Chmoljo wrote: ↑05/12/2024 11:30
mislim da je najveći problem u realnom sagledavanju sebe, odnosno svoje sredine i svog naroda i države.
temperamentni smo ko južnjaci sa primjesama skandinavskog stoicizma.
sirovi i uglađeni, pametni i glupi. potcjenjujemo se i precjenjujemo neprestano.
jedino bi se moglo reći da volimo pretjerivati.
nerealna tema, koja kao argumentaciju koristi sistemske probleme,
a kao dodatnu argumentaciju navodi pojedinačne primjere koji ne dokazuju apsolutno ništa.
fali nam malo realnosti i malo više deblje kože kada se utemeljeno kritikujemo. nismo mi loši, posebno u krizama, što bi Eskimi rekli: "kad se led pođe topiti..."
fali puno i u tom širem sagledavanju i historijskog konteksta i društvenih prilika, da bi se serbez moglo reći - glupi smo.
neko je napisao, dobri smo šta nas je sve snašlo. slažem se sa time.
Evo ti još jedan primjer: Moj otac umro nekad sredinom 2022. Od početka 2022. ja živim i radim u Zenicu. U porodičnj kući na light - periferiji Sarajeva ostala da živi mo
ja mater. Pa mi ta mater javlja kako joj na vrata dolaze rođaci i neke komšije i traži da im da, pokloni ili prepiše našu porodičnu kuću. Predmetnu kuću su moji rodielji počeli graditi od kredita 1978. dovršili je 84/85. Kuća u ratu totalno stradala, bila na "no mans landu" između nas i četnika. Nakon rata kuću smo zajednički obnovili, neka strana humanistarna organizacija, roditelji i ja,od kredita i ušteđevine. Na toj kući sam, vršio radove vlastitim rukama ili plaćao majstore. Dakle, iz vlastitog džepa i odvajanjem od vlastitih usta kupovao keramiku, podove, utičnice, stolariju, rigips, krečio vlastitim rukama, kad bi se šta pokvarilo popravljao također vlastitim rukama. Zemljište na kojem je izgrađene kuća kupljeno 1978. od opštine, nije nam niko dao tu zemlju, niti kuću. Sve u toj kući, ispod nje i oko nje je naše vlasništvo.
I onda ti neko dođe i kaže:
Ova kuća je moja. Ja na nju imam pravo. Morate da mi je date. Daj mi ključ ove kuće!
Ljudi koji su zvonili mojoj materi na vrata i tražili da ima poklonimo kuću sa tri stana i 250 kvadata stambenog prostora, garažom, dvije bašte i grijanjem (za koje sam ja kupio radijatore u ECOS - u Vitezu) nisu "bezveze" ljudi. Bila je to "ekipa" u kojoj je bio jedan ex-predsjedavajući Grada Sarajeva (iz predratnog perioda), jedan ranije važan funkcioner sindikata, jedan srednjoškolski profesor, jedan penzionirani funkcioner željeznica, jedna gospođa glavni inžinjer u jednoj prilično važnoj firmi...Ugledni ljudi u svojoj sredini, svi materijalno situirani...
Sa svim tim ljudima imao sam jedan "muški" razgovor u četiri oka i jasno im poručio da odyebu u skokovima. Ono što mi ni tada ni danas nije jasno šta je bilo u glavi tim ljudima? Šta su misilii i čemu se nadali? Da će neko strancu dati veliku, adaptiranu kuću i sam otići živjeti na klupu u park ili pod most? Polako komšije, ne može tek tako da se uđe, da se ruši tuđe, lepo sam im rekao, kako je to govorio Balašević.
Jedini zaključak koji danas, nakon dvije i po godine, koji mi se nameće jeste da si ti ljudi jednostavno GLUPI. Trebaš biti glup i vjerovati da nekome zalupaš na vrata i otmeš mu kuću. Nemaš nikakave zakonske osnove da nekoga izbaciš iz njegove kuće i ti useliš svoju guzicu. Glupa je i sama pomisao na to, još gluplji pokušaj takvog nečega. To je bijedno.
Zbog čega ovo pišem u kontekstu teme? Većina ljudi u ovoj zemlji spremna je na ovako nešto. Oteti, prevariti, ukrasti, do granica ljudske gluposti.
Ne čuh nigdje da pričaju o "piramidama, o faronima, o šumi u Amazoniji, o tome kako žive Eksimi, o tehnologiji, o ekologiji". O muzici da, puštajući videe ili spotove lokalnih Jala/Buba i kreveljeći se 
Vazda je bilo karina (mislim relativno) - jel vi stvarno ne vidite koliko funkcionalno nepismenih ljudi ima oko nas... Ono svih generacija, s tim što je to naravno (iz razumljivih razloga) najizraženije kod ovih 50+...