Smatram sebe realistom, sa određenim zdravim fluktuacijama od pesimizma ka optimizmu i obrnuto.
Sve što sam pisao, zvučalo to nekom kao pljuvanje ili hvaljenje, nikad ništa nisam slagao, možda jesam na određeni način prenaglasio i malčice dramatizirao, no svi smo skloni tomu, jebiga. No znam da zaista ništa nisam slagao niti izmislio. Sve se može i provjeriti.
Što se tiče @_BataZiv_0809 uspješnog biznisa i svega toga. Volio bih da smo imali više vremena pa da sjednemo da ti uživo objasnim i prepričam neke stvari. Da ti crno-na-bijelo pokažem šta ustvari znači imati svoju firmu koja se prije svega bavi veleprodajom i javnim nabavkama, a da nisi dio političkog niti bilo kojeg drugog establishmenta. Šta znači svakodnevna borba sa vjetrenjačama i sveopće reketarenje od strane svih mogućih nivoa državnih govana.
Na površini to sve izgleda bajno, ali je daleko od toga.
Naravno da nije crno, i ja sam prezadovoljan svojim postignućima ovdje i svojim životom uopće, daleko od toga da nisam. Da može bolje, uvijek može bolje, ali može i puno puno gore.
Kad kažem da ne idem zbog para, stvarno to i mislim. Baci me bilo gdje na svijetu, uz sve jezike koje znam, znanje koje imam i ove ruke i noge, zaradit ću mamu mu jebem pa gdje god da sam. To mi zaista nije ni među prvih deset razloga za odlazak.
Ali isto tako ne idem ni iz obijesti, niti oholosti, niti ono čisto što mi se može. Prevelik je ovo zalogaj da bih odluku za učiniti isti donio tek tako, paušalno.
Što se tiče izlazaka i druženja, pošto mi je kompletno društvo i moje i ženino svakako već van BiH, mi osim ovako nas troje nigdje i ne izlazimo niti hodamo već godinama, tako da sumnjam da će mi to faliti.
Drugo, procedura je dugotrajna sama od sebe, kao i svugdje, more so in NZ jer su oni po prirodi flegme i sporači.
Ja sam još 2018. sa tada zaručnicom pričao o tome i njoj je na prvu ta ideja bila super, ali se nismo plaho "dali u to", ostalo je na nivou ideje sve dok se nismo vjenčali, a onda je došao CoViD i jebiga, tu je sve stavljeno na pauzu.

Fast-forward par godina, u međuvremenu napravim kuću, žena zatrudni, rodi se sin, svašta se nešto izdešavalo, i počnemo opet o toj bajnoj migraciji da pričamo.
Uz dijete, ženu, kuću, firmu i sve ostalo, nađem malo vremena da istražujem konkretno šta i kako, i nađem da je sve ovo najbolje preko ovlaštenih agencija odnosno ovlaštenih immigration advisera jer je proces dugotrajan i zahtjevan te je lako napraviti grešku koja te može koštati nešto novca ali i puno vremena. Iako, realno, smatram da bih sve mogao i sam, samo da sam imao malo više vremena.
Od Novembra 2023. je krenulo for real, od polaganja jezika za IELTS (prvo ja odmah na početku, pa evo nedavno i žena), pa onda slanja sve moguće dokumentacije za priznavanje diplome od strane Engineering NZ što je trajalo skoro pa pola godine (dva mjeseca čekanja nekih izvoda iz plana i programa sa ETF-a, pa tri mjeseca čekanja ENZ) da kažu dobro je, možemo smatrati da si inžinjer
Kad sve to spremiš, ide definitivno najteži dio, a to je potraga za poslom. Koliko god ti imao iza leđa i NZ Shores agenciju, i sve priznato i papir da maltene kao da si dole završio sve to, samo odbijenica za odbijenicom.
Za vizu za koju smo mi imali najviše šanse, straight-to-residence visa, ti treba ugovor za posao.
Za 99.9% oglašenih poslova na SEEK i LinkedIn, ti treba da već imaš vizu i radnu dozvolu.
Začarani krug.
I bukvalno pukom srećom, za posao i firmu gdje sam se najmanje nadao i poslao prijavu onako površno (državna je firma u pitanju, nešto nalik našoj Elektroprivredi i Elektroprenosu zajedno), sve prođe lijepo, tri intervjua, test, virtualni radni dan, i dogovor. Ugovor je potpisan sa waiting-period od tačno 210 dana.
Back to BiH - i dalje vodim firmu, radim ponude, tendere, tehničke dokumentacije, podršku klijentima, isporuku robe, instalaciju raznoraznih rješenja.
In the meantime, zovi mamine rođake koji su na NZ otišli prije pola stoljeća i koji mi ni ime ne znaju, da ti pomognu makar u pronalasku adekvatne nekretnine kako bi uopće imao gdje kad već sletiš dole.
Uz ugovor i zahtjev za vizu, šalji sve moguće papire koje ste ikad ugledali u životu, sve bukvalno do izjave (malo karikiram ali tu je negdje) kumova kako smo žena i ja zaista dobar par
Žena ovdje dobije ugovor u drugoj školi (nikad za stalno već 12 godina), malac se razboli, sve to prođe, ti ne spavaš danima noćima, ne znaš gdje udaraš, a dani idu.
Hektična godina je iza mene, itekako.
Viza odobrena, do tad već potrošeno na prevode dokumenata, na "nostrifikaciju" diplome i radnog iskustva, na advisere, i na zahtjev za vizu cca 12000 KM. Hajd prodao sam kola pa sam to nekako izmogao s pola para, druga polovica otišla da ženi zbavim auto da imamo čime vozit malca u vrtić i da ima ona čime na posao. Ja idem busom na posao, s ruksakom na leđima, i predobro se osjećam, na slušalicama vazda MaiFM, učim Te Reo Māori.
Kupuj karte za avion, sunce ti jebem, skoro punih pet mjeseci unaprijed i opet ode 4800 KM, i to sa samo po jednim koferom.
Traži u-haul kompanije za preseljenje stvari, misliš nema ih puno, kako god sabereš, ima tu kubika bogtenejebo k'o da dole nema ništa kupit'.
U međuvremenu i dalje radiš da to sve isfinansiraš plus kredit za kuću koji ide neumoljivo.
Nuliraš dobavljače, samo što završiš s jednim dolazi narudžba za njegovu robu, kupac ti ima odgodu od 60 dana, a ti hoćeš da nisi nikom ništa dužan. Ma ludilo.
E, al' nisam smršao ni grama, nit imam ijednu novu sijedu, tako da, dobro je to sve
Nađeš dole kuću za rentu, fina lokacija, ovi daleki rođaci sve ispitali, sve je OK, plate oni kauciju za mene, šalji pare dole da nisam nikom dužan.
Nisam još ni otišao, a već sam donji skoro pa 20k KM, doduše mislim da do prve plate dole (isplaćuju se dvosedmično, svaki 14. dan) i nemam više nikakvih troškova.
Pred polazak će ženina kola na bubanj, i to nam je neki početni kapital za dole dok se ne "zakopiti".
Slatke muke
I sve to kad vidiš, opet postoji velika šansa da mene prvog dole nakon par mjeseci opali nostalgija koja me nikad do sad nije opalila, i da kažem jebo sve ovo hajmo nazad.
Ništa nije zagarantovano niti sigurno. Vidjet ćemo.
Ja samo znam da ne bih sebi nikad oprostio da ne probam.

