Otišao je 13. veljače. U šali sam ga pitala sviđa li mu se Smolensk i što dobivaju za jelo. Smijao se i rekao mi je da je sve u redu. Nakon toga smo kontaktirali još tri puta, ali kraće od minute. Rekao je da je živ i zdrav. I uvijek je govorio da želi nazvati suprugu.
Posljednji put se javio 24. veljače ujutro, kada je sve počelo. Preko prijateljevog WhatsApp-a je napisao: "Mama, rat je počeo." Rekla sam: "Sine, vidim to na televiziji." Rekao je: "Zamisli, čitava četa naših momaka je ubijena na granici." Pitala sam: "Gdje?" "Na granici, mama", rekao je. Pitala sam, htijući znati: "Gdje si?" "U Smolensku sam, mama", bio je njegov odgovor.
Mislim da je i on bio tu negdje u blizini, jer je s granice mogao doletjeti samo do te zračne luke (Hostomel kod Kijeva – prim. aut.). Tamo se navodno spustilo 200 "Spartanaca", kako su ih zvali. Oni su bili topovsko meso. Ne znam zašto je ovo tako loše isplanirano. Mislim da su zauzeli aerodrom i onda su na njih pucali.
Rekla sam: "Sine moj, izdrži." Odgovorio je: "Pa, ćao, mama. Nemam više vremena. Reci mojoj supruzi da je sve u redu." Od tada do 8. ožujka ništa više nismo čuli o njemu.
Ruski rat u Ukrajini
Majka palog ruskog vojnika: "To je krvoproliće"
26-godišnji ruski vojnik Jevgenij poginuo je već u prvim danima rata u Ukrajini. Unatoč velikoj tuzi, njegova majka opravdava rusku invaziju.
Ruski agresorski rat protiv Ukrajine počeo je 24. veljače. Vladimir Putin ga pak opisuje kao "specijalnu vojnu operaciju u Donbasu". U tom ratu ginu i ruski vojnici. Oni, kao i članovi njihovih obitelji, očigledno često do posljednjeg trenutka nisu znali kuda će biti poslani.
Od početka rata prije nešto više od mjesec dana rusko Ministarstvo obrane je samo dva puta izvijestilo javnost o broju žrtava. Prema tim informacijama, zaključno s 25. ožujkom, u Ukrajini je ubijen 1.351 ruski vojnik. U stvarnosti bi se ta brojka pak mogla kretati između 7.000 i 15.000, piše Washington Post, pozivajući se na podatke dobivene od visokog dužnosnika NATO-a. Ruski list Komsomolskaja pravda 20. ožujka je, pozivajući se na Ministarstvo obrane, objavio je da je u Ukrajini poginuo 9.861 vojnik. No, već sutradan je sadržaj s tim podacima uklonjen uz obrazloženje da se radilo o hakerskom napadu.
Ruski ugovorni vojnik Jevgenij sa činom starijeg vodnika poginuo je u blizini Kijeva tokom prvih dana rata. Ovaj 26-godišnjak nikada ranije nije sudjelovao u borbenim djelovanjima. Prije rata služio je u Nacionalnoj gardi koja je razbijala prosvjede u Moskvi. Kasnije je radio kao kinolog, odnosno stručnjak za pse.
Do siječnja ove godine njegova majka Natalija (pravo ime promijenjeno), kako kaže, nije se uopće zanimala za događanja u Ukrajini. Iako je sada izgubila sina, ona - kao i ruske vlasti i državni mediji - opravdava rusku invaziju na Ukrajinu. Međutim, Natalija smatra da je ovo pravi rat, a ne "specijalna operacija".
DW se odlučio da intervju s njom objavi kao svjedočenje majke koja je izgubila sina u ratu koji je Rusija pokrenula protiv Ukrajine.
Protagonistica intervjua daje izjave o uzrocima rata koje su u suprotnosti s trenutnim stanjem. No DW ih je odlučio ostaviti u tekstu. Njene izjave su jasan dokaz dugogodišnjeg djelovanja ruske državne propagande.
DW: Natalija, kako se osjećate?
Natalija: Izuzetno mi je teško i strašno boli. Ali što ja tu mogu, nitko mi neće vratiti sina.
Uništeno rusko oklopno vozilo u blizini Kijeva 10. ožujka 2022.
Uništeno rusko oklopno vozilo u blizini Kijeva 10. ožujka 2022.
Kako je Jevgenij postao ugovorni vojnik?
Odmah nakon okončanja školskih ispita 2014. otišao je u vojsku. Bio je pripadnik specijalne jedinice vojne obavještajne službe GRU. Kasnije je prebačen u drugu specijalnu jedinicu u drugom gradu. Još tada mu je nuđen ugovor. Nekako sam ga uspjela razuvjeriti, jer je to ipak značilo odlazak na zadatke u kriznim područjima.
On je potom uzalud pokušavao dobiti posao u istražnom zatvoru. Zatim se prijavio za posao u policiji i radio je u službi osiguranja. Ali nije mu se svidio taj posao i zato se odlučio potpisati taj ugovor. Saznao je da će "kupci" doći iz Moskve i obavljati novačenje u obližnjem mjestu. Odmah je primljen i ostala nam je samo jedan večer za opraštanje. Jevgenij je služio u Nacionalnoj gardi. To mu se jako svidjelo i postao je vodnik svoje grupe. Razbijao je demonstracije u Moskvi. Također je bio raspoređen u Kalinjingradu na tri mjeseca, jer su tamo bili planirani prosvjedi.
Onda je rekao da je umoran od toga i 2017. je prešao u Kinološki centar Nacionalne garde i dobio je sina. Svoju suprugu poznaje iz vremena kada je radio u službi osiguranja. Ona se preselila se kod njega u Moskvu, gdje su se vjenčali i živjeli u jednoj iznajmljenoj sobi. Kasnije je Jevgenij dobio mali službeni stan u novoizgrađenoj zgradi vojnog naselja.
Kako je počela njegova priča s Ukrajinom?
Bilo je to krajem siječnja, negdje oko 25. i 26. Sin me nazvao i rekao da ih šalju u Smolensk (grad na zapadu Rusije, oko 79 kilometara od granice s Bjelorusijom – prim. a.) na vojne vježbe s Bjelorusijom. Pitala sam: "Lažeš li me? Kakvi manevri?" Istraživala sam na internetu i zaista sam vidjela da postoje te vojne vježbe s Bjelorusijom, ali i da su završene. Nastavila sam s pretragom i htjela sam saznati gdje imamo ratno stanje. Mislila sam na Kazahstan. Nisam ni razmišljala o Ukrajini. Tek sutradan mi je palo na pamet da se u Ukrajini događaju nemiri.
To znači, Vi ste znali da vaš sin neće biti raspoređen na vojne vježbe?
Da. Rekla sam Jevgeniju da nisam glupa i da mislim da neće ići u Smolensk. Tražila sam da se fotografira na željezničkoj postaji u Smolensku. On se na to nasmijao. Istraživala sam dalje i postalo mi je jasno da ide u Ukrajinu. Bilo mi je jasno da se tamo nešto konkretno događa.
Naravno da sam ga htjela razuvjeriti. Rekla sam da se možda neće vratiti. Odgovorio je: "Što to pričaš?" Uopće nije bio svjestan kuda ga šalju. Ili im je toliko bio ispran mozak da su mislili da idu na manevre, ili je pak znao, ali nije mogao pretpostaviti da će doći do takvog krvoprolića. Vjerojatno to nitko nije pomislio, pa ni sam Putin. Nešto je krenulo po zlu.
Kada su ga vratili mrtvog, pitala sam se zašto nisam otišla u Moskvu da ga razuvjerim. Možda njemu nije bilo sve jasno, ali meni je. Mnogo me volio i mogla sam ga odvratiti pravim argumentima. Ali kada god bi nešto naumio, išao je do kraja. On nikada ne bi odbio naređenje.
Na kraju, otišao je kao dio specijalne jedinice. Jevgenij je jedini bio raspoređen iz svoje jedinice, jer je nedostajao samo jedan kinolog.
Kretanje ruskih snaga u Rusiji polovicom veljače u jeku pripreme za rat
Kretanje ruskih snaga u Rusiji polovicom veljače u jeku pripreme za rat
Je ste li poslije toga ostali u kontaktu?
Otišao je 13. veljače. U šali sam ga pitala sviđa li mu se Smolensk i što dobivaju za jelo. Smijao se i rekao mi je da je sve u redu. Nakon toga smo kontaktirali još tri puta, ali kraće od minute. Rekao je da je živ i zdrav. I uvijek je govorio da želi nazvati suprugu.
Posljednji put se javio 24. veljače ujutro, kada je sve počelo. Preko prijateljevog WhatsApp-a je napisao: "Mama, rat je počeo." Rekla sam: "Sine, vidim to na televiziji." Rekao je: "Zamisli, čitava četa naših momaka je ubijena na granici." Pitala sam: "Gdje?" "Na granici, mama", rekao je. Pitala sam, htijući znati: "Gdje si?" "U Smolensku sam, mama", bio je njegov odgovor.
Mislim da je i on bio tu negdje u blizini, jer je s granice mogao doletjeti samo do te zračne luke (Hostomel kod Kijeva – prim. aut.). Tamo se navodno spustilo 200 "Spartanaca", kako su ih zvali. Oni su bili topovsko meso. Ne znam zašto je ovo tako loše isplanirano. Mislim da su zauzeli aerodrom i onda su na njih pucali.
Rekla sam: "Sine moj, izdrži." Odgovorio je: "Pa, ćao, mama. Nemam više vremena. Reci mojoj supruzi da je sve u redu." Od tada do 8. ožujka ništa više nismo čuli o njemu.
Kako ste proveli ta dva tjedna bez kontakta s njim?
Uvijek sam nosila mobitel sa sobom. Mislila sam da će se možda kod civila domoći nekog telefona. Danima sam gledala TV i pretraživala po internetu. Nadala sam se da ću bar negdje vidjeti njegovo lice. Svaki dan sam išla u crkvu, palila svijeću i molila se za njega. Ali on je prije toga poginuo. Nisam mislila da je već mrtav.
Već 24. veljače Jevgenij je bio u Hostomelu. On nije poginuo 27. veljače kako navodi smrtovnica već mnogo ranije, vjerojatno te večeri ili u noći s 24. na 25. veljače.
Zašto mislite da je tako?
Pročitala sam na internetu da su naši vojnici 24. veljače zauzeli Hostomel, nakon čega su svi naši dečki poslani tamo. Tada su se našli pod paljbom iz Kijeva. Naši dečki su bili opkoljeni i nitko im nije pritekao u pomoć. Cijeli dan su bili granatirani i bombardirani. Treba si zamisliti da je aerodrom otvoreno polje.
Već 25. veljače naši vojnici su ponovo zauzeli Hostomel, a 26. veljače je pronađen Jevgenij. Dobro je da je bio označen. Bio je u specijalnoj jedinici i nije prvi put da su ti dečki bili na sličnom zadatku.
Očigledno da je njihova specifičnost to što prije borbe na trbuhu ispisuju broj jedinice i svoja imena. Tako je i on mogao biti brzo identificiran.
No, mene su obavijestili tek 8. ožujka. Oko 13.30 su nazvali iz njegove jedinice i rekli da je moj sin pao u borbi blizu Rostova (Rostov na Donu - grad na jugu Rusije oko 60 kilometara od ukrajinske granice - prim. a.). Tada sam skoro izgubila razum.
