megaribi1 wrote: ↑11/12/2019 11:08
Pola dosadašnjeg života sam proveo u SFRJ, pola života u BiH. Poređenja doba Jugoslavije sa dobom današnjih država će ići u nedogled, a crno-bijela slika "Sve je tada bilo dobro" ili "Sve je tada bilo grozno" je besmislena iz dva razloga.
Prvo, i jedno i drugo doba su imala vrlo različita razdoblja. Jedna je stvar govoriti o drugoj polovini četrdesetih i pedesetim godinama kada je sve bilo uništeno, prijetio spoljni napad i sa Istoka i sa Zapada i fašističkih bandi u planinama, omladinski rad neophodan, nedostajalo i hrane i odjeće, hapšeno iz političkih razloga, ali i velikom brzinom prelazilo iz agrarne u industrijsku zemlju. Druga je slika kada vidimo šezdesete i sedamdesete. Životni standard napreduje iz godine u godinu, otvaraju granice, ukidaju vize, grade društveni stanovi, preduzeća su sve samostalnija, školstvo i zdravstvo odlični, prodavnice relativno pune, ali se vide i počeci nezaposlenosti nakon reforme 1965, rast zaduživanja nakon smrti Džemala Bijedića. Treća slika su osamdesete. Zaduživanje dostiže kritičnu tačku, pribjegava se štednji, nestašicama, hiperinflaciji. Životni standard drastično pada. Dok je 1977 jedna tipična YU porodica zarađivala oko 60% u odnosu na tipičnu porodicu u USA (koja je morala plaćati veliku kiriju i zdravstvenu zaštitu), u toku 1983. taj odnos pada na 20%. Nacionalizam sve više jača. Pa ipak i na taj period gledamo romantično, dijelom jer je bolji od doba koje je slijedilo, dijelom zbog napretka u zabavnoj sferi života: hrpe medalja sa Olimpijskih igara, košarkaška reprezentacija, Merlin, Zabranjeno pušenje, Lepa Brena, Velo misto, Dinastija, roštiljanje. A i u postjugoslovenskom periodu. Jedno je govoriti o užasu devedesetih, Manjači, Dretelju, Srebrenici, uništenom saobraćaju, najgoroj inflaciji, padu standarda do nivoa da je kutija keksa bila pet mojih plata, gladi. Drugo je govoriti o dvijehiljaditim, uklanjanje ruševina, velika nezaposlenost, izuzetno stabilna valuta, praznim fabrikama, prepunim prodavnicama, ograničenoj slobodi kretanja zbog viza i iznenadnoj slobodi govora zbog Interneta i visokom predstavniku koji je neke probleme rješavao kao čarobnim štapićem. Treće je govoriti o 2010-im, kada su vize ukinute i sloboda kretanja vraćena na nivo osamdesetih, ne služi vojni rok, stanovništvo iseljava, političari zadržavaju napetost, putevi obnovljeni ali željeznice odsječene od svijeta, zdravstvo u gorem položaju nego čak i u devedesetim, ali tehnička roba toliko pristupačna da radost zbog kupovine novog TV ili kompjutera traje samo nekoliko dana.
Drugo, pored podjele na periode, podjele na oblasti života su još brojnije. Malo je oblasti koje su konstantno bile sve bolje i bolje, ili sve gore i gore. Možda je televizija konstantno napredovala, jer smo u 1969 imali jedan crno-bijeli program, u ratu je broj narastao na šest, a danas ih imam 230 od kojih su mnogi HD kanali. Većina oblasti su rasle i opadale i to ne istovremeno sa ostalim. Uzmimo npr. željeznice. I dan danas Talgo duže putuje na liniji Sarajevo-Doboj neko davne 1965. godine. Željeznice su svoj vrhunac imale šezdesetih, opadale sedamdesetih zbog ukidanja uskog kolosjeka, rasle osamdesetih (11 polazaka dnevno iz Sarajeva za Ploče), sunovratile se devedesetih, malčicu stale na noge dvijehiljaditih i opet pale u dvijehiljade desetim.S druge strane, aerodrom u Sarajevu, sa izuzetkom ZOI 84 ima sada najbolji period u svojoj istoriji. Inflacija je bila mala u pedesetim, primjetna u šezdesetim i sedamdesetim, ogromna u osamdesetim, jeziva u devedesetim, nepostojeća u dvijehiljaditim, i mala danas.Osamdesetih je Olimpijada bila neuspješna ako se Jugoslavija vrati sa manje od deset medalja, a sedam ljetnih i osam zimskih olimpijada prođe, a BiH nikako do svoje prve bronze. Snabdjevenost je najgora bila četrdesetih, a redom sve bolja devedesetih, pedesetih, šezdesetih, osamdesetih, sedamdesetih, dvijehiljaditih i najbolja danas. Po pitanju stanova, vjerovatno su najbolje osamdesete, jer su se još uvijek dijelili kao društveni stanovi ili krediti čije su rate u međuvermenu obezvrijeđene, a zgrade bile kvalitetne, a najgore četrdesete. Danas sigurno imamo veću slobodu govora nego i u jednom periodu FNRJ/SFRJ, ali devedesetih je bilo gore nego pedesetih, dok jedan vid cenzure postoji i danas: ne pokušavaj kritikovati religiju svog regiona, čeka te žestoka reakcija sa svih strana. I sloboda kretanja je varirala. Pedesetih je bila zatvorena unutrašnja granica, lokalne vlasti su ograničavale putovanje.Šezdesetih se granice otvaraju,vremenom i spoljne vize ukidaju, a tokom sedamdesetih i osamdesetih imamo jedini pasoš sa kojim se mogao proći kroz Berlinski zid. A onda u prvoj polovini devedesetih ne smiješ na Grbavicu od četnika, u Stari grad od Cace, na Dobrinju od snajpera. U dvijehiljaditim i za Sloveniju za obično poslovno ili turističko putovanje trebalo je sakupiti više dokumenata nego za ženidbu, neke zemlje su čak tražile dokaz da imaš kuću. Tek od 2011 stanje se vratilo na nivo slobode kretanja iz osamdesetih, osim za Kosovo (koje ruku na srce ni tada nije bilo mjesto koje sam želio posjetiti).