Nema na čemu, pišem kad uhvatim vremena, o temama koje volim
Inače, za kolegu @stubrijez, kao fan Azre sigurno znam da Filigranski pločnici nisu drugi album, oni su mislim iz '82. godine. poslije prvog albuma, pa Sunčane strane ulice 1. i 2. i fenomenalnog live albuma Ravno do dna sa kraja '81., zato sam i napisao "nakon prvih albuma".
Taj period smatram najplodonosnijim vremenom Azre. Osim što su svirali nekih 150-200 koncerata godišnje (to je otprilike da imaš koncert svaki drugi dan), provodili su puno vremena "na točkovima", a Džoni je je skladao pjesme bukvalno u kombiju, pa su ih ubacivali u repertoar na narednoj svirci.
Zbog toga na RDD live albumu, ima nekih 8-9 pjesama, koje nisu nigdje objavljene na studijskim albumima.
Ta njihova usviranost i uigranost, bila je uzrok relativno brzog snimanja Filigranskih pločnika, koji nastaju u letu i priično brzo za tako opsežan album. Filigrani su dvostruki album, po mom mišljenju najbolja Štulićeva lirika, uglavnom ljubavna i međuljudska tematika, sa nešto malo politike. Meni lično puno kvalitetniji od kasnijih albuma, koji su bili politička promišljanja (za koja je btw, u to vrijeme trebalo imati muda). Ubacivanjem dodatnih instrumenata (puhača, saksofona, klarineta i dr.), tu je i Strankinja sa plavi eyes jedina pjesma Azre u kojoj su prisutne klavijature, mislim da je i njih odsvirao Miroslav Sedak-Benčić, vrsni jazzer tog vremena.
Zbog te šarolikosti instrumenata na studijskom albumu, te pjesme su uglavnom rijeđe svirane po koncertima Azre (hajde ti odsviraj npr. Roll over Jura bez saksofona

)
Uglavnom, Džonija ljudi ili vole ili ne vole, slično kao trke Formule 1, nema puno onih na sredini, koji eto, mogu poslušati ali nisu fanovi.
Zašto je to tako- pa ponudio je razmišljanje, diskusije i promišljanje o ozbiljnim temama u okviru muzičkog stvaranja, nije se bavio trivijanostima. Jako je bio privlačan mladim ljudima koji tek stupaju u život i traže neki pravac ili stav.
U svojim pjesmama pjeva o stvarnim ljudima i odnosima tog vremena (bankarskim službenicama zaposlenim preko štele, propalim profesorima sklonim čašici, luzerima koji žive sa mamama do 40-te godine i sl).
Bez obzira na sve, ne opravdavam to kako se danas postavlja i ponaša prema publici, prema svojim bivišim saradnicima i mnogo toga.
Kada govorim o nepodilaženju trendovima na ovim prostorima, najviše mislim na njegovu ideju, kojoj je težio, a to je da Azru "proda" vani. Imao je tvrdoglavu ideju, da on može uspjeti vani i biti svjetsko ime, ako ne u rangu sa npr. Dilanom, Cohenom i dr. Zato je trećina pjesama na Balkanskoj rapsodiji na engleskom jeziku.
Vrtio se po Holandiji, od svjetske karijere nije bilo ništa, pa se vraćao u Yu.
Nije on bio jedini, bilo je kod nas dobrih instrumentalista toga vremena, u korak sa evropskim i svjetskim izvođačima, u te "misije" u inostranstvo išli su i Smak (SAD), Parni valjak- bio je Steam roller, zatim Divlje Jagode, Mića Vukašinović kome je posvećena ova tema koju "začatasmo" pa i Zdravko Čolić je bio Dravko za njemačko tržište.
Međutim, nije se to primalo, tu se najbolje osjeti da moraš kulturološki pripadati nekom području, da bi tamo stvarao... *ebi ga, ne možemo mi svirati Sambu niti praviti indijsku muziku, bolje od autohtonog stanovništva.
Da bi radio rock'n'roll po ukusu zapadnjaka moraš tako i živjeti, ne može svako biti Springsten, ako nije i sam hodao ulicama Filadelfije. Džoni je to kasno shvatio.
Njegova opsjednutost harmonikama i sevdahom, nije rezultat podilaženja i trendova, već nešto što se provlačilo kroz njegovo stvaralaštvo od početka, sa nekim sevdah bendovima, pa i za ovo vrijeme koje je u Holandiji, radi akustički loše snimke tradicionalnih obrada, od Ramo druže moj, pa do obrada nekih poznatih standarda sevdaha.
Uglavnom, Džonija i Azru vole ljudi koji nisu skloni lakim notama, već angažovanoj muzici i poeziji... neka ima sve u Božijoj bašti, neka svako nađe sebi ono što mu odgovara.
Mića, izvini što ti začatah temu
