swanfilter wrote: ↑12/05/2025 22:38
Dok vi pokusavate naci naznake moralnog i da zbog toga ima nade, tamo su spremni i vlastiti rod ubiti jer nije sa njima.
Vec odavno nikakve to veze nema sa jevrejskom drzavom i jevrejskim narodom.
1992. su moji roditelji ostali bez posla. U tadašnjoj Banjaluci. Merhamet je dijelo pomoć nekad. Telefon nam je bio isključen i signal je bio puštan samo kad bi bilo potrebno telefonom zastrašivati manjine, najavljivati im horor u noći, ne bi li se prepali i napustili kuću.
Živjeli smo od buvljaka na kojem je moja mama (malo je sto spomenika da joj dignem za života!) prodavala sve što nam nije bilo "zavareno za pod" (začudili biste se kako su figurice iz Kinder-jajeta bila najtraženija roba).
Muškarci iz moje kuće su odvođeni, pa vraćani, o torturi pred nama nisu pričali.
I onda se pojavi majka moje drugarice iz razreda, Srpkinja 1/1, s punim gepekom hrane u po bijela dana da svi vide i s rečenicom "dok ja imam šta jesti, imaćete i vi".
I moj komšija, Srbin 1/1, porijeklom iz kraja u kojem u onom ratu nije bilo partizana, dođe na početku policijskog sata da sjedi s nama do zore i čuva nas. Ili odvede mog brata na spavanje kod sebe, sin mu je s mojim bratom išao u školi, da se ne traumira noćnim upadima.
I moj cijeli razred koji kažu da neće na ekskurziju bez nas troje manjinaca, a mi nemamo da platimo i nemamo dokumente s kojima možemo preći granicu. Pa nam drugarica iz razreda obezbijedi sponzora putovanja, jer joj je otac bio neki ratni direktor. I neki drugi ćaća se pobrine da dobijemo dokumenta s malo drugačijim imenima.
Meni je, iz tih, sasvim ličnih razloga, jako, jako važno da kada vidim priču da neko kontrira svojima u vrijeme mraka i ludila, u vrijeme kad je najlakše biti većina, ili bar ćutati i ne talasati, da pokažem da ima bar jedna osoba koja stoji na suprot tom mraku.
U nekim ljudima ima morala i u najcrnjoj noći.