Uporni pokušaji ljevičara da ovih dana stave znak jednakosti između Putinove agresije na Ukrajinu i NATO-a i Zapada, otkrivaju sve što je trulo u ljevičarskim krugovima širom svijeta, kao i koliko im je važnija isprazna intelektualna anti-NATO i anti-imperijalna SAD-e pozicija, od suštinskih lijevih ideala slobode, socijalne i svake druge pravde za sve. Nevoljno priznajući da je Putin izveo invaziju na Ukrajinu, uporno je i sramno pravdaju time da ga je Zapad isprovicirao, čime suštinski negiraju pravo Ukrajine da postoji - osim kao ruska sfere uticaja.
Negdje u drugoj polovini 2000-tih, nakon obnavljanja nezavisnosti Crne Gore, odmah se povela rasprava o članstvu u NATO. Tema je redovno obrađivana u medijima, pa sam jednom takvom prilikom imala „of the record“ dijalog koji dobro pamtim. Kako su moja pitanja očigledno bila vrlo sugestivna, jedan poznati političar, kojeg sam pozvala, na temu za i protiv članstva, po završetku snimanja, mi je pomalo začuđeno rekao: „Baš ste me iznenadili, nikad Vas ne bih svrstao u militariste, naprotiv, ali vidim da ste pristalica članstva u NATO“. Moj odgovor je bio sljedeći: „Nijesam o sebi razmišljala kao militaristi, već kao nekome ko je živio i svjedočio prethodnoj deceniji (1990-tim) na Balkanu. Članstvo u NATO vidim kao zaštitu i garanciju da se nećemo ponovo poklati“.
Nerijetko mi je padao na um ovaj kratki dijalog, i to ne zato što pomenuti političar i ja danas dijelimo isto gledište o članstvu Crne Gore u NATO, već zbog toga što mnogim ljevičarima anti-NATO stav, uz protivljenje američkom imperijalizmu, služi kao jedan od glavnih argumenata zbog kojeg redovno stavljaju znak jednakonsti između brojnih devijacija zapadnih liberalanih demokratija i autoritarnih režima. A danas, stavljaju znak jednakosti između brutalne invazije Rusije na Ukrajinu i odgovornosti Zapada za nju, ako ne optužuju Zapad da je i odgovorniji od Vladimira Putina.
Putin je diktator, ali...
Tako, mnogi ljevičari iz ugodne pozicije življenja u tim trulim zapadnim državama- redovno, opravdano i slobodno kritikuju brojne anomalije u društvima zapadne civilizacije, prije svega socijalne, koje doprinose sve većem jazu između bogatih i siromašnih, otuđenju političkih elita sve bliskijih krupnom kapitalu -i bez imalo zazora stavljaju znak jednakosti između devijacija političkih elita na Zapadu sa onima autokratskih režima. I što je još gore, mnogo poteze autokrata pravadaju sa „Zapad ih je isprovocirao“.
Nikad to nije bilo tako očigledno kao danas u slučaju brutalne invazije Rusije na Ukrajinu.
Uz časne izuzetke, poput nekolicine istaknutijih lijevih aktivista, mislilaca i političara, kao što su Slavoj Žižek, Janis Varufakis i Berni Sanders, koji su eksplicitno i bez zadrške osudili rusku agresiju na Ukrajinu i otvoreno podržali herojsku borbu ukrajinskog naroda, a Vladimira Putina označili kao zločinca, mnogi poznati i što je najgore, zahvaljući društvenim mrežama, veoma uticajni lijevi ili kako sebe radije zovu - progresivni novinari, komenatori i aktivisti, rusku agresiju na Ukrajinu - neprekidno pravdaju time da su „Putina isprovocirali NATO i SAD-e“.
Obrazac u komentarima i analizama je sljedeći: rat u Ukrajini je užasan, Putin jeste diktator koji je izvršio invaziju u kojoj stradaju nevini civili, cijeli gradovi i sela, ali NATO je godinama provocirao Rusiju, šireći se i pored ruskih upozorenja i manipulisao sa Ukrajinom, tako da je do ovoga moralo doći, a svemu je prethodilo, sjetite se - NATO intervencija na SRJ.
U prilog argumentaciji o proviciranju Rusije i Putina, ili bolje rečeno opravdavanjima, iz arhiva su iskopali obraćanje posljednjeg sovjetskog lidera, Mihaila Gorbačova američkom Kongresu prije 30 godina, potom upozorenja pokojnog eksperta za Rusiju, emeritus profesora Princeton-a, Stivena Koena (Stephen F. Cohen) iz 2014. te iz iste godine komentre Noama Čomskog (Chomsky) za Democracy Now, a služe se i jednom rečenicom iz decembarske kolumne za The New York Times (NYT) Tomasa Fridmana (Thomas Friedman). Njega posebno rado, jer ga drže za ikonu neoliberalnog kapitalizma, pa kad klasni neprijatelj to izgovori - čini im se dodatno podupire njihovu tvrdnju, da je Rusija upozoravala šta slijedi, a Zapad je umjesto da pristanu na Putinove zahtjeve, još dodatno provocirao (valjda time što su njihove neslavne obavještajne službe, ovoga puta, za promjenu, precizno predvidjele šta će de desti). I naravno, kao šlag na torti, tu je argumentacija odnosno paralele sa NATO intervencijom na SRJ 1999.
Jedan od osnivača The Intercept-a, Džeremi Sahil (Jeremy Schaill), prvo je u podužem thread-u (nizu) na Twitteru, pokušao da stavi znak jednakosti između Putinove invazije na Ukrajinu i NATO intervencije na SRJ, što je na društvenim mrežama izazvalo puno pozornosti, naročito nakon što ga je reetweet-ovao nekadašnji kolega u The Intercept-u, sada novinar MSNBC-ja, veoma popularni Mehdi Hasan, koji je u interakcijama koristio Sahilove argumente, a na koje su mu, oštro i argumentovano uzvrćali naročito aktivisti i intelektualci sa Balkana.
Sahil je međutim, samo u bolje izbalansiranom tekstu, ili bolje rečno suptilnije braneći sopstvene argumente, u The Intercept-u, pod naslovom: „Putnova zločinačka invazija na Ukrajinu podcrtava neke ružne istine o SAD-u i NATO-u“, ponovo doveo u vezu akcije Putina i NATO bombardovanje Srbije. Tekst počinje priznanjem da Zapad ipak ispravno kvalifikuje ono što Putin radi u Ukrajini, no, to što se zaista dešava se ne elaborira, osim ako se ne može dovesti u vezu sa nekom hipokrizijom Zapada.
U ovom slučaju je dobro poslužila ruska upotreba kasetnih (cluster) bombi zabranjenih Ženevskom konvencijom, koju pak nijesu potpisale ni SAD-e, ni Ukrajina, ni Rusija. Nakon uobičajenog pominjanja američkih zločina počinjenih tokom invazije na Irak 2003., dolazimo do NATO intervencije na SRJ.
Kontekst samo ako podupire poželjni narativ
U tekstu se potom mnogo veći fokus, od toga što je prethodio bombardovanju, šire na Blakanu i samom Kosovu, stavlja na tome da tadašnji predsjednik SAD-a, Bil Klinton (Bill Clinton) nije dobio odobrenje Kongresa za intervenciju, kao i na kolateralne žrtve intervencije. U opisivanju 78 dana vazdušne kampanje, autor je akcenat cijele operacije stavio na greškom građane civilne objekte i civilne žrtve, posebno apostrofirajući, kao valjda najači adut, one greške u kojima su na Kosovu stradali albanski civili, bilo tako što je NATO greškom pogodio izbjegličke konvoje, ili tako što je, pozivajući se na izvještaje UN-a, utvrđeno da su tokom kampanje Alijanse, civili na Kosovu bili izloženi još većim zvjerstima, poput silovanja i ubistava. Naravno masovne grobnice i hladanjače sa tijelima kosovskih Albanaca pronalažene po Srbiji se ne pominju ili recimo Račak. Ono što je prethodilo NATO intervenciji, progoni i žrtve prije toga, uvijek su u ovakvim, pa i ovom tekstu, sporedni argumenti.
Primjer drugi – priznanje i izvinjene koje to nije. Vjerovatno jedan od najpopularnijih, ako ne i najpopularniji alternativni program u SAD-u, trenutno je Breaking Points, autora Kristal Bol (Krystal Ball) progresivne bivše neuspješne demokratske kandidatkinje i Sagara Anjetija (Saagar Enjeti) bivšeg izvještača iz Bijele kuće, desne orjenatcije, koji tvrdi da „mnogo zna o ruskoj istoriji upravo od ruskih autora“. Jedno lijevo, a drugo desno, ali njihovi se pogledi na dešavanja u SAD-u i svijetu u nijansama razlikuju, stoga im je gledište o ratu u Ukrajini identično: rat je grozan, mi smo za mir u svijetu, Putin je zaista loš, ali ga je Zapad izazvao, jer Ukrajina je uvijek bila i biće njihova legitimna sfera uticaja, osim toga, u Ukrajini zaista ima neofašista, i Amerika to ne želi da prizna, a to što ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, traži pomoć Zapada i podstiče sopstvene građene da se odupiru, ludilo je, koje će samo produžiti agoniju i Ukrajine i svijeta (i ako Putin upotrijebi nuklerno oružje zločesti lideri zapada su to sami tražili).
Elem, još od oktobra su svojoj publici uporno i redovno ponavljali da američke službe bezbjednosti serviraju laži mainstream medijima da Rusija priprema invaziju na Ukrajinu, da od toga nema ništa, da je Zapad taj koji duva na hladno, provocira i zvecka oružjem, Putin neće napasti Ukrajinu, već da se time samo skreće pažnja sa problema kod kuće. Uživali su u tome što je predsjednik Zelenski u jednom momentu kritikovao CNN da podižu paniku bez razloga, i simpatisali ga sve dok predsjednik Ukrajine, nije uradio ono što mu zakon i ustav zemlje na čijem je čelu nalažu - organizovao odbranu države i jak otpor okupatoru.
No, na njihovo iznenađenje (i pokazano neznanje) dogodio se 24. februar. Tada je ipak, za razliku od desničarskih medija, publici trebalo priznati „malu grešku“. I to su neko izmumlali u završnom segmentu na kraju dana, uz izvinjene koje to baš i nije, da bi u danima koji su usljedili fokus stavili u već navedom sažetku njihovog pokrivanja rata u Ukrajini.
Činjenice koje ljevica ignoriše
Niti jednom skoro pa niko od brojnih ljevičarskih zvijezda, kao argumente za kontekst nije upotrijebio neke od sljedećih važnih fakata:
Konkretno u slučaju Ukrajine, Putinova retorika, a i prošlogodišnji pisani esej, je u više nego jednom navratu pokazala da on Ukrajinu ne smatra suverenom državom, već ruskom (svojom) prćijom, te da je priča o tome da on ne želi NATO na ruskim granicama samo predtekst za invaziju. To apsolutno niko od njih ne pominje, kao da je zabranjeno.
NATO je već na granicima Rusije i niti jednom do sada nije zaprijetio Rusiji kao takvoj. Naprotiv, uporno su se trudili da sarađuju sa njima i izbjegavali konflikte, kao na primjeru Sirije, a sada je - kao što svjedočimo, NATO spreman da žrtvuje, i to manje više i čini u ovom momentu, cijeli jedan narod samo da ne dođe do rata sa Rusijom. U tome ih ljevičari svesrdno podržavaju i na tome im apludiraju.
Umjesto upornog ponavljanja Putinovih argumenata o ekspanziji NATO-a, niti jednom, ni na jednom lijevom mediju, nijesu obradili temu ili makar postavili pitanje- zašto skoro sve države u ruskom okruženju kao i ovdje na Balkanu, koji Rusija otvoreno drži za svoju sferu uticaja (što im nije moglo biti za Jugoslavije Josipa Broza Tita) žele da se priključe NATO-u, kao kolektivnom i moćnom sistemu zaštite (upravo od Rusije). Čak i čuveno neutralne, Finska i Švedska sada razmatraju priključivanje NATO-u. I da, po njihovom narativu "nikako ne provocirati medvjeda (Putina)", da se zaključiti, da suverene države imaju pravo da suvereno odlučuju o svojoj sudbini, samo ako nijesu u ruskoj sferi uticaja.
Zašto u stalnom izjednačavanju američkog i NATO militarizma i ruske invazije na Ukrajinu, ili prethodno Čečeniju, pa onda dijelove Gruzije i Moldavije, uvijek prenebregavaju činjenicu da, za razliku od ruskih, američke i NATO-ove direktne mete, na svim mjestima na kojima su intervenisali, osim kao posljedica grešaka, nikada namjerno i planski, nijesu bili civilni objekti i populacija. Danas sve ukrajinske teritorije pod napadom Rusa izgledaju kao - ne tako davno Grozni i Čečenija. Primjera radi, u Sahilovom tekstu o bombardovanju Srbije, 1999. godine, pomenuo je granatiranje RTS-a, u kojem je poginulo 16 civila, radnika ovog medija, ali je preskočio da nevede važan kontekst: da u zgradi nije bilo niti jednog novinara, jer su unaprijed informisani da će zgrada biti meta napada, pa su evakusini svi - osim 16 ljudi koje je režim namjerno žrtvovao da bi postigli željeni efekat na javnost. Nakon pada režima Miloševića (Slobodan), tadašnji direktor RTS-a, Dragoljub Milanović odležao je deset godina zatvora, osuđen za namjerno žrtvovanje ovih ljudi.
Iako stalno optužuju Zapad i zapadne medije za provociranje Putina pa čak i rusofobiju - progon, ubistva i zatvaranje političkih disidenata u Rusiji, nijesu zauzimali više prostora od vijesti kao takvih u njihovim medijima i komenatrima. Pulitzerom nagrađeni Glen Grinvald (Glen Greenwald), jer je na sopstvenoj koži osjetio - budući živi u Brazilu, bavio se zločinačkom praksom autoritarnog desnog neofašiste Žaira Bolsonara (Jair), ali je umjesto užasa koji se dešavaju u Ukrajini, fokus u svojim osvrtima na rat u Ukrajini stavio, na kako se može uočiti već iz naslova teksta na platformi substack.com “Ratna propaganda o Ukrajini postaje sve više militaristička, autoritarna i bezobzirna”, da bi onda odmah “u glavu” prešao na upozorenja i opasnosti od mogućeg američkog uplitanja i pripremanja terena za tako nešto.
Zapadni progresivni lijevi mediji, nemaju bolji običaj da u svojim programima pozovu ugledne ruske disidente u zemlji ili van nje, recimo poput legendarnog šahovskog velemajstora, Putinovog oštrog kritičara, Garija Kasparova, koji je, usput budi rečeno, takođe predvidio ovo što se dogodilo, ali on za razliku od njih, za odgovornost prst upire u Putina, a Zapad krivi što su mu podilazili godinama, pa se sada suočavaju sa skoro nerješivom krizom. Valjda im je i svaki Rus koji kritikuje Putina - rusofob.
Putina će uvjek mahinalno okvalifikovati kao korumpiranog autoritarca, no ono za šta primjera radi nikada nijesu kritikovali Zapad, je bilo dvodecenijsko flertovanje sa ruskim predsjednikom i njegovim korumpiranim oligarsima, radi sopstvenih ekonomskih interesa: što energetskih što svih drugih, od bankovnih računa na Zapadu, do kupovine luksuznih nekretnina, aviona, brodova, jahti i drugog. Tek sada su ih se sjetili i to tako što podržavaju zapadne sankcije usmjerene direktno na oligarhe, ali osuđuju sankcije za rusku privredu generalno, jer će najviše pogoditi ruske građane. Čak otvoreno sumnaju da su neke od sankcija ciljane da izazovu unutrašnju pobunu u Rusiji koja će svrgnuti Putina (što je valjda loše). I naravno, mnogi od njih su zgroženi zabranom uvoza gasa iz Rusije, jer to zaboga povećava cijene goriva, a i inflaciju u njihovim zemljama. Toliko o lijevoj spremnosti na solidarnost i žtvovanje za druge koji pate.
Tako smo došli do lijeve, progresivne, socijalističke solidarnosti sa ugroženima. Retorički i u parolama ona je uvijek tu, naročito ako treba istaći stradanja i patnje onih za koje licemjerni Zapad ima dvostruke aršine, poput decenijskog aparthejda nad palestinskim narodom, ili ignorisanja jezive golgote naroda Jemena koji je izložen brutalnom granatiranju Saudijske Arabije već sedam godina, bez eksplicitne i jasne osude Zapada, posebeno SAD-a koji ima bliske veze sa saudijskom kraljevskom porodicom i njenim prijestolonasljednikom Mohamedom Bin Salmanom (MBS) kojeg je i CIA optužila za monstruozno ubistvo novinara Džamala Kašogija (tek nedavno su zabranili isporuke oružja za rat u Jemenu). Ili, najsvježiji medijski primjer stradanja avganistanskog naroda. Svi ljevičari su “kao jedan” podržali odluku predsjednika Bajdena (Joe Biden) o povlačenju iz Avganistana nakon 21 godine i najdužeg američkog rata, u potpunosti ignorišući i minimalizujući sva upozorenja o tome šta će povlačenje na način na koji smo vidjeli, proizvesti za narod te zemlje. Bilo je bitno samo kontrirati diskusu korporativnih medija. Kada su rezultati ubrzo potom postali vidljivi, dva puta su se osvrnuli na Avganistan: prvi, da za užasnu glad koja je zavladala u zemlji optuže Bajdena, čijoj su odluci o povlačenju koliko juče aplaudirali i naravno kada je The New York Times dokazao da je američka vojska greškom, umjesto osumnjičenog teroriste ubila civilnog aktivistu i njegovu cijelu porodicu, što je na kraju i Pentagon priznao. Za ovakve ljevičare, stradanja nevinih izgledaju važna samo i isključivo ako podupiru njihove argumente, u suprotnom su statistika.
Takođe, nijesu se primjera radi ozbiljnije pozabavili ruskim uplitanjem u političke procese u drugim državama, osim da negiraju direktne veze između Rusije i Trampa (Donald Trump), na čemu su godinama jahali mainstream američki mediji. U tom upiranju im je bilo važno dokazati da nije Tramp direktno sarađivao sa Rusima, a to što su Rusi koristili njegovu neznavenost i korumpirano okruženje i uspijevali da ostvare određeni upliv i uticaj, e to nije toliko važno, cilj je bilo dokazati da mainstream mediji nijesu bili u pravu. Ako se nekad i pominje, obično je to u kontekstu, a šta rade SAD-e i NATO. Tu im u prilog, uvijek, pa i sada, dobrodošao dođe argument američke prakse iz 1970-tih i 80-tih u Latinskoj Americi i smjenjivanja legalno izabranih, obično socijalističkih vlada sa brutalnim desničarskim diktatorima (istih pokušaja ima i danas).
I da se vratimo Ukrajini i njihovom kontekstu ruske invazije. Kao jedan od krucijalnih argumenta za pravdanje zločinačkog pohoda na Ukrajinu, redovno se pojavljuje tvrdnja da Putin zapravo i nije toliko u krivu kada kaže da u Ukrajini ima neofašista, ukazujući posebno na jedinicu Azov i Banderine (Stepan) sljedbenike, idući toliko daleko da bez zazora i dokaza špekulišu o njihovim vezama sa predsjednikom Volodomirom Zelenskim. Riječ je o istim novinarima aktivistima i medijima, koji su takođe godinama uporno minimalizovali uticaj i dovođenje u vezu Trumpa i američkih bijelih nacionalista, antsemita i neofašita, svih koji se danas skupa nazivaju “alt-right”, tvrdeći da se time skreće pažnja sa suštinskih problema. Zvuči poznato zar ne!?
Zelenski kao huškač umjesto lider koji brani svoju zemlju i narod
Kod mnogih tu je još i demonizovanje ukrajinskog predsjednika Zelenskog, zato što „sa ratnom propagandom“ s jedne strane, vrši pritisak na zapadne lidere, u nadi da će mu pomoći i vojno se se angažovati, ne samo sankcijima i humanitarnim konvojima, a sa druge strane, zbog, po njihovom doživljaju, ratobornog huškanja sopstvenih građana da se odupiru ruskoj agresiji, pa zato stradaju - a ne zato što ih ruske snage neselektivno granatiraju po selima i gradovima, redom gađajajući civilne objekte i sve što im se nađe na putu.
Dakle, to što braniš sopstvenu suverenu državu na sopstvenoj teritoriji i tražiš pomoć od drugih u suprostavljanju jednoj od najačih vojnih mašinerija koje je čovječanstvo ikad vidjelo, kao i to što na sopstvenom primjeru ohrabruješ građane da se odupru agresiji, za mnoge američke ljevičare – je ratnohuškačka propaganda predsjednika Zelenskog (kojeg- izgleda na njihovu žalost, ne mogu optužiti da je korumpirana američka marioneta) - jednaka Putinovoj bezobzirnosti.
Ovo je žalosna slika dobrog, ako ne dominantnog dijela ljevice (progresivaca) današnjice. Američki imperijalizam i NATO militarizam treba neprekidno, stalno i u svakom, čak i ovom kao suza jasnom slučaju kritikovati. Ali – veliko ALI, ruski se imperijalizam i brutalni upadi u susjedne države radije tumače kao Putinovi opravdani strahovi za bezbjednost Rusije i legitimna težnja ka sferi ruskog uticaja. To što države i narodi iz ruskog okruženja ne žele biti pod rusko-putinovskim imperijalnim zagrljajem, za ove ljevičare, navodno pobornike slobode izbora i jednakih prava za sve, nije relevevantno jer tu izgleda važi pravo jačeg (samo ako nije američko).
Do koje ih mjere zapravo suštinski ne dodiruje, osim kao argumenata u njihovim intelektualnim političkim raspravama, ni stradanje ukrajinskog, a ni plaestinskog, sirijskog i jemenskog naroda, koje često pominju, prije neki dan je, gostujući na Democracy Now pokazao poznati britanski pisac i intelektualac Tarik Ali (Tariq), koji je takođe, na možda za nijansu suptilniji način nego neki drugi, rusku inavaziju na Ukrajinu doveo u vezu sa pogrešnim postupcima Zapada, usputno pominjući brutalna hapšenja i pritisak na Ruse koji se protive invaziji untar zemlje, kao što je takođe usputno priznao da su mu prijatelji u Ukrajini rekli da nikad veća podrška pristupanju NATO-u nije bila. Iako nije prešućena, posljednja činjenica za njega očigledno nema naročitog značaja, jer se ne uklapa u lijevi anti-NATO narativ.
Rušenje iluzija o modernoj ljevici
Vjerovatno instinsktivno i iz sopstvenog iskustva predosjećajući šta slijedi, neposredno pred početak ruske invazije na Ukrajinu, kosovski intelektualac Agon Malići (Maliqi) napisao je za Kosovo 2.0 briljantan esej o lutanjima svjetske ljevice. To je jasno i uvjerljivo pokazao kroz iskustvo njegovih roditelja, zakletih ljevičara i njihovih sopstvenih razočarenja i srušenih iluzija o drugovima sa Zapada, koji su u vrijeme njihove golgote na Kosovu, stali na stranu opresora, ili zaćutali - što je isto.
Da ove, više nego devijacije u ponašanju ljevice nijesu izuzetak već sve češće pravilo, svjedoči „Pismo zapadnoj levici iz Ukrajine“ za Commons, autora Volodimira Artiuka, koje je za Peščanik preveo Đorđe Tomić, u kojem je autor iz svoje okupirane zemlje, dobronamjerno kritikovao upravo fokus njegovih drugova, zapadnih ljevičara, na pravljenju lažnih ekvivalencija između Putinovih zločinačkih djela i namjera u i prema Ukrajini- i grešaka Zapada. Atiuk im je između ostalog pručio:
„Nemojte dozvoliti da nedomišljeni politički stavovi zamene analizu situacije. Pronalaženje glavnog neprijatelja u sopstvenoj zemlji često se završava ne naročito korisnim analizama sukoba imperijalnih sila. U ovom trenutku pozivi da se NATO ukine ili da se u NATO primi svako ko to poželi neće pomoći ljudima na koje padaju granate u Ukrajini i političkim zatvorenicima u Rusiji ili Belorusiji. Razmetanje parolama je kontraproduktivno, kao i uvek. Proglašavanjem Ukrajinaca ili Rusa za fašiste ne doprinosite rešenju, već postajete deo problema. U okruženju Rusije upravo nastaje neka nova i autonomna stvarnost, stvarnost u kojoj mogućnost nuklearnog rata više nije nezamisliva. Mnogima od nas promakle su tendencije koje su dovele do nastajanja takve stvarnosti“.
Na kraju, da podcrtam još jednu važnu - ključnu- razliku između Zapada i Putina i njemu sličnih autokrata i zločinaca.
Zločini koje SAD- e, NATO i drugi počine, prije ili kasnije ugledaju svjetlo dana, zahvaljući pojedicima ili grupama, koje ih često uz velike i lične žrtve otkrivaju (Julian Assange, Chelsea Manning, Edward Snowden), a onda ih zapadne vlade voljno ili nevoljno, zbog ogromnog javnog pritiska i priznaju, što je u putinlandu-ili putinlandovima, nemoguća misija. Oni koji ih u autokratijama pokušaju objelodanati masovno završavaju ili u zatvorima ili kao žrtve fizičkih egzekucija (Ana Politkovska, Sergej Magnicki, Boris Njemcov, Aleksej Navaljni) čak i kada pobjegnu na Zapad (Aleksandar Litvinejnko, Sergej i Julija Skripalj). Zapadni zločini i vani i kod kuće se otkrivaju, o njima javno govore i na njih ukazuju novinari, mediji i intelektualci, zato što im je uz sve nesporne mane i devijacije zapadnog sistema to omogućeno, jer su im garantovane značajno veće slobode od onih u režimima poput Putinovog, čije su žrtve za njih, po svemu sudeći samo brojke, baš kao i Ukrajinci danas, jer se ne uklapaju u njihov ciljani narativ.
Tužno a i sramotno. Ujedno i objašnjenje zašto je ljevica već odavno u infreriornom položaju u odnosu na ostale preovlađujuće ideologije, iako je to najmanje bitno u ovom momentu.
Slava Ukrajini i njenim herojinama i herojima!
