Da ti iskreno odgovorim, mnogo ih se bavilo tom temom. Da bi se to razjasnilo , treba se pozabaviti licnostima Ferida Dzanica i Nikole Vukelica. Prvi je , smatra ser,bio na liniji KPJ Partije, drugi je bio na liniji Gvida Kvaternika i njegovih pokusaja da se ogradi od Poglavnika i da pokusa naci nacin da se priblizi saveznicima (angloamerikancima) . Kopiracu ovdje dokument o misljenju nijemaca o o vodjama pobune. Vukelica su uspjeli saslusati i poslije streljati, Dzanic je pak , tijekom pobune poginuo.Na zalost je dokument na njemackom, ako bude interesa prevescu ga.Na drugo pitanje je odgovor.Škobo Habu wrote: ↑23/05/2021 22:55Pošto se baviš istraživanjem za knjigu na temu "Handžara", interesuju me dvije bitne stvari:janko_007 wrote: ↑22/05/2021 03:42
Tacno tako. Stari dobri George Lepre. Ubo u sridu. Imao sam sreću da lično korespondiram i sa njim i sa Zvonimirom Bernwaldom. Zvone je umro, nažalost prije dvije godine u Nesselwangu u Bajernu u staračkom domu u 94 godini života (neko je pitao na forumu kad je umro), Lepre živi u New Yorku a ne u Kanadi. Zvoneta sam posjetio neposredno pred njegovu smrt. I u takvoj starosti se svih detalja sjećao i pred samu smrt uspio svoju prvu knjigu prevesti na bosanski jezik i neznatno prosiriti njemačku verziju knjige
Šta je tačan povod ustanka u Francuskoj? Komunistička diverzija, nezadovoljstvo slanjem na front u Francuskoj? Postoji i ona tvrdnja iz knjige Zije Sulejmanpašića o streljanju muslimana na Romaniji od strane Wermahta zbog optužbi da su sarađivali sa partizanima? Ili, pak, nešto treće?
Druga bitna stvar: koliko se "handžaraca" priključilo partizanima? Negdje sam pročitao da ih se dosta pridružilo 16. istočnobosanskoj muslimananskoj brigadi?
By the way, kada će knjiga i gdje se može naručiti?
Nakon osvajanja Tuzle 17. avgusta 1944., Tito je proglasio deklaraciju o amnestiji svima onima koji su služili u okupatorskoj vojsci i dao im rok do 19. septembra 1944. da se pridruže partizanskim jedinicama. U toj deklaraciji Tito je pozvao sve koji su bili mobilisani silom da stanu na stranu partizana. Oni koji predju na stranu partizanskog pokreta u datom vremenskom roku, dobili bi isti tretman kao i sve ostale Titove jedinice. Ova je deklaracija imala veliki uticaj. Tada su Bošnjaci, koji su bili dobrovoljci 13. divizije SS-a, došli do zaključka da su dalje borbe besmislene. Nakon iskustva u Francuskoj, svi su znali šta se može očekivati u slučaju pobune i isključili su ovu mogućnost. No, kako više nisu u Francuskoj, već u svojoj domovini, bilo je dovoljno da jednostavno nestanu.
U izvještaju od 6. avgusta 1944. godine navedeno je da je na liniji fronta kod Tuzle 116 vojnika iz 13. divizije SS-a u jednom danu prebjeglo u partizane. Broj dezertera svakim danom se povećavao. Njemački izvori su izjavili da je do 20. septembra 1944. gotovo 3000 boraca Handžar diviziji bilo pod Titovom zastavom. Izvještaj štaba 13. Handžar divizije o njenij borbenoj gotovosti i brojnom stanju 20. septembra 1944. godine kaže da divizija broji 346 oficira, 1.950 podoficira i 11.967 običnih vojnika. Od toga je 279 oficira, 1.611 podoficira i 4.125 vojnika bilo njemačkog porijekla.


