Tenkom ću te gađat’, moja mala
Vildana Selimbegović
Benjamina Karić je ovaj grad strefila kao nepogoda i navodno solomonsko rješenje nakon desanta na izbor Bogića Bogićevića. Ispostavilo se da veću kaznu nismo mogli dobiti
Nije smiješno, urnebesno je kad se Nenad Stevandić dohvati mikrofona pa počne da zavija glumeći Baju Malog Knindžu. On odavno ne krije da želi biti veći i od pravog Baje u Republici Srpskoj: dan kada je Ustavni sud Bosne i Hercegovine poslao u historiju entitetski izborni zakon slavio je agresijom na Đorđa Balaševića, vjerujući - valjda - da je narod toliko željan kruha i igara da će olako preći preko još jednog cirkusa kojim su se Baja Mali i Baja Veliki narugali NSRS-u. Uostalom, i jedan i drugi furaju kampanju po sve slovu i zakonu Bosne i Hercegovine, začinjenom odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta, kojeg navodno ne priznaju. No, ni Stevandiću se neće omaći da zapjeva i sve po zakonu, za to sam prvi, ne bi bilo ove krvi da je bilo sve po zakonu! Iako je baš vlast je vlast ideja, cilj i pomama za lomljavom bagrenja svake vrste. Metode Milorada Dodika godinama već prolaze kod glasača, naročito kod brojača, nad njima se - zarad ljubavi prema Bosni i Hercegovini - zgražavaju političari većeg entiteta, ali im već odavno nisu gadljive. Štaviše.
Glavni grad naše zemlje sav je u znaku tenka. Još je pod ceradom, ali je parkiran nadomak Druge gimnazije, a njegova cijev uperena u glasače čak dvije općine: Centra i Novog Sarajeva. Na tenku je gender korektna posada, kandidatkinja Benjamina Karić, koja juriša na Novo Sarajevo i kandidat Srđan Mandić, koji bi da ostane u fotelji Centra. Oni što imalo pamte kako su ovo dvoje, ne tako davno, razmjenjivali međusobno tešku artiljeriju na društvenim mrežama, otkrivajući zapravo da se ni jedno ni drugo ne bave poslom, već postovima, mogu sebi u njedra zapjevati lake patriotske note. Izbori su vremena (ne)principijelnih koalicija, pa je Mandić brže-bolje otišao na posao i potpisao potrebne papire da bi grandiozni oklopnjak poslužio svrsi. Već su to jednom probno odigrali s kraljem Tvrtkom, združenim snagama se narugavši Komisiji za nacionalne spomenike BiH. Ona je željela udomiti Tvrtka, a on joj je dao suglasnost za izložbu na otvorenom koja ima samo jedan eksponat, spomenik preko puta državnog Predsjedništva. Sad su naravno veći ulozi, Tvrtko jeste bio kralj, ali u igri su vlastite kraljevske pozicije, pa se poseglo za puno bližom prošlošću. Elem, odlučili su zajahati tenk na slavi Specijalne jedinice MUP-a RBiH, legendarnim sarajevskim specijalcima. Duže od desetljeća traje debata o spomeniku i jedino što nikad nije bilo sporno jeste da su specijalci Bosne zaslužili spomen-obilježje: njihovom podjelom je najavljen rat Sarajevu, oni su - iako desetkovani - imali snage da se postroje i povedu odbranu glavnog grada BiH. Oni su imali hrabrosti da Sarajlijama, suočenim sa tada četvrtom vojskom svijeta, obećaju odbranu svojim tijelima i nisu nas iznevjerili. U onim prvim danima i mjesecima bili su sveprisutni, odgovarajući interventno na pozive teritorijalaca, ostali su do kraja udarna pesnica MUP-a i Armije BiH. Predug je spisak njihovih uspjeha i predugačka lista njihovih (i naših) gubitaka. Prvom komandantu Draganu Vikiću pjevali smo pjesme, njegovog zamjenika Kemala Ademovića i drugog komandanta Odreda Bosna, pamtimo po okršajima koji su zaustavili najveće ofanzive na Sarajevo. On se tada nije libio suočiti s agresorskim tenkovima, a danas je, kažu, jedva uspio odgoditi Benjaminino slavno skidanje cerade u finišu predizborne utrke?!
Eto gdje smo, slavu jedinice koja je branila grad, čiji su nam podvizi vraćali nadu i vjeru da je ideja zavnobihske Bosne i Hercegovine živa, jer su je oni svojom multietničnošću iz bitke u bitku potvrđivali, da će pravda trijumfovati, svijet shvatiti da je najveća opsada jednog grada nakon Drugog svjetskog rata zalog našem istrajavanju na zajedništvu, slobodi i principima jednakopravnosti za sve, bacili smo pod noge gradskoj upraviteljici koja bez mrve stida od našeg preživljavanja opsade pravi vlastiti igrokaz. Našim parama i ostacima rijetkog tenkovskog gvožđa osvojenog u ratu. I to manirima Enver Hoxhe. Samo su u Staljinovom i Hoxhinom svijetu bunkeri i teška artiljerija prijetili školama, u onom kojem navodno težimo njihovo je mjesto u muzejima. Tragikomična je debata vidi li se tenk iz Druge gimnazije ili ga pak zelenilo skriva, spomenik sarajevskim specijalcima mora da se vidi, ali valjda neko treba da razumije da nisu ginuli za tenkove već za slobodu i ljude. Braneći Sarajevo, oni su branili Bosnu i Hercegovinu i najmanje što su zaslužili makar je datum koji to simbolikom potvrđuje: što se naša specijalka ovim spomenikom nije bavila u prethodna četiri proljeća na vlasti, u onim sarajevskim aprilima kada su zgusnuti dani naših bolnih sjećanja, već je čekala da isplanira drugi mandat pa kad se - u strahu ili zbog sukoba interesa sa prvom damom SDA - manevarski prestrojila na pohod u Novo Sarajevo, tipovala vlastitu kampanju da se naruga našim uspomenama? I da ih brutalno zloupotrijebi, istim onim intenzitetom kojim zloupotrebljava ovlasti gradonačelnice.
Ona, koja živi u Centru i koja je - gle čuda - uspjela kupiti stan u zgradi kojoj je gradskim parama promijenjen krov (jedan od dva ukupno) i udarena nova fasada, također u Centru, brže-bolje sjetila se mame u Novom Sarajevu i sad je još skratila korito Miljacke samo na općinu na koju juriša. Pa je svojim potencijalnim biračima obećala ogradu na Vilsonovom, apsolutno nezainteresirana za sve druge potrebne ograde uz Miljacku. Obećala je i novi režim na Vilsonovom jer ona nije samo arhitektica naših gradskih života već i prva saobraćajka. Da je sreće i malo pameti, Gradsko vijeće bi zaustavilo njezine nezajažljive ambicije, no tu nade nema - to je ono isto Gradsko vijeće koje ju je podržalo u agresiji na kratke suknje u Sarajevu, koje joj je dopustilo da se igra spomenicima, krši konkurse, sadi kičaste dijamante po Baščaršiji i grubo gazi sve one vrijednosti koje je životom platilo 11.500 Sarajlija, među kojima i 1.600 djece. Alija Izetbegović je imao snage zaustaviti Cacu, devet sarajevskih specijalaca je poginulo u toj akciji, da bi ona na Kazanima podvlačila crtu života i smrti vrijeđajući Srbe i Hrvate koji su ubijeni na tom mjestu. Je li i njima spomenik pod istom ceradom? Benjamina Karić je ovaj grad strefila kao nepogoda i navodno solomonsko rješenje nakon desanta na izbor Bogića Bogićevića. Ispostavilo se da veću kaznu nismo mogli dobiti. Nasrtala je na svaku moguću pamet i zdrav razum, pritom gradeći partijsku karijeru ničim izazvana. Bit će da je jedina potpredsjednica ikakve partije koja apsolutno nije u stanju artikulirati niti jedan politički stav. A kamoli ga braniti. No, zato je visprena u korištenju blagodeti funkcije, makar to značilo da svojim (ne)opranim rukama dijeli svijetu baklave i ćevape.
No, nije do nje. Ona je samo rezultat, vrh piramide nesuvislog i neutemeljenog kadroviranja i politike - rodilo se, ljuljaj, pa makar i štetočinu. Njezin banjalučki pandan Draško Stanivuković, s kojim se slavno izljubila, ista je neprilika. Jelena Trivić, liderica Narodnog fronta, onih dana kada je Benjamina urbanistički rješavala komad Vilsonovog, u Banjoj Luci je otkrila drvo Dodikove porodične korupcije, ono na čijim je obećanim granama Stanivuković postao gradonačelnik. Benjamina Karić o korupciji ne govori, ona se njome obilato koristi u svojoj bestidnoj kampanji. Sarajlijama je obećala antifašizam, a servirala nam krajnje desni populizam dodikovske provinijencije. Oslanjajući se na najradikalniji dio Bošnjaka, onih što šire mržnju po društvenim mrežama, udara na ratne sentimente bez mrve poštovanja prema drugim i drugačijim, praveći od glavnog grada Bosne i Hercegovine kasabu za vlastite potrebe. Kupiće si top kad-tad.
