Osmi Socrates wrote: ↑26/08/2026 15:27
Dobar je taj album Balkana. Ali najčešće nema poente u poređenju bendova. Socijalni angažman nije nužnost u rokenrol muzici da bi po tome određivali standarde. Nemam drugačiji izraz od rokenrol pa to koristim.
Sam rokenrol, recimo, nije socijalno najangažovanija vrsta muzike u Americi. Protestna muzika je najviše bila izražena u onome što oni zovu folk muzika. To su korijeni protesta i socijalne angažiranosti.
Što se tiče EKV, oni su malo apstraktniji. Neki bi to nazvali nafuranost, ili kako već. Nekome apstraktno odgovara a nekom ne.
Samim tim, da li su oni socijalno angažirani ili ne zavisi od toga kako svaki pojedinačni subjekt njihovu muziku shvata. Na kraju, socijalnu angažiranost muzičara ne određuju samo pjesme.
Ako Milan izjavi da ne želi da svira u gradu u kojem je srušena džamija, to je ekstremna socijalna angažiranost. To baš i nije bilo jednostavno izjaviti u to doba.
Woody Guthrie, Joan Beaz, Bob Dylan...
Je, oni su začetnici, odnosno pioniri koji su svoj muzički izraz pretvorili u protesnu notu.
Taj plamen će se kasnije prenjeti na kompletan hippy pokret koji bez r'n'r etike i estetike ne možemo zamisliti. Što znači da je r'n'r oduvijek u sebi nosio klicu socijalnog nezadovoljstva, oduvijek je važio za anti-establišment formu. I od tada, pa sve do danas, postoje različite forme pristupa i tumačenja da li r'n'r, kroz sve forme i transformacije koje je prošao, treba da bude političan ili apolitičan.
Osamdesetih smo, kao i početkom devedesetih, imali U2 sa tim mesijanskim pristupom rock muzici, po kom je Bono neka vrsta r'n'r Krista, koji tamogdje se pojavi, donosi univerzalnu, elviscostellovsku "peace, love & understanding" poruku.
No, sa druge strane, imamo gomlilu punk ili post-punk bandova čija se muzika temeljila na politici i socijalnoj nepravdi. Na kraju, taj vrhunac se nekako dostigao sa Rage against the machine, koja je svoj muzički angažman direktno suprostavljala establišmentu, i iz faze zabave prerasta u otvorenu pobunu.
Meni je, u zadnje vrijeme, nekako postao najlicemjerniji Radiohead, poglavio Tom Yorke, sa tim pristupom spram Izraela. Ipak je riječ je o bandu koji je decenije potoršio da bi kroz svoj muzički izričaj dopro do pojedinca i otvorio mu oči u kakvom svijetu živu. Sjećam se onoga njihovoga spota o djeci koja prave cipele za budzašto kako bi ih nosile kakve noge vršnjaka na Zapadu, kao dio fashion statmenta i socijalne skale.
Ono što je razlika između sada i osamdesetih, recimo, jeste u tome da većina ondašnjih rock zvjezda ne bi nikada nastupala u Južnoafričkoj republici, upravo zbog aparthejda, i otvoreno bi se borila protiv njega. Dok danas, većina tih "veličina", kako u muzici, tako i na filmu, upravo kroz primjer Izraela i Palestine, pokazuje svoje licemjerje upravo instistirajući na nekoj imaginarnoj liniji između publike i establišmenta.
Opet, ono što važi za Izrael, ne važi za Rusiju, recimo.
Da spomenem ex-Yu scenu...Ja sam odrastao slušajući Azru, Atomce, Zabranjeno Pušnje, Riblju Čorbu, Leb i sol, kasnije Laibach. I svi ti bandovi su, na neki način, svoju umjetnički angažman koristili za opisivanje socijalne i političke krvne slike ondašnjeg društva.
Kad su se pojavili bandovi poput EKV, ja uopšte nisam razumio njihovu poetiku. Bila mi je potpuno daleka. EKV je jedan od onih Ex-Yu bandova koji je bježao od realizma i socijalnih tema u nekakvu distopijsku stvarnost. Njihova mi je lirika vazda zvučala kao opis tripa na LSD-u.
