57
Ooo, ti vlasniče moralnih atributa i vrijednosnih sudova!

Gdje si ti bio danas u 12?

piupiu wrote: ↑31/05/2020 19:57

The 51st State wrote: ↑31/05/2020 09:39 Imal ikakvih reakcija od laznih antifasista danas?

Ooo, ti vlasniče moralnih atributa i vrijednosnih sudova!

Gdje si ti bio danas u 12?

Na našu adresu stigao je, uz molbu da se objavi, autorski tekst čitatelja Mirze Džumhura vezan za misu „za žrtve Bleiburga“ koja se u sarajevskoj katedrali održala 16. maja, te za rasprave i događanja koja su se zbila prije i poslije nje. Tekst je pisan bez zle krvi, iz zanimljivog ugla, sa sitnijim i krupnijim stvarima koje su otvorene za krupnije i sitnije diskusije i(li) argumentirana osporavanja, te ga stoga odlučujemo objaviti bez intervencija. Stavovi iznijeti u tekstu pripadaju, naravno, autoru, ne nužno i uredništvu portala koje mu je ustupilo prostor. – Prometej.ba


Što će im misa za Bleiburg? Da veličaju fašiste i nametnu Sarajevu ružan image.
Ko je organizovao misu i komemoraciju? Ustaše.
Šta želi Hrvatski sabor u svemu ovome? Da veliča fašiste.
Šta zaista misli vrh katoličke crkve o Bleiburgu i misi? Oni su svi isti. Ako organizuju ovakvu misu, i popovi su ustaše.
Ko je stradao na Bleiburgu? Fašisti.
Ali zar to nije samo misa? Jeste, ali ustaše hoće preko mise da uđu u Sarajevo na mala vrata.

Navedena pitanja i odgovori ukratko predstavljaju način na koji „ustašku“ misu vide ljudi koji su ustali protiv nje. Manje-više ovo je očekivani obrazac, znamo šta „antifašisti“ misle o sličnim manifestacijama i simbolima. Ne prihvataju razumijevanje za bilo kakva događanja vezana za simboliku fašističkih grupa iz II svjetskog rata. Nema tu nijansi i varijanti. Ipak zadnji odgovor je zanimljiv iz jedne drukčije perspektive. Šta znači ulazak ustaša u Sarajevo na „mala vrata“? O kojim to ustašama govorimo? Onima iz 45. ili onima iz 95.? S koje strane će ući u grad? Hoće li umarširati? I kako će ih to misa „uvesti u grad“?

Da se razumijemo, niko u Sarajevu ne misli da je filmski upad ustaša u grad moguć. Čak ni oni labilniji među crvenim demonstrantima od 16. maja ne zamišljaju prolazak U bojovnika kroz neku od sarajevskih kapija. Ne radi se dakle o pravim ustašama, poznatim krvolocima, nego o simbolima, ideologijama, i naravno politici.

Dobro, a šta protivnici mise misle da se postiže njenim održavanjem ako se ne radi o ulasku vojske? Nisu se konkretno izjasnili ali bez sumnje znaju da to ne valja. Ustaše i njihovi simpatizeri su tu da čine zlo i o tome nema rasprave. Zašto bi to uradili? Jer su oni naprosto takvi, ne znaju drukčije. Znamo to iz svih prošlih ratova i partizanskih filmova, to im je glavna rabota. E sad, ko su konkretno „oni“ u prethodnoj rečenici, često se spominju„svi naši neprijatelji“? Širok je krug: ustaše, četnici, simpatizeri, nacionalisti svih vrsta, oni koji bi da potvore partizane. Na kraju, kada se označe mnoge grupe koje ne valjaju, za većinu protivnika mise radi se o svima koji nisu ljevičari i partizani...........

Na kraju, bitno je reći da su neki od ovih ljudi poznati po tome što su se otvoreno protivili Tuđmanovoj politici podjele BiH i da su njihovi stavovi najčešće bili veoma kvalitetni i pristojni. Bez obzira na to što su im motivi bili nešto drukčiji od očekivanih rodoljubivih ideala, možda su upravo takvi stavovi bolji za rješavanje naših problema nego ljevičarsko-građanski koje sam pokušao ilustrirati. I ova pisma (Mlakićevo mi je posebno zanimljivo) su primjeri dobrog rezonovanja i organizovanosti. Mora se ljude prihvatiti onakvima kakvi jesu i pokušati u dobroj vjeri riješiti ove dileme uz prihvatanje njihove argumentacije. Nimalo nije nebitno sljedeće pitanje: a ko će ostati kao sagovornik jednom kada se sklone razni Lovrenovići?

The 51st State wrote: ↑01/06/2020 08:00

To nije tvoja stvar, pitam lijepo jeli kakav subnor ili tako neki relikt se ocitavo.
Ako ne znas odgovoriti ili razumjeti pitanje onda lagano odpepaj

Novak20 wrote: ↑01/06/2020 08:17 Ova tema je jedna od boljih na pdf Politika. Nadam se da se neće brzo ugasiti.

http://www.prometej.ba/clanak/vijesti/u ... likih-4430

The 51st State wrote: ↑01/06/2020 08:00

piupiu wrote: ↑31/05/2020 19:57

The 51st State wrote: ↑31/05/2020 09:39 Imal ikakvih reakcija od laznih antifasista danas?

Ooo, ti vlasniče moralnih atributa i vrijednosnih sudova!

Gdje si ti bio danas u 12?

To nije tvoja stvar, pitam lijepo jeli kakav subnor ili tako neki relikt se ocitavo.
Ako ne znas odgovoriti ili razumjeti pitanje onda lagano odpepaj

piupiu wrote: ↑31/05/2020 19:57

The 51st State wrote: ↑31/05/2020 09:39 Imal ikakvih reakcija od laznih antifasista danas?

Ooo, ti vlasniče moralnih atributa i vrijednosnih sudova!

Gdje si ti bio danas u 12?

Škobo Habu wrote: ↑01/06/2020 09:02

Novak20 wrote: ↑01/06/2020 08:17 Ova tema je jedna od boljih na pdf Politika. Nadam se da se neće brzo ugasiti.

http://www.prometej.ba/clanak/vijesti/u ... likih-4430

Tekstom su se utvrdile određene sporne tačke, ali opet nedovoljno.

Ni Mlakić, ni Jergović, sem samog Lovrenovića, kroz svoj javni angažman ne posjeduju kontinuitet u svojim političkim stavovima da bi njihovi stavovi bili moralno obavezujući.

Ja sam već naveo par primjera u kojim sam Jergović brani neke od bošnjački književnika sa mutnom NDH biografijom, po kojima neke ulice u Sarajevu imenovane, a istupio je iz P.E.N-a zbog takvih stvari koje "antifašisti" ne vide u "većinskom fašizmu"!?

MILJENKO JERGOVIĆ UPRAVI P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI
Kako ne nalazim svjetonazorske, kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini u čijem sam osnivanju 31. listopada 1992. sudjelovao i P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini koji danas postoji, obavještavam vas da se ne smatram članom vaše udruge i zahtijevam da me s današnjim danom brišete sa vaših lista i spiskova.
Miljenko Jergović

piupiu wrote: ↑21/05/2020 20:34

JohnnyS wrote: ↑21/05/2020 19:19

Milenkov buraz wrote: ↑21/05/2020 19:13

Znam, nikad to Sarajevo neće valjati taman onaj kip ispred katedrale da oživi. Jebena je to dijagnoza.

Nisam ja Sarajevo izjednačio s jakim snagama koje su hrabre protiv dvadesetak osoba s prosjekom godina od cca 50, ali ne smiju na ulicu ništa kontra Busuladžića, jer štovatelji Busuladžića su možda u boljoj formi za obračun od pretilog Puljića.

Ovdje se oko tog Busuladžića godinama vodi javna bitka, on je 'prošao' na 'javnoj raspravi' u predgradju Sarajeva, zvanom Dobroševići, u koje većina nas nikad nije nogom stupila. Inicijativa je bilo i biće ih. Novobošnjačku ideologiju, koja Busuladžića promiče u sveca, je jednako teško pobijediti kao i sve druge. Ali nije istina da se niko ne buni i ne pokušava.

Novak20 wrote: ↑01/06/2020 11:14
Meni ova tema nema težište na "Bleiburškoj književnosti" kao što je kod tebe slučaj nego je ravnomjerno raspoređena u gradaciji sivih tonova između "bijelog" i "crnog" u naslovu. Jergović, Lovrenović i drugi, samo su poticaj za razmišljanje o događajima od prije 75 godina, današnjem trenutku i onome što nas kao društvo koje se svakodnevno sve više dijeli čeka ubuduće.
Jergovićevo pismo o napuštanju P.E.N. Centra je najkraće i potpuno osobno. U njemu nema moraliziranja, ono se javlja kasnije u nekom članku za "Danas" i ne odnosi se nužno na imena ulica u Sarajevu.

JohnnyS wrote: ↑01/06/2020 12:55

piupiu wrote: ↑21/05/2020 20:34

JohnnyS wrote: ↑21/05/2020 19:19

Nisam ja Sarajevo izjednačio s jakim snagama koje su hrabre protiv dvadesetak osoba s prosjekom godina od cca 50, ali ne smiju na ulicu ništa kontra Busuladžića, jer štovatelji Busuladžića su možda u boljoj formi za obračun od pretilog Puljića.

Ovdje se oko tog Busuladžića godinama vodi javna bitka, on je 'prošao' na 'javnoj raspravi' u predgradju Sarajeva, zvanom Dobroševići, u koje većina nas nikad nije nogom stupila. Inicijativa je bilo i biće ih. Novobošnjačku ideologiju, koja Busuladžića promiče u sveca, je jednako teško pobijediti kao i sve druge. Ali nije istina da se niko ne buni i ne pokušava.

Ja se ispričavam, očito su meni promakli javni skupovi i prosvjedi, fizički, a ne oni preko Facebooka kakvih ima na stotine o raznim temama. Jer poanta je mog posta da je lako sili glumit okupljenoj manjini, treba stisnuti pa kolo plesati protiv Busuladžićevih pristaša