Politika Hrvata u BiH, folovi, autogolovi, alternative...

[MaxPayne]

čujem hafizaga ovdje prvi među jednakima

[512MB]

I jeko Hafisaga na hb opčilištu?

[BHCluster]

čujem hafizaga ovdje prvi među jednakima

Bukvalno 6 pajsera sto dangube na ovom forumu.

[Haman2]

RAZGOVOR MATE BOBANA I IVE KOMŠIĆA 1992. O PODJELI BIH: “MI ĆEMO TO ZAVRŠITI ZA PETNAEST DANA”
BIH



Piše prof. dr. Ivo Komšić u svojoj knjizi Preživljena zemlja: Tko je, kada i gdje dijelio BiH, Prometej, Zagreb 2006, str. 159-161.
(…) Ovo Bilandžićevo svjedočenje bio je prvi dokaz da se vojni sukobi u BiH, posebno rat i Hrvata i Muslimana, odvijaju po scenariju koji je davno napravljen i koji mi je prezentirao Mate Boban još prije godinu dana. Bilo je to ono jutro kad je Skupština RBiH izglasala raspisivanje referenduma o samostalnosti Bosne i Hercegovine. To je najdramatičnija noć u mom životu.

(…) Kada sam izašao na plato Skupštine dočekao me oštar i prohladan zrak. Još se nije bilo razdanilo. Uz zgradu Filozofskog fakulteta stajao je upaljen džip mog prijatelja. Kada sam ušao, na stražnjem sjedištu vidio sam Matu Bobana. Paško me požurio upozoriti da Mate želi sa mnom razgovarati. Bobana sam poznavao samo iz viđenja kao člana Skupštine i kluba HDZ-a. On je inače bio zastupnik koji se nije eksponirao na sjednicama i mislim da nikada nije izašao za govornicu da nešto kaže. Uz to, nije imao nikakvu značajnu funkciju u HDZ-u.

Boban nije pravio nikakav uvod. Odmah je prešao na stvar. Rekao je kako je veoma važno da razumijem ovu situaciju i kako moja uloga u njoj može biti značajna. Tvrdio je da sam “predsjednik“ inzistira na tome, misleći na Tuđmana.

Prema njegovim riječima, slijede povijesni događaji u kojima bi “njima“ bilo veoma važno da budem uz “njih“ i da preuzmem neku važnu funkciju. Inzistirao sam da mi objasni o kojim se događajima radi.
– Mi pravimo svoju državu, rekao je.
– Koju državu, pitao sam.
– Hrvatsku državu, odgovorio je nervozno i opsovao Isusa (psovka koju ne mogu ni izgovoriti a koja je njemu izgleda bila poštapalica).

Zastao sam i okrenuo se prema njemu na sjedištu iako je to bila neudobna poza. Želio sam ga gledati dok govori. Njegovo voštano lice se jedva razabiralo na prigušenom unutarnjem svjetlu automobila. Nastavio je mirno.

– Pravimo svoju državu u Bosni i Hercegovini koja će biti u granicama bivše Banovine. Drugu polovicu će uzeti Srbi. To je velik i važan projekt. Trebaš nam jer ti znaš kako se to radi. Ti si pametan čovjek. Predsjednik te cijeni. Mi ćemo to napraviti i bez tebe, ali je važno da budeš s nama. Da ne budeš protiv nas.
– Čekaj Mate, prekinuo sam ga. Da li vi računate s tim da će u toj vašoj državi biti pola Muslimana. Što će oni reći o tome?
– Kojih Muslimana, pitao je kao da prvi put čuje za njih.
– Ovih koji su se prošle godine tako izjasnili na popisu, odgovorio sam. Od Kotor Varoši do Neuma njih je u strukturi stanovništva preko 40 posto.

– To ne postoji, opet je reagirao nervozno.
– Kako ne postoji?
– Lijepo – i opet je dodao tešku psovku. – Oni će se morati izjasniti ili kao Hrvati ili kao Srbi.
– A šta ako se ne izjasne? – upitao sam već sa strepnjom i zebnjom.
– Onda ćemo ih pobiti.

– Stani Mate – prekinuo sam ga. – Vi ćete pobiti pola stanovništva ove zemlje. Znaš li ti Mate da je to nemoguće, da je to zločinački projekt, i ti mene zoveš da u tome sudjelujem. Govorio sam vrlo ubrzano, ne više kao odgovor već kao optužbu.
– Mi ćemo to završiti za petnaest dana, prekinuo me je i nastavio. – Oni nemaju ništa, nisu se organizirali, a mi imamo vojsku, imamo naoružanje, imamo sve.
– Ali to je zločin, nastavio sam otimajući se već s njim za riječi. – Ti mene zoveš da sudjelujem u zločinu. Nećete u tome uspjeti, Muslimani će se organizirati kad u to krenete i pobijedit će. Napravit ćete zločin, izgubiti rat i bit ćete krivi, govorio sam već bijesno i bez reda. (…)

– Ti si profesore lud, ti ništa ne razumiješ. Ovo je povijesna situacija, ponovno me prekinuo.
– Ja dobro razumijem ali vi ne razumijete. Bosna se ne može podijeliti bez zločina. Nećete uspjeti i odgovarat ćete jednoga dana za to.
– Znao sam da si lud ali nisam znao da si toliko lud – rekao je ne više kao konstataciju već kao zaključak razgovora. – Vozi, ja ću u Holiday na spavanje.
– Mate, ima još nešto što ti želim reći. Ne samo da neću s vama već kad krenete u taj projekt, ako Muslimani budu branili Bosnu i Hercegovinu, ja ću biti s njihove strane, rekao sam mirno i sa suzama u očima, koje se srećom nisu vidjele.

Do hotela smo došli šutke. On je tu izašao, a mi smo nastavili za Kiseljak. Nismo ništa govorili. Zanijemili smo obojica. Razmijenili smo ukočene poglede pred mojom kućom, gdje sam izašao. Paško je produžio u Kreševo. (…)

Preuzeto sa facebook

[Awakened]

Lud je onaj ko misli da ce se njihovo razmisljanje ikada promijeniti. Sve da sutra udjemo u EU, obje susjedne drzave bi se spremale da otimaju u slucaju krize ili raspada EU (ili NATO-a).

[512MB]

– Mi ćemo to završiti za petnaest dana, prekinuo me je i nastavio. – Oni nemaju ništa, nisu se organizirali, a mi imamo vojsku, imamo naoružanje, imamo sve.

E sad zamisli Matu kako kaže: Oni su organizirani pod NATO komandom, imaju namjensku industriju, haubice, minobacače, granate, raketLe, topove i pun kurac municije, funkcionišu im ajrOdromi i svaki čas mogu dobit pomoć od prijateljskih zemalja... ima ih 50% u državi i ne nose više YU table po demonsttacijama... ja mislim da je ipak bolje da ih ostavimo na miru... isusa ti

[Novak20]

Preuzeto sa Globusa.
https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-s ... a/5741627/

Na moju kritiku “biskupskog prijedloga” teritorijalno-političkog preuređenja BiH - bit kojega je zamjena postojećih entiteta i kantona četirima multietničkim regijama: Banjalučkom, Mostarskom, Sarajevskom i Tuzlanskom – koji sam ocijenila potpuno politički nerealnim i zauzela se za preuređenje BiH u etničku federaciju, odgovorio je Ivo Komšić nazvavši moje pisanje “netačnim”, “ideološki žestokim”, “politički slijepim”, “arogantnim”, “protivurječnim”, “zlobnim”, “diskreditirajućim” i sl. U svome smušenom tekstu, taj samozvani stručnjak za riječne slivove, planinske visove i brdske klisove prigovara mi čak i to što mislim da rijeke razdvajaju, a ne spajaju ljude. Što imam o tome misliti? Vidim da rijeke razdvajaju krajeve i ljude koji u njima žive, premda dopuštam da u Komšićevu duhu rijeke spajaju ljude čak i kad nad njima nema mostova. Mnogo je dokaza da Komšić malo što razumije i malo što zna: ne zna što je moderni politološki i kulturološki pojam regije, ne zna povijest pojma i prakse etničkog čišćenja pa ga naziva “čuvenim eufemizmom Franje Tuđmana”, ne zna ništa o teorijskim školama koje se bave institucionalnim dizajnom etnički duboko podijeljenih i postkonfliktnih društava, ne poznaje suvremeni federalizam, ne poznaje međunarodne političke odnose i dr. No ionako nije važan Komšićev znanstveni profil, nego njegova politika.

PLAN BISKUPA O PREUREĐENJU BiH DOVEO BI DO RATA! Njihov prijedlog je iznimno opasan i prava je sreća da je njihova politička moć - nikakva
Ivo Komšić ušao je u suvremenu politiku kao kandidat Saveza komunista BiH za hrvatskog člana Predsjedništva na izborima 1990. Izgubio je na izborima, ali u ratnom kaosu što je uslijedio ipak je zasjeo u to tijelo. David Owen izvijestio je međunarodnu zajednicu da se s početkom rata središnja državna vlast raspala, da je “kolektivno Predsjedništvo sve manje i manje izvršavalo kolektivnu vlast, a krajem 1992. vlast je prešla na malu skupinu muslimanskih ministara koje je imenovao predsjednik Izetbegović”. Nakon što su izabrani predstavnici Srba, a potom i Hrvata napustili središnje državne institucije, muslimanski politički vrh kooptirao je u njih predstavnike tih naroda po svojoj volji. Tako je Ivo Komšić postao kooptirani hrvatski član Predsjedništva. U svojoj knjizi “Preživljena zemlja” (2006), nekoj vrsti memoarskih ratnih zapisa, daje dragocjen opis tih zbivanja. Početkom listopada 1993. počele su “konzultacije oko popune Predsjedništva BiH” te je od “njih” traženo da “pismeno dostavimo mišljenje o tome, princip za koji se zalažemo te prijedlog kandidata”. “Oni” su bili neformalna politička skupina koju su, osim Komšića, činili nadbiskup Vinko Puljić, provincijal Bosne Srebrene fra Petar Anđelović te još neki pojedinci. “Oni” su odlučili “da u vlasti trebamo sudjelovati, ali da se o kandidatima obave još neke konzultacije” (str. 260). U “popunu” Predsjedništva aktivno se umiješala muslimanska strana koja je htjela Stjepana Kljuića. No “oni” poručuju Izetbegoviću “da mimo nas ne može birati članove Predsjedništva, čak ni Kljuića, bez obzira na njegovu dobrotu i popularnost. Nama je cilj da se u odnosima dobije kvalitet i ljude treba birati prema tom cilju” (str. 263).

Komšić nije dvojio o tome da je on taj “kvalitet”, pogotovo što je proceduralnu demokratsku legitimnost intelektualno “preradio” u supstancijalnu povijesnu legitimnost. Nije, naime, bilo bitno kako su narodni predstavnici izabrani, nego što su zagovarali. Hrvatski narodni predstavnici izabrani na demokratskim izborima 1990. zastupali su njemu politički neprihvatljive političke opcije – podjelu države ili stvaranje hrvatske nacionalne jedinice u njoj – pa nisu bili legitimni. Oni koji nisu bili izabrani na izborima 1990., ali su zastupali “pravu” političku opciju - očuvanje jedinstva države i protivljenje uspostavi samostalne nacionalne jedinice Hrvata - bili su legitimni. Tako je doktor društvenih znanosti i sveučilišni profesor brzopotezno zamijenio proceduralnu legitimnost na kojoj se temelje demokratski politički poreci supstancijalnom legitimnošću - koja se zasnivala na njegovim “uvidima” u ono što je povijesno istinito, pravedno, ispravno, dobro i sl. - na koju se pozivaju autokratski režimi, a koja je neovisna o političkoj volji onih kojima se vlada. “Legitimitet se može crpiti samo iz odgovarajuće politike, a ne nametanjem”, ustvrdio je Komšić (str. 332), i sam ogledan primjer “nametanja”. Tako su on i njegovo društvo proglasili sebe jedinima legitimnim političkim predstavnicima bosanskih Hrvata u ratu.


No kojekakvi dosadnjakovići - strani političari i diplomati i politički konkurenti u zemlji - stalno su ga salijetali pitanjima: tko si ti, čovječe, tko te izabrao i koga predstavljaš? Komšića su ta pitanja silno živcirala pa je odlučio skovati novi koncept legitimnosti izveden iz pripadnosti određenim ad hoc institucijama, kao što su ratni sabori Posavine i Srednje Bosne, ali i Katoličkoj crkvi, pa je tako “fra Luka (Markešić, nap. M. K.) legitimirao svoje prisustvo kao fratar i predstavnik Crkve”. Eto komunista koji je munjevito shvatio da je Crkva politički legitimna sama po sebi. Komšić je pak ubrzo skovao pojam “statističke legitimnosti”: “Ja sam potencirao statistiku i tvrdio da mi predstavljamo dvije trećine Hrvata BiH i pozivao se na popis stanovništva. Dokazivao sam da na teritoriju ‘Herceg-Bosne’ živi samo trećina bosanskih Hrvata” (str. 336). Ako je to i bilo točno, nije jasno kada su i kako te dvije trećine Hrvata ovlastile Komšića i društvo da ih politički predstavljaju.

To je proizvodilo tragikomične događaje. Tako se Komšić grčevito, ali uzaludno protivio tome da u ime bosanskohercegovačkih Hrvata Vašingtonski sporazum 1994. potpiše Krešimir Zubak (HDZ): “Bio sam odlučan u zahtjevu da se protokol promijeni. Tvrdio sam da je nedopustivo u mojoj prisutnosti da Zubak bilo što potpisuje u ime bosanskih Hrvata. On njih nikad nije predstavljao, on nije bio eksponent njihove politike, već politike koja je bila protiv njih. On svoj potpis može staviti samo u ime tzv. Herceg-Bosne, koja se, uzgred rečeno, tim potpisom likvidira… Pored mene živa on ne može ništa potpisati u ime bosanskih Hrvata” (str. 358, 359). No ni strani (američki) pokrovitelji ni domaći (muslimanske vođe) partneri nisu imali razumijevanja za njega. Kada je upitao Izetbegovića kakav je njegov status, on mu je hladno odbrusio da je njegov partner “onaj iza koga stoji hrvatski narod” (str. 368). Pametnome dosta.

Komšić je privremeno klonuo: “Oni misle da je meni stalo do mene: meni je stalo do istine i želim da ona bude vidljiva.” (str. 309) Neće biti baš tako. Njegovi su memoarski zapisi puni samohvalisavih opisa koji dokazuju da mu je itekako stalo do sebe i slike o sebi. Svoj nastup na Hrvatskome narodnom saboru 7. veljače 1994. opisuje, primjerice, ovako: “Kad sam završio, bio je tajac. Čini mi se da nisu ni disali… Bio sam zvijezda i ovog zasjedanja…” O svojem govoru na jednoj konferenciji tijekom rata “zvijezda” piše ovako: “Nakon konferencije mnogi novinari koje sam poznavao prilazili su i čestitali – uglavnom, svi su ponavljali ‘genijalno, genijalno’”. Dok je “genijalac” govorio na skupu iseljenika u Clevelandu, ozračje u dvorani bilo je ovako: “Nitko nije ni treptao, znatiželjno su gledali u mene i često me prekidali aplauzom. Većina njih je već izrazom svog lica odobravala sve što sam govorio, primjetno je bilo da ljudima pada veliki teret sa srca, njihova zabrinuta lica su mijenjala svoj izgled, na njima je treptala blaga ozarenost” (str. 327, 329-330, 337, 350-351. i d.). Jesam li pretjerala kad sam napisala da Ivo Komšić “ne boluje od skromnosti”?

Čini se da je u trans, ipak, upao ponajprije sam Komšić pa je uslijedilo grubo otrežnjenje. Na prvima poslijeratnim izborima 1996. opet se upustio u utakmicu za hrvatskog člana Predsjedništva kao kandidat Združene liste – koalicije dviju malih hrvatskih (Hrvatske seljačke stranke i Republikanske stranke) i triju većih bošnjačkih stranaka (Socijaldemokratske partije, Unije bosanskohercegovačkih socijaldemokrata i Muslimanske bošnjačke organizacije) – te dobio 1,6 posto glasova ili oko devet puta manje od omraženoga mu Krešimira Zubaka (HDZ). Gdje su bile dvije trećine bosanskih Hrvata na koje se u ratu pozivao i u ime kojih je djelovao? “Ljutih Hercegovaca” ni izbliza nije bilo onoliko koliko je Zubak dobio glasova.

Rezultati izbora 1996. bili su dokaz da hrvatski birači nisu ni naknadno legitimirali političko djelovanje Komšića u ratu. Nakon toga odlučio je da se više neće natjecati za glasove birača nego da će ubuduće dopuštati samo da bude kooptiran, instaliran, postavljen, imenovan, unesen, donesen, položen na javne položaje u ime supstancijalne legitimnosti. U najgorem slučaju, izložit će se nerizičnima “dogovornim izborima” u nekome političkom tijelu kada mu glavni akteri dogovora unaprijed zajamče da će biti “izabran” na neku funkciju. Općenito, stekao je silnu averziju prema brojevima i činjenicama, zamrzio je izborne rezultate, nalaze znanstvenih istraživanja i ispitivanja javnog mnijenja – sve je to plod genocidne politike i etničkog čišćenja.

Ivo Komšić doista nije važan sam po sebi. On je samo najistaknutije i najsamodopadnije lice tužne hrvatske ratne politike u BiH, i to one politike koja je samu sebe definirala kao mirotvornu, bosansku, višeetničku, višekonfesionalnu, tolerantnu, a time i moralno superiornu ratobornoj, izdajničkoj, nacionalističkoj bobanovskoj i tuđmanovskoj politici kakvu je vodio HDZ BiH. Kako nikad nije stekla političku legitimnost bosanskohercegovačkih Hrvata na izborima, ta se politika održavala na površini ili pri površini javnoga političkog života klaunovskim sufliranjem bošnjačkoj nacionalističkoj ili, češće, bosanskoj unitarističkoj politici. Ivo Komšić izložbeni je lutak fiktivne inkluzivne bosanske politike, koju bi trebalo simbolizirati multietnično Sarajevo kakvoga odavno nema. Taj pravac hrvatske politike u BiH, koji je izraz našao i u prijedlogu teritorijalno-političkog preuređenja BiH bosanskih biskupa, izgubio je dodir s političkom stvarnošću u toj zemlji i zastupa opciju koja može završiti samo novim slomom države.

Vašingtonskom sporazumu, kojim je 1994. stvorena bošnjačko-hrvatska Federacija, Komšić pripisuje epohalne posljedice koje sežu sve do oslobođenja Hrvatske. Trebala bih znati, poručuje mi Komšić, “da je Vašingtonski sporazum… zaustavio sukobe Armije BiH i HVO-a onoga dana kada je parafiran i stvorio pretpostavke za vojni savez i akciju ‘Oluja’ i druge zajedničke vojne operacije. Bez vojnog sloma Karadžićeve i Mladićeve vojske ne bi bilo moguće postići mir ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj, bez obzira na kvalitet rješenja”. “Bez obzira na kvalitet rješenja”? To je uistinu nov pristup mirovnim sporazumima. Oni se cijene upravo prema “kvaliteti rješenja”, to jest prema tome jesu li, osim prekida oružanih sukoba ili negativnog mira, donijeli i pozitivni mir te omogućili konsolidaciju države i demokracije. I kako to kod Vašingtonskog sporazuma nije bitna “kvaliteta rješenja”, a kod Dejtonskoga je upravo to presudno? Oduvijek sam mislila da su loši pa i pogubni i Vašingtonski i Dejtonski sporazum, jer je unaprijed bilo jasno da neće osigurati ni konsolidaciju pozitivnog mira ni demokratske države.

Nasuprot uvriježenu mišljenju, tvrdim da je glavno ishodište problema poslijeratne BiH upravo “Komšićev” Vašingtonski, a ne Dejtonski sporazum. On je bio početak parcijalne rekonstrukcije države u obliku bošnjačko-hrvatske Federacije kojoj je naknadno trebalo prikrpiti srpski entitet. I politički je slijepac znao da Republika Srpska neće ući u Komšićevu federaciju slivnih kantona niti će se razgraditi u njoj. I potpuna politička neznalica bila je svjesna toga da će Republika Srpska biti poseban i povlašten entitet u budućoj državi, kao što se i dogodilo u Daytonu. Nadalje, Vašingtonski sporazum bio je poglavito ishod enormnoga izvanjskog pritiska, prijetnji i ucjena svjetskih sila koje su imale svoje interese, a ne plod mirotvornih napora Komšića i njegovih kompanjona. Evo što o tome kažu ugledni inozemni stručnjaci za BiH i Jugoistočnu Europu.

Jens Reuter, vrstan njemački analitičar rata u BiH, tvrdi da su Vašingtonskim sporazumom Sjedinjene Države htjele postići tri cilja: (a) spriječiti nastanak “čiste muslimanske države na europskom tlu”; (b) prevladati krajnje teške probleme teritorijalnog razgraničenja Hrvata i Bošnjaka; (c) “elegantno” riješiti zahtjev Bošnjaka da dobiju izlaz na more (“Südosteuropa”, 1997., str. 159). I Evan Kohlmann u knjizi “Al-Qa’idin džihad u Europi. Afganistansko-bosanska mreža” (Zagreb, 2005., str. 148) dotiče se straha Zapada od stvaranja muslimanske države u Europi, koji je potencirala ratna aktivnost stranih islamističkih skupina i organizacija na muslimanskoj strani, te tvrdi da su SAD i zapadni saveznici krajem 1993. “drastično povećali pritisak na bošnjačke i hrvatske snage” kako bi sklopile koaliciju nadajući se, među ostalim, da bi ona “učinila strane ‘plaćenike’ u Bosni suvišnima, te da bi potaknula očito nesklone bošnjačke vlasti da otjeraju mudžahedine”.

Američki stručnjaci za međunarodne odnose John J. Mearsheimer i Stephen Van Evera tvrde da su američke vlasti snažno pritiskale Hrvatsku da prestane podržavati bosanskohercegovačke Hrvate u sukobu s Bošnjacima, a da bi pritisak bio djelotvoran zaprijetile su joj da će prestati podupirati njezinu teritorijalnu cjelovitost i reintegraciju okupiranih područja u ustavni poredak. Washington je ucijenio Franju Tuđmana tako što je svoju potporu ofenzivi Hrvatske vojske u zapadnoj Slavoniji i Krajini te reintegraciji istočne Slavonije uvjetovao njegovom podrškom Vašingtonskom sporazumu (“New Republic”, 18. prosinca 1995., str. 18).

U svojoj knjizi “Tajni život Daytona. Američka diplomacija i mirovni proces u Bosni i Hercegovini” (Zagreb, 2007, str. 73-75) Derek Chollet navodi da su inozemni promatrači Vašingtonski sporazum nazvali “vjenčanjem pod prijetnjom oružja” te da je glavni razlog njegova sklapanja bilo uvjerenje SAD-a kako je “muslimansko-hrvatska federacija jedina prigoda za Muslimane u Bosni da samostalno osnaže i uspostave ravnotežu snaga sa Srbima”. Kako bi taj “teški križ za nošenje”, kako je Tuđman nazvao Federaciju kojoj su se protivilo sve više bosanskohercegovačkih Hrvata, bio malo lakši, Hrvatima je ponuđena podjela Federacije na kantone kao ustupak da ostanu u BiH. Jednake ili vrlo slične tvrdnje iznose i brojni drugi američki, njemački, francuski, britanski stručnjaci, poput Davida Chandlera, Sumantre Bosea, Richarda K. Bettsa, Thorstena Gromesa, Alexandera Downesa, Roberta Papea, Rogera D. Petersena, Camille Monteux i dr.

Eto kako je i zašto nastala “Komšićeva” Federacija. Njemu je možda ipak bilo prepušteno da iscrta granice “odozgo” licenciranih kantona kao vrstan znalac riječnih slivova, planinskih visova i brdskih klisova u BiH. S posljedicama njegove “konstruktivne” uloge u ratu, i to dvadeset dvije godine od njegova svršetka, opet se mora baviti cijeli svijet.

[Point.]

RAZGOVOR MATE BOBANA I IVE KOMŠIĆA 1992. O PODJELI BIH: “MI ĆEMO TO ZAVRŠITI ZA PETNAEST DANA”
BIH



Piše prof. dr. Ivo Komšić u svojoj knjizi Preživljena zemlja: Tko je, kada i gdje dijelio BiH, Prometej, Zagreb 2006, str. 159-161.
(…) Ovo Bilandžićevo svjedočenje bio je prvi dokaz da se vojni sukobi u BiH, posebno rat i Hrvata i Muslimana, odvijaju po scenariju koji je davno napravljen i koji mi je prezentirao Mate Boban još prije godinu dana. Bilo je to ono jutro kad je Skupština RBiH izglasala raspisivanje referenduma o samostalnosti Bosne i Hercegovine. To je najdramatičnija noć u mom životu.

(…) Kada sam izašao na plato Skupštine dočekao me oštar i prohladan zrak. Još se nije bilo razdanilo. Uz zgradu Filozofskog fakulteta stajao je upaljen džip mog prijatelja. Kada sam ušao, na stražnjem sjedištu vidio sam Matu Bobana. Paško me požurio upozoriti da Mate želi sa mnom razgovarati. Bobana sam poznavao samo iz viđenja kao člana Skupštine i kluba HDZ-a. On je inače bio zastupnik koji se nije eksponirao na sjednicama i mislim da nikada nije izašao za govornicu da nešto kaže. Uz to, nije imao nikakvu značajnu funkciju u HDZ-u.

Boban nije pravio nikakav uvod. Odmah je prešao na stvar. Rekao je kako je veoma važno da razumijem ovu situaciju i kako moja uloga u njoj može biti značajna. Tvrdio je da sam “predsjednik“ inzistira na tome, misleći na Tuđmana.

Prema njegovim riječima, slijede povijesni događaji u kojima bi “njima“ bilo veoma važno da budem uz “njih“ i da preuzmem neku važnu funkciju. Inzistirao sam da mi objasni o kojim se događajima radi.
– Mi pravimo svoju državu, rekao je.
– Koju državu, pitao sam.
– Hrvatsku državu, odgovorio je nervozno i opsovao Isusa (psovka koju ne mogu ni izgovoriti a koja je njemu izgleda bila poštapalica).

Zastao sam i okrenuo se prema njemu na sjedištu iako je to bila neudobna poza. Želio sam ga gledati dok govori. Njegovo voštano lice se jedva razabiralo na prigušenom unutarnjem svjetlu automobila. Nastavio je mirno.

– Pravimo svoju državu u Bosni i Hercegovini koja će biti u granicama bivše Banovine. Drugu polovicu će uzeti Srbi. To je velik i važan projekt. Trebaš nam jer ti znaš kako se to radi. Ti si pametan čovjek. Predsjednik te cijeni. Mi ćemo to napraviti i bez tebe, ali je važno da budeš s nama. Da ne budeš protiv nas.
– Čekaj Mate, prekinuo sam ga. Da li vi računate s tim da će u toj vašoj državi biti pola Muslimana. Što će oni reći o tome?
– Kojih Muslimana, pitao je kao da prvi put čuje za njih.
– Ovih koji su se prošle godine tako izjasnili na popisu, odgovorio sam. Od Kotor Varoši do Neuma njih je u strukturi stanovništva preko 40 posto.

– To ne postoji, opet je reagirao nervozno.
– Kako ne postoji?
– Lijepo – i opet je dodao tešku psovku. – Oni će se morati izjasniti ili kao Hrvati ili kao Srbi.
– A šta ako se ne izjasne? – upitao sam već sa strepnjom i zebnjom.
– Onda ćemo ih pobiti.

– Stani Mate – prekinuo sam ga. – Vi ćete pobiti pola stanovništva ove zemlje. Znaš li ti Mate da je to nemoguće, da je to zločinački projekt, i ti mene zoveš da u tome sudjelujem. Govorio sam vrlo ubrzano, ne više kao odgovor već kao optužbu.
– Mi ćemo to završiti za petnaest dana, prekinuo me je i nastavio. – Oni nemaju ništa, nisu se organizirali, a mi imamo vojsku, imamo naoružanje, imamo sve.
– Ali to je zločin, nastavio sam otimajući se već s njim za riječi. – Ti mene zoveš da sudjelujem u zločinu. Nećete u tome uspjeti, Muslimani će se organizirati kad u to krenete i pobijedit će. Napravit ćete zločin, izgubiti rat i bit ćete krivi, govorio sam već bijesno i bez reda. (…)

– Ti si profesore lud, ti ništa ne razumiješ. Ovo je povijesna situacija, ponovno me prekinuo.
– Ja dobro razumijem ali vi ne razumijete. Bosna se ne može podijeliti bez zločina. Nećete uspjeti i odgovarat ćete jednoga dana za to.
– Znao sam da si lud ali nisam znao da si toliko lud – rekao je ne više kao konstataciju već kao zaključak razgovora. – Vozi, ja ću u Holiday na spavanje.
– Mate, ima još nešto što ti želim reći. Ne samo da neću s vama već kad krenete u taj projekt, ako Muslimani budu branili Bosnu i Hercegovinu, ja ću biti s njihove strane, rekao sam mirno i sa suzama u očima, koje se srećom nisu vidjele.

Do hotela smo došli šutke. On je tu izašao, a mi smo nastavili za Kiseljak. Nismo ništa govorili. Zanijemili smo obojica. Razmijenili smo ukočene poglede pred mojom kućom, gdje sam izašao. Paško je produžio u Kreševo. (…)

Preuzeto sa facebook

Sad će Novak reći kako je ovo još jedan pokušaj dehumanizacije Hrvata od strane bošnjačkih ekstremnih medija.

[Hafis]

Lud je onaj ko misli da ce se njihovo razmisljanje ikada promijeniti. Sve da sutra udjemo u EU, obje susjedne drzave bi se spremale da otimaju u slucaju krize ili raspada EU (ili NATO-a).

Tako je. Zato živimo i radimo kao da nikada nećemo ući u EU, a spremajmo se kao da je sutra ulazak.
Jedino nas to može spasiti, ili nam svima slijedi egzodus u Njemačku, pa čak i u Rusiju, jer ima čak i takvih.

[Novak20]

Sad će Novak reći kako je ovo još jedan pokušaj dehumanizacije Hrvata od strane bošnjačkih ekstremnih medija.

Ne.

Reći ću da transkripta nema, a mrtva usta ne govore u svoju obranu. Tako da ne preostaje ništa drugo nego da vjerujem Komšiću na riječ.

[Hafis]

Meni je Ivo jako koherentan tip, čvrstih i nepromjenjivih stavova, i ne vidim razlog što mu ne bi vjerovali.
Doduše, promijenio je više stranaka nego Anelca timova, ali jebat ga...treba preživjeti na ovom kijametu.

[Novak20]

Meni je Ivo jako koherentan tip, čvrstih i nepromjenjivih stavova, i ne vidim razlog što mu ne bi vjerovali.
Doduše, promijenio je više stranaka nego Anelca timova, ali jebat ga...treba preživjeti na ovom kijametu.

Dobro si. Nije lako održavati skup stan, poslovne prostore i firmu u Sarajevu.

[SmokingMan]

Meni je Ivo jako koherentan tip, čvrstih i nepromjenjivih stavova, i ne vidim razlog što mu ne bi vjerovali.
Doduše, promijenio je više stranaka nego Anelca timova, ali jebat ga...treba preživjeti na ovom kijametu.

Dobro si. Nije lako održavati skup stan, poslovne prostore i firmu u Sarajevu.

Pričaš o skupome stanu a ni sam ne znaš gdje živi.

[Hafis]

Ma, kiseljački kadar.
Kiseljak ti je k'o nekad birvaktile Gacko i Bugojno...rasadnik talenata.

[Novak20]

Pričaš o skupome stanu a ni sam ne znaš gdje živi.

Što me briga gdje živi. Stan u Sarajevu 600 tisuća, kuća u Kiseljaku 150 tisuća KM. Poslovni prostori legli taman pred objavljivanje knjige.

Ovogodišnji kandidati za Skupštinu Kantona Sarajevo Ivo Komšić i Esed Radeljaš još nisu predali imovinske kartone za ovu godinu, jer prema Izbornom zakonu BiH kandidati za ovaj nivo obrasce predaju CIK-u tek mjesec dana nakon održavanja izbora.

Međutim, uvidom u zemljišne knjige evidentno je da su u ranije dostavljenim imovinskim kartonima prešutjeli određenu imovinu – poslovne prostore i zemljišta.

Komšić je trenutno gradonačelnik Grada Sarajeva. On je u imovinskom kartonu iz 2010. godine izostavio prijaviti tri poslovna prostora u Sarajevu od 17, 28 i 70 kvadrata. Prema dokumentima Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu, Komšić je vlasnik ovih prostora od decembra 2005. godine.

Novinarima CIN-a rekao je da je poslovne prostore kupio za djecu, odnosno za njihovu firmu. „To je bilo moje kad se kupovalo. Prebacili su, ja mislim, ove godine. (…) Oni nisu mogli pa sam ja morao dignuti kredite, pa je to na mene, a onda prebačeno na njih“, kazao je Komšić.

Na pitanje zašto ih nije prijavio 2010. godine, Komšić je rekao da se i ne sjeća da je tada popunjavao imovinski karton, dodavši da je u to vrijeme bio samo profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prema evidenciji CIK-a, on je prije četiri godine popunio imovinski karton kao kandidat Socijaldemokratske unije za državni parlament. Tada je osvojio 1.648 glasova koji mu nisu bili dovoljni za mandat. Tri godine kasnije je izabran za gradonačelnika Sarajeva.

U imovinskom kartonu iz 2010. godine Komšić je napisao da posjeduje kuću u Kiseljaku i stan u Sarajevu koje je procijenio na 750.000 KM.

[BHCluster]

Tko vam je kriv sto svoje "znanje" prodajete za saku chvaraka.

[Hafis]

I onda kažu Hrvati ugroženi u Sarajevu....ccc.
Ja koliko ih znam svi su odreda na nekoj visokoj funkciji: Komšić 1, Komšić 2, Vinko Puljić, Zvonko Marić, Zlatko Miletić, Nerkez Arifhodžić...jesam li ijednog zaboravio ili su tu svi?

[SmokingMan]

Pričaš o skupome stanu a ni sam ne znaš gdje živi.

Što me briga gdje živi. Stan u Sarajevu 600 tisuća, kuća u Kiseljaku 150 tisuća KM. Poslovni prostori legli taman pred objavljivanje knjige.

Ovogodišnji kandidati za Skupštinu Kantona Sarajevo Ivo Komšić i Esed Radeljaš još nisu predali imovinske kartone za ovu godinu, jer prema Izbornom zakonu BiH kandidati za ovaj nivo obrasce predaju CIK-u tek mjesec dana nakon održavanja izbora.

Međutim, uvidom u zemljišne knjige evidentno je da su u ranije dostavljenim imovinskim kartonima prešutjeli određenu imovinu – poslovne prostore i zemljišta.

Komšić je trenutno gradonačelnik Grada Sarajeva. On je u imovinskom kartonu iz 2010. godine izostavio prijaviti tri poslovna prostora u Sarajevu od 17, 28 i 70 kvadrata. Prema dokumentima Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu, Komšić je vlasnik ovih prostora od decembra 2005. godine.

Novinarima CIN-a rekao je da je poslovne prostore kupio za djecu, odnosno za njihovu firmu. „To je bilo moje kad se kupovalo. Prebacili su, ja mislim, ove godine. (…) Oni nisu mogli pa sam ja morao dignuti kredite, pa je to na mene, a onda prebačeno na njih“, kazao je Komšić.

Na pitanje zašto ih nije prijavio 2010. godine, Komšić je rekao da se i ne sjeća da je tada popunjavao imovinski karton, dodavši da je u to vrijeme bio samo profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prema evidenciji CIK-a, on je prije četiri godine popunio imovinski karton kao kandidat Socijaldemokratske unije za državni parlament. Tada je osvojio 1.648 glasova koji mu nisu bili dovoljni za mandat. Tri godine kasnije je izabran za gradonačelnika Sarajeva.

U imovinskom kartonu iz 2010. godine Komšić je napisao da posjeduje kuću u Kiseljaku i stan u Sarajevu koje je procijenio na 750.000 KM.

Stanovi u zgradi u kojoj Komšo živi ne vrijedi ni približno toliko, zgrada sama po sebi izgleda poprilično odbojno, iako je riječ od višekatnici. Mogu te sprovesti do njeovih vrata, pa da pokucamo ,uđemo u stan, popijemo kafu. Red bi bio da se susretneš sa svojim predstavnikom. I možeš ga priupitati koliko je platio famozni stan...

[Novak20]

Stanovi u zgradi u kojoj Komšo živi ne vrijedi ni približno toliko, zgrada sama po sebi izgleda poprilično odbojno, iako je riječ od višekatnici. Mogu te sprovesti do njeovih vrata, pa da pokucamo ,uđemo u stan, popijemo kafu. Red bi bio da se susretneš sa svojim predstavnikom. I možeš ga priupitati koliko je platio famozni stan...

Govorimo li o istom Komšiću ?

Ovaj podatak možeš naći ako malo googlaš na puno mjesta. E sad ne tvrdim da nije nešto mijenjao, poklanjao, preprodavao, dijelio.

Prema zemljišnoknjižnim dokumentima, Komšić (Ivo) zajedno sa suprugom posjeduje stan čiju je vrijednost 2010. procijenio na 600.000 KM.

Ovaj drugi za koga kažeš da je moj predstavnik kuka na TV da mu žena nema za pijace. Fukara.

[SmokingMan]

Stanovi u zgradi u kojoj Komšo živi ne vrijedi ni približno toliko, zgrada sama po sebi izgleda poprilično odbojno, iako je riječ od višekatnici. Mogu te sprovesti do njeovih vrata, pa da pokucamo ,uđemo u stan, popijemo kafu. Red bi bio da se susretneš sa svojim predstavnikom. I možeš ga priupitati koliko je platio famozni stan...

Govorimo li o istom Komšiću ?

Ovaj podatak možeš naći ako malo googlaš na puno mjesta. E sad ne tvrdim da nije nešto mijenjao, poklanjao, preprodavao, dijelio.

Prema zemljišnoknjižnim dokumentima, Komšić (Ivo) zajedno sa suprugom posjeduje stan čiju je vrijednost 2010. procijenio na 600.000 KM.

Ovaj drugi za koga kažeš da je moj predstavnik kuka na TV da mu žena nema za pijace. Fukara.

Bgm ,moja kuća u kojoj živim prije vrijedi 250.000 do 300.000 KM, nego komšin stan 600.000. Od političara El bake vjerovatno jedini u SA može imati tako skupe nekretnine...

Da ne bude kako govorim iz pristrasnosti, kao bošnjak, za Komšića ne bi nikada glasao, za Baketa, Bože sačuvaj. Imam svoga favorita iz nesvrstanih. I uskoro ćemo vidjeti je li sposoban da svoje znanje primjeni i na ove divlje prostore.

[Novak20]

Bgm ,moja kuća u kojoj živim prije vrijedi 250.000 do 300.000 KM, nego komšin stan 600.000. Od političara El bake vjerovatno jedini u SA može imati tako skupe nekretnine...

Da ne bude kako govorim iz pristrasnosti, kao bošnjak, za Komšića ne bi nikada glasao, za Baketa, Bože sačuvaj. Imam svoga favorita iz nesvrstanih. I uskoro ćemo vidjeti je li sposoban da svoje znanje primjeni i na ove divlje prostore.

Da te opet pitam, da li misliš na Ivu Komšića ili na Željka Komšića ?

Jeste da su u jednu ruku klonovi ali opet, ima razlike.

[SmokingMan]

Bgm ,moja kuća u kojoj živim prije vrijedi 250.000 do 300.000 KM, nego komšin stan 600.000. Od političara El bake vjerovatno jedini u SA može imati tako skupe nekretnine...

Da ne bude kako govorim iz pristrasnosti, kao bošnjak, za Komšića ne bi nikada glasao, za Baketa, Bože sačuvaj. Imam svoga favorita iz nesvrstanih. I uskoro ćemo vidjeti je li sposoban da svoje znanje primjeni i na ove divlje prostore.

Da te opet pitam, da li misliš na Ivu Komšića ili na Željka Komšića ?

Jeste da su u jednu ruku klonovi ali opet, ima razlike.

Pa za onoga za kojeg se smatra da je nepoželjan u pojedinim mjestima sa "hrvatskom" većinom.

[spreca]

Preuzeto sa Globusa.
https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-s ... a/5741627/

Ko ovu ovako slabo pa je ovako ljuta

[Awakened]

Pocese ljudi temu o autogolovima hrvatske politike u BiH, a kada im ljudi na iste ukazu, onda se slomise da tu politiku pravdaju i brane.

[BHCluster]

Preuzeto sa Globusa.
https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-s ... a/5741627/

Ko ovu ovako slabo pa je ovako ljuta

Komsic govori iz prve ruke ono sta se desavalo a onda mu odgovara tamo neka frizerka ili sta vec?