Prvo što mi je za bosansko oko na tom sajmu i okolo njega jesu ogromni plakati Šešelja, gdje on reklamira neke svoje knjižurine u kojima relativizira i rat i genocid u Srebrenici. Izdavačka kuća mu se zove Velika Srbija doo. Na sajmu nesnosna gužva, u prolazu vidim Vuka Draškovića i onog ludog doktora koji je tvrdio da je korona najbezopasnija bolest na svijetu. Duša moja kaže da smo se mimoišli sa Šešeljom. Nemam neku želju da ga upoznam, iskreno. U jednoj od sala sajma gostuje Kusturica, čujem ga kako govori nebuloze o nekom novom svjetskom poretku. Na sajmu svoj paviljon ima i vlada RS -a, tu je bio skup na kojem se govorilo kako sa obje strane Drine živi isti narod, kako Drina nije granica itd...
Čovjek dođe na sajam knjiga i očekuje sajam knjiga, a upadne na nešto što bih nazvao festivalom srpskog nacionalizma: Karađorđe, ikone, Kosovo, zavjere sveta protiv Srba, Njegoš i istrage poturica, Srbi i Rusi kao braća, Srbi i Kinezi u zajedničkoj borbi protiv američko - njemačko - vatikanskog nacionalizma, Krajina, probijanje Koridora, pa još malo Kosova, pa još malo manastira, pa knjige u kojima Nele Karajlić sere protiv Sarajeva, pa nekakav skup posvećen Miliću od Mačve.
Imam jak želudac i rijetko me šta može i iznenaditi i iznervirati, ali sam požalio jer sam došao na taj "sajam". Jer to nije sajam knjiga, to je sajam srpskog nacionalizma, iskrenije, to je sajam četništva umotanog u razne tkanine i razne boje.
Muka mi bila od tog kao sajma, hajmo ljubavi u "grad", hajmo malo da vidimo Kalemegdan, Knez Mihajlovu, hoće draga u tržni centar Ušće. Hajd. Idemo hodati po Beogradu, kao da tu posljednjih 20 godina nisam bio minimalno 25 puta. Posljednji put u BG sam bio 2021, bila korona pa se jedino tamo moglo otići, bez onih korona mjera i gluposti.
Ovaj BG kojim sam hodao dva dana u oktobru 2024 drugačiji je od BG kojim sam hodao 2001. i 2021. U gradu i među ljudima je čudna atmosfera, neki sveopšti grč, kao da se čeka nešto veliko. Nešto u čemu će BG i Srbija učestvovati. Kao da se čeka rat, a atmosfera u BG kao da je u nekom primirju. Recimo kao primirje koje je bilo u Sarajevu 1994. ili tromjesečno primirje koje smo imali početkom 1995. Srpko radovanje pobjedi Trumpa nije slučajno.
Beograd, Srbi i Srbija nešto čekaju. Šta? Čekaju priliku da se obračunaju sa onima koje smatraju svojim neprijateljima, da dovrše "posao" u Bosni, da vrate Krajinu, da se ponovo obračunaju sa Albancima, ali da se obračunaju sa svim onima koje srpska politika i nacionalizam smatraju svojim neprijateljima. To nisu samo Bošnjaci ili Albanci, srpski nacionalizam imaju vrlo neprijateljski stav i prema drugim pravoslavnim narodima, prema Vlasima odnosno Cincarima (pripadnici tog naroda dežurni su krivci za sve loše što se desi u Srbiji, za kriminal, za alkoholizam, inceste, ljenost), u medijima se ismijavaju Rumuni i Bugari kao lijeni loši i glupi ljudi. U posljednje vrijeme srpski nacionalizam ismijava i napada na Grke i Ukrajince, podgrijavajući mržnju prema ovim narodima. Najvažnije za nas: Službena Srbija pogonjena otrovnim nacionalizmom neprekino podriva Bosnu i Hercegovinu i ne odustaje od toga. Zašto?
Zašto? Šta je to srpski nacionalizam i šta ga podgrijava? I djetetu od sedam godina je jasno: Srbija i srpski nacionalizam glavni su generator nestabilnosti u ovom dijelu svijeta već više od 200 godina. Svi ostali nacionalizmi i "- izmi" samo su reakcija na srpski nacionalizam koji ne popušta i ne odustaje od svojih ciljeva i pravaca.
Evo recimo jednog primjera. Nekad ljetos u Srbiji je održana "naučna konferencija" o srpskom Dubrovniku. Mrtvi - 'ladni u Srbiju se okupili učeni ljudi i utvrdili da je Dubrovnik zapravo srpski grad, da se u njemu oduvijek govorio srpski jezik, da su njegovi naučnici i umjetnici zapravo bili Srbi i da je u tom Dubrovniku sve bilo i ostalo - srpsko.
Mi ovdje znamo da se sa srpskim nacionalizmom nije šaliti. Vidjeli smo to 1992-1995. Ali da ga pokušamo razumjeti.
Evo nečega što vrijedi poslušati.
Nisam nikada nešto razmišaljao do ljetos o Svetom Savi, mislio da je bio svetac iz ranih vijekova kršćanstava, ali nije. Sveti Sava ili Rastko Nemanjić živio je u doba Kulina Bana, nije bio neki svetac, nego pravnik, moj kolega. On je za potrebe crkve u Srbiji preveo i prilogodio vizanstijske zakone i tako je nastala knjiga "Nomokanon". Ta knjiga "Nomokanon" ili Zakonopravilo jeste "manual" srpske pravoslavne crkve i svih srpskih nacionalalističkih pokreta i političkih stranka. Šta piše u toj knjizi od skoro 900 strana? Pa piše da su katolici, jevreji i muslimani jeretici. A aa sa jereticima ne treba postupati nježno.
https://milos.io/savino-zakonopravilo-2-mac-istine/
U verziji kršćanstva koju predstavlja Sveti Sava, Isus nosi mač. Ta simbolika nije slučajna. Danas bi možda nosio Sijač smrti ili vozi tenk M84.
https://www.dialogos.ba/sta-je-sveti-sa ... muhammedu/
U svom Zakonopravilu, za kojeg dr. Miodrag M. Petrović, historičar kanonolog kaže: “Srbi nemaju ništa vrednije od te knjige Savine, bilo šta da uzmemo. Ništa ne postoji što bi ovu knjigu moglo da nadraste. Ona je najveća srpska knjiga.”
Zanimljivo da kod drugih pravoslavnih naroda, kod Bugara, Grka, Makedonaca, Ukrajinaca, Rumuna nema ekvivalenta kulta Svetog Save niti nacionalizma pogonjenog religijom, što je je otprilike ekvivalent onoga što se naziva "politički islam".Nedavno objavljena knjiga profesora Dragana Veselinova, profesora s Fakulteta političkih nauka u Beogradu, Moj Bog – pitajte popa, uzburkala je srpsku javnost, a u svom gostovanju na Mondu, rasgolićujući mitove o svetom Savi kazao je sljedeće: “Sveti Sava nije bio Srbin niti je bio velikosrbin, nije je rekao za sebe da je bio patrijarh ili pravoslavac, o tome govore samo ljudi koji učestvuju u izgradnji kulta ‘Sveti Sava’. On nije ono što se uči u školama, nije stvorio prosvetu, nije stvorio školski sistem, nije opismenjavao narod, nije bio teolog. On je bio hrišćanski nacionalista.”
Sveti Sava je “predavao patricističku verziju hrišćanstva ̶ to znači, to vam saopštavam i u to nema sumnje, a ko sumnja ubiću ga. Odmah ide anatema. E to je problem pravoslavnog hrišćanstva što ne trpi sumnju i rivalitet. Odmah napada.” – izjavio je profesor Veselinov za Mondo.
Što se mene i BG tiče, imao sam čudan osjećaj da ljudi u Srbiji kao da čekaju neki signal da obuku uniforme, uzmu oružje i krenu u rat.
Šta vi mislite o ovome?
