@Niemand Nema razloga da se ibretiš... rasprava o problematičnoj ideologiji subjektivnih istina sve se vrijeme vodi u kontekstu priče o transgender 'ideologiji'. Meni do ovog trenutka još nije jasno otkud tako negativan stav prema postmodernistima, posebno postkolonijalnoj teoriji (naidjoh na dio o postkolonijalnoj teoriji u onom tekstu koji si postavila o objavljivanju radova u žurnalima, a i konoplja je nešto pominjao), Homi Bhabha i Edward Said su, na primjer, napisali neke od najsmislenijih stvari o identitetu bivših kolonijaliziranih zemalja.
Neke od njih su toliko relevantne za Bosnu, od hibridne kulture do kolonijalnog identiteta, gdje se orijentalizam praktično ogleda u kontinuiranoj negaciji identiteta Bošnjacima, da ne ulazim u dublje i teže analize - i zaslužni su upravo za suprotno od onoga što ti tvrdiš - da postmodernizam sa svojim 'subjektivnim istinama' stvara uslove da se kaže -
nije bilo genocida u Bosni.
Đe je pogriješio Foucault u analizi moći i diskursa? Šta konkretno? Čovjek je nastavio gdje su stali marksisti sa kritikom ideoloških aparata države - na koji način država 'disciplinuje' gradjane i prisiljava ih da poštuju ideološke norme (kroz nauku, obrazovanje, proizvodnju znanja)... Ok, koga to zanima, na kraju krajeva, ali ako već izvadiš postmodernizam kao dežurnog krivca za sve - daj da se ne bavimo ni karikaturalnim interpretacijama.
I sad mene zanima, na primjer, da li je onaj Elvedin Pezić, kojeg spomenuh prije koju stranu, rodni ideolog? Po mom je mišljenju njegov uticaj u Bosni puno značajniji od uticaja američkih transdženderovaca - pa ako ćemo već pričati o kulturnom kolonijalizmu i strategijama za promjenu kolektivne kulture, što ne pričamo o onima koji imaju uticaja na naše društvo?
Je l' to položaj žena u našoj zemlji stvarno ne zahtijeva boljitak? Pa on je još uvijek toliko jadan da nismo još pošteno stavili ni zarez izmedju prvog i drugog vala feminizma, ako bi se vodili njihovim aršinima (a ne našom nasilnom socijalističkom modernizacijom, koja je u fazi pedalanja unazad). Kod nas prava žena nazaduju u odnosu na prethodni sistem, povećava se medju ženama broj nepismenih, ekonomsko i fizičko nasilje je u porastu, kao i femicid, ženama silovanim u ratu se maše kao nacionalnim zastavama, a jedva ih 1000 ima kakvu-takvu pomoć države, dok društvo prema njima i njihovoj djeci gaji najstrašnije predrasude... da ne potežem temu o silovanim muškarcima u ratu, koja je itekako tema za 'današnji feminizam na Balkanu' (ne zaboravi, primjera radi, da su jedini konzistentni glasovi podrške u Srbiji o temama rata, Srebrenice, genocida, silovanja godinama već glasovi Žena u crnom, feminističke i antimilitarističke organizacije)...
Ti ljudi danas imaju male ili nikakve beneficije, gotovo nikakvu pomoć, poumiralo ih je od stresa i raka i srčanih koliko hoćeš, kriju se da ih društvo ne bi stigmatiziralo i dodatno traumatiziralo, ali o tome nećemo, jer 'patrijarhata nema', nema ni zatucanosti, ima samo transdžender ujdurme i feministkinja kojima "treba qrca". I onda još dodje pitanje sedmice 'Šta je žena?', istina, ne tvoje. Pa stvarno, da li je pravi odgovor 'mrš' ili da pitamo Božu Vreću?
