Zlocini drzave Srbije na Kosovu i Albaniji!

[Novi_Nick]

https://bs.wikipedia.org/wiki/Kosovo

[Novi_Nick]

GODINE LAŽI, OBMANA I MITOMANIJE: Kako je Srbija brutalan pokolj i propast države pretvorila u pobjedu i zbog čega i danas varaju naciju…

"Slobodna Bosna" nastavlja serijal iz povijesti. Jeste li znali?

28. Jun. 2023



Naša današnja priča vodi vas na Kosovo polje, u vrijeme krvave bitke na Vidovdan 1389. godine.

U Srbiji se mnogi porazi slave kao pobjede, a upravo je kosovski mit jedan od ključnih srpskih političkih mitova, koji čini osnovu srpskog nacionalnog identiteta i jezgru srpskog nacionalizma. Kosovski mit je stoljećima nadahnjivao brojne umjetnike, pjesnike i mislioce, i predstavlja bitan dio srpske kulturne baštine. Naročito ga njeguje Srpska pravoslavna crkva.

Kosovski mit predstavlja jednu od glavnih prepreka prijateljskim odnosima Srba i Albanaca i ugrađen je u same temelje srpsko-albanskog sukoba.

Nastanak kosovskog mita vezan je za srpske epske narodne pjesme kosovskog i pokosovskog ciklusa koje opjevavaju kosovski boj između Srba i Turaka 15. juna 1389. Nakon ove bitke, moć srednjovjekovne Srbije je naglo počela opadati i ona je uskoro potpala pod tursku vlast. Kroz hronike, zapise i usmenu tradiciju legenda o Kosovu je postepeno evoluirala i s vremenom u velikoj mjeri premašila značaj bitke i njezine posljedice. Tokom stoljeća, Kosovo je postalo sinonim za propast srpske države.



Zanimljivo je kako je do polovice 19. stoljeća Vidovdan bio gotovo nepoznat praznik u Srbiji.

Vidovdan nije postojao u službenom crkvenom kalendaru, a 15. juni (odnosno 28. juni po gregorijanskom kalendaru) bio je posvećen Amosu iz Starog zavjeta. Tokom 19. stoljeća su započete nacionalno-vjerske proslave Vidovdana u sklopu kosovskog mita i potenciranje kulta "svetog cara Lazara". Poslije Kumanovske bitke 1912., koja je proglašena za osvetu Kosova, Vidovdan se našao napisan crvenim slovima u kalendaru Kraljevine Srbije kao jedan od devet službenih državnih praznika. Kosovski mit je tako iz konteksta narodnih pjevača postao dio službene državne ideološke konstrukcije.

OVO SE STVARNO DOGODILO
Bitka se odigrala 15. juna 1389., na Vidovdan. U osmanskoj vojsci je sultan Murat I upravljao centralnim dijelom vojske dok su krilima upravljali njegovi sinovi Jakub i Bajazid. Tok bitke i danas je poprilično nejasan; prema jedinim izvorima, kršćani su odnijeli pobjedu; međutim zna da su Srbi ubrzo nakon bitke plaćali sultanu danak, iz čega se da zaključiti da je posrijedi u najboljem slučaju Pirova pobjeda. U bici je poginuo turski sultan Murat I, a legenda kaže da ga je ubio srpski junak Miloš Obilić.

[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=Mk6ml9EBVvg&t=15s[/youtube]

Također, u bici je poginuo srpski knez i vladar velikog dijela Srbije Lazar Hrebljanović: Njegova udovica Milica i malodobni sin Stefan su ubrzo nakon bitke sklopili mir s Turcima, priznajući vrhovnu vlast sultana i obavezavši se na plaćanje danka; njihove vojne jedinice su se borile na turskoj strani protiv kršćana u bitkama na Rovinama (1395.) i kod Nikopolja (1396.) te u bici sa Mongolima kod Ankare ("Angore"; 1402. g).

Dakle, ne samo da su se nakon bitke Srbi našli pod vlašću Turaka nego su se nedugo nakon krvave bitke na Kosovu polju srpski junaci borili na strani Turaka.

No, taj je podatak, baš kao i drugi mitovi, poput onoga o srpskom junaku Marku Kraljeviću, godinama je prešućivan od vlasti.

Marko Kraljević je, zapravo, bio turski vazal i poginuo je od srpske sablje borivši se na strani Turaka, a mitomanija godinama služi za obmanjivanje javnosti, a u službi potpirivanja nacionalne i vjerske mržnje, ratova i brutalnih zločina kojima svjedočimo i u današnjim danima.

(SB)

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/30 ... aciju.html

[Novi_Nick]

U SRBIJI OVO KRIJU KAO ZMIJA NOGE: Šokantna otkrića NATO vojnika nakon ulaska na Kosovo, kakvi su ljudi mogli počiniti ovakve bestijalne zločine…
"Slobodna Bosna" nastavlja serijal iz povijesti.

Jeste li znali

14. Jun. 2023



Naša današnja priča vraća vas u 1999. godinu, u vrijeme ulaska NATO snaga na teritoriju Kosova.

Srpska vojska je tokom 1998. i 1999. počela sa masovnim protjerivanjem Albanaca: tri sedmice nakon pokretanja NATO akcije, registrirano je 525.787 izbjeglica s Kosova. Mjesec dana kasnije, taj je broj porastao na 781.618 izbjeglica.

Na vrhuncu sukoba, bilo je registrirano 862.979 albanskih izbjeglica protjeranih sa tog područja, što je oko 43 posto ukupnog stanovništva Kosova. Oko 440.000 od njih je pobjeglo u Albaniju, a oko 300.000 u Makedoniju. Iako su vlasti u Beogradu pokušavale prikazati da su progoni rezultat NATO-ve kampanje, izbjeglice su redovno javljale da ih je protjerala srpska vojska i policija.

Prijavljeni su mnogi slučajevi silovanja albanskih žena. "Human Rights Watch" zabilježio je 96 slučaja spolnog napastvovanja od srpskih vojnika, među njima šest slučajeva žena koje su ubijene nakon silovanja. Bilo je i slučajeva prijavljenih grupnih silovanja. Uz sve to, ni JNA ni srpsko Ministarstvo unutrašnjih poslova nisu napravili nikakav pokušaj istraživanja ili kažnjavanja takvih slučajeva.

Prema iskazima, srpska vojska sistematski je prevozila leševe Albanaca u rudarski kompleks Trepča kraj Mitrovice, gdje ih je palila. Prema izvještajima zaštićenih svjedoka, između 1.200 i 1.500 leševa je tako uništeno u Trepči. U maju 2001. srbijanska vlada je objavila da je kamion pun, sa 86 leševa Albanaca, bačen u Dunav u Srbiji tokom rata na Kosovu.

Između marta i juna 1999., srpski vojnici su uništili hiljade albanskih domova diljem Kosova uz pomoć topništva, buldožera, eksploziva i paljenja. Zabilježeno je i uništavanje džamija. Također je zabilježeno pljačkanje imovine. U nekim slučajevima, pogotovo onima koja su imala bliske veze s OVK, cijela sela su uništena. Gradovi Peć i Glogovac su teško oštećeni. Prema anketi UNHCR-a, koja je obuhvatila 285 kosovska sela, 9.809 od ukupno 35.185 domova (28 posto) je potpuno uništeno.

Tokom rata, srpske snage su namjerno otrovale bunare, a time i izvore pitke vode. U bunare su bacali hemikalije, mrtve životinje, pa čak i ljudske leševe. Prema Međunarodnom odboru Crvenog križa, od 20.000 bunara na Kosovu, pola ih je otrovano.

Prema izvještajima HRW-a, najviše pljački događalo se u selu Belanica (Suva Reka). Srpska policija i paravojne jedinice ušle su 31. marta 1999. u selo, okupile stanovnike te od njih zahtijevale novac pod prijetnjom da će im ubiti djecu. Destine Albanaca su ubijene na taj način. Bilo je i slučajeva kada su militanti provaljivali u stan i zahtijevali novac od ukućana.

Između marta i juna 1999., srpske sigurnosne snage su hapsile Albance i tjerale ih na kopanje rovova, bunkera i drugih teških fizičkih poslova, što HRW karakterizira kao prisilni rad. Tokom NATO intervencije, srpske snage sigurnosti prisiljavale su albanske civile da budu u njihovoj blizini ili između srpskih položaja, koristeći ih kao ljudski štit, što je zabranjeno prema članu 28 Četvrtom ženevskom konvencijom. Svjedok iz Mališeva je izjavio da je bio u grupi od 500 civila koji su zadržani u blizini albanske granice kada su srpske snage napadale OVK lokacije.

Srpske snage su, također, postavile 50.000 mina po Kosovu, uz granicu s Albanijom i Makedonijom.

Procjene ukupnog broja mrtvih sežu od 10.000 do 15.000 mrtvih.

Fond za humanitarno pravo (FHP) napravio je dosad najopsežniju i najprecizniju studiju o tom sukobu te je evidentirao sveukupno 13.472 žrtve na području Kosova od januara 1998. do decemnbra 2000. Kasnijim istraživanjima dobili su brojku od 13.421 žrtve rata na području Kosova, od kojih su 10.533 Albanci (78 posto), 2.238 Srbi (17%), 126 Romi (1%), 100 Bošnjaci (1%) te 424 ostali.

(SB)

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/30 ... chine.html

[Novi_Nick]

NJEMAČKA EKSPERTICA ZATRESLA BALKAN: "Velika Srbija i Velika Hrvatska su na dohvat ruke uz podršku Washingtona, Londona, Brisela i Christiana Schmidta!"

Smatra da je činjenica da je Schmidt “jednostrano manipulirao izbornim sistemom u korist određenih političkih snaga, po uzoru na američko “gerrymandering”, te da je ojačao i ionako dominantne etničke elemente” dokazuje njegov neuspjeh na ovoj funkciji.

12. Jun. 2023 12. Jun. 2023



Marion Kraske, politologinja i bivša direktorica Fondacije Heinrich Boll u Sarajevu, u analizi piše da Zapad na Balkanu "vodi ciničnu politiku i promoviše ideologije krajnje desnice" slijepo prateći kurs američke politike.

Kako piše Kraske u analizi objavljenoj na portalu Euractiv, procedura u BiH podsjeća na “izrazito neliberalne mahinacije”, s obzirom da je već drugi put u nekoliko mjeseci visoki predstavnik Ujedinjenih naroda za Bosnu i Hercegovinu je intervenisao i “petljao se u demokratske procese u zemlji” koristeći posebna ovlaštenja.

Ona objašnjava da je visoki predstavnik, Christian Schmidt, retroaktivno intervenisao u izbornom sistemu zemlje na dan izbora 2. oktobra prošle godine, što smatra da je nešto što “vjerovatno nikada ranije nije viđeno u zapadnim demokratijama“, te da je ponovo iskoristio svoja ovlaštenja krajem aprila i odredio kurs za formiranje vlasti entiteta Federacije.


“Situacija koja izgleda groteskno: pošto je prvo namještanje izbora u oktobru dovelo do zastoja, Schmidt je sada situaciju koju je stvorio shvatio kao priliku da ponovo masovno interveniše u politički razvoj zemlje”, piše Kraske, te navodi da se nakon toga opravdano našao na udaru mnogobrojnih kritika od domaćih i međunarodnih posmatrača.

“Međunarodna zajednica izgubila moralni kompas”
Kraske objašnjava da bi Schmidtova uloga trebala bude da nadgleda krhki mirovni proces u zemlji.

Smatra da je činjenica da je Schmidt “jednostrano manipulirao izbornim sistemom u korist određenih političkih snaga, po uzoru na američko “gerrymandering”, te da je ojačao i ionako dominantne etničke elemente” dokazuje njegov neuspjeh na ovoj funkciji.

Dodaje da je interesantno što Hrvatska demokratska zajednica u zemlji (HDZ BiH), koja se “do sada nije ni približno distancirala od zločina počinjenih na tlu BiH tokom bosanskog rata 1992-95, opet ima koristi od brutalnih manevara”.

“Proglašenom hrvatskom paradržavom Herceg-Bosnom, Hrvatska je pod predsjednikom Franjom Tuđmanom 1990-ih nastojala stvoriti Veliku Hrvatsku s etnički očišćenim područjima Hercegovine. Sada, u svjetlu agresorskog rata protiv Ukrajine, ove agende treba da se privedu kraju – uz pomoć međunarodne zajednice, koja je očigledno izgubila moralni kompas u balkanskoj politici”, smatra Kraske.

Upozorava da lider HDZ-a Dragan Čović i njegov partner Milorad Dodik “godinama pokušavaju da oslabe bosansku državu kao cjelinu, da oslabe institucije i prodube hrvatski i srpski utjecaj”.

“Činjenica da antidržavni akteri imaju najviše koristi od najnovijih intervencija visokog predstavnika pokazuje koliko se Nijemac, koji se smatra otpornim na savjete, ponaša pogrešno”, piše Kraske, te upozorava da, otkako je preuzeo dužnost, Schmidt je uvijek iznova pokazao da mu nedostaje osjećaj za složenu multietničku državnu konstrukciju, posebno za višeslojnu historiju Bosne i Hercegovine.

Ističe da je na nedavnoj konferenciji također umanjio značaj genocida u Srebrenici kao ”situacije u stilu genocida”.

“Inače, Schmidtovi postupci se teško doživljavaju kao sidro stabilnosti – naprotiv”, piše Kraske.

“Schmidt simbol za neuspjeh međunarodne zajednice na Balkanu”
Prije mnogo godina, Schmidtovi prethodnici, Austrijanac Wolfgang Petritsch i, prije svega, britanski liberal Paddy Ashdown, pokušavali su unaprijediti proces izgradnje države i nacije u ratom razorenoj zemlji. To je, navodi, rezultiralo uvođenjem zajedničke himne, zajedničkih registarske tablica, spojene su tri vojske i smijenjeni su nacionalistički političari, jer je Zapad tada “čvrsto odlučio da poslijeratnu zemlju treba osloboditi iz kandži nacionalističkih ideologa”.

Kako je jednom prilikom izjavio Ashdown, činjenica da je Zapad dozvolio rat u BiH je bila užasna greška, a ova spoznaja vlastitog neuspjeha godinama je oblikovala međunarodnu posvećenost u BiH i na Balkanu.

Međutim, Kraske navodi da se sada sve preokrenulo: “Posebno Sjedinjene Države namjeravaju da pregovaraju o brzim dogovorima sa onim snagama koje nastavljaju da promovišu desničarske ekstremističke ideologije krvi i tla – koktel mržnje koji je nekada doveo do balkanskih ratova”.

Kraske zatim citira nedavnu analizu uglednog stručnjaka za Balkan Januša Bugajskog, koji smatra da Washington želi da pacifikuje tri etno-centra, Beograd, Zagreb i Tiranu, kako bi se region održao donekle stabilnim. Upozorio je da se time daje prostor hegemonističkim apetitima, a žrtvuju se multietnička društva Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore.

“Schmidt, skandalima opterećen bivši njemački ministar poljoprivrede, koji je u Sarajevu pod vladom bivše kancelarke Angele Merkel unaprijeđen bez regionalne ekspertize, tako sve više postaje izvršitelj sumnjive politike smirivanja – simbolično on predstavlja ponovni, kolektivni neuspjeh međunarodne zajednice na Balkanu”, smatra Kraske.

“Umjesto beskompromisne odbrane osnovnih demokratskih vrijednosti, umjesto smanjenja diskriminacije, umjesto hrabrog djelovanja protiv endemske korupcije i razularenog revanšizma, umjesto implementacije evropskih i međunarodnih pravnih standarda, antidemokratski manevri imaju za cilj da igraju na ruku Beogradu i Zagrebu, ali ne samo u Bosni, već i na Kosovu”, upozorava.

“Zapad ignoriše presude Haškog tribunala”
Kraske navodi da pregovarači SAD i EU već mjesecima pokušavaju uvjeriti vladu kosovskog premijera Albina Kurtija da “stvori zonu uticaja u kojoj dominiraju Srbi” za koju posmatrači strahuju da bi de facto stvorila drugu Republiku Srpsku.

“Dok je američki predsjednik Donald Trump još bio na vlasti, prva Kurtijeva vlada je srušena na poticaj američkog specijalnog izaslanika Richarda Grenella, jer se protivio namjeravanim teritorijalnim promjenama kojima je Washington želio stvoriti etnički čista područja između Srbije i Kosova. Sada postoji nova verzija ove američke politike, koja se prvenstveno zasniva na etničkim hegemonističkim idejama”, objašnjava.

“A ni EU ni Njemačka, kojima bi s obzirom na njihovu historiju bilo dobro savjetovati da kategorički odbace bilo kakve koncepte rasizma, ne protive se grubom kursu SAD-a – zbog nedostatka vlastite balkanske strategije. Umjesto toga, oni slijepo galopiraju iza kursa Washingtona”, dodaje.

Ona upozorava da Zapad politikom koja jednostrano služi interesima regionalnih “etnocentra” na Zapadnom Balkanu žrtve zločina počinjenih u balkanskim ratovima ponovo marginalizuju. S druge strane, smatra da ova politika nagrađuje i cijeni one koji pojačavaju tenzije, počinioce zločina i njihove nasljednike, te “kriminalne klanove koji koriste jezivi etnonacionalizam za zadržavanje vlasti i besramno samobogaćenje”.

Navodi predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kao primjer za ovo, ističući da on “orkestrira novu verziju ideologije krvi i tla Slobodana Miloševića” kroz koncept “Srpskog svijeta” koji ima za cilj da promoviše ujedinjenje svih Srba u regionu. Također navodi da je Dodik nedavno najavio da je spreman braniti prava svih Srba u regionu, ma gdje se oni nalazili.

“Ovo pogubno podsjeća na huškanje srpskog društva ranih 1990-ih”, upozorava Kraske.

Ona smatra da Zapad na Balkanu vodi “ciničnu politiku”, te navodi da, dok se Ukrajina podržava ogromnom vojnom pomoći u odbrani demokratije, ljudskih prava i koncepta teritorijalnog suvereniteta i integriteta, “međunarodna zajednica popušta u borbi za demokratiju i ljudska prava na Balkanu”.

“Nakon balkanskih ratova i očiglednog neuspjeha Zapada, Evropa je puna patetike izjavila: Nikad više! Ovaj apel je očigledno zaboravljen”, ističe ona, te dodaje da pouke iz genocida u Srebrenici, masakra u Ahmićima, nehumanih uslova u koncentracionim logorima i desetina hiljada masovnih silovanja “izgleda da nisu bile trajno izvučene”.

“Moralni imperativ” koji je formulirao bivši visoki predstavnik Paddy Ashdown za rad međunarodne zajednice i vlastiti mandat biva pokopan, i to u trenutku kada Zapad glasno osuđuje ratne zločine Vladimira Putina, piše Kraske, te dodaje da ovo ne predstavlja koherentnu politiku niti kredibilitet.

“Gotovo 30 godina nakon završetka rata u BiH – usred agresorskog rata na Ukrajinu – međunarodna zajednica je prestala da djeluje kao korektiv za nepravde počinjene na Zapadnom Balkanu”, navodi Kraske.

“Ako bi predstavnici SAD, Velike Britanije, EU i Njemačke postojeće presude Haškog tribunala za ratne zločine – u kojima se jasno kaže da su Hrvatska i Srbija počinile zločine na tlu BiH – koristile kao civilizacijski imperativ, kao osnovu politike Zapadnog Balkana, uticaj i apetiti Zagreba i Beograda rigorozno bi bili spriječeni”, dodaje.

"Promoviše se dalja radikalizacija u regionu"
Kraske također ističe da to što se “razornim izbornim intervencijama neupućenog Nijemca Christiana Schmidta, koji usputno održava očiglednu blizinu nacionalističkom HDZ-u u Zagrebu i koji je dobio državnu medalju koju uz njega nose dvojica osuđenih ratnih zločinaca, nagrađuju ideologije zločinaca”, ne samo da predstavlja zaboravljanje historije, nego je također i “zapaljivo”.

Upozorava da akteri u Hrvatskoj i Srbiji već dugo praktikuju “pogrešne reinterpretacije historije, ponekad negirajući sopstvene zločine, ponekad ih veličajući”.

“Jasno je da nacionalisti osjećaju svoju historijsku priliku da finaliziraju ratne ciljeve 1990-ih: Velika Srbija i Velika Hrvatska se pojavljuju na dohvat ruke – doduše ne uz pomoć promjena granica, već uz institucionalizirani utjecaj – omogućen uz prijateljsku podršku vlada u Washingtonu, Londonu i Briselu i na kraju, ali ne i manje važno, uz podršku visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini”, piše ona.

Kraske također smatra da se s ovim slaže čak i vladajuća koalicija u Njemačkoj koja je zapravo najavila vanjsku politiku orijentiranu na vrijednostima.

“Sada Njemačka zatvara oči kada su ideolozi etničke segregacije i politika mržnje nagrađeni. Berlin ćuti i toleriše – i saučesnik je”, piše ona.

“Na taj način Zapad potiče dva opasna razvoja: masovni egzodus razočaranih ljudi kojima je dosta toksičnog etnonacionalizma i neupućenost Zapada. Istovremeno se promoviše dalja radikalizacija u regionu, jer upravo na hiljade liberalnih i progresivnih umova pakuju kofere”, zaključila je na kraju.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/30 ... midta.html

[Novi_Nick]

PROFESOR EDWARD JOSEPH ANALIZIRA: "SAD stvaraju krizu na Kosovu; Blinken mora hitno preispitati pristup svoje administracije"

Svojim prkosom, Kurti je razbjesnio Sjedinjene Države, najvažnijeg saveznika Kosova, udaljio se od srpskog stanovništva Kosova i ojačao predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, baš u trenutku kada se ovaj autokrata suočava s protestima kod kuće bez presedana. Želja Vašingtona da tresnu sa dodatnim sankcijama Kosovo razumljiva je.

Prije 23h Prije 22h

Piše: Edward P. Joseph



Evo kako izbjeći to - prije nego što bude prekasno, navodi u analizi za Foreign Policy, američki ekspert za smirivanje konflikata koji predaje na američkom Univerzitetu John Hopkins na Školi naprednih međunarodnih studija.

Ako iko može razumjeti ružnu i nepotrebnu razmjericu između Sjedinjenih Država i Kosova, onda je to Volodimir Zelenski. Upitajte ukrajinskog predsjednika da etničkim Rusima dodijeli autonomiju, a Zelenski će odmah postaviti tri pitanja: Hoće li oni koji govore ruski jezik prihvatiti da žive u Ukrajini, a ne u Rusiji? Hoće li Rusija priznati suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine? I hoće li nam dodjela autonomije konačno omogućiti ulazak u NATO?


Nesposobnost Sjedinjenih Država i Evropske unije da odgovore na ova ista pitanja, kada se primijeni na Kosovo i Srbiju, u korijenu je autodestruktivne Zapadne borbe moći s kosovskim premijerom Aljbinom Kurtijem (Albin). Umjesto da na autonomiju gledaju strateški – kao što bi to činio Zelenski i kao što to čini ruski predsjednik Vladimir Putin – zvaničnici Bajdenove (Joe Biden) administracije dogmatični su jednako kao kosovski premijer, koji je izazvao gnijev Zapada.

Vašington se fokusirao na davno preuzetu obavezu Prištine, koju je nedavno prihvatio Kurti, da uspostavi zajednicu opština sa srpskom većinom. Frustrirana zbog kosovskog premijera jer nije iznio svoje uslove za uspostavljanje zajednice, i bijesna zbog njegove nedavne, nepromišljene specijalne policijske operacije na sjeveru Kosova kojim dominiraju Srbi, Bajdenova administracija već je kaznila Kosovo i spremna im je nanijeti još bola.

Odbacujući pritisak, Kurti je dosad odbijao zahtjeve SAD-a i EU da povuče specijalnu policiju sa sjevera, ukloni nedavno postavljene gradonačelnike iz zgrada opština i krene prema novim izborima. Kurti insistira na tome da se Srbi koji su 29. maja napali NATO i kosovsku policiju najprije privedu pravdi, kao dio premijerovog plana u pet tačaka za smirivanje napetosti. Kako bi spriječila još jedan srpski bojkot izbora, predsjednica Kosova, Vjosa Osmani — koja u velikoj mjeri podržava Kurtijevu liniju — predložila je da najmanje 20 posto birača potpiše peticiju za nove izbore.

Svojim prkosom, Kurti je razbjesnio Sjedinjene Države, najvažnijeg saveznika Kosova, udaljio se od srpskog stanovništva Kosova i ojačao predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, baš u trenutku kada se ovaj autokrata suočava s protestima kod kuće bez presedana. Želja Vašingtona da tresnu sa dodatnim sankcijama Kosovo razumljiva je.

To je istovremeno i ozbiljna greška. Vašington i Brisel u velikoj mjeri dijele krivicu za krizu, uključujući i za nasilje s predumišljajem koje su Srbi izveli protiv NATO-ovih mirovnih snaga. Apsurd sankcionisanja demokratskog saveznika u Prištini, dok se manipulativni, proruski autokrata slavi kao "sve bolji i bolji partner (SAD-a)", kako je američki ambasador u Srbiji Christopher Hill, rekao u intervjuu za srpski servis Glasa Amerike, trebalo bi da začudi državnog sekretara Antony Blinkena.

Umjesto da dozvoli da frustracija vodi politiku prema Kosovu ili omogući da iluzija vodi politiku prema Srbiji, Blinken mora hitno preispitati pristup svoje administracije. Na nagovor svojih podređenih, Blinken je očito potpisao sporazum o razumijevanju sa Vučićem. Podrška Srbije Ukrajini pretvorena je u popustljivost SAD-a prema Vučiću, koji je oživio nacionalizam “velike Srbije” koji je doveo Beograd u sukob sa susjedima i NATO-om 1990-ih. Kao što je Hil objasnio pomoć za Ukrajinu, "kada su ljudi uključeni, odnosi postaju bolji". Ova fraza odražava stav Bajdenove administracije prema Srbiji.

Ono što bi Blinkena moralo zabrinuti je to što Moskva jedva da je zabrinuta bilo kakvim uspjehom Bajdenove administracije sa Vučićevim režimom. Srpsko-ruski odnosi nastavljaju se, uprkos simboličnim – i u svom interesu, Kosova radi – glasovima Beograda protiv Rusije, na Generalnoj skupštini UN-a. Dok moderno zapadno oružje preokreće tok rata protiv Rusije, Kremlj je odbacio izvještaje — koja je potvrdio Vučić — da je srpsko oružje iz sovjetske ere pronašlo put do Ukrajine. Proruski narativi, kojima Beograd prkosi EU-u, nalaze svoj put širom Balkana.

Dok Srbija diversifikuje snadbijevanje gasom, Beograd je udvostručio potrošnju ruske nafte. Ideja da će Vučić isporučiti srpska nalazišta litijuma Zapadu, čini se naučna fantastika, sada kada su građani Srbije — od kojih se mnogi žestoko protive iskopavanju litija — mobilizovani protiv svog dominantnog predsjednika. Vučićev proruski alter ego, šef obavještajne službe(BIA) Aleksandar Vulin, upravo je prisustvovao velikoj bezbjednosnoj konferenciji u Moskvi, "signalizirajući zapadnim centrima moći da Srbija ima (rusku) alternativu." Srbija ostaje jedina evropska zemlja – osim Bjelorusije, saveznice Kremlja – koja nije uvela sankcije Rusiji.


Poenta je u tome da Putin vjeruje - da on, a ne Zapad, pobjeđuje na Balkanu, i to po vrlo niskoj cijeni. Iz perspektive Kremlja, pometnja u regionu u kojem Sjedinjene Države, EU i NATO imaju stratešku prednost, dokaz je da Bajdenova administracija ne zna kako da vlada sa moći kojom raspolaže. Ako Vučić – bez nuklearnog oružja ili ogromnih rezervi nafte i gasa – može zbuniti Zapad, onda to može i Putin. Moskva shvata da je Kosovo — a ne energija ili pravoslavno slavensko bratstvo — pokretač srpsko-ruskih odnosa i regionalne destabilizacije koju promoviše Beograd.

S gotovo religioznim uvjerenjem, američki zvaničnici zagovaraju srpsku autonomiju kao sveti gral za zatvaranje pitanja Kosova. U stvarnosti, odobravanje zajednice za kosovske Srbe—bez prethodnog priznavanja Kosova od strane Srba i punog članstva u NATO —je bremenit prijedlog. Nije slučajnost da Rusija takođe zagovara šemu srpske autonomije, na istom evanđelističkom jeziku kao zvaničnici SAD-a i EU-a. “Uspostava Zajednice srpskih opština garantovala bi prava, sigurnost i povjerenje u budućnost (Srba na Kosovu)”, izjavio je krajem prošlog mjeseca za agenciju TASS dugogodišnji ruski ambasador u Srbiji, Aleksandar Bocan-Harčenko.

Kremlj shvata ono što Vašington i Brisel ne shvataju: predložena zajednica je sredstvo za projektovanje srpskih ambicija, a ne za zaštitu kosovskih Srba. Vučić ne želi nikakvu verziju zajednice(srpskih opština) koja je kompatibilna sa suverenitetom, teritorijalnim integritetom i funkcionalnošću Kosova. Uprkos pismenim uvjeravanjima visokih američkih dužnosnika, Vašington nije pokazao da može uvjeriti Beograd da pristane na stabilizujući oblik autonomije – čak i uz prilično nejasne linije koje je predložio albanski premijer Edi Rama.

Naprotiv, zvaničnici vrše pritisak na Kosovo da pregovara o srpskom prijedlogu za autonomiju, iako priznaju da je krajnje neprihvatljiv. Potvrđivanje destruktivne početne pozicije klasična je pregovaračka zamka. U ovom slučaju zapadni posrednici zaboravljaju da je Vučić srušio sporazum Kosova i Srbije sklopljen 18. marta, na dan kada su ga EU i SAD proglasili “pravno obavezujućim”, iako ga je predsjednik Srbije odbio potpisati.

Čini se da niti Sjedinjene Države, EU, pa čak ni NATO ne shvataju rizik ponovne validacije fizički destruktivne srpske taktike na sjeveru Kosova. Dok je jedan američki oficir KFOR-a na terenu bjesnio zbog napada Srba 29. maja, zvaničnici su ocrnili Kurtija, omogućivši Vučiću da izbjegne bilo kakve posljedice. To je neoprostivo s obzirom na korišćenje pažljivo pripremljenih eksplozivnih naprava što je zahtijevalo pripremu, a što nije moglo proći neopaženo od Beograda.

Hil rutinski krivi Kosovo — zemlju u kojoj nije akreditovan — dok ignoriše potpirujuće poteze Beograda. U decembru je Vučić Kurtija nazvao “terorističkim ološem”. U aprilu je Vučić promovisao bojkot kosovskih Srba izbora na sjeveru, nazivajući kosovsku vladu “okupatorima”. Iznuđujućim zahtjevima predsjednik Srbije i dalje koči kosovske Srbe u izboru svojih lidera.

Prošle zime zvaničnici SAD-a i NATO-a dali su kredibilitet drskom zahtjevu Beograda da pošalje svoje trupe na Kosovo i racionalizovali su prijeteće barikade koje se često postavljaju na sjeveru zemlje. U aktuelnj verziji Stokholmskog sindroma, zapadni dužnosnici, uključujući generala Nacionalne garde američke vojske, Vučića sada smatraju ključem stabilnosti, nekoliko dana nakon što je srpski čelnik stavio u stanje visoke pripravnosti svoje snage i nije uspio spriječiti napade na NATO, što je dovelo do povećanja broja trupa KFOR-a.

Nema sumnje da je Kurti, ignorišući jasne, koordinisane apele SAD-a i NATO-a, doprinio nasilju. Nažalost, to su isto i pregovarači SAD-a i EU-a, predvođeni visokim predstavnikom EU-a za vanjske poslove Žosepom Boreljom (Josepom Borrellom). U martu su EU i SAD dopustile Vučiću da napusti Ohrid, u Sjevernoj Makedoniji — mjesto ključnih pregovora između Beograda i Prištine — bez obaveze da se Srbi vrate u kosovske institucije i učestvuju na izborima za gradonačelnike.

Ovaj zbunjujući propust osakatio je pregovore o autonomiji, u kojima bi zakonito izabrani srpski predstavnici igrali ključnu ulogu. Uspješni izbori legitimizirali bi predstavnike u očima svih strana, uključujući one u Prištini, i označili bi zaokret od gorkog, isceniranog srpskog napuštanja (institucija) zbog registarskih tablica krajem prošle godine. Kurtijevo neočekivano prihvatanje zajednice dalo je pregovaračima priliku da izvrše pritisak na Vučića za ovaj vitalni iskaz dobre volje. Umjesto toga, Sjedinjene Države i EU gledali su kako Beograd režira bojkot izbora, 23. aprila na sjeveru – koje je organizovalo Kosovo uz pohvale SAD-a, spremajući pozornicu za krizu.

Slabo prikrivene prijetnje SAD-a da će srušiti Kurtijevu vladu zbog zajednice opština - oštra taktika koju je 2020. takođe primijenila Trampova (Donald Trump) administracija - prikrivaju neuspjeh Bajdenove administracije da stvori ili čak pretpostavi uslove za postizanje autonomije. Kao što bi administracija na kraju mogla otkriti u Ukrajini, autonomija je - pitanje konačnog statusa, predstavlja posljednju polugu zemlje suočene s neprijateljskim, iredentističkim susjedom poput Rusije ili Srbije.

Nažalost, sporazum Brisel-Ohrid koji su Sjedinjene Države i EU uglavnom nametnuli Srbiji i Kosovu samo je privremene prirode. To znači da zapadni pristup počiva na kontradikciji: Kosovo mora učiniti konačni statusni ustupak u pogledu autonomije, ali Zapad može samo obećati – u najboljem slučaju – postupni napredak u odnosima sa Srbijom, i nastojanjima Kosova za punom međunarodnom osobnošću.


Nažalost, sporazum Brisel-Ohrid koji su Sjedinjene Države i EU uglavnom nametnuli Srbiji i Kosovu samo je privremene prirode. To znači da zapadni pristup počiva na kontradikciji: Kosovo mora učiniti konačni statusni ustupak u pogledu autonomije, ali Zapad može samo obećati – u najboljem slučaju – postupni napredak u odnosima sa Srbijom, i nastojanjima Kosova ka punoj međunarodnoj personalizaciji.

Čak i ako Priština ispuni sve svoje obaveze, uključujući uspostavu pridruživanja, Kosovo nema garancija za svoje temeljne strateške zahtjeve. Kosovski Srbi mogu zadržati svoju lojalnost Beogradu i prkositi Prištini. Srbija i dalje može odbijati de jure priznanje Kosova. I što je najvažnije, Kosovo može ostati izvan NATO-a — jedinog garanta suvereniteta i teritorijalnog integriteta Prištine.

Put Kosova u Alijansu i dalje blokiraju četiri članice NATO-a: Grčka, Rumunija, Slovačka i Španija. Zvaničnici američkog Stejt Departmenta, uključujući Blinkena, tvrde da će implementacija Ohridskog sporazuma omogućiti Vašingtonu da se žali na ovu četvorku.

Zapravo, tri tvrdolinijaša - Bukurešt, Bratislava i Madrid - drže se svojih pozicija iz razloga koji nemaju nikakve veze s ponašanjem Kosova. Malo je dokaza da je Vašington mnogo uložio u to da ti akteri — koji drže ključ napretka u cijelom regionu — promijene mišljenje, čak i privremeno. Španija i Slovačka bi, primjera radi, lako mogle vratiti svoje vojnike u misiju KFOR-a, koja je statusno neutralna. Madrid bi mogao oponašati Bratislavu i otvoriti kancelariju za vezu u Prištini - korak koji bi najviše uvjerio Kosovo da srpska autonomija može dovesti do članstva u NATO-u.

Umjesto toga, Španija je, zajedno s Rumunijom, u aprilu glasala protiv članstva Kosova u Savjetu Evrope. Isto je učinila i Srbija, očito kršeći svoje obaveze iz sporazuma postignutog uz posredovanje EU. Očigledna, karakteristična opstrukcija Beograda nije izazvala nikakvu reakciju poput one usmjerene prema Prištini zbog odugovlačenja sa zajednicom.

Ukratko, biće potrebno više od sankcija za dobro raspoloženje da Sjedinjene Države izađu iz krize koju su stvorili Vašington i Brisel. Pretvaranje da Sjedinjene Države imaju partnera u Beogradu i neprijatelja u Prištini neće ublažiti ni sadašnji zastoj na sjeveru niti dovesti do stabilnosti.

I pored svoje frenetične globalne agende, Blinken bi trebao lično uspostaviti kontrolu nad američkom politikom prema Balkanu. Za početak, Bajdenova administracija mora disciplinovati svoje ambasadore u regionu, ograničavajući Hilove izlete u politiku države Kosovo, koje više ne pripada Srbiji. Podjele između ambasada SAD-a u Beogradu i Prištini privukle su pozornost glavnih partnera u EU i potkopavaju Blinkenov autoritet.

U osnovi, Blinken mora odlučiti jesu li regionalni poremećaji i šteta za kredibilitet SAD-a vrijedni bezglavog zagrljaja srpskog autokrate kojeg odbacuju široki dijelovi vlastitog stanovništva. Uostalom, Vašington ima alternativni model. U susjednoj Mađarskoj, američki ambasador Dejvid Presman (David Pressman) dokazao je da čvrst pristup, usmjeren na vrijednosti može postići daleko veći uticaj - na daleko moćnijeg autokratu- od bilo čega što je postignuto u Srbiji.

Umjesto na brzinu sastavljenih ukora, Blinken bi trebao održati temeljito promišljen govor o politici SAD-a prema Srbiji, Kosovu i cijelom regionu. Blinken mora ponovno usmjeriti demokratske vrijednosti kao srž američke politike i partnerstva s EU. Trebao bi uputiti svoje izaslanike i ambasadore da ovu poruku prenesu balkanskim čelnicima, uključujući i Vučića.

Blinken bi nakon ovog govora trebao posjetiti—ne region, već Atinu, Bratislavu, Bukurešt i Madrid—četiri prijestonice koje drže ključ napretka Kosova, a time i zapadne strategije u regiji.

Blinken bi svoju turneju trebalo da završi u Briselu, s Boreljom i specijalnim izaslanikom EU za region Miroslavom Lajčakom. Blinken bi trebao podsjetiti te diplomate da sporazum između Srbije i Kosova nosi ime EU. Brisel se više ne može skrivati iza linije da je samo posrednik. Umjesto više "konstruktivnih dvosmislenosti", Sjedinjene Države i EU moraju se usredsrijediti na jasnoću. Hitan prioritet je kao željezo čvrst niz koraka koje Kosovo i Srbija moraju preduzeti kako bi sproveli sporazum, znatno prije kraja godine.

Na taj način Blinken će odvratiti SAD-e i EU od konfuzije i krize, šaljući Moskvi signal o principijelnoj odlučnosti da Balkan uz Ukrajinu, konsoliduju ka Zapadu.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/30 ... acije.html

[Novi_Nick]

ANDREJ NIKOLAIDIS: Šta je zajedničko Titu, Kurtiju, Eskobaru i Baji Pašiću?

Albin Kurti tvrdi da je sjever Kosova čvorište svakojakih vrsta organizovanog kriminala. Njegove tvrdnje potvrđuju brojni nezavisni izvori. Kurti, takođe, tvrdi da je država Kosovo dužna protiv kriminala se boriti i zakone sprovoditi na svakom dijelu svoje teritorije. Vašington i Brisel praktično zahtijevaju da to ne čini.

Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)



Zašto Brisel i Vašington vrše neuobičajeno snažan pritisak na vladu kosovskog premijera Albina Kurtija? I kakve pouke iz toga možemo izvući mi u Crnoj Gori?

Nakon dvije decenije tokom kojih se činilo da u komunikaciji između Vašingtona i Prištine ne postoji ni najmanji šum, američka i briselska administracija praktično su izolovale Kurtija i njegovu vladu. Američki ambasador u Beogradu (ne Prištini, važno je primijetiti) otišao je tako daleko da je izjavio kako nije siguran da je Kurti partner SAD. Izjava je naknadno ublažena, ali poruka je poslata.


Kurti odbija zahtjeve Vašingtona i Brisela. To čini sa odlučnošću koja vidno frustrira zapadne diplomate. Čija je nemoć da Prištini nametnu volju svojih vlada očita: poruke koje su stigle sa zapadnih adresa, o tome kako će važećim smatrati sporazum koji nije potpisan (onaj između Kurtija i Vučića), a još više ona Eskobarova o tome kako će SAD nepotpisani sporazum sprovesti mimo vlade u Prištini, uz druge tamošnje partnere, bizarne su demonstracije nemoćnog bijesa, neka vrsta diplomatskih dječijih tantruma.


Nevolja sa takvim planom je u tome što po zakonima Kosova unutrašnju i spoljnu politiku te države vodi vlada, a ne NGO i ostali američki poželjni partneri.

To nas dovodi do pitanja vladavine prava. Na kojoj retorički istrajavaju i Vašington i Brisel, ponavljajući kako je to centralno pitanje za sve države i vlade regiona. Pa ipak – kako kao doprinos vladavini prava protumačiti ideju o sprovođenju međunarodnih sporazuma mimo vlade, koja je, rekosmo, po vrhovnom pravnom aktu Kosova, jedina ovlaštena da to čini?

Kurti, dakle, i to je centar problema, odbija sprovesti sporazum o Zajednici srpskih opština, koji je potpisao njegov prethodnik Hašim Tači. Kurti tvrdi da je po ustavu Kosova nedopustiva i nemoguća teritorijalna organizacija na etničkom principu. Naši sagovornici sa Kosova i iz Makedonije tvrde da je Kurtijevo tumačenje tačno: da, takvo što je neustavno.

Ako je tako, pitanje od milion dolara glasi: kako se i zašto, onda, zapad upleo u postizanje i sprovedbu sporazuma koji je, po ustavu jedne od potpisnica, van njenog pravnog okvira? I kakvu kršenje ustava poruku šalje o vladavini prava u regionu?

Dalje… Nije li zanimljivo da su zapadni favoriti u regionu, Rama i Vučić, skloni kreativnom, a ne dogmatskom tumačenju zakona?


Situacija donekle podsjeća na onu sa potpisivanjem Temeljnog ugovora između SPC i države Crne Gore. I u slučaju tog sporazuma, javna je tajna, američka diplomatija pružala je takozvane “dobre usluge”. Crnogorska opozicija sporazum je ocijenila kao neustavan, baš kao što je Kurti ocijenio Vučić-Tači sporazum. A šta će se desiti onda kada crnogorska opozicija opet postane vlast? Šta ako inicira proceduru za provjeru ustavnosti Temeljnog ugovora? Šta ako Ustavni sud taj ugovor proglasi neustavnim? Hoće li ga vlada, obavezna na sprovedbu vladavine prava, ipak poštovati? I šta će se desiti ako vlada odluči da je za nju pravni sitem Crne Gore preči od preporuka “naših zapadnih prijatelja”? Hoće li takva posvećenost vladavini prava dovesti, kao u slučaju Kurtija, do odmazde američke diplomatije, neke vrste sankcija?

Albin Kurti tvrdi da je sjever Kosova čvorište svakojakih vrsta organizovanog kriminala. Njegove tvrdnje potvrđuju brojni nezavisni izvori. Kurti, takođe, tvrdi da je država Kosovo dužna protiv kriminala se boriti i zakone sprovoditi na svakom dijelu svoje teritorije. Vašington i Brisel praktično zahtijevaju da to ne čini.

Kurtijeva nepopustljivost upakovana je u brigu za vladavinu prava. Isto, retorički, traže i Vašington i Brisel: ali ne na Sjeveru Kosova i ne sada. Čini se kako je zapadna diplomatija u slučaju našeg regiona na stanovištu da vladavina prava opravdava svaku žrtvu – pa i suspenziju vladavine prava.

U slučaju zahtjeva da izabrani gradonačelnici opšina na sjeveru Kosova vladaju online, a ne iz opštinskih zgrada; u slučaju sa ustavom Kosova suprotne Zajednice srpskih opština; u slučaju zahtjeva da policija Kosova na SZO dijelu Kosova ne radi svoj posao – čini se da je zapad na poziciji koju je lapidarno izrekao drug Tito. “Ne moramo se držati zakona kao pijan plota”.

Ili kako je to objasnio stari Cincar Baja Pašić: zakoni se ne donose za one kojima hoćeš, nego za one kojima nećeš da učiniš.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/30 ... asicu.html

[Novi_Nick]

https://www.facebook.com/kallxo/videos/782272113295792

Video sa prevodom!

Pripadnik Srpske vojske govori o ratu na Kosovu.

[Novi_Nick]

[agim.]

Ovo je stranica od zvanicne "International War Crimes Report " :
Godina 1912

Balkan Wars
During the occupation of Albania in 1912 and 1913, the Serbian and Montenegrin army committed numerous crimes against the Albanian civilian population:
Houses and whole villages were reduced to ashes, unarmed and innocent populations massacred en masse, incredible acts of violence, pillage and brutality of every kind were committed by the Serbo-Montenegrin soldiery, with a view to the ethnic cleansing of Albanians from the area.
The number of total casualties during the occupation in all the Albanian areas under Serbian control has been estimated to be about 120,000 Albanians of both sexes and all ages.
https://internationalwarcrimesreport.wo ... 04/serbia/

[agim.]

skrivena strana historije
MASAKR U BARU – APRIL 1945. GODINE

Nakon punih 65 godina i u Crnoj Gori se otvorila priča o jednom strašnom zločinu. U aprilu 1945. godine u Baru je za nekoliko sati ubijeno najmanje 2500 kosovskih i makedonskim Albanaca! Niko ne zna gdje su im grobovi. – Namjeravaju li državni organi Crne Gore da otpočnu istragu i da rasvijetle slučaj ‘Masakra u Baru’, pravi holokaust na ovim prostorima, koji se zbio 1. aprila 1945. godine, na prostoru od desetak ari, kada je samo za nekoliko sati srpsko-crnogorska armija masakrirala oko 3770 nenaoružanih Albanaca sa Kosova mobilisanih navodno za potrebe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
,,Ovaj slučaj za našu nacionalnu istoriju, proporcionalno, predstavlja ono što je za Poljake Katinska šuma”, kažu albanski istoričari.

Prisilno mobilisani Albanci dovođeni u Crnu Goru preko Albanije, navodno da bi popunili partizanske jedinice koje su se borile za oslobođenje Istre.

Komunistička vlast je odmah nakon oslobođenja Kosova uvela vojnu upravu na tom području. Da bi preduprijedila neku ,,veliku pobunu Albanaca koja se očekivala na proljeće” napravljen je pakleni plan o likvidaciji hiljada ljudi. Sprovođen je tako što su Albanci krajem 1944. i početkom 1945. godine nasilno slani u borbu protiv okupatora, na Sremski front ili u Istru, kao topovsko meso. Od desetina hiljada mobilisanih, gotovo polovina se nije nikada vratila svojim domovima.

[Novi_Nick]

Ubistvo Olivera Ivanovica!

[Novi_Nick]

[Novi_Nick]

Srpski teroristicki napad na Kosovu!

[Novi_Nick]

[Novi_Nick]

DIPLOMATSKE BITKE

Kosovo u diplomatskoj defanzivi: Umjesto novih, cilj zadržati postojeća priznanja

B. H.


Foto: EPA-EFE

Jedan od glavnih prioriteta Kosova je jačanje međunarodnog subjektiviteta, s posebnom misijom - postizanjem novih priznanja i članstva u međunarodnim organizacijama. No, u nedostatku priznanja koja su ostala u sjeni dijaloga sa Srbijom, fokus se usmjerio na zaštitu postojećih.

U godišnjem govoru pred zastupnicima Skupštine, predsjednica Kosova Vjosa Osmani izjavila je kako može potvrditi da su diplomatski napori Srbije propali, odnosno da niti jedna država nije povukla priznanje Kosova.

"Uspješno smo uspjeli ponovno potvrditi gotovo 100 posto priznanja za svaki slučaj kada je Srbija tvrdila da je povučeno priznanje naše države", kazala je Osmani u petak.

Kosovska KOHA je od Predsjedništva zatražila informaciju na koji način su se potvrđivala priznanja i je li to činjeno verbalnim notama. U ovoj instituciji su rekli da su potvrde dobijene kroz bilateralne i multilateralne sastanke.



"Većina lobističkih aktivnosti predsjednice Osmani je javna i predstavljena je na web stranici Predsjedništva. Kako je sama predsjednica Osmani spomenula u svom godišnjem obraćanju Skupštini Kosova, tokom ove godine održala je gotovo 200 sastanaka na različitim razinama (šefovi država, vlada i organizacija), tako da je na svim sastancima fokus bio na ponovnoj potvrdi ovih priznanja, ali i lobiranje za nova priznanja", rekao je Bekim Kupina, savjetnik predsjednice Osmanija.

Istakao je kako je svaki susret predsjednice, bilo u službenim posjetima ili multilateralnim forumima, maksimalno iskorišten za postizanje tih ciljeva.

"S obzirom na osjetljivost, ne možemo iznositi detalje o svakom od sastanaka, jer postoje slučajevi sastanaka sa zemljama koje nisu priznale, ali koji se u ovoj fazi ne objavljuju. Što se tiče mogućih nepriznavanja koja Srbija tvrdi, predsjednica je kroz sastanke i bilateralne kontakte s predstavnicima tih zemalja te uz pomoć savezničkih država, posebno SAD-a i Velike Britanije, ponovno potvrdio ta priznanja", kazao je Kupina.

Posljednja država koja je priznala Kosovo je Izrael, s kojim su diplomatski odnosi uspostavljeni u februaru 2021., za vrijeme vlade Avdullaha Hotija.

Priznanje države s Bliskog istoka bilo je dio Washingtonskog sporazuma koji je potpisan 4. septembra 2020. godine između Kosova i Srbije, uz posredovanje bivšeg predsjednika Donalda Trumpa.

Dosadašnji proces priznavanja pratio se s puno nejasnoća.

Prema službenim stranicama Ministarstva vanjskih poslova, Kosovo je priznalo ukupno 117 zemalja.

KOHA je izvijestila da se za najmanje deset zemalja ne zna jesu li dostavljene usmene ocjene koje ministarstvo računa kao priznavanje. Tu je i priznanje Toga za koje je ministar vanjskih poslova te zemlje Robert Dussey nakon sastanka sa srbijanskim kolegom Ivicom Dačićem u januaru ove godine rekao da ga je povukao.


Priznanje je povukao i Surinam, za kojeg je bivši kosovski ministar vanjskih poslova Pacolli rekao da nije siguran šta se tačno dogodilo.

Ostale zemlje za koje se navodi da su povukle odluke su: Gvineja Bisau, koja je donijela priznanje 2011., Sao Tome i Principe, Burundi i Papua Nova Gvineja, koje su donijele odluke 2012. godine. Dvije od njih vratile su svoje priznanje, Gvineja Bisau i Liberija.

U oktobru ove godine, kao rijetko kad, Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je da je nakon pet godina obnovilo diplomatske odnose s Republikom Palau. Palau je u januaru 2019. godine upozorio na preispitivanje odluke o priznavanju neovisnosti Kosova, na temelju verbalne note koju je predsjednik ove Republike uručio srbijanskom ministru vanjskih poslova.

Od početka mandata jedan od glavnih prioriteta vlade na čelu s premijerom Albinom Kurtijem bilo je jačanje međunarodnog subjektiviteta Kosova s ​​posebnim ciljem postizanja novih priznanja i članstva u međunarodnim organizacijama.

Kosovo i Srbija su se sporazumom od 27. februara složili da neće ometati jedno drugo u međunarodnoj areni. No, Srbija je učinila suprotno i nikada nije prestala s kampanjom poništavanja priznanja Kosova i sprječavanja zahtjeva za članstvo u toj organizaciji.


Američki stručnjak za pitanje Balkana Daniel Serer kaže da se, unatoč očekivanjima međunarodne zajednice, ne očekuje da će se ova situacija promijeniti ni nakon ponovne potvrde Vučića za neprikosnovenog lidera Srbije.

"Neki se možda nadaju da će Vučić iskoristiti svoju pobjedu da riješi sukob Srbije s Kosovom i na kraju krenuti u zapadnom smjeru. Ovo se neće dogoditi. Zatvorio se u nepomirljive prigovore. On čak odbija priznati 'de facto' nezavisnost Kosova", rekao je Serer.

Premijer Kurti je od preuzimanja dužnosti insistirao na dobivanju priznanja od pet zemalja EU koje to tek trebaju učiniti, kao dio kompromisa u dijalogu sa Srbijom.

No, prema Sereeru, ne samo da neće biti priznanja, nego će ovih pet zemalja ometati bilo kakvu inicijativu u vezi s Kosovom.

Osim priznanja, izazovom se pokazalo i članstvo Kosova u regionalnim i međunarodnim organizacijama.

Ove situacija se pokušala riješiti nakon podnošenja zahtjeva za članstvo u Vijeću Evrope u maju prošle godine. No, nije poznato kada će biti okončan proces za koji je grupa stručnjaka nedavno objavila izvješće koje pokazuje kašnjenje u provedbi domaćih sudskih odluka.

Između ostalog, spominje se neprovođenje odluke za Zajednicu srpskih općina iz 2015. godine, te presude kojom je Manastiru Dečani priznato vlasništvo nad 27 hektara.

https://www.klix.ba/vijesti/svijet/koso ... /231220199

[agim.]

GODINE LAŽI, OBMANA I MITOMANIJE: Kako je Srbija brutalan pokolj i propast države pretvorila u pobjedu i zbog čega i danas varaju naciju…

"Slobodna Bosna" nastavlja serijal iz povijesti. Jeste li znali?

28. Jun. 2023



Naša današnja priča vodi vas na Kosovo polje, u vrijeme krvave bitke na Vidovdan 1389. godine.

U Srbiji se mnogi porazi slave kao pobjede, a upravo je kosovski mit jedan od ključnih srpskih političkih mitova, koji čini osnovu srpskog nacionalnog identiteta i jezgru srpskog nacionalizma. Kosovski mit je stoljećima nadahnjivao brojne umjetnike, pjesnike i mislioce, i predstavlja bitan dio srpske kulturne baštine. Naročito ga njeguje Srpska pravoslavna crkva.

Kosovski mit predstavlja jednu od glavnih prepreka prijateljskim odnosima Srba i Albanaca i ugrađen je u same temelje srpsko-albanskog sukoba.

Nastanak kosovskog mita vezan je za srpske epske narodne pjesme kosovskog i pokosovskog ciklusa koje opjevavaju kosovski boj između Srba i Turaka 15. juna 1389. Nakon ove bitke, moć srednjovjekovne Srbije je naglo počela opadati i ona je uskoro potpala pod tursku vlast. Kroz hronike, zapise i usmenu tradiciju legenda o Kosovu je postepeno evoluirala i s vremenom u velikoj mjeri premašila značaj bitke i njezine posljedice. Tokom stoljeća, Kosovo je postalo sinonim za propast srpske države.



Zanimljivo je kako je do polovice 19. stoljeća Vidovdan bio gotovo nepoznat praznik u Srbiji.

Vidovdan nije postojao u službenom crkvenom kalendaru, a 15. juni (odnosno 28. juni po gregorijanskom kalendaru) bio je posvećen Amosu iz Starog zavjeta. Tokom 19. stoljeća su započete nacionalno-vjerske proslave Vidovdana u sklopu kosovskog mita i potenciranje kulta "svetog cara Lazara". Poslije Kumanovske bitke 1912., koja je proglašena za osvetu Kosova, Vidovdan se našao napisan crvenim slovima u kalendaru Kraljevine Srbije kao jedan od devet službenih državnih praznika. Kosovski mit je tako iz konteksta narodnih pjevača postao dio službene državne ideološke konstrukcije.

OVO SE STVARNO DOGODILO
Bitka se odigrala 15. juna 1389., na Vidovdan. U osmanskoj vojsci je sultan Murat I upravljao centralnim dijelom vojske dok su krilima upravljali njegovi sinovi Jakub i Bajazid. Tok bitke i danas je poprilično nejasan; prema jedinim izvorima, kršćani su odnijeli pobjedu; međutim zna da su Srbi ubrzo nakon bitke plaćali sultanu danak, iz čega se da zaključiti da je posrijedi u najboljem slučaju Pirova pobjeda. U bici je poginuo turski sultan Murat I, a legenda kaže da ga je ubio srpski junak Miloš Obilić.

[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=Mk6ml9EBVvg&t=15s[/youtube]

Također, u bici je poginuo srpski knez i vladar velikog dijela Srbije Lazar Hrebljanović: Njegova udovica Milica i malodobni sin Stefan su ubrzo nakon bitke sklopili mir s Turcima, priznajući vrhovnu vlast sultana i obavezavši se na plaćanje danka; njihove vojne jedinice su se borile na turskoj strani protiv kršćana u bitkama na Rovinama (1395.) i kod Nikopolja (1396.) te u bici sa Mongolima kod Ankare ("Angore"; 1402. g).

Dakle, ne samo da su se nakon bitke Srbi našli pod vlašću Turaka nego su se nedugo nakon krvave bitke na Kosovu polju srpski junaci borili na strani Turaka.

No, taj je podatak, baš kao i drugi mitovi, poput onoga o srpskom junaku Marku Kraljeviću, godinama je prešućivan od vlasti.

Marko Kraljević je, zapravo, bio turski vazal i poginuo je od srpske sablje borivši se na strani Turaka, a mitomanija godinama služi za obmanjivanje javnosti, a u službi potpirivanja nacionalne i vjerske mržnje, ratova i brutalnih zločina kojima svjedočimo i u današnjim danima.

(SB)

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/30 ... aciju.html

Nema Srba te godine na ovoj planeti!
To su istorijske prevare u koje, nažalost, neki ljudi vjeruju ne pokušavajući pronaći istinu, što u današnje vrijeme nije teško.

[dr_Evil]

Komunistička vlast je odmah nakon oslobođenja Kosova uvela vojnu upravu na tom području. Da bi preduprijedila neku ,,veliku pobunu Albanaca koja se očekivala na proljeće” napravljen je pakleni plan o likvidaciji hiljada ljudi. Sprovođen je tako što su Albanci krajem 1944. i početkom 1945. godine nasilno slani u borbu protiv okupatora, na Sremski front ili u Istru, kao topovsko meso. Od desetina hiljada mobilisanih, gotovo polovina se nije nikada vratila svojim domovima.

Prijatelju dragi svi su nasi isli u borbu protiv okupatora, na Sremski front ili Istru, i gotovo polovina se nikad nije vratila. To sto se njima domovina bas i nije branila nije izgovor da ne budu mobilisani.

Onaj dio posta koji pobrisah je druga stvar, a nije mi jasno ko ih je pobio iz onog napisanog.

[agim.]

Komunistička vlast je odmah nakon oslobođenja Kosova uvela vojnu upravu na tom području. Da bi preduprijedila neku ,,veliku pobunu Albanaca koja se očekivala na proljeće” napravljen je pakleni plan o likvidaciji hiljada ljudi. Sprovođen je tako što su Albanci krajem 1944. i početkom 1945. godine nasilno slani u borbu protiv okupatora, na Sremski front ili u Istru, kao topovsko meso. Od desetina hiljada mobilisanih, gotovo polovina se nije nikada vratila svojim domovima.

Prijatelju dragi svi su nasi isli u borbu protiv okupatora, na Sremski front ili Istru, i gotovo polovina se nikad nije vratila. To sto se njima domovina bas i nije branila nije izgovor da ne budu mobilisani.

Onaj dio posta koji pobrisah je druga stvar, a nije mi jasno ko ih je pobio iz onog napisanog.

Ovo je nesto drugo > https://komunistickizlocini.net/2023/11 ... partizana/
> https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Baru

Jedini Ramadan Milla, preživjeo masakr u Tivaru , tada imao 19 godina .

[agim.]

Komunistička vlast je odmah nakon oslobođenja Kosova uvela vojnu upravu na tom području. Da bi preduprijedila neku ,,veliku pobunu Albanaca koja se očekivala na proljeće” napravljen je pakleni plan o likvidaciji hiljada ljudi. Sprovođen je tako što su Albanci krajem 1944. i početkom 1945. godine nasilno slani u borbu protiv okupatora, na Sremski front ili u Istru, kao topovsko meso. Od desetina hiljada mobilisanih, gotovo polovina se nije nikada vratila svojim domovima.

Prijatelju dragi svi su nasi isli u borbu protiv okupatora, na Sremski front ili Istru, i gotovo polovina se nikad nije vratila. To sto se njima domovina bas i nije branila nije izgovor da ne budu mobilisani.

Onaj dio posta koji pobrisah je druga stvar, a nije mi jasno ko ih je pobio iz onog napisanog.

Ovo je nesto drugo > https://komunistickizlocini.net/2023/11 ... partizana/
> https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Baru

Jedini Ramadan Milla preživjeo masakr u Tivaru (BAR) , tada imao 19 godina .

[agim.]

Prijatelju dragi svi su nasi isli u borbu protiv okupatora, na Sremski front ili Istru, i gotovo polovina se nikad nije vratila. To sto se njima domovina bas i nije branila nije izgovor da ne budu mobilisani.

Onaj dio posta koji pobrisah je druga stvar, a nije mi jasno ko ih je pobio iz onog napisanog.

Ovo je nesto drugo > https://komunistickizlocini.net/2023/11 ... partizana/
> https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Baru

Jedini Ramadan Milla preživjeo masakr u Tivaru (BAR) , tada imao 19 godina .

[muha_sa]

[agim.]

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ovo je nesto drugo > https://komunistickizlocini.net/2023/11 ... partizana/
> https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Baru

Jedini Ramadan Milla preživjeo masakr u Tivaru (BAR) , tada imao 19 godina .

[agim.]

...

[agim.]

Hajrush Ziberi IZ TETOVA ,
BH iz 1991 g.
https://www.botasot.info/lajme/819825/f ... e-arkanit/

[agim.]

Bislim Zyrapi
Bislim Zyrapi pripada velikoj grupi Albanaca s Kosova, iz Makedonije i drugih dijelova Jugoslavije koji su se borili u redovima Armije RBiH i na taj način dali veliki doprinos odbrani BiH.
„Ako gledamo na poštovanje, odlikovanje 'Zlatni ljiljan' je najveće priznanje u Armiji RBiH. Ako upoređujemo dvije vojske, više me poštuje Bosna.
Zyrapi je učestvovao u dvama ratovima, a sa zadovoljstvom ističe da je više poštovan i cijenjen u BiH nego na Kosovu.

https://stav.ba/vijest/ko-su-ljudi-koji ... vica/16837