Jugonostalgija: All about

[stubrijez]

Kad covjek sve ovo procita, mora da se zapita kakav je to smrtni strah od tvorevine koja je unistena i propala bestraga prije 35 godina i covjeka koji je umro prije 45... ne bojte se ljudi Jugoslavije vise nema a Tito se nije povampirio... ne tucite mrtvog konja

[muha_sa]

Naletih na ovo

https://www.facebook.com/carsijske.price.16

RAHMETLI MUBERA MUJAGIĆ JE JOŠ 1985. GODINE TRAŽILA DA SE NJEGOŠEV "GORSKI VIJENAC" I MAŽURANIĆEV SPJEV "SMRT SMAILAGE ČENGIĆA" IZBACE IZ ŠKOLSKIH PROGRAMA
Da li se još neko sjeća Mubere Mujagić?
Početkom 1985-svi jugoslovenski mediji su pisali o njoj.
Povod je bilo njeno pismo koje je beogradski "NIN" objavio u kojem je tražila da se iz školskog programa izbace Njegošev "Gorski vijenac" i Mažuranićev spjev "Smrt Smailage Čengića", jer šire mržnju prema Muslimanima i vrijeđaju ih..
I na sastanku podružnice pisaca Sarajeva i Aktiva saveza komunista u povodu rasprava o nastavnim planovima i programima književnosti za osnovne i srednje škole izjasnila se profesorica Mubera protiv Njegoševog Gorskog vijenca i spjeva Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića.
- Stojim iza svojih riječi, s razlogom i obzirom da je najmanja posljedica lošeg vaspitnog utjecaja tih djela na mnoge generacije upotreba riječi kao bula, Vlah, Turčin, u odnosu na teže ekscese koji se mogu javljati, naročito u višenacionalnim sredinama.-
Zatim je nudila objašnjenja kroz stihove iz ovih djela:
- "Nekrstu se gore usmrđeše… odža riče na ravnom Cetinju… zaudara zemlja Muhamedom… kako smrde ove poturice… Ako se nekima kosa diže na glavi zbog mog prijedloga, ima ih više kojima se kosa diže zbog ovakvih stihova" – napisala je Mubera.
"Smatram, objasnila je, da kod neuke djece i neadekvatnih interpretacija ovih djela u takvom ranom uzrastu može da stvori animozitete prema drugim ljudima i narodima, sa zabludama, utoliko prije što kod nas postoje zablude i nimalo nisu rijetke identifikacije između Turaka i muslimana, pa još ti tadašnji Muslimani treba da “iskupljuju grijehe za onih 500 godina pod Turcima“.
-Takva etička poruka djela nije uredu. Na takvim se porukama mogu da uče svi budući nacionalisti raznih boja, reagujući utukom na utuk. I takvih je pojava bilo iz bliže prošlosti. Moja je intervencija išla samo u tom smjeru – objašnjavala je profesorica Mubera svoje namjere.
I kako je završila Mubera?
Nakon tog pisma NIN-u, nastala je ideološka haranga na Muberu. Morala je napustiti školu u kojoj je predavala.
Praktično, našla se na ulici. Na nju se digla kuka i motika Jugoslavije, posebno kvazipisci iz istog naroda iz koga je potjecala!
Ostala je bez posla, i ničije zaštite.
Ne čude me Srbi i Hrvati, ali čude Bošnjaci što je nisu uzeli u zaštitu.
Četiri godine prije nego će maja 2008. preseliti na Ahiret, Mubera Mujagić živjela je u teškoj bijedi u Sarajevu bolesna, gladna, bez struje, vode, grijanja, telefona, penzije, zdravstvenog osiguranja i novca, zaboravljena od svih.
Mubera nije bila samo nastavnica Srpskohrvatskog jezika, nego vrhunska inelektualka i pjesnikinja, sa brojnim evropskim nagradama i knjigama koje su prevedene na desetine jezika, zbog čega je primljena u Evropsku akademiju nauka.
Bila je učesnik međunarodnih, saveznih i republičkih književnih manifestacija, simpozija, kao pjesnik prevodilac i esejista, književni kritičar, a njezini radovi prevođeni su i objavljivani u međunarodnim i našim antologijama.
Tako je završila svoj životni put autorica 14 knjiga, članica Evropske akademije nauka, dobitnik četiri Velike zlatne medalje i trofeja Italije.
Bila je žena godine 2003. u Americi.
Na njenu dženazu niko iz Društva pisaca BiH nije došao.
Prošlo je 16 godina od njene smrti, a nema spomena na nju.
Zaslužila je da se bar jedna škola ili ulica u Sarajevu zove po njoj.
Tako je to kod nas Bošnjaka.
Mi Bošnjaci neprestano ponavljamo istu grešku i nepravdu. Uzdižemo do neba ljudski i karakterni šljam koji nas vodi u nacionalnu propast, a potiskujemo i uništavamo najveće intelektualne i patriotske dragulje u našem nacionalnom korpusu.
Nepravda od svoga naroda najviše boli.

[DebelinJoe]

Godina 1958. Stigla televizija u Jugoslaviju. Prve televizore besplatno dobili funkcioneri i rukovodioci.

[DebelinJoe]

Đilas

U Sarajevu se ti ljudi zovu FGR, potomci funkcionera nekadašnjeg režima i lažne elite koja je nastala nakon 1945. Uglavnom žive u velikim AU stanovima u centru Sarajeva i fanovi su Naše stranke ili SDP.

U ovoj knjizi, Đilas je dokazao da komunizam ne stvara besklasno društvo, već stvara novu klasu političkih oligarha koji poseduju monopol nad celokupnom državnom imovinom. Besan, režim mu na suđenju unutar samog zatvora drastično produžava kaznu.

ČOVEK KOJI JE SKOČIO SA POLITIČKOG OLIMPA: Kako je Titov najbliži saborac postao najopasniji jeretik komunizma
***
Beograd, letnja žega 1938. godine. Kloparanje točkova po šinama odzvanja vrelim beogradskim asfaltom dok se tramvaj penje ka Slaviji. Na drvenom sedištu, u opuštenoj letnjoj pozi, sedi mladić u običnoj pamučnoj košulji kratkih rukava – verovatno jarkocrvene boje, koja diskretno simbolizuje njegova politička uverenja. On je student prava, pisac i ilegalac koji u tom trenutku nosi glavu u torbi. Taj momak sa fotografije ne može ni da nasluti istorijsku vrtešku koja ga čeka: šine kojima se vozi odvešće ga pravo na sam vrhunac političke moći – postaće četvrti čovek države, odmah uz Tita. A onda će ga taj isti sistem proždreti i vratiti u potpuno istu zatvorsku samicu Sremske Mitrovice iz koje je dve godine ranije izašao.
Ovo je priča o Milovanu Đilasanu – jeretiku koji je prešao put od vatrenog revolucionara i arhitekte socijalističke Jugoslavije do jednog od najpoznatijih svetskih disidenata komunističkog sveta. Čoveku koji je odbio dedinjske vile, ustao protiv "crvene buržoazije", iz zatvora preko stranih dopisnika krijumčario teorijske bestselere Hladnog rata i na kraju šokirao preostalu partijsku vrhušku zahtevom da bude sahranjen uz pravoslavno opelo.
U januaru 1954. godine, dok je beogradska košava savijala grane u Karađorđevom parku, ovaj isti čovek je ušao u zgradu Centralnog komiteta na čuveni Vanredni treći plenum CK SKJ. Ušao je kao potpredsednik države i predsednik Savezne skupštine, a izašao kao politički leš. Svesno je povukao obarač sopstvenog političkog ubistva. Dok običan svet oko njega tridesetih godina nije slutio razmere nadolazeće istorije, Đilasova generacija je najpre zapalila zemlju ratnim vihorom 1941. godine, a zatim na njenom pepelu izgradila novu imperiju. Kao član Vrhovnog štaba i Titov čovek od najvećeg poverenja, Đilas je na Sutjesci delio poslednje parče hleba sa ljudima koji će ga 11 godina kasnije nemilosrdno secirati na plenumu.
Nakon pobede 1945. godine, Đilas postaje savezni ministar i šef Agitpropa – neprikosnoveni vladar misli, kulture i državne propagande. Tokom istorijskog sukoba sa Staljinom 1948. godine, on je glavni ideološki borac koji britkim tekstovima brani jugoslovenski put. Međutim, dok su drugi funkcioneri preuzimali raskošne vile, Đilas je zadržao asketizam crnogorskog ilegalca. Ideološke pukotine između njega i nove elite eskalirale su u jednoj duboko ljudskoj drami koja je potresla sam vrh države.
Njegov bliski prijatelj i legendarni ratni general, Peko Dapčević, oženio se mladom i prelepom glumicom Milenom Vrsajkov. Kada je mlada umetnica ušla u krug visoke komunističke elite, dočekao ju je ledeni zid malograđanštine. Supruge visokih generala i ministara počele su surovo i organizovano da je bojkotuju na prijemima, nazivajući je "buržoaskom glumicom" lakog morala, nedostojnom partizanskog heroja, samo zato što nije pripadala njihovom predratnom partijskom klanu.
Đilas, koji je bio i venčani kum paru Dapčević, bio je duboko zgađen ovim kastinskim snobizmom unutar klase koja je navodno propovedala jednakost. Otišao je kući i napisao satiričnu priču "Anatomija jednog morala". Kada je tekst u januaru 1954. objavljen u časopisu „Nova misao”, u vrhu vlasti je nastao muk. Svi su prepoznali aktere. Priča se da je Josip Broz Tito, pročitavši tekst, besno bacio novine na sto i rekao: "Ovaj čovek više ne udara na naše neprijatelje, on udara na nas."
Na pomenutom plenumu, Edvard Kardelj i Aleksandar Ranković javno su osudili Đilasa. Đilas biva smenjen sa svih funkcija, u aprilu iste godine zvanično napušta partiju, a krajem novembra 1956. biva uhapšen zbog javne podrške Mađarskoj revoluciji.
Dok je on već ležao iza rešetaka, u Sjedinjenim Američkim Državama mu u avgustu 1957. godine izdavačka kuća Praeger objavljuje kapitalnu studiju "Nova klasa" (The New Class). Ovaj rukopis je Đilas napisao na običnom papiru dok je bio izopšten u svom stanu u Palmotićevoj ulici, a na Zapad ga je tajno prokrijumčario uz pomoć stranih dopisnika neposredno pre hapšenja. U ovoj knjizi, Đilas je dokazao da komunizam ne stvara besklasno društvo, već stvara novu klasu političkih oligarha koji poseduju monopol nad celokupnom državnom imovinom. Besan, režim mu na suđenju unutar samog zatvora drastično produžava kaznu.
Nakon kratkog uslovnog otpusta 1961. godine, Đilas je u aprilu 1962. ponovo uhapšen zbog knjige "Razgovori sa Staljinom" i osuđen na novu višegodišnju robiju. Upravo tada, u hladnoj samici Sremske Mitrovice gde mu Udba strogo uskraćuje hartiju za teorijski i naučni rad, Đilas započinje svoj najneobičniji poduhvat. Koristeći prokrijumčareno mastilo i oštru olovku, on na hiljadama listića grubog toalet-papira ispisuje svoje romane "Crna Gora" i "Izgubljene bitke", obimnu studiju o Njegošu, kao i kapitalni prepev epskog dela Džona Miltona "Izgubljeni raj" s engleskog jezika.
U komunističkim kazamatima proveo je ukupno devet godina i dva meseca – u istim onim zatvorskim ćelijama u kojima je robijao i tridesetih godina pod kraljem. Kada je 31. decembra 1966. godine konačno amnestiran, kapiju zatvora je napustio noseći bukvalno džakove ispisane na toalet-papiru.
Nakon puštanja na slobodu, Milovan Đilas je ostao pod stalnom prismotrom tajne policije i bez prava na pasoš. Pred kraj života je oslepeo na jedno oko, ali njegov unutrašnji buntovni vid ostao je oštar do samog kraja. Preminuo je 20. aprila 1995. godine u svom stanu u Palmotićevoj ulici u Beogradu.
Pre smrti, ostavio je neobičan zaveštaj koji je šokirao rigidne dogmate: zahtevao je da bude sahranjen po pravoslavnim crkvenim običajima, uz opelo i angažovanje sveštenika. Bio je to redak, gotovo paradoksalan primer da nekadašnji visoki komunistički vođa potraži večni mir pod hrišćanskim krstom. Nakon javnog ispraćaja na beogradskom Novom groblju, sahranjen je u porodičnoj grobnici u rodnom selu Podbišću u Crnoj Gori, uz pravoslavne crkvene obrede.
Kada ponovo pogledamo ovu staru fotografiju iz tramvaja iz 1938. godine, vidimo istorijski paradoks: mladić na drvenom sedištu ne zna da će srušiti kraljevinu, izgraditi socijalističku imperiju, a onda provesti deceniju u njenim tamnicama da bi na kraju bio sahranjen uz zvona pravoslavne crkve. Kada ga je godinama ranije jedan strani novinar pitao da li žali za funkcijama, moći i luksuzom koje je izgubio, Đilas je mirno odgovorio: "Vlast kvari ljude, ali gubitak vlasti ih pročišćava. Ja sam svoju cenu platio, ali sam sačuvao sopstveno lice."

[Sanjarko]

Zezam malo, maloprije staru, gledamo YouTube i o Drveniku klip, kaže bila tu prije rata.

Rekoh joj ja, nema gdje te nije bilo, Drvenik, Neum, Budva, Makarska i na još par mjesta.

Od tada nije išla na more, a navodno i ja sam negdje s njom tada kao dijete od 3 ili 4 godine išao ali ne sjeća se ona gdje tačno.

Išla je uvijek preko preduzeća.

[Billy The Pljuc]

Naletih na ovo

https://www.facebook.com/carsijske.price.16

RAHMETLI MUBERA MUJAGIĆ JE JOŠ 1985. GODINE TRAŽILA DA SE NJEGOŠEV "GORSKI VIJENAC" I MAŽURANIĆEV SPJEV "SMRT SMAILAGE ČENGIĆA" IZBACE IZ ŠKOLSKIH PROGRAMA
Da li se još neko sjeća Mubere Mujagić?
Početkom 1985-svi jugoslovenski mediji su pisali o njoj.
Povod je bilo njeno pismo koje je beogradski "NIN" objavio u kojem je tražila da se iz školskog programa izbace Njegošev "Gorski vijenac" i Mažuranićev spjev "Smrt Smailage Čengića", jer šire mržnju prema Muslimanima i vrijeđaju ih..
I na sastanku podružnice pisaca Sarajeva i Aktiva saveza komunista u povodu rasprava o nastavnim planovima i programima književnosti za osnovne i srednje škole izjasnila se profesorica Mubera protiv Njegoševog Gorskog vijenca i spjeva Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića.
- Stojim iza svojih riječi, s razlogom i obzirom da je najmanja posljedica lošeg vaspitnog utjecaja tih djela na mnoge generacije upotreba riječi kao bula, Vlah, Turčin, u odnosu na teže ekscese koji se mogu javljati, naročito u višenacionalnim sredinama.-
Zatim je nudila objašnjenja kroz stihove iz ovih djela:
- "Nekrstu se gore usmrđeše… odža riče na ravnom Cetinju… zaudara zemlja Muhamedom… kako smrde ove poturice… Ako se nekima kosa diže na glavi zbog mog prijedloga, ima ih više kojima se kosa diže zbog ovakvih stihova" – napisala je Mubera.
"Smatram, objasnila je, da kod neuke djece i neadekvatnih interpretacija ovih djela u takvom ranom uzrastu može da stvori animozitete prema drugim ljudima i narodima, sa zabludama, utoliko prije što kod nas postoje zablude i nimalo nisu rijetke identifikacije između Turaka i muslimana, pa još ti tadašnji Muslimani treba da “iskupljuju grijehe za onih 500 godina pod Turcima“.
-Takva etička poruka djela nije uredu. Na takvim se porukama mogu da uče svi budući nacionalisti raznih boja, reagujući utukom na utuk. I takvih je pojava bilo iz bliže prošlosti. Moja je intervencija išla samo u tom smjeru – objašnjavala je profesorica Mubera svoje namjere.
I kako je završila Mubera?
Nakon tog pisma NIN-u, nastala je ideološka haranga na Muberu. Morala je napustiti školu u kojoj je predavala.
Praktično, našla se na ulici. Na nju se digla kuka i motika Jugoslavije, posebno kvazipisci iz istog naroda iz koga je potjecala!
Ostala je bez posla, i ničije zaštite.
Ne čude me Srbi i Hrvati, ali čude Bošnjaci što je nisu uzeli u zaštitu.
Četiri godine prije nego će maja 2008. preseliti na Ahiret, Mubera Mujagić živjela je u teškoj bijedi u Sarajevu bolesna, gladna, bez struje, vode, grijanja, telefona, penzije, zdravstvenog osiguranja i novca, zaboravljena od svih.
Mubera nije bila samo nastavnica Srpskohrvatskog jezika, nego vrhunska inelektualka i pjesnikinja, sa brojnim evropskim nagradama i knjigama koje su prevedene na desetine jezika, zbog čega je primljena u Evropsku akademiju nauka.
Bila je učesnik međunarodnih, saveznih i republičkih književnih manifestacija, simpozija, kao pjesnik prevodilac i esejista, književni kritičar, a njezini radovi prevođeni su i objavljivani u međunarodnim i našim antologijama.
Tako je završila svoj životni put autorica 14 knjiga, članica Evropske akademije nauka, dobitnik četiri Velike zlatne medalje i trofeja Italije.
Bila je žena godine 2003. u Americi.
Na njenu dženazu niko iz Društva pisaca BiH nije došao.
Prošlo je 16 godina od njene smrti, a nema spomena na nju.
Zaslužila je da se bar jedna škola ili ulica u Sarajevu zove po njoj.
Tako je to kod nas Bošnjaka.
Mi Bošnjaci neprestano ponavljamo istu grešku i nepravdu. Uzdižemo do neba ljudski i karakterni šljam koji nas vodi u nacionalnu propast, a potiskujemo i uništavamo najveće intelektualne i patriotske dragulje u našem nacionalnom korpusu.
Nepravda od svoga naroda najviše boli.

Naletih maloprije na temu i ovaj tvoj post. Nevjerovatno kakvi su ljudi živjeli među nama i kako ih "sistem" izbriše iz sjećanja a trebamo ih spominjati i veličati za razliku od mnogih čija imena danas čitamo na trgovima, nazivima ulica, škola itd.itd.