Milić Vukašinović

[Osmi Socrates]

Smiješno mi ovo za Lou Reeda.

Berlin je album koji uvijek slušam od prve do posljednje note. Kad već pričamo o tegobnim albumima. Tačno me frustrira što je imao užasne recenzije kad je tek izašao. Jedna od mojih muzičkih frustracija. Poslije su kritičari malo došli sebi, kao i u mnogim drugim slučajevima.

[milojicabrzi]

@ muha sa

Pamtim puno detalja, to moju suprugu izluđuje...

Znam npr. gdje i kad je kupila i koliko je platila neku majicu iz 2012. godine

[Seawolf]

@ muha sa

Pamtim puno detalja, to moju suprugu izluđuje...

Znam npr. gdje i kad je kupila i koliko je platila neku majicu iz 2012. godine

Prokletstvo detaljnog sjećanja.

I ja bolujem od toga.

[muha_sa]

@ muha sa

Pamtim puno detalja, to moju suprugu izluđuje...

Znam npr. gdje i kad je kupila i koliko je platila neku majicu iz 2012. godine

Pamtim mnogo štošta od prije 50 godina a veze nemam šta je bilo lani

[Seawolf]

Smiješno mi ovo za Lou Reeda.

Berlin je album koji uvijek slušam od prve do posljednje note. Kad već pričamo o tegobnim albumima. Tačno me frustrira što je imao užasne recenzije kad je tek izašao. Jedna od mojih muzičkih frustracija. Poslije su kritičari malo došli sebi, kao i u mnogim drugim slučajevima.

I ja običavam poslušati Berlin u komadu.

Ali mi slušanje albuma Transformer i The Blue Mask, više gode.

[Better Man]

Katarina II / EKV je izdala sedam studijskih albuma, od kojih su prva tri dobra, a naredna 4 očajna

Sve ok, ukusi su različiti, meni su bolji i slušljiviji ovi albumi iz kasnije faze i zrelijeg perioda benda. Prve albume ne volim i ne znam šta bih osim Radostan dan sa njih izdvojio.

Čim ti se ti albumi sviđaju, kao i koncept Šarla, sve je jasno... Meni je muzika Šarla, "nategnuta & zategnuta", kao u nekom grču da su sva trojica, možda mogu poslušati Ona se budi i to je to.

@ betterman

Čudno je sve to oko Žikinog odlaska iz benda... plasirao se narativ o izlasku iz muzike, a onda on svira sa Ivekom u Kazni za uši, doduše neko kratko vrijeme. Kao navodno u EKV, "pazili ga i čuvali od narkotika", jašta radi.

Sjećam se kad je Marko M. došao u EKV, to je bilo baš predstavljeno kao zanimljiva "akvizicija" jer je Marko sin poznatog beogradskog jazz bubnjara -D.M. Nafte i u stilu i ritmu se na zadnja dva albuma i osjetio taj mali odmak od "kockastog" rock formata i jazzy prizvuk.

Marko je mislim negdje oko '70-og godišta i bio je najmlađi u toj ekipi. Koliko znam nije narkoman, ali mu rizzla i joint nisu mrski

Ovo da su ga u EKV pazili i čuvali od narkotika je on lično izjavio. E sad dali je slagao ili nije to ne znam.

[Škobo Habu]

Više socijalnog angažmana, istine i uopšte stava, ima u ovoj muzičkoj numeri Balkana nego u kompletnoj diskografiji neo-romantičarskog EKV-a.

[milojicabrzi]

Ove pjesme '35-'36 se sjećam od grupe Amajlija iz Novog Sada, nisam znao da je prepjev.

Teško je to porediti, EKV nikad nije bio bend sa socijalnim temama i pjesmama u smislu siromaštva, radničke klase itd. Više bend sa temama o "uklopljenosti" pojedinca u društvu i sa samim sobom kao i srodnim temama.

To o radničkoj klasi i sirotinjskim ljetovanjima su ostavili Štuliću, Rundeku, Čorbi i ekipi

[_BataZiv_0809]

Dosao sam do oko polovine zvaljine knjige. Vrlo pohvalno pise o Milicu Vukasinovicu i navodi da im je pomogao

[Škobo Habu]

Vidim spominjete Pavu i Plavi Orkestar. U tom kontekstu nije loše se prisjetiti odakle je Pava započeo svoj muzički put...

[Osmi Socrates]

Dobar je taj album Balkana. Ali najčešće nema poente u poređenju bendova. Socijalni angažman nije nužnost u rokenrol muzici da bi po tome određivali standarde. Nemam drugačiji izraz od rokenrol pa to koristim.

Sam rokenrol, recimo, nije socijalno najangažovanija vrsta muzike u Americi. Protest je najviše bio izražen u onome što oni zovu folk muzika. To su korijeni protesta i socijalne angažiranosti.

Što se tiče EKV, oni su malo apstraktniji. Neki bi to nazvali nafuranost, ili kako već. Nekome apstraktno odgovara a nekom ne.

Samim tim, da li su oni socijalno angažirani ili ne zavisi od toga kako svaki pojedinačni subjekt njihovu muziku shvata. Na kraju, socijalnu angažiranost muzičara ne određuju samo pjesme.

Ako Milan izjavi da ne želi da svira u gradu u kojem je srušena džamija, to je ekstremna socijalna angažiranost. To baš i nije bilo jednostavno izjaviti u to doba.

[Osmi Socrates]

Ili, recimo, pjesma Crv. Tekst je apstraktan. Može značiti milion stvari.

Međutim, objavio je i video klip. Tu je jasno kome se sa bijesom obraća. Čitavom srpskom narodu.

[Škobo Habu]

Dobar je taj album Balkana. Ali najčešće nema poente u poređenju bendova. Socijalni angažman nije nužnost u rokenrol muzici da bi po tome određivali standarde. Nemam drugačiji izraz od rokenrol pa to koristim.

Sam rokenrol, recimo, nije socijalno najangažovanija vrsta muzike u Americi. Protestna muzika je najviše bila izražena u onome što oni zovu folk muzika. To su korijeni protesta i socijalne angažiranosti.

Što se tiče EKV, oni su malo apstraktniji. Neki bi to nazvali nafuranost, ili kako već. Nekome apstraktno odgovara a nekom ne.

Samim tim, da li su oni socijalno angažirani ili ne zavisi od toga kako svaki pojedinačni subjekt njihovu muziku shvata. Na kraju, socijalnu angažiranost muzičara ne određuju samo pjesme.

Ako Milan izjavi da ne želi da svira u gradu u kojem je srušena džamija, to je ekstremna socijalna angažiranost. To baš i nije bilo jednostavno izjaviti u to doba.

Woody Guthrie, Joan Beaz, Bob Dylan...

Je, oni su začetnici, odnosno pioniri koji su svoj muzički izraz pretvorili u protesnu notu.

Taj plamen će se kasnije prenjeti na kompletan hippy pokret koji bez r'n'r etike i estetike ne možemo zamisliti. Što znači da je r'n'r oduvijek u sebi nosio klicu socijalnog nezadovoljstva, oduvijek je važio za anti-establišment formu. I od tada, pa sve do danas, postoje različite forme pristupa i tumačenja da li r'n'r, kroz sve forme i transformacije koje je prošao, treba da bude političan ili apolitičan.

Osamdesetih smo, kao i početkom devedesetih, imali U2 sa tim mesijanskim pristupom rock muzici, po kom je Bono neka vrsta r'n'r Krista, koji tamogdje se pojavi, donosi univerzalnu, elviscostellovsku "peace, love & understanding" poruku.

No, sa druge strane, imamo gomlilu punk ili post-punk bandova čija se muzika temeljila na politici i socijalnoj nepravdi. Na kraju, taj vrhunac se nekako dostigao sa Rage against the machine, koja je svoj muzički angažman direktno suprostavljala establišmentu, i iz faze zabave prerasta u otvorenu pobunu.

Meni je, u zadnje vrijeme, nekako postao najlicemjerniji Radiohead, poglavio Tom Yorke, sa tim pristupom spram Izraela. Ipak je riječ je o bandu koji je decenije potoršio da bi kroz svoj muzički izričaj dopro do pojedinca i otvorio mu oči u kakvom svijetu živu. Sjećam se onoga njihovoga spota o djeci koja prave cipele za budzašto kako bi ih nosile kakve noge vršnjaka na Zapadu, kao dio fashion statmenta i socijalne skale.

Ono što je razlika između sada i osamdesetih, recimo, jeste u tome da većina ondašnjih rock zvjezda ne bi nikada nastupala u Južnoafričkoj republici, upravo zbog aparthejda, i otvoreno bi se borila protiv njega. Dok danas, većina tih "veličina", kako u muzici, tako i na filmu, upravo kroz primjer Izraela i Palestine, pokazuje svoje licemjerje upravo instistirajući na nekoj imaginarnoj liniji između publike i establišmenta.

Opet, ono što važi za Izrael, ne važi za Rusiju, recimo.

Da spomenem ex-Yu scenu...Ja sam odrastao slušajući Azru, Atomce, Zabranjeno Pušnje, Riblju Čorbu, Leb i sol, kasnije Laibach. I svi ti bandovi su, na neki način, svoju umjetnički angažman koristili za opisivanje socijalne i političke krvne slike ondašnjeg društva.
Kad su se pojavili bandovi poput EKV, ja uopšte nisam razumio njihovu poetiku. Bila mi je potpuno daleka. EKV je jedan od onih Ex-Yu bandova koji je bježao od realizma i socijalnih tema u nekakvu distopijsku stvarnost. Njihova mi je lirika vazda zvučala kao opis tripa na LSD-u.

[Osmi Socrates]

Roger Waters je naravno sve te zablude da će rokenrol promjeniti svijet razbio sa Zidom.

To je i najznačajniji doprinos Zida, mada mi nije njihov najbolji/najdraži album. Ali šta Zid implicira je da se prestane vjerovati u rokenrol zvijezde koje su navodni nosioci progresa i promjena. Pokvariće ih nešto, pokvariće ih sve, (sa)učesnici su u igri u kojoj se vrti velika lova. Egoistični su, sebični, i u dosta slučajeva i mentalno pukli. Potpuno je nerealistično nešto, bilo šta, očekivati od njih, više od puke zabave. Odgovornost za promjene je na običnom narodu, ako ih žele.

I na kraju, ja koji nisam u rokenrolu, se i slažem sa tim, manje više. Neki rokeri su sagorjeli, neki su poludili, neki su se prodali velikom biznisu or whatever, ali ne treba očekivati od njih previše.

Pa čak eto ni od panka.

Naravno, uvijek ima izuzetaka i ne treba ih sve trpati u istu grupu.

[dale cooper]

Meni je malo enigma, to što Pava nije htio da se ponovo pridruži Plavom orkestru nakon rata. Ima taj bend potencijal, zna kako je bilo prije rata, ne bi tu sigurno loše prošao, ali je Lošu odbio sa pričom u stilu "ne mogu druže u ovim godinama ponovo da počinjem", pa su našli Zalepugina kao zamjenu (Loša nikad nije bio neki ljuti instrumentalista i gitarista), da popuni tu prazninu, slično kao i Sejo Sekson, koji je godinama "vukao" ritam gitaru po koncertima, kao da poručuje da se "od njega previše ne očekuje jer on je gitariste i vokal".

Sječam se kad je u Rasi kod Vlade Podanya, došla neka poku-akustara, neke poznate svjetske marke, ne znam je li Ovation ili tako nekako, svi se pitali ko će to kupiti, koštala par hiljada a u SA tad te '98. još folije na prozorima, kad se pročula informacija- kupio Loša

Inače, Plavi orkestar, je uz Azru i Garavi skokak iz N. Sada, bio bend koji je najviše baštinio zvuk i sound Beatlesa, to su te forme, to je ta estetika. Ne treba čuditi, jer je Štulič i svojima iz benda govorio da hoće od njih da napravi Yu Beatlese, a Bane iz Garavog sokaka, je imao i cover bend -Pa šta, koji je svirao obrade Beatlesa.

Plavi orkestar nije poslušao Bregu, zaigrao je na poznatu kartu i fazon je bio uspješan

Da sam ja rekao to za Plavi Orkestar i Beatles napali bi me na ovom forumu. Hvala ti što si ti to otvoreno rekao, čovjek koji se razumije u muziku daleko više od mene i ima direktno iskustvo sviranja.

Estetika Beatlesa je očigledna na Soldatskom Balu, i to ne samo zbog omota. Čitao sam i o marketingu tog albuma. Nisam fan takve muzike, ali mogu vidjeti na šta je menadžer ciljao i zašto.

Šta bi bilo da su nastavili tako niko ne zna.

Uticaj Beatlesa je očigledan na Plavi Orkestrar, a rekao bih i na ranu Crvenu Jabuku sa Ričliem. Posebice mislim na onu formativnu fazu Beatlesa
prije nego što će početi eksperimentisati.

[Osmi Socrates]

Taj prvi album Crvene Jabuke je meni fenomenalan, mada i nije, striktno govoreći, vrsta muzike u kojoj najviše uživam. Svakako da je i Beatlesovski.

To je bila fina mješavina. Albumi poslije mi i nisu nešto posebni, mada mi je Tugo Nesrećo vjerovatno njihova najdraža pjesma.

[dale cooper]

Katarina II / EKV je izdala sedam studijskih albuma, od kojih su prva tri dobra, a naredna 4 očajna

Sve ok, ukusi su različiti, meni su bolji i slušljiviji ovi albumi iz kasnije faze i zrelijeg perioda benda. Prve albume ne volim i ne znam šta bih osim Radostan dan sa njih izdvojio.

Čim ti se ti albumi sviđaju, kao i koncept Šarla, sve je jasno... Meni je muzika Šarla, "nategnuta & zategnuta", kao u nekom grču da su sva trojica, možda mogu poslušati Ona se budi i to je to.
.....

Ako ti kažem da mi je Gang of Four jedan od najdražih bendova, sve će ti biti jasnije.

Radostan dan mi je najgora pjesma na prvom albumu.

Do kojeg albuma se Milan nije odvajao od Gibsona R&D? Je li na njemu odsvirao i pjesme sa živog albuma iz 1986-e?

Meni je bilo interesantno kada je u dokumentarcu o EKV onaj jedan kritičar koji ih je poznavao rekao da je Andy Partridge iz XTC-a Milanov
omiljeni muzičar, i to apsolutno ima smisla kad poslušaš Šarla. Posebice recimo XTC iz perioda Black Sea. Puno one nervozne energije baš
kao i Gang Of Four koji si spomenuo.

[dale cooper]

Smiješno mi ovo za Lou Reeda.

Berlin je album koji uvijek slušam od prve do posljednje note. Kad već pričamo o tegobnim albumima. Tačno me frustrira što je imao užasne recenzije kad je tek izašao. Jedna od mojih muzičkih frustracija. Poslije su kritičari malo došli sebi, kao i u mnogim drugim slučajevima.

Berlin je vjerovatno Lou Reedovo remek djelo što se tiče solo perioda karijere. Iako ima još albuma koji su blizu toga.

[dale cooper]

Roger Waters je naravno sve te zablude da će rokenrol promjeniti svijet razbio sa Zidom.

To je i najznačajniji doprinos Zida, mada mi nije njihov najbolji/najdraži album. Ali šta Zid implicira je da se prestane vjerovati u rokenrol zvijezde koje su navodni nosioci progresa i promjena. Pokvariće ih nešto, pokvariće ih sve, (sa)učesnici su u igri u kojoj se vrti velika lova. Egoistični su, sebični, i u dosta slučajeva i mentalno pukli. Potpuno je nerealistično nešto, bilo šta, očekivati od njih, više od puke zabave. Odgovornost za promjene je na običnom narodu, ako ih žele.

I na kraju, ja koji nisam u rokenrolu, se i slažem sa tim, manje više. Neki rokeri su sagorjeli, neki su poludili, neki su se prodali velikom biznisu or whatever, ali ne treba očekivati od njih previše.

Pa čak eto ni od panka.

Naravno, uvijek ima izuzetaka i ne treba ih sve trpati u istu grupu.

Meni The Wall nije toliko o nekoj iluziji da će r'nr promijeniti svijet, nego o tome da slava ne može pomoći nekome ko je već sjeban i pun trauma
iz djetinjstva, nego da ta slava samo još više amplificira te probleme i traume. Suštinski i The Wall i The Final Cut su biografski albumi Rogera
Watersa.

[Osmi Socrates]

U par postova na ovoj stranici spominjemo The Wall i Berlin, i treba napomenuti da je Bob Ezrin producirao oba albuma i pomagao Watersu i Reedu u razvijanju ideja za albume.

A sve to pišem zato što je Ezrin Kanađanin. Malo lokalnog ponosa nikad ne škodi.

[dale cooper]

U par postova na ovoj stranici spominjemo The Wall i Berlin, i treba napomenuti da je Bob Ezrin producirao oba albuma i pomagao Watersu i Reedu u razvijanju ideja za albume.

A sve to pišem zato što je Ezrin Kanađanin. Malo lokalnog ponosa nikad ne škodi.

Uh, Ezrin ima dugu listu sjajnih izvođača koje producirao.

A Kanada ima dugu listu muzičara na koje može biti ponosna.

[milojicabrzi]

Vidim spominjete Pavu i Plavi Orkestar. U tom kontekstu nije loše se prisjetiti odakle je Pava započeo svoj muzički put...

Pava je jedini ozbiljan muzičar i bio u Plavom orkestru, imao one čudne gitare, pedale, efektne solaže...Ova ostala trojica, što bi rekli, *nako, *nako...Braća Ćeremida, nivo srednjoškolskog orkestra, malo se Ćera 1 iskristalisao na bassu kasnijih godina uz Letu štuke i druge projekte. Ćera 2 bio "najneinovativniji" bubnjar u regionu, srećom ta muzika nije bila prezahtjevna, pa je to bilo sasvim dovoljno. Loša je gitarista klase "dernek majstora", slično kao Zlaja Arslanagić, možda mrvicu bolji. I kao pjevač je u kategoriji "može proći".

Dosta su im na ranijim albumima pomagali studijski muzičari, npr. Điđi Jankelić i dr. pa su bile urbane anegdote, da "oni ne znaju baš najbolje odsvirati album koji su snimili", pa će na koncerte i turneju, kad se malo "uštele". Bez obzira, iskrena su i poštena ekipa, pa su mi zato i dragi

[eki to]

Albumi su napravljeni da izazivaju tegobu.

Meni su bogami njihova četiri albuma u nizu vrhunska. Svaki na svoj način. Ali, evo, u ovom postu ću spomenuti Dum Dum. Teško da je mogao izaći album koji bolje govori o vremenu u kojem je izašao. Rat u Hrvatskoj je već počeo kad je izdat.

Milan je i kao vokal i kao gitarista, meni se čini, bio potcjenjen.

Inače, Milanova pjesma Crv mi je vjerovatno najbolja pjesma na jezicima naroda bivše Jugoslavije. Naravno da je tegobna.

Nema to nikakve veze sa njihovim ličnim sudbinama. Barem ne meni.

Ako si bio na koncertu u domu mladih kako je pjesma Dum Dum izgledala sa strane, masa raje sa 3 prsta svrsavaju na rijeci bistra voda malo kravava.... a trebala bi biti anti ratna, dje je zajeb ...sto bi rekli jebeno sjecanje

[Osmi Socrates]

Nisam ja bio ni na jednom koncertu bivšejugoslovenskih grupa jer sam premlad. Pogrešna generacija. Poslije rata su me odveli i u Kanadu, pa nisam imao prilike gledati ni poslijeratne verzije tih bendova. Niti bi me interesiralo, da budem iskren.

Dobio sam tonu bivšejugoslovenskih ploča u nasljeđe, pa samo mogu komentirati šta čujem na pločama. Ili šta čujem na youtube i slično.

Al' eto, prvi put čujem da je neko tako protumačio Idemo.

[dale cooper]

Springsteenovu Born In The Usa su generacije konzervativaca/republikanaca shvatale kao patriotsku pjesmu, pa se sad ibrete na to što Bruce kritikuje Trumpa. Mogućnost da određeni ljudi pjesmu shvate na pogrešan način uvijek postoji.