Reuf Kadić nesumnjivo je u samom vrhu među najznačajnijim arhitektima Sarajeva. Doslovno je utemeljio modernu arhitekturu u Bosni i Hercegovini. Njegovi objekti prvi su u našoj zemlji koji su njegovali minimalistički i funkcionalni dizajn, dok su urbanistička rješenja uvijek težila uklapanju, a ne isticanju ili ekstravaganciji. Zbog toga su mnoge Kadićeve zgrade “neprimjetne”, ali i ključne u formiranju fizionomije modernog Sarajeva.
Poslije rata, 1946. godine, postavljen je za šefa jednog arhitektonskog odjela u Zemaljskom projektnom zavodu u Sarajevu. U kratkom periodu, tačnije do 1950. godine, realizirao je zajedno s bratom nekoliko kapitalnih stambenih objekata u Sarajevu.
U skladu s modernističkim shvatanjima, veliki prostor davao je svjetlosti i doticaju čovjeka s prirodom i parkovskim površinama, što se posebno ističe u njegovom remek-djelu (koje je projektirao zajedno s bratom Muhamedom), stambenim blokovima u naselju Džidžikovac u Sarajevu. Ove zgrade izgrađene 1947. godine možemo posmatrati kao najsuptilniji i najkreativniji oblik pokušaja humaniziranja ljudskog prostora življenja, a do danas predstavljaju nenadmašan projekt naše stambene arhitekture.
Još jedan projekt koji je radio zajedno s bratom, a koji je također proglašen nacionalnim spomenikom jeste zgrada Mirovinskog zavoda (zgrada u koju će kasnije biti smještene i prostorije Košarkaškog kluba “Bosna”).
Ipak, njegov najpoznatiji, ali i nedovršen projekt jeste neboder Vakuf Hovadža Kemaludina (kasnije poznat i kao JAT-ov neboder, na čijem je vrhu danas smješten “Hecco” hotel). Njegova gradnja započeta je 1939. godine i to je bio prvi sarajevski neboder. Zbog rata je završen tek 1947. godine. Iz nekog razloga, prilikom završetka odustalo se od originalnog projekta Reufa Kadića. Takva odluka totalno je upropastila izgled objekta koji danas nosi epitet jednog od najružnijih u gradu. A sve je trebalo izgledati drugačije.
Originalno je trebao biti viši, s 15 spratova u visini od 60 metara (danas je niži za desetak metara). Umjesto današnjih balkona i čudnog kubusnog završetka, kompletan neboder trebao je imati čiste linije s ugaonim prozorima koji bi se protezali duž čitavog pročelja (efekt neprekinute prozorske trake).
Od drugih projekata treba još izdvojiti Vakuf Čokadži hadži Sulejmana na Bistriku, Vakuf Hovadža Kemaludina (Mekteb) u ulici Ferhadija, preko puta istoimenog nebodera, kuću porodice Kopčić u Ulici Safvet-bega Bašagića, zgradu Kapetanović u Logavinoj ulici (zajednički projekt s bratom Muhamedom), Sirotište “Podhrastovi”, danas Klinika za plućne bolesti, i stambena zgrada Penzionog fonda IVZ-a u ulici Miss Irby.
