***
Bilo da netko vjeruje službenom Kijevu, ili službenoj Moskvi, ili pretpostavlja ili procjenjuje jedan od nedavnih ukrajinskih napada na jugu za 'ispitivanje', 'izviđanje na snazi' ili bilo što drugo: rekao bih da je 'očito' da je protuofenziva ZSU-a u 'punom jeku' već otprilike dva tjedna. I da postoji nešto poput 'operativne pauze' u nekim područjima, jer NATO hitno dovlači dodatno naoružanje i opremu u Ukrajinu, dok ZSU analizira nedavna iskustva i izvlači pouke iz toga.
Ovo je od posebne važnosti
jer mislim da su jednom prilikom Keystone policajci u Moskvi iznenadili ZSU – i njegove zapadne savjetnike; i da su, namjerno ili slučajno, to učinili u nekoliko pogleda.
….barem je to moja teza koja se polako iskristalizirala kroz par dana…
Da objasnim.
ŠTO JE VAŽNO, A ŠTO NIJE?
Budući da postoje društveni mediji,
svi smo prezasićeni 'vijestima'. Preopterećen do te mjere da postaje izuzetno teško razlikovati 'važne' od 'nevažnih' informacija. Ne podcjenjujem nikoga, ali: sumnjam da itko radi prosječnu smjenu od 8-10 sati, a zatim provede 1, 2, 3, 4 sata vozeći se do posla i kući, ima ozbiljne šanse za to. I, usred svih 'informacija', lako smo ometeni - posebno površnim informacijama. Sve to čini zadatak ozbiljnog informiranja kroz pronalaženje stvarno dobrih informacija – onih koje su važne – izuzetno teškim. Priznajem: teško je 'čak' i takvima poput mene.
Dakle, što je važno, a što nije – za razumijevanje načina na koji su Ukrajina, Rusija i njihovi saveznici završili u situaciji u kojoj se sada nalaze?
Mislim da je sve počelo još krajem rujna prošle godine, kada je Pudding objavio mobilizaciju u Rusiji i pripojio sve okupirane dijelove Ukrajine: proglasio ih 'Rusijom'.
Na prvi pogled, aneksija je malo značila, osim što je Puddingu ponudila nekoliko 'slavnih dana' (i Medvedevu nekoliko dodatnih čašica votke). U Puddingovoj Rusiji, čak i Puddingovi vlastiti zakoni znače vrlo malo – osim što su podržani nasilnom represijom (bilo od strane vlasti, privatnih ili komercijalnih 'interesa'). Slično tome, nije bilo važno hoće li Pudding, ili Shoygu, ili bilo tko drugi objaviti namjeru mobiliziranja 300.000, ili 1.000.000 ili bilo čega drugog.
Ono što je bilo bitno bila je sposobnost VSRF-a da prihvati sve nove mobike : to je bilo ograničeno na otprilike 15.000 (u najgorem slučaju) do 25.000 (u najboljem slučaju) mjesečno.
Kao sljedeće,
treba imati na umu dva dodatna čimbenika: jesu li korumpirani, nesposobni, pijanice – ili ne – likovi poput Puddinga, Shoygua, Gerasimova i dalje su proizvod sovjetskog obavještajnog i vojnog načina razmišljanja. Koliko god da su pravi 'majstori' u onome što rade (inače ne bi bili tu gdje jesu), toliko su indoktrinirani različitim vlastitim 'dogmama'.
Jedna je maskirovka : laž, obmana, varka, podmetanje…. kao jedan od bitnih elemenata ratovanja. Kao jedno od ključnih pitanja u postizanju njihovih ciljeva. Drugi je – između mnogih drugih stvari – da u vojnim znanostima postoji nešto poput 'ocjena' kvalitete bilo koje vrste vojnih jedinica. Ne sjećam se svih detalja (i nemam vremena da ih tražim). Osim toga, ne želim vas gnjaviti s njima, ali u biti: kreću se od nečega poput "izvrstan, spreman za ofenzivno manevarski rat u urbanim područjima noću" (u najboljem slučaju), do nečega poput "užasan, jedva koristan za obranu vašeg dvorišta' (u najgorem slučaju).
VRIJEME JE BITNO
Sumnjam da je Puddingu stalo do 'takvih detalja', a sumnjam i da Shoygu mari.
Ali, spreman sam prihvatiti oklade: Gerasimov prihvaća. Čak i u pijanom stanju, nekome s Gerasimovljevim vojnim kvalifikacijama mora da je bilo jasno da će, čak i ako dođe do mobilizacije, biti potrebni mjeseci da se dobiveni 'mobiki' dopreme na crtu bojišnice, a još dulje da se opreme, ponovno uvježbati, i organizirati ih u nešto što barem nalikuje 'operativnim' borbenim jedinicama – i to čak i tada: njihova masa ne bi bila sposobna za više od 'grozno, jedva korisno za vaša dvorišta'.
Zašto sam siguran u to?
Već ponekad u travnju ili svibnju prošle godine, vrlo brzo nakon ruskog povlačenja iz Kijeva, i njihove prve spoznaje kakve je goleme gubitke pretrpio VSRF, umirovljeni pukovnik Mihail Hodarenko to je jasno rekao na ruskoj televiziji ( jedan od možda 2-3 zdrava vojna analitičara koja su ostala u cijeloj Rusiji) da uspostava (nove) tenkovske divizije lako traje 90 dana... Sad razmislite koliko je vremena potrebno da se uspostavi dovoljno divizija s mobiksima da pravilno osiguraju cijelu liniju bojišnice u Ukrajini , a zatim izgraditi interventne rezerve koje se drže iza prve crte...
Odnosno nekoliko zaključaka je moralo biti 'pri ruci':
a) Rusija se ne može nadati nastavku napredovanja: predratni VSRF je uništen i time je Rusija izgubila svoju ofenzivnu sposobnost;
b) Rusija mora osigurati ono što je osvojila – posebno protiv takvih 'kozačkih' napada ZSU-a kao u jugoistočnom Harkovu, i
c) Rusija treba osposobiti mobike barem do minimalno potrebnih razina.
Bilo je barem jednako očito: čimbenicima 'b' i 'c' bilo je potrebno vrijeme .
Sada, kako kupiti vrijeme u ratu?
Najjednostavnije rješenje – pogotovo ako nije stalo do života njegovih trupa – je: napad. Nije važno ako su loše obučeni. Napad.
Zašto?
Jer, čak i ako će trupe biti ubijene, neprijatelju će ipak trebati vremena da se zaustavi i napuni: Ukrajina (kojoj već kritično nedostaje streljiva od početka rata) ne može nastaviti ofenzivnu operaciju ako mu ponestane streljiva dok se bore protiv ruskih protunapada.
Odličan primjer: neki bi se mogli sjetiti mojih opisa onoga što se činilo kao 'potpuno besmisleni i nevjerojatno skupi' ruski protunapadi u području istočno od Kupjanska, (prema sjećanju) krajem rujna i početkom listopada prošle godine. Na prvi pogled, bili su potpuno besmisleni: VSRF je izgubio nešto oko 2 ili 3 brigade mobika ( uglavnom mobiliziranih samo 2-5 dana prije) i odgovarajući broj oklopnih vozila. Na društvenim mrežama ovo je bilo 'spektakularno' i svi su bili sretni (uključujući i mene) – jer je bilo 'natovareno' videozapisima uništenih ruskih tenkova i mrtvih vojnika VSRF-a.
Međutim, gledajući unatrag, nema poricanja: ovaj 'protunapad' je poslužio svojoj svrsi. Sve do današnjeg dana, ZSU trupe – koje su prije tih protunapada bile na najboljem putu da oslobode Svatove, još uvijek su tamo gdje su stale da odbiju te protunapade.
Rusija je pronašla način da kupi vrijeme.
Što se dalje dogodilo? Naravno, Rusija je tada izgubila Lyman i, 'što je najgore', Kherson, u studenom.
Ali, baš kao iu jugoistočnom Harkivu, VSRF je svaki put uspio izvući masu trupa koje su bile ispaljene iz okruženja. U međuvremenu je pokrenula svoju ofenzivu na Bakhmut.
Tu je Prigožin postao vrlo koristan: ostao je regrutirati tisuće osuđenika iz ruskih zatvora u Wagnerov PMC, a zatim ih protraćiti napadom na Bakhmut. Mjesecima bez kraja, bez obzira na cijenu. I to za mjesto koje je Prigozhin u ovom nedavnom intervjuu ocijenio 'nevažnim'?
'Dobro', jer to je bilo 'spektakularno' za gledati: val za valom ruskih osuđenika koji su pokošeni dok su napadali iste ukrajinske položaje, 10, 12, 15, 20 puta dnevno, uz podršku topništva koje VSRF može skupiti. A ZSU je nedostajalo topničkog streljiva već prije invazije 24. veljače, a sada također nedostaje teškog pješačkog naoružanja potrebnog za odbijanje takvih napada….
Zapravo, Proigozhin je cijelo vrijeme kupovao vrijeme, jer je – kao što je izjavio u istom intervjuu s gore navedenim linkom – bilo 'jasno' (očigledno: 'svima njima', Puddingu, Shoyguu, Gerasimovu itd.) da je već čim 'Bakhmut bi bio gotov', Ukrajinci bi nastavili ofenzivu.
Kada se to pokazalo nedostatnim – a, vrlo vjerojatno, i 'ne treba nadmašiti' - VSRF je tada pokrenuo svoje 'biiiiiiiiiiiiiiii' zimske ofenzive, u Vuhledaru i području Kremina. Masovni gubitak.... Na Zapadu smo ismijavali da je više zapovjednika VSRF-a koji su odgovorni za sve dotične propuste odlikovani, unatoč takvim promašajima. Naravno, nešto od toga bilo je 'sistemsko': bili su odlikovani jer su slijedili njihove naredbe.
Tako stvari stoje u Rusiji mnogo prije sovjetskih vremena.
Ali, i najvažnije: uspjeli su kupiti vrijeme.
PUDING I SHOYGU LINIJE
U međuvremenu, Shoygu je čvrsto odlučio potrošiti milijarde na izgradnju 'impresivnih' obrambenih linija dugih tisuće kilometara. Sve od poluotoka Kinburn u južnom Hersonu, preko južnog Zaporožja, jugozapadnog Donjecka, gore kroz zapadni Luhansk do ruske granice. Uključeni su deseci građevinskih tvrtki. To košta puno, ali: nema veze. Nekoliko je prijatelja i miljenika učinilo još bogatijima…
Nije važno.
Što je bitno?
Rezultat. 'Najmanje jedna, iako u većini dijelova dvije obrambene linije' – barem prema zapadnim analitičarima koji su bili dovoljno strpljivi da pomno provjeravaju satelitske fotografije u posljednjih 8,5 mjeseci. Rezultat su karte poput ove:
Žao nam je, nisam mogao saznati tko je ovo pravilno izvukao kao kredit...
'Na papiru' je situacija 'čista'. 'Veliki, dugi jarak' je najočitiji, lako privlači pažnju. Tako su zapadni analitičari taj rov procijenili za 'Prvu obrambenu liniju' (ja je u međuvremenu zovem 'Pudding linija'), oko 15-20 km iza bojišnice; procijenili su ga kao 'glavnu prepreku'. Još 15, 20-25 km južnije, nastala je još jedna takva obrambena linija (ja je zovem 'Linija Shoygu').
Budući da oba 'uključujući veliki rov, zmajeve zube, mine, betonske utvrde (bunkere)' itd. procijenjeni su kao ono što ZSU 'stvarno' mora prevladati kako bi uspješno napredovala.
…sukladno tome, svi su također procijenili da će ZSU imati 'neku slobodu manevra' – recimo, 5-15 kilometara – dok se približava; prije nego što dostignu ono što su procijenili za ovu '1. liniju obrane'. Pretpostavljam (ne mogu znati, budući da nisam u GenStab-U), GUR MO i GenStab-U su ovo procijenili na sličan način.
Međutim…
Obratite pozornost: čak je i na gornjoj karti jasno prikazano da je, zapravo, postojala (i još uvijek uglavnom postoji) još jedna obrambena linija ispred onoga što mnogi još nazivaju 'Prva obrambena linija': izravno duž crte bojišnice i u obliku analitičarima se činio kao 'manji istureni položaj', ali zapravo je bio 'dobro skriven glavni položaj, štiteći duboka minska polja' – bez tog 'velikog, očitog rova koji sve povezuje'. To je ono što ja zovem 'Linija Gerasimova'.
Na ovaj ili onaj način: zapravo, Rusi su imali (i, uglavnom: još uvijek imaju) posvuda ne jednu, nego dvije obrambene linije , au nekim područjima čak tri ili više obrambenih linija.
LINIJA GERASIMOVA
Opet: izgradnja svih ovih linija fronta bila je golemi pothvat. Poduzeće koje je puno koštalo. 'Ali', bilo je to nešto 'zgodno' za Keystone Cops, a posebno Shoygua, pa nema potrebe češće doživljavati ovakve situacije (gdje mu je Pudding demonstrativno, i to javno, okrenuo leđa). Zahvaljujući izgradnji ovih obrambenih linija, jednom je uspio Puddingu prenijeti 'dobre vijesti': 'neće proći ovuda'.
Problem: zahvaljujući cijelom sustavu Putin, Shoygu, Gerasimov & CO KG Gesmbh SPA su svi užasno korumpirani. Ne iznenađuje da su njihove građevinske tvrtke korumpirane, a šefovi istih nastavljaju se bogatiti na račun Rusije 'čak' i u ratu (zašto bi oni bili iznimka od onoga što je na Zapadu već stoljećima pravilo...?). I tako, kad netko razgovara s ruskim i ukrajinskim vojnicima to….reći…. 'vidjeli' tu '1. liniju obrane', iznenađeni su, jer ovo je 'užasno'. Loše postavljeni i neizgrađeni rovovi, bunkeri loše kvalitete i sl.
No, je li loša kvaliteta gradnje linija Pudding i Shoygu važna?
Negativno.
To je tako jer je zahvaljujući kupovini svih mjeseci vremena veliki dio VSRF-a doveden u stanje u kojem nije smio djelovati onako kako su ZSU i njegovi zapadni promatrači očekivali da će djelovati. Gdje je treniran od razine 'užasan, jedva koristan za obranu vašeg dvorišta', do nešto poput razine 'loš, ali može braniti utvrđeni položaj danju'.
Štoviše, pozadi, negdje duboko iza linije Pudding i linije Shoygu, VSRF je našao vremena ne samo za izgradnju 'pričuva na operativnoj razini', već ih je također uvježbavao u izvođenju protunapada...dok su zapadni savjetnici, GUR MO i , dakle, vjerojatno i ZSU, svi su očekivali da će loše obučene ruske jedinice sjediti i čekati u svojim rovovima i utvrdama, i biti usitnjene ukrajinskim topništvom, dok će ZSU čistiti minska polja kako bi došli do te '1. crte obrane ' a zatim prodrijeti u njega...
Međutim, kao što je gore opisano, zapravo, 1. ruska obrambena crta nije 15-20 km iza linije bojišnice, već odmah iza minskih polja na ničijoj zemlji (na društvenim mrežama široko nazvana 'siva zona').
NI INČ NATRAG
Dakle, ono što se događa od 2. do 3. lipnja je otprilike ovako: VSRF reagira gotovo čim Ukrajinci počnu čistiti minska polja. Ne samo da rusko topništvo sije dodatna minska polja, već postoje topničke baraže, postoje ATGM zasjede i jurišni helikopteri, a tu su i neposredni protunapadi kopnenih trupa. Potonji su i dalje iznimno skupi – jer su ruske trupe još uvijek nedovoljno obučene za njih i zato što koriste sve stariju opremu. Ali: sama težina ruskih protunapada zaustavlja većinu ukrajinskih napredovanja već unutar minskih polja: u mnogim slučajevima u posljednja dva tjedna, ZSU se morao povući natrag na svoje početne položaje (i, ponekad, bio je pogođen dok se okupljao na tim početnim položajima , tj. već prije stvarnog pokretanja napada).
Shoygu tako Puddingu uvijek može prenijeti 'dobre vijesti': VSRF nije dopustio ZSU-u da oslobodi ni pedalj terena.
….što je ujedno i srž 'poruke' koju emitira Putinova PRBS-mašinerija otkad je ukrajinska operacija pokrenuta. 'Promašeno', 'teški gubici', 'sve, samo nema napredovanja'.
Moj zaključak je da je to postalo očito barem otkad je ZSU prodro u ono što Rusi zovu 'Vremivka Bulge': područje južno od Velyke Novosilke, niz rijeku Mokri Yaly. Već dva dana kasnije, nije došlo samo do 'lokalnog protunapada' – jednog od strane više ruskih pukovnija koje su već bile raspoređene u ovom području – nego i višestrukih protunapada 127. motostreljačke divizije. U sastav operativne pričuve 58. Gbr .
Ne samo postrojbe VSRF-a koje drže stvarnu 1. crtu obrane/Gerasimovljevu crtu, duž prve crte (ne 'pogrešne' 1. crte obrane, Pudding linije nekih 15-20 km iza crte bojišnice) pretrpjele su teške gubitke u ukrajinskim napadima koji je nadmudrio i zatim ih udario sa stražnje strane: 127. je također pretrpjela ogromne gubitke u svojim protunapadima. Čak i nakon nekoliko dana 'videozapisa' koji pokazuju različite stvari, točan opseg gubitaka ostaje nejasan.
Ali: suočeni s 'masom' jedinica 127. koje su se kretale s juga, Ukrajinci, koji su već bili u sjevernim predgrađima Staromlynivke, čisteći Urozhaine, oslobađajući Staromairoske i granatirajući 'kao bijesni' područja južnije – bili su, na kraju, prestao. Prisiljeni odbiti kontinuirane ruske protunapade na Storozheve i Makarivku, zatim obnoviti svoje streljivo i zalihe. Doista, bez obzira na to koliko su skupi, dodatni ruski protunapadi su u međuvremenu natjerali ovu skupinu snaga ZSU-a da skrati svoju liniju bojišnice natrag na 'bolje obranjivo' područje između Makarivka i Staromaiorska.
….i Shoygu ima još pola mjeseca, možda čak i cijeli mjesec - da mobilizira još 15.000-20.000 mobika, uspostavi dodatne nove jedinice i tako nadomjesti gubitke: još jedna dobra vijest za Pudding…
Naravno, zahvaljujući NATO oružju – i zahvaljujući, konačno, primanju dovoljno topničkog streljiva – ZSU u međuvremenu nadmašuje rusko topništvo na najvažnijim sektorima bojišnice. U kombinaciji s preciznošću, ovo rezultira ubojitom vatrenom moći: inače bi 127. doista vratila Ukrajince sve do njihovih početnih položaja, baš kao što su drugi ruski protunapadi uspjeli učiniti s nekoliko drugih ukrajinskih napada…
Štoviše, u međuvremenu postaje sve očitije da je prednja protuzračna obrana ZSU-a pod teškim ruskim pritiskom: preslaba je jer je 'najbolja' ukrajinska protuzračna obrana morala biti zadržana za zaštitu velikih urbanih središta i industrijski objekti. To pak nije 'nije dobar znak' za sljedeću fazu ove bitke: nešto za što će ZSU morati pronaći rješenje (i ne: nešto gdje nikakvi 'F-16' neće pomoći). Hitno.
***
Dugoročno gledano, masovno uništenje VSRF-a je 'dobro': nakon svega, jednostavno ne postoji način da se završi ovaj rat bez uništenja VSRF-a. Što prije Rusi budu prisiljeni boriti se s muzejskim eksponatima poput T-34 - to bolje...
Međutim, kratkoročno gledano, smatram da je tragično što se čini da uključeni zapovjednici ne mogu postići ovaj cilj drugim sredstvima osim kroz još jednu oštru bitku iscrpljivanja... većina se temelji na činjenici da njihovi politički gospodari nemaju ni traga trag o modernim vojnim tehnologijama.
Naravno, ovo - bitka iscrpljivanja - nešto je u čemu i Rusi i NATO briljiraju (to je način na koji su Zapad i Sovjeti pobijedili u Drugom svjetskom ratu), ali: nadam se da ima dovoljno pametnih (i odvažnih) Ukrajinski časnici na utjecajnim pozicijama, koji bi mogli utjecati na pronalaženje alternativnih rješenja. Jer…. pa, zato što mi taj legendarni svrbež u malom nožnom prstu govori da je "lupanje glavom o zid" rijetko od koristi.
... pusti algoritme, yebesh to ... gluposti
