Kumanovo
Prema pojedinim izveštajima, nakon srpske pobede u Kumanovskoj bici, koju je srpska propaganda tumačila kao „osvetu“ muslimanima za poraz u Kosovskom boju 1389. godine[26], ranjeni Turci i Albanci su zajedno sa poginulima zakopani u zajedničku grobnicu.[4] Skopski nadbiskup Lazar Mjeda izveštava da su se nakon ulaska srpske vojske u kumanovska sela, mnogi stanovnici krili na tavanima svojih kuća. Vojska je potom palila kuće ubijajući ispred vrata ukućane koji su pokušavali da se spasu od plamena.[3] Isti izvor tvrdi da su deca ubijana bajonetima jer nije bio potrebe da se troši municija na njih.[3] Ratni dopisnik Kijevske misli (Kievskaya Mysl) sa Balkana, Lav Trocki, prenosi svedočanstvo srpskog vojnika da su mnoga sela u okolini Kumanova gorela, i da se taj prizor ponavljao uz prugu sve do Skoplja.[27]
Njujork tajms navodi da je između Kumanova i Skoplja ubijeno oko 3.000 osoba.[17]
Skoplje
Most nad Vardarom 1913.
Skoplje je bilo upravno sedište Kosovskog vilajeta i pred rat je, prema nekim procenama, imalo oko 60.000 stanovnika, od čega polovinu Albanaca i Turaka.[27] Iako je srpska vojska ušla u Skoplje bez otpora, izveštaji prenose da su srpski odredi u narednom periodu bacali oko 20-30 Albanaca u Vardar svake noći.[3][28] Prema raznim izveštajima, najgore zločine su činile paravojne formacije, srpski komiti, koji su sprovodili teror nad muslimanskim stanovništvom.[4][27] Grupe pijanih vojnika su noću provaljivali u kuće i otimali i klali, a zabeleženi su i brojni slučajevi silovanja žena i devojčica.[4] Dešavalo se da srpski četnici ubiju Albance na ulici, bez da ikome odgovaraju.[4] Ubijeni Albanci često nisu sahranjivani, jer je zemlja bila smrznuta tokom zime, pa su leševi bacani u bunare. Navodno je izbrojano 38 bunara u okolini Skoplja punih albanskih leševa.[4] Skopski nadbiskup Lazar Mjeda (Lazer Mjeda) izveštava da se iza gradske tvrđave nalazio veliki jarak u koji je bačeno više od stotinu albanskih leševa i da se u mestu Kisela Voda nalazi jaruga koja je masovna grobnica 80 Albanaca.[3] Rajhpost (Reichspost) navodi slučaj pacijenata Albanaca u skopskoj bolnici kojih je tokom prvog obilaska bilo 132 da bi ih sledeći dan bilo 80 a dan posle toga jedva 30. Albanskim pacijentima je uskaćivana hrana i piće, pa su neki umrli od gladi. Mnogi su živi bačeni u Vardar.[4]
Očevici prenose da su vojnici međusobno pričali o ubistvima i pljačkanju Albanaca, kao da je to nešto sasvim normalno.[27] Masa ljudi je dolazila čak iz Šumadije da pljačka okolna albanska sela.[27] Neki su odvodili konje i stoku a neki su čak skidali prozore i vrata sa albanskih kuća.[27] U izveštaju međunarodne komisije se navodi izjava Vasila Smileva, skopskog učitelja, koji je bio svedok kada su srpske trupe masakrirale albanske izbeglice, šezdesetak muškaraca i žena, u blizini sela Butel.[29] Smilev je ovaj zločin nakon toga prijavio ruskom konzulatu. Austro-ugarski konzul u Skoplju fon Hajmrot izveštava da je celo Skoplje videlo sela koja gore.[28]
Procenjuje se da je oko 2.000 Albanaca muslimana poklano u području Skoplja.[4]
Niš
Srpska vojska je mnoge ratne zarobljenike i ranjenike prebacivala u Niš. Poznati ratni dopisnik Hermenegild Vagner (Hermenegild Wagner), koji je izveštavao za londonski Dejli mejl, bečki Rajhpost i Njujork tajms[30], je tokom trodnevnog boravka u Nišu novembra 1912. godine bio svedok nečovečnih postupaka prema albanskim i turskim zaborbljenicima.[4] Isti izveštaj prenosi da je srpski kralj Petar prilikom obilaska bolnice u Nišu, nakon što mu se jedan vojnik požalio da su Albanci pucali na njega otetom puškom, izjavio: "Svinje će platiti za to!"[4] Pojedini izveštaji ocenjuju da su zarobljenici i ranjenici u Nišu i Beogradu služili samo za pokazivanje.[4]
Istorijski institut u Prištini govori o postojanju koncentracionog logora u Nišu u koji su odvođeni Albanci. Pozivajući se na dokumente srpske arhive[31], kosovski istoričari prenose da je 27 oktobra 1912. godine 650 Albanaca poslato u logor u Nišu, a 30. oktobra još 700 njih.[32]
Priština
Prilikom napada srpske vojske na Prištinu u oktobru 1912. godine, izgleda da su Albanci, predvođeni turskim oficirima, zloupotrebili belu zastavu na gradskoj tvrđavi i na taj način ubili mnoge srpske vojnike.[3] Nakon toga je usledila surova odmazda srpske vojske. Izveštaji kažu da je odmah po ulasku u grad, srpska vojska je započela "lov" na Albance, vršeći pokolje kojima je prištinska populacija "doslovno desetkovana".[4] Nakon toga, vojni komandant Božidar Janković je primorao glavešine grada da pošalju telegram zahvalnosti kralju Petru.[3]
Broj ubijenih albanskih stanovnika Prištine u prvim danima srpske vlasti se procenjuje na 5.000.[3][17]
Ferizović
Železnička pruga iz Ferizovića 1913.
Prilikom srpskog zauzimanja Ferizovića, lokalno stanovništvo je pružilo odlučan otpor. Prema nekim izveštajima, žestoke borbe za Ferizović su trajale tri dana.[4] Po zauzeću grada, srpski komandant je naredio da se izbeglo stanovništvo vrati kućama i preda oružje. Kada su se preživeli vratili, oko 400 ljudi je masakrirano.[17] Nakon toga, usledilo je pustošenje albanskih sela u okolini Ferizovića. Srpski odredi su provaljivali u velike bogate albanske kuće, čineći pljačke i ubistva.[27]
Regujući na izveštaje o zločinima, srpski konzul u Skoplju je rekao da je u Ferizovićima bila zlouptrebljena bela zastava, i da je 1.200 Albanaca ubijeno u borbi.[28] Nakon pripajanja Kraljevini Srbiji ime grada je promenjeno u Uroševac, po srpskom caru Urošu.
Đakovica
Srpski i crnogorski oficiri u Đakovici 1913. godine.
Među gradovima koji su stradali od srpsko-crnogorske vojske, pominje se i Đakovica. Njujork tajms prenosi da su ljudi na vešalima visili sa obe strane puta, i da je put za Đakovicu postao „aleja vešala“.[17] U području Đakovice su delovale crnogorske policijsko-vojne formacije pod nazivom Kraljevski žandarmerijski kor, u narodu poznatije kao krilaši, koje su počinile mnoge zloupotrebe položaja i nasilja, uglavnom nad nehrišćanskim stanovništvom.[33]
U Đakovici je sprovođeno i nasilno pokrštavanje katolika u srpsku pravoslavnu veru. Bečki Neue Freie Presse (od 20. marta 1913.) izveštava da je 7. marta pravoslavni sveštenik uz pomoć vojske nasilno pokrstio oko 300 đakovičkih katolika u pravoslavnu veru, a da je franjevac Pater Angelus, koji je odbio da se odrekne svoje vere, bio je mučen i potom ubijen bajonetom. Istorijski institut u Prištini navodi da je Crna Gora pokrstila preko 1.700 Albanaca u srpsku pravoslavnu veru u oblasti Đakovice marta 1913.[32] Savremeni albanski istoričar Zef Mirdita govori o "sistematskom progonu katoličkog klera" i ubistvima katoličkih prvaka.[34] On navodi podatak da je iz đakovačke oblasti tokom 1913. godine prevedeno u pravoslavlje oko 12.000 Albanaca katolika.[34]
Prizren
Nakon što je srpska vojska ostvarila kontrolu nad gradom Prizrenom, usledile su represivne mere nad civilnim stanovništvom. Srpski odredi su provaljivali po kućama, pljačkajući, vršeći nasilja i ubijajući, bez obzira na pol i godine.[4] Oko 400 ljudi je "iščezlo" tokom prvih dana srpske vojne uprave.[4] Leševi su ležali na ulicama, a prema izjavama očevidaca tih dana je oko Prizrena bilo oko 1.500 leševa Albanaca.[3] Pritom, stranim novinarima nije bilo dopušteno da idu u Prizren.[3] Nakon dejstava srpske vojske i paravojnih jedinica, Prizren je postao jedan od najviše razorenih gradova Kosovskog vilajeta i stanovništvo ga je prozvalo "Kraljevstvo Smrti".[4] Nakon svega, general Janković je primorao albanske glavare Prizrena da potpišu izjavu zahvalnosti srpskom kralju Petru za njihovo oslobođenje.[4]
Procenjuje se da je 5.000 Albanaca masakrirano na području Prizrena.[4]
Kada srpske trupe nisu uspele da pronađu konje za transport opreme dalje na zapad, upregle su 200 Albanaca prisiljavajući ih da nose 50-60 kilograma tereta sedam časova po noćnom maršu u pravcu Ljume.[4]
Ljuma
Glavni članak: Pokolj u Ljumi
Kada je general Janković video da albanska plemena Ljume neće dozvoliti srpskim trupama da nastave napredovanje ka Jadranskom moru, proglasio ih je za ljudski odrod koji treba pobiti[3], nakon čega je naredio trupama da nastave sa posebnom žestinom.[4] Vojska je masakrirala svo stanovništvo, muškarce, žene i decu, nikoga ne štedeći, i popalila 27 sela u oblasti Ljume.[3][4] Izveštaji govore o nečuvenim svirepostima srpske vojske, uključujući spaljivanje žena i dece vezanih za plastove sena, pred očima očeva.[4] Nakon toga, oko 400 muškaraca Ljume se dobrovoljno predalo srpskim vlastima, ali su odvedeni u Prizren, gde su poubijani.[3][4] Daily Telegraph je tada pisao da su "svi užasi istorije premašeni zverstvima koje su počinile trupe generala Jankovića".[4]
Na londonskoj konferenciji decembra 1912. odlučeno je da Ljuma ostane Albaniji, ali srpska vojska se nije povukla. Albanci dižu veliku pobunu u septembru 1913. godine, nakon čega je Ljuma je još jednom teško stradala u odmazdi srpske vojske. Izveštaj međunarodne komisije navodi pismo srpskog vojnika koji opisuje kaznenu ekspediciju krajem septembra protiv pobunjenih Albanaca. On piše da se "strašne stvari dešavaju ovde" i pita se "kako ljudi mogu biti toliko surovi da počine takva zverstva". U nastavku piše:
Srpska vojska u Ljumi 1912.
Ne usuđujem se da kažem više, ali mogu reći da Ljuma (albanska oblast pored istoimene reke) više ne postoji. Nema ničega osim leševa, prašine i pepela. Tamo su sela od 100, 150, 200 kuća, gde više nema ni jednog čoveka, bukvalno ni jednog. Skupljamo ih na gomile od 40-50, i probadamo bajonetima do poslednjeg. Pljačka je na sve strane. Oficir je rekao vojnicima da odu u Prizren i prodaju stvari koje su ukrali.[35]
U decembru 1913. godine, poslat je zvanični izveštaj velikim silama sa detaljima o pokolju Albanaca u oblasti Ljume i Debra, koji je izvršen nakon proglašenja amnestije od srpskih vlasti. U izveštaju se navode imena i prezimena osoba koje su ubili srpski odredi, često na najokrutniji način: spaljivanjem, klanjem, kasapljenjem bajonetima i tome slično.[14] Takođe se navodi detaljan spisak spaljenih i opljačkanih sela u oblasti Ljume i Hasa.[14]
Drač
Pozdrav sa srpskog primorja, propagandni poster iz 1913.
Drač je grad u središtu albanskog primorja, koji je Srbija okupirala i pokušala da učini svojom glavnom lukom. Po zauzeću grada, srpske trupe su 6. marta spalile više sela u oblasti Drača.[4] Izveštaji kažu da je u selu Zezi dvadesetak žena spaljeno u svojim kućama.[4]
Srpskim trupama koje su zauzele Drač je odmah bilo zapoveđeno da nastave dalje bez obezbeđenog snabdevanja, pa su morale da se oslanjaju isključivo na pljačku.[4] Pljačka je poprimila tolike razmere da su Srbi u Draču tovarili čitave brodove opljačkanom robom i slali za Solun, odakle je tovar dalje išao za Beograd.[4]
Debar
Debar je bio jedan od centara velikog albanskog ustanka u septembru 1913. godine. U odmazdi srpske vojske, albansko stanovništvo grada i okolnih sela je teško stradalo. Istaknuti srpski socijaldemokrata Dimitrije Tucović opisuje situaciju nakon izbijanja albanske bune:
Kada je buna izbila, vlada je preko zastupnika ministra spoljašnjih dela izjavila da će Arbanasi biti "primerno kažnjeni", buržoaska štampa je tražila istrebljenje bez milosti, a vojska je izvršavala. Arbanaska sela, iz kojih su muški blagovremeno izbegli, behu pretvorena u zgarišta. To behu u isto vreme varvarski krematorijumi u kojima je sagorelo stotinama živih žena i dece. I dokle su ustanici zarobljene srpske oficire i vojnike razoružavali i puštali, dotle srpska soldateska nije štedela ni njihovu decu, žene i bolesne.[36]
– Dimitrije Tucović
U decembru 1913. godine, Albanci su uputili zvanični izveštaj velikim silama, u kome se listom navode spaljena i opljačkana sela u oblasti Debra. Izveštaj takođe navodi imena i prezimena osoba koje su ubili srpski odredi, često na najokrutniji način (spaljivanjem, klanjem, kasapljenjem bajonetima i tome slično) i to nakon proglašene amnestije.[14]
Ostala mesta
Njujork tajms navodi svedočanstvo lekara Crvenog krsta da je general Živković blizu Sjenice pogubio 950 viđenijih Turaka i Albanaca.[17] U izveštaj austrijskog konzula se navodi da su mnogi leševi Turaka i Albanaca ležali pored pruge u Lipljanu 17. novembra 1913.[28] Takođe postoje navodi da je izvršen pokolj nad stanovništvom Gnjilana, a grad je spaljen i uništen, iako Albanci tog grada nisu pružali otpor.[4] Albanci su ubijani i u naseljima Trstenik, Vrban, Preševo, itd.[4] Nakon poraza u bici kod Brdice pored Skadra, srpske snage su počinile pokolj stanovništva u selu Barbuluš, uključujući starce, žene i decu.[4] Selo Staro Gracko u kojem su živeli izbegli muhadžiri iz Srbije je potpuno uništeno zato što su pucali na srpsku vojsku koja nastupala kroz njega.[37]
Srpski oficiri na položaju iznad Lješa 1912. godine.
Crna Gora je do juna 1913. godine u oblasti Peći pokrstila 20 albanskih sela, a u samom gradu oko 200 osoba.[32] Albansko stanovništvo Đakovice, Peći, Plava, Gusinja i bivšeg Kosovskog vilajeta je 21. septembra 1913. godine uputilo peticiju Velikim silama u kojoj se kaže: "srpska i crnogorska regularna vojska su preduzele i učinile sve, od prvog dana osvajanja albanske teritorije, bilo da primoraju stanovništvo da izgubi svoju nacionalnost, bilo da surovo uguše albanski rod".[38]
Mnoge devojke i devojčice Strumice su silovane i nasilno pokrštene.[4] Major Ivan Grbić, komandant četvrtog bataljona 14. regimente (line regiment), imao je 80 vagona natovarenih nameštajem i ćilimima opljačkanim u Strumici koji su poslati za Srbiju.[4]
U Kruji, rodnom mestu albanskog narodnog heroja Skenderbega, veliki broj muškaraca i žena je „jednostavno upucan“ i mnoge kuće su spaljene. Zapovednik srpske vojske A. Petrović, kapetan prve klase, je 5. januara 1913. godine izdao sledeći proglas stanovništvu okupiranog okruga Kruja u zapadnoj Albaniji: "...Ako samo jedan srpski vojnik bude ubijen u gradu, selu ili okolini, grad će biti sravnjen sa zemljom i svi muškarci iznad petnaest godina starosti će biti usmrćeni bajonetom."[4] Navodi se takođe su Srbi uništili katoličku crkvu u tom gradu.[4]
Izveštaj od 12. marta govori o zločinu srpskih trupa u okolini Tirane. Naime, kada je srpska vojska saznala da je lokalno stanovništvo pružilo smeštaj albanskim dobrovoljcima, čitavo naselje je spaljeno. Deset muškaraca i dve žene je pogubljeno dok je 17 ljudi stradalo u požaru.[4]
Odgovornost
Neki srpski novinari, učesnici albanskog pohoda, su u člancima imenovali neke od počinilaca zločina. Dimitrije Tucović, koji je kao oficir srpske vojske učestvovao u albanskom pohodu, kao odgovorne za pokolj u Ljumi naveo je kapetana Jurišića i potpukovnika Milićevića. Dušan Popović kao odgovornog za zločine nad civilima navodi pukovnika Damnjana Popovića ("Tamo se pljačka, ara, pali, razorava, kolje, uništava sve u klici. Turgut-Šefket paša moraće da prebledi od zavisti pred pukovnikom Damnjanom Popovićem."[39]). Kosta Novaković kao odgovornog za zločine navodi kapetana Petrovića, komandanta posade u Kroji.[40]
Skopski nadbiskup Lazër Mjeda i bečki novinar Leo Freundlich imenuju generala Božidara Jankovića, koji je komandovao Trećom armijom, kao odgovornog za zločine nad civilnim stanovništvom.[3][4] Daily Telegraph je tada pisao da su "svi užasi istorije premašeni zverstvima koje su počinile trupe generala Jankovica.
Posledice
Po završetu Balkanskih ratova, albanski susedi su stekli velike dobitke teritorija i stanovništva.[41] Novonastala albanska država je obuhvatila tek oko polovinu oblasti naseljenih pretežno Albancima, dok su preostale delove podelile Crna Gora, Srbija i Grčka.[11] Usled pojačanog pritiska na Albance pod srpskom upravom, veliki broj njih se iseljava iz zemlje. Istorijski institut u Prištini, pozivajući se na dokumenta srpske diplomatije[42], navodi da je od oktobra 1912. do avgusta 1914. godine prisilno iseljeno 281.747 osoba (ne ubrajajući decu do šest godina) sa Kosova, Metohije, Sandžaka i Makedonije.[32] Na imanja raseljenih Albanaca, srpska vlada je naselila preko 20.000 srpskih porodica, a vlada Crne Gore je planirala da naseli 5.000 porodica.[43] Preostalo stanovništvo "novooslobođenih oblasti" pod srpskom vojnom upravom u narednim decenimaja biva izloženo sistematskom procesu kolonizacije i srbizacije. 20. februara 1914. srpska vlast je donela Zakon o Agrarnoj reformi i kolonizaciji novih oblasti, nakon čega su mnoga albanska imanja naseljavana srpskim kolonistima, uglavnom službenicima, vojnicima i policajcima.[44] Crnogorska vlada 27. februara 1914. donela zakon o kolonizaciji novoosvojenih zemalja, i do 1915. godine, kada je Crna Gora osvojena, crnogorski kolonisti se naseljavaju na zemlji oduzetoj od Albanaca u Metohiji.[32] Vlada Crne Gore je još novembra 1912. ustanovila komitet ovlašten da prizna vlasništvo Albancima samo u slučaju da imaju papire preko 50 godina, overene u registru (defterhane) u Istanbulu; u protivnom, njihove nekretnine su zavođene kao državno vlasništvo.[32]
Dimitrije Tucović ocenjuje da je srpska buržoazija proklamujući osvajačku politiku prema Albaniji "prvi put sa lica srpskog naroda skinula veo jedne poštene nacije koja se bori za svoje oslobođenje".[45] On podseća da je Srbija htela izlazak na more i jednu svoju koloniju, ali je ostala bez izlaska na more a od zamišljene kolonije stvorila je krvnoga neprijatelja.[46] Tucović zaključuje da je "bezgranično neprijateljstvo" albanskog naroda prema Srbiji prvi rezultat albanske politike srpske vlade.[47] Drugi još opasniji rezultat je "odgurivanje Albanije u šake Italije i Austro-Ugarske"[48], dve na zapadnom Balkanu najzainteresovanije velike sile.
U novembru 1915. austrougarske jedinice su na Kosovu dočekani kao oslobodioci.[6]
https://sh.wikipedia.org/wiki/Masakri_n ... m_ratovima