tuitamo wrote: ↑05/02/2026 22:01
drag_gost wrote: ↑05/02/2026 21:38
tuitamo wrote: ↑05/02/2026 07:23
Porodici je najbitnije da je zajedno. Da je blizu. To čini život. Ljubav i energija koja se tu dobija i razmijeni ne može nadoknaditi forum i stalni boravak na njemu ovih polu-izgubljenih duša tuđine.
Svi ljudi su prolazni u životu a porodica ostaje do kraja. Uzeti svojim roditeljima unuče iz života a djeci ljubav deda i nana ne opravdava nikakva veća plata ili veći standard. Raumijem one koje nemaju alternativu.
Imam poznanika koji je odveo djecu u sličnoj dobi. Katastrofa. Plač. Djeca se na kraju zaključala na odmoru u Bosni i nisu htjeli nazad u Njemačku. Na kraju on otišao sam. I ubrzo se vratio u BiH za stalno.
Nije vrijedno.
Porodica je u ovom slucaju ocito zajedno, u Ljubljani. Sto se tice sire familije, odnosno dede, nane, amidze, ujke, daidze, stricevi, svi oni imaju svoje zivote. Naravno da nije lako, ali ta prica o nekom uzimanju nekoga nekome i o gubitku identiteta samo otezava ovakve zivotne odluke. Razumijem i jedne i druge naravno, to nisu lake odluke, medjutim da li je bitnije dati djetetu da dise smog, da je izlozeno svim carima zivota u BiH zbog nekih 5-15 godina koliko ce te dede i nane jos zivjeti (ukoliko imaju srece) i time im bitno narusiti zdravlje, a sa druge strane napraviti neke lijepe uspomene ili omoguciti djeci da ima najbolju mogucu edukaciju, odrastanje, zdravstveni sistem, a samim time i pasos, ali ce imati manje uspomena sa dedama i nanama. Nane i dede uvijek mogu doci u posjetu i ostati tu par mjeseci, takodjer, danas se svaki dan moze i video poziv obaviti. Pored vrtica i svega, nije bas da je i u Sarajevu situacija da nane i dede odgajaju djecu kao ranije. Kako god, bitna je buducnost. Taj gubitak identiteta je suplja prica, on se ne gubi dobijanjem tudjeg pasosa, korijeni su uvijek tu ukoliko su roditelji normalni i rade na odogoju. Nekada je e ta prica o dedama i nanama izgovor jer se nije imalo muda otici. Naravno, radi se o prioritetima i te odluke nikada nisu lake.
Drago mi je da ima konstruktivne replike bez ubjeđivanja iz perspektive ličnog poteza.
Vidi, to je vrlo jednostavno.
U Sloveniji žive Slovenci i stranci. U Njemačkoj žive Njemci i stranci.
U nekoliko faza života život stranca je sasvim OK i ima osnov zbog prilika koje se pružaju. U mnogo drugih faza život stranca je gorak. Samotnjački. Depresivan. Posebno u poodmakloj dobi.
Za djecu koja rastu u Bosni odlazak je šok. Korak unazad u školstvu. Integraciona odjeljenja. Kasnije slabiji rezulatati zbog drugog jezika.
Porodica je sve. Što je čovjek stariji više uviđa. Neko mora odraditi i 5-10godina u tuđini da to skonta. Kasnije bude kasno. Svezan u tuđini, bez ikog svog sa malo radosti i smisla životnog. Zato što smisao daje ono što te čini, identitet, porodica, domovina.
Ne vidim zasto ne bismo samo tako i pisali, ne treba nam validacija. Nazalost, kod nas je sve ostrasceno, ali to je neka druga tema.
Zivio sam u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemackoj, Svedskoj i Holandiji od EU zemalja, tako da znam kako je. Nadje se svudje drustvo, ako djeca idu u skolu, onda se preko skole nadje drustvo. Sada sam u Australiji, zivim u jednom selu od par hiljada ljudi. Sto se tice skole, nisi u pravu. Kurikulum je prilagodjen svakom djetetu. Ogroman akcenat je na inkluziji i obrazovanju. Nema integracionih odjeljenja, kao sto ih nije bilo ni u Holandiji. Pisem iz prve ruke. Sto se mene tice i ljudi oko mene, takodjer - to je vrlo jednostavno. Svijet je globalno selo i bitno je imati stav da trebas biti gradjanin svijeta i time uciti djecu. Sistem obrazovanja je u svakom pogledu napredniji na zapadu ili drzavama koje su naslijedile taj zapadnjacki sistem, pa ako hoces i unaprijedile ga. Isto se odnosi i na obrazovanje, saobracaj i generalno kulturu (mada ovo je upitno u zadnjih 10 godina barem u zapadnoj europi). Evo i ovdje covjek nadje sebi drustvo.
E sada, daleko od toga da to nekome garantuje srecu ili tugu, svako ima svoje mjere i apetite. Niti je moje ispravno za sve, niti je tvoje. Ne postoje univerzalne odluke, ili ako postoje, jako, jako ih je malo. Svakome ko je u raskoraku da li da ode ili ne, predlazem da poreda svoje prioritete i vidi sa kojom odukom bi mogao najbolje da zivi. Jako je tesko biti objektivan kada moras biti subjektivan, ali odgovornost prema porodici koju smo zasnovali imamo primarno. Mora se razmisljati o buducnosti djece, o tome sta gube i sta dobijaju. Pa neka svako za sebe i svoju porodicu stavi na vagu. Lako nije, ali najlakse se je i vratiti.