ZA GLOBUS PIŠE IVO GOLDSTEIN Bleiburg: Titov ratni zločin nad vojskom zla
U trenucima kad su predstavnici Oružanih snaga NDH saznali da ih vraćaju u Jugoslaviju, po obližnjim šumama već se razbježao dobar dio onih koji su u sebi nosili teret počinjenih zločina: većina časnika Ustaške vojnice, mnogi pripadnici jasenovačkih posada zvanih Ustaška obrana, bivši pripadnici Crne legije. Neki su od njih poslije poginuli kao tzv. križari u Hrvatskoj i BiH, a mnogi su uspjeli opstati u emigraciji. Na Blajburškom polju i u dolinama Drave i Meže položili su oružje dobrim dijelom mobilizirani vojnici, dočasnici i niži časnici, koji vjerojatno u velikoj većini u sebi nisu osjećali teret krivnje.
Iz Bleiburga i drugih lokacija na kojima su kapitulirali zarobljenici su odvođeni u sabirne logore, najviše u Mariboru i Celju. Nakon selekcije, koju su nekoliko dana provodili oficiri OZN-e, viši domobranski časnici izvedeni su pred Vojni sud koji ih je većinom sudio na smrt. Pripadnici Ustaške vojnice iz 1941. i 1942. bez suđenja su strijeljani na obližnjim stratištima. Bilo je među njima i mnogo ustaških i endehaških dužnosnika, poput onih iz logora Jasenovac - Miroslav Filipović Majstorović, Ivica Matković, Josip Mataija, Tihomir Kordić, Marko Pavlović, Marija Buždon-Slomić, Mirko Slišković Slomić, Dragutin Pudić – Paraliza, Ante Zrinušić, Josip Šantić i mnogi drugi. Oni bi na svakom poštenom suđenju dobili najtežu kaznu.
Mobilizirani vojnici godišta 1927. i 1928. uglavnom su pušteni kućama ili remobilizirani u Jugoslavensku armiju; svi ostali otpremljeni su u dugim kolonama, uglavnom pješice, prema udaljenim logorima za zarobljenike, najviše u Vojvodini. Ti marševi, zbog patnji kroz koje su zarobljenici prolazili, nazvani su Križnim putovima, na kojima su mnogi usputno ubijeni, mnogi na putu ili poslije u logorima poumirali od iznemoglosti ili bolesti, a otprilike ih je polovica dočekala amnestiju od 3. kolovoza 1945.
...
Bleiburg je u stanovitom smislu već bio predodređen Jasenovcem, jer saveznička su Velika trojica na Churchillov prijedlog u Teheranu 1943. već najavila da će kazna za genocidne zločine biti sastavni dio pobjede. Ali, naravno, dok su Churchill i Roosevelt mislili na kažnjavanje putem sudskog postupka, Staljinu su sudovi bili suvišna smetnja, a jugoslavenski komunisti u to su vrijeme uspostavljali vlast upravo po uzoru na Staljinovu. Umjesto sudskih postupaka nastupilo je neobuzdano osvetništvo, drevni vae victis, kombiniran s otupjelim senzibilitetom starih ratnika prema ubijanju i tuđoj smrti, s primišlju staljinističkog stila novih vlastodržaca da se na taj način mogu riješiti potencijalnih neprijatelja. Pri tome je posebno žalosno što su glavni počinitelji zločina pobjegli sve do Argentine i Australije, a stradala je masa, pretežno naivnih i nevinih. Iako je sve to trajalo nepuna dva mjeseca, a onda brzo jenjalo, očito je ostavilo preduboke tragove, sve do danas.
https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-k ... a/7352178/