Dobra tema…danima razmisljam o postu koji cu napisati
Sta znam ne mogu reci da sam osjetio kokuzluk u onom klasicnom smislu rijeci jer stvarno nisam, roditelji su bili dobro situirani, a i ja radim i imam svoj dinar od 17-te godine (velikim dijelom potaknut razlozima koje cu naknadno elaborisati).
Medjutim roditelje su njihovi najblizi stalno vukli za rukav, a oni su im sto iz nekog osjecaja duznosti, sto iz bratsko-sestrinske naizgled bezgranicne ljubavi, stalno pomagali pocesto i naustrb sebe a i naustrb nas troje. Mnoge stvari su mi zbog njihove stednje na sebi/nama ostale uskracene, iako smo ih po redovnom toku stvari mogli priustiti. I to je yeben osjecaj i to je takodjer jedna vrsta kokuzluka. Mnogi ce reci da nije, jer onog osnovnog nikad nije falilo, ali ja smatram da jeste vrsta kokuzluka cije relikte osjecam.
Svi ti kojima su moji pomagali su vozili bolja auta od njih, vise hodali, bolje se oblacili i jos kad se sretnemo na porodicnim okupljanjima nadju za shodno da moje roditelje podjebavaju sto im je staro auto/mobitel i sl…
On tebi dodje pare, moli te na koljenima da mu posudis pod firmom da nema za hljeba maltene, da ce mu iskljucit struju, da ce ga izbacit na ulicu, a onda ti se pod nos pojavi sa novim autom i hvali se kako je putovao u Amsterdam
Naravno da nikad nisu pare vratili, niti ce ikad vratiti, niti ce ikad ukazati postovanje zbog toga, pisi propalo, jos smatraju da im se bilo duzno pomagati ili su izgubili pamcenje. Logy
Relikte tog kokuzluka/uskracivanja da bi se nezahvalnicima pomoglo itekako osjetim i vidim po sebi, kao sto rekoh.
Od toga imam relikte da MRZIM štednju, stiskanje, povraca mi se od škrtih ljudi, a narocito sam alergican na kukanje i stalne molbe za pozajmicama i ljude koji su cirkularno duzni i samim tim zive na tudji racun, a njihovi problemi moraju biti i svaciji problemi.
Bas me nesto nerviraju ovi pozivi na stednju energije, recikliranje i sav popratni folklor. Svjestan sam da sam Slaven, Dinarid i da smo mi narod koji voli da se kurci i da se fura i da ulaze u gotivu i da nikad necemo biti stedljive Svabe i da zato nikad necemo izmisliti Mercedes, Simens, Mile ni Roventu i sa tim sam se pomirio davno
Takodjer poseban mi je cejf proizvod koji je pred sam kraj baciti-nerviraju me strasno kreme, parfemi, kaladonti, dezodoransi, samponi kojih je ostalo malo pri dnu-to jedva cekam da bacim.
Vodim se motom kojeg je davno nekad
@Truba napisao “ko stedi-drugom stedi”, prisutim sebi i dragoj sve sto nam se svidja. Kad se javi mentalna kocnica da sam previse para potrosio i da mi je do plate ili narednog honorara ostalo manje nego sto sam zamislio da budem komotan, vrlo brzo je spustim mislju da se zivi u trenutku i da se pare moraju potrositi da bi se zaradile nove. I da sigurno necu pamtiti koliko sam para potrosio nego kako sam se osjecao sto sam priustio nesto sto zelim.
Duboko vjerujem da je moje samo ono sto sam potrosio (ali i poklonio) i nastojim uloziti novac i u sjecanja i uspomene, ali boga mi i stvari. Ako mi se svide cipele, odijelo, sat, jakna, majica, kosulja kravata i u okviru su dostupnog budzeta-ma kupujem bez razmisljanja. Ako mi se svidi turisticki aranzman za destinaciju gdje nisam prije bio- kupujem ga (nastojim barem 1x godisnje posjetiti grad/drzavu gdje prije nisam bio i to je stalna stavka). Volim pocastiti ruckom i turom u kafani, a ostavljanje baksisa svakom ko mi iole pruzi pismenu uslugu je pod moranje. Naravno, sve to u okvirima onoga sto mogu prustiti.
Sve se to na kraju opet meni vrati, zivot i svemir su ravnoteza. Ono sto ne mogu prisustiti o tome ne razmisljam. Imam doslovno mentalnu blokadu na neka namastavanja i zamisljanja nekog jet set zivota, te mi je najbolje ono moje sto sam mogao priustiti. Ko me poznaje sa podforuma auto, zna da je moja garaza iz snova jako skromna u novcanoj vrijednosti. A destinacije koje jos za zivota zelim posjetiti nisu nikakva teska egzotika (Amerike, prvo Juzna).
Sta god se dragoj svidi ja joj to kupim. Isto tako volim da mi je stan napucan, ne zalim para da u njega ulazem da mi bude sto ugodnije i da mi je vazda pun frizider hrane, pica, meze i grickalica i puna vitrina solidnih alkoholnih pica (vino, viski, dzin, u frizideru vazda 20 piva
).
Naravno to ne znaci da se rasipam bez ikakve mjere, nikad u zivotu nisam otisao u minus, nikad u zivotu nisam posudio pare osim od banke, zivu lovu ne dajem, provlacim shopping kartice gdje god mogu i tako da mi ne opterete komociju. Pare nikome ne posudjujem, dam samo onoliko koliko mogu halaliti, kukanja u startu vrlo bezobrazno prekidam recenicom da to ne mogu slusati, a pomazem samo roditeljima i onome kome se uvjerim da je pomoc prijeko potrebna i to na redovnoj mjesecnoj osnovi (SOS Djecija Sela, Pomozi.ba,Narodna kuhinja itd…ovo navodim zbog preporuke svima koji o tome razmisljaju, niposto kao samohvalu.).
Eto halalite sto je duzi post
znam, uložit će žalbu "ovu pojavu na glavi si ti uzrokovala"....mislim, prije ovaj nedostatak na glavi 
ne samo radi ekonomske računice nego i higijensko-zdravstvene.
