Sto se tice vjerovanja u dobrotu, slobodu, ljubav i slicne stvari, meni je uvijek bilo cudno kada se to postavlja na taj nacin, da li neko vjeruje u to ili ne, nekako su mi to izlizane fraze.toska wrote: ↑08/11/2024 21:24apsidejzi wrote: ↑07/11/2024 14:06Ima jedan mali problemcic u ovoj tvojoj definiciji. Ja kao nevjernik mogu biti dobar koliko god hocu, nece mi piti vode. Neko ko je vjernik ali prakticno nema mnogo od vjere hoce. Bice malo dzehenema ali kad tad ce uci.skupljac_zeljeza wrote: ↑07/11/2024 11:57
Vjera je težnja dobru jer čovjek i nije stvoren melekom/anđelom, a nije ni iz svijeta džina nego nešto između pa njegov izbor dobra je prvenstveno dobro za njega, ali i okruženju. Neko sebi želi dobro više, a neko manje i dobro je što je tako. Ne znam čovjeka koji bi želio biti anđeo da nema mogućnosti izbora. Nije džennet mjesto ljudi bez gijeha nego onih kod kojih je bilo više dobrih djela nego loših.
Tačno, valjda, samo život i praksa pokazuju svašta.
Nevjernik bi značilo neko ko ne vjeruju ni u šta, sveo je svoju životnu filozofiju samo na zadovaljavanje prirodnih nagona, a zakona i morala se drži koliko je neophodno da ne bi bio odbačen, pogotovo morala kojem ne vidi nikakav smisao i redovno će ga kršiti u slučaju da nema posljedica po njega. Takvi su obično puni i negativnih misli o bližnjim i daljnjim (zavist, oholost, mržnja, sebičnost...).
Ateista, koji se tako izjašnjavaju, opet ima raznih, od gore pobrojanih osobina do svima poznatih koji vjeruju u humanost, pravdu, velikodušnost, dobrotu, slobodu...
Iskreno, ovi zadnji ne razmišljaju logično, ako nema boga zašto vjerovati u bilo šta navedeno, kao da nisu izveli sve posljedične zaključke i podzaključke (dopuštam da možda ovdje griješim) ili ipak vjeruju u neku višu silu?
a svi znamo da postoje i "vjernici" koji su čisto zlo, njihovo "vjerovanje u Boga" nema nikakvo značenje ni njima samim, forma bez ikakve obaveze, hint: ratni zločinci, tako da samo izjašnjenje vjernik ili ateista ne mora odgovarati stvarnom unutrašnjem stavu.
samo razmišljanje...
Da me neko pita vjerujem li u dobrotu, uopste ne znam sta bih rekao jer nisam siguran sta tacno znaci to pitanje. Smatram da postoje ljudi koji su po mojim kriterijima dobri, ali ne svi i smatram da niko nije savrsen, da svako ima svoje dobre i lose momente.
Ako govorimo o tome zasto ja radim nesto dobro od cega nemam koristi, ili ne radim nesto lose iako za to ne mogu biti kaznjem na ovom svijetu, ako se vec ne bojim neke vise sile, odgovor bi bio empatija prema drugim zivim bicima. Ne zelim da meni neko radi nesto lose i sto mi smeta, da me ugrozava na bilo koji nacin, pa na isti nacin gledam i druge ljude i ne zelim ni ja njima to da radim. Ako znam da ja budem sretan kad mene neko obraduje, onda mi je isto tako drago da i ja druge mogu obradovati. Pored toga naravno ima uvijek i onog sebicnog razloga - ako si OK prema drugim ljudima vise ce te postovati i samim tim mozes imati i neke koristi, ali nije to jedini razlog, bar ne meni, ima razlicitih ljudi.
Dakle, ljudima koji imaju empatiju nisu potrebne nikakve nagrade i kazne da rade dobre stvari a ne rade lose, bilo da govorimo o ovozemaljskim zakonima i kaznama ili o kaznama i nagradama nakon ovog zivota. Sve se ovo odnosi i na druge nabrojane stvari.
Prica o zadovoljavanju samo fizickih nagona nema veze sa vjerovanjem u bilo sta, ima puno stvari koje ljudi rade iz zabave i nisu vezane za osnovne nagone, najcesce se to odnosi na ljude koji imaju zadovoljene osnovne potrebe i imaju dovoljno vremena, para, energije i drugih resursa da se zabave na razne nacine. To rade i oni koji vjeruju u nesto i oni koji ne vjeruju. Neko ce to raditi u skladu sa gore navedenim da ne ugrozava druge, neko nece i slicno. Neko ce dio resursa posvetiti da nekom pomogne, a motivi mogu biti razliciti - neko iz iskrene empatije a neko zbog neke koristi, bilo na ovom ili onom svijetu.
