_BataZiv_0809 wrote: ↑09/08/2025 08:46
gabonski udav wrote: ↑08/08/2025 23:29
Ali i to su sekundarne stvari. Poptuno je suludo pricati o pobjedama drzave kada je najveci autoritet – visoki predstvanik. Bar 10 godina unazad svaka pobjeda drzave je temeljena na odlukama ili intervencijama OHR (kao opunomocenika zapadnih sila), a ne na snazi drzavnih institucija.
VP je dio drzavnog sistema.
Prije nego sto odgovorim prvo da podjsetim da je rasprava krenula od "pobjede" drzave.
Drazav je skrojena u dejotnu 1995 pod ogormnom prijetnjom Amerike, sto je naravno jednoglasno podrzao i ostatak zapada.
Amerika i zapad ne samo da podrzali i garantovali suverenitet drzave nego su poslije Dejtona svim snagama i na svim poljima snazno podrzali drzavu– ekonomski, silom i politickim pritiskom.
Medjutim, niko ne moze zivjeti tudje zivote, i drzava, bilo koja drzava, moze jacati ISKLJUCIVO iznutra bez obzira na eksterne podrazaja. Zapad je vjerovao ili se samo nadao da ce se s vremenom stvari desiti prirodnim putem same od sebe i nerijetko navodili primjere pomirenje poslijeratne Njemacke i Frnacuske. Da li su oni stvarno vjerovai u to nemam pojma, ali taj primjer nije bio ni blizu adekvatan iz niza razloga, a prvi je najvazniji i najocigledniji – nakon 1945 Njemacka i Francuska nisu zivjeli u jendoj drzavi Njemackoj und Francuskoj nego u dvije sto je u startu determinisalo sve ostalo.
Mi zapravo vise licimo Libanu gdje je predsjendik ne znam ni ja sunit, premijerr hriscanin, a predsjednik skupstine siit, dok su oni nekakvi Druzi njihovi Sejdic i Finci. I vec 100 godina ili koliko vec postoje je tamo status quo - spolja gladac iznutra jadac.
Ali da se vratim na nas.
Svima je naravno bilo jasno da tako intenzivan angazman zapada ne moze trajati zauvijek. Prvo je prestalo ekonomska stimulacija, tamo negdje pocektom 2000-ih sa zadnjom donatorskom konferencijom, otprila pet godina poslije toga otisla je i vojna sila (SFOR), a cirka pet ili malo vise godina kasnije i OHR se pasivizirao.
U tih prvih 15-ak godina se na prvi mah se mozda i moglo govoriti o nekakvim pobjedama drzave, ali vec godinama unazad je svima jasno da su i to bile simbolicne pobjede jer nista od svog tog pritiska nije pustilo korijenje niti je doslo do unutrasnjeg pomirenja, a potom i napretka. Od trenutka kada je splasnuo i taj treci stub (OHR tj. Aktivni intervencionizam stranaca), upravo iz razloga sto se nista nije primila, drzava je pocela stagnirati ili cak krenula unazad jer vec godinama na svaku simbolicnu pobedju dodju dva simbolicna poraza. To se potrdvilo i u ovom slucaju jer ako je pobjeda drzave (simbolicna ili velika) suspenzija Dodika na sest godina, onda je isti takav (simbolican ili velik zaokrozu sam, ali onda to vazi i poraze) poraz drzave kad ga nije mogla privesti i kad mu je podrsku pruzila trecina drzavnih diplomata, a MVP potom priznao da im ne moze nista.
Povrh svega, svi vec danas znaju da dogodine u oktobru drzavu ceka jos jedan poraz poslije izbora jer se Komsic vise ne moze kandidovati pa drzavu ceka grcevita borba ne da nesto pobjedi vec da odbrani tj da ne izgubi i drugu trecinu predsjendistva i posljedicno i drugu trecinu diplomata.
Ne znam ko ce biti zamjneski kandidat, ali cak i ako taj pobjedi i drzava odbrani poziciju zbog toga ce ponovo buknut novi/stari front ovaj put u Federaciji jer ce se po starom receptu otegnut formiranje Federalne vlasti sve dok se HDZ na federalnom nivou ne obešteti za predsjednistvo.
Sve u svemu, ciklicni proces presipanja iz supljeg u prazno u kojem se demagogski stalno izmisljaju nekakve pobjede.
i sad nemaju tih problema.
