ExNihilo wrote: ↑14/10/2019 12:43
Eh, šta je to pa nagrade za književnost i film, posebice one najveće, kakva je Nobelova nagrada za književnost, nerijetko prate kontroverze, pa se povlači pitanje odvojivosti autora od njegovog rada ("
dobar režiser, ali šupak"
), dok to uglavnom nije slučaj kada govorimo o nauci, tehnologiji, pa čak i drugim domenima duhovnog stvaralaštva (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, itd)?
Zašto, recimo, čitava plejada naučnika, koji su stali uz Hitlera i Musolinija, a među njima je bilo nobelovaca, ne izaziva galamu? Bez rada Philippa Lenarda na katodnim cijevima, inače nacista, antisemita i nobelovca, vjerovatno ne bi bilo televizora. Je li kome televizor sporan kao produkt nauke ovog čovjeka? Bez nacista i njihovog projekta "narodnog auta" ne bi bilo VW. Je li kome sporno voziti VW? Wagner se redovno svrstava među najveće kompozitore svih vremena mada su njegovi rasistički, antisemitski i arijevski stavovi dobro dokumentovani. Ili, nešto recentniji primjer: Pored toga što je nobelovac, Feynman je i moderna ikona, pionir popularne nauke, heroj savremene generacije fizičara, uprkos tome što su njegova
mizognija i seksizam dobro poznati.
Stoga je važno postaviti pitanje: čemu drugačiji standard za književnike i režisere? I da se razumijemo, nije to čisto balkanski fenomen. Hamsun je zbog svojih prohitlerovskih stavova ostao doživotno stigmatiziran. Slična sudbina zadesila je Heideggera i nije mu pomoglo što je najznačajniji filozof 20. stoljeća. Leni Riefenstahl nikada nije oprošten Trijumf volje, makar se svi slažu da je riječ o kinematografskom remek djelu. Živjela je do 2003., ali je dobila priliku režirati svega dva filma nakon WWII.
Mislim da odgovor leži u tome što film i književnost, za razliku od drugih domena stvaralaštva, prati didaktika. Film i književnost podučavaju, baždare dušu, kriju klicu ideje, a ne osjećamo se ugodno da nam dušu baždari neko ko podržava Hitlera. Zbog toga umjetnike kontroverznih političkih i ideoloških stavova izoliramo, stigmatiziramo i demoniziramo. Da nas ne zaraze.
Književnost je uvijek više od puke tehnike. Književnost nisu tek jezičke bravure nego i didaktika koja ih prati (mada se larpurlaritanci ne bi nužno složili). Može li, onda, književnost biti dobra, iako je fašistička po svojoj didaktici, kao što auto može biti dobro makar ga napravili fašisti? ili kao što arhitektura može biti impozantna makar iza nje stajao fašistički režim?
Ako prihvatimo onu poznatu Andrićevu definiciju književnosti, koju je iznio baš prilikom primanja Nobelove nagrade, kako književnost ne služi nikome i ničemu ako ne služi čovjeku i čovječnosti, tada je odgovor jasan: ne može. Jer ako književnost promiče anticivilizacijske vrijednosti, onda ne služi nikome i ničemu, onda i nije književnost.
Šta reći, tada, za Handkea? Hoćemo li, onda, reći da nagrada za književnost, dodijeljena autoru koji ne ispunjava taj elementarni andrićevski kriterij, zapravo ne služi nikome i ničemu? Možda, ali kvakva je u tome što Handke jeste veliki književnik - to niko ne osporava. Pa je li, tada, Handke izuzetak gore rečenom - veliki fašistički autor - ili je, pak, veliki književnik zbog toga što njegova književnost, ma kakvi bili njegovi politički stavovi, nalazi načina da služi čovjeku i čovječnosti?
