PixelDrifter wrote: ↑27/02/2026 10:17
Ali, zato ljeti, kao da ih gledam sada, Faruk i Zlatko, u zvoncarama i zategnutim majicama da se vidi trokut, idu u grad, u koke, a mi, mala raja, gledamo za njima, bili su koju godinu stariji. Kao da ih sad gledam, vivid memory, a proslo je ne smijem reci koliko godina zbog samog sebe. A, onda ti se desi zivot i ozenis koku, koja vise nije koka, nego ti postane zena. Nevezano za temu, ali vezano za koke i zenu poslao mi jaran ovu pricu:
*NEŽENJA*
*Jednom davno, u Tuzli, živio jedan dobar momak – zvao se Asim.*
Jednog dana Asim se beznadežno zaljubio u Esmu i odlučio da je zaprosi na klasičan način – cvijeće sa pijace, jedno koljeno na pločicama, zlatni prsten što se sjaji ko nova felga.
Ali Esma ga fino odbi: “Hvala, Asime, al’ ne mogu.”
Tri dana je Asim tugovao – skuhao lonac graha, popio par piva… pa se zaljubio u drugu, Maidu.
I Maida ga odbi.
I tako Asim odluči da živi sretno, rahat, kao pravi neženja. Išao na pecanje kad mu se hoće, išao na kampovanje bez ikakve dozvole. Otvorio hladnu pivu, jeo šta mu padne pod ruku, sjek’o luk dok mu oči suze – nije ga briga.
• Suđe nije prao, čarape ostavljao svuda, daska na WC-u stalno dignuta.
• Televizor skoro nikad nije palio, serije nije gledao.
• U kupovinu išao samo kad mu se ide – a kad mu se ne ide, razvuk’o se na kauč, počešao gdje ga svrbi i uživ’o k’o slobodan čovjek.
• Usisavao samo kad ga prašina počne nervirat.
• Smeće iznosio tek kad kesa sama krene prema vratima.
• Stare novine slag’o na ormane, k’o da pravi ličnu arhivu.
• Na Valentinovo nije trč’o u cvjećaru k’o pola grada.
Platu? Nije je davao nikome – trošio na sebe, jarane i pjevaljke. Pjevao pod tušem glasno i falš, a niko mu nije govorio da umukne. Bio zdrav, jak, sa kosom gustom i živcima mirnim.
I kad je Asim doživio stotu, umro je mirno – od starosti a ne od stresa, niti od bolesti. Ležao nasmijan, sretan, dok su svi oko njega plakali.
*I tako ide priča…*
Al’ ja je ne mogu nastavit – žena mi dolazi kući, pod nije obrisan, supa se ne krčka, tepih nije usisan, polica u kuhinji još stoji na podu… a moram nazvat Jasmina da mu kažem da neću u kafanu gledat utakmicu – žena i ja počinjemo novu sezonu njene omiljene serije večeras.
Šteta… baš je bila dobra priča. Eh, hajd’ sad…