arzuhal wrote:U tesavufu/sufizmu se rabe i dva pojma - salik i medžzub. Za neka dublja, slojevitija, preciznija, itsl. značenja i tumačenja, koga to zanima, neka potraži u djelima sufijskih velikana. Ja ću, ovaj put, samo nabaciti neko prostije i jednostavnije razumijevanje ta dva pojma, koristeći se i djelom čuvenog ibn Ataullaha el-Iskenderija, kadasallahu sirruhu.
Ta dva pojma označavaju različitost u Putu.
Napominjem, za one koji su se uputili u izučavanje tesavufa, da ovo koristim samo zbog jednog površnijeg uvida u stvar.
Salik je putnik. To je neko ko se na Putu kreće malim i pribranim koracima. To je neko ko se pridržava svih vjerskih pravila i propisa, jačajući na tom Putu. Na koncu, kao dar Božji za njegov trud, čekaju ga posebna duhovna stanja, otkrovenja, uvidi, posebna vrsta duhovne spoznaje.
Obrnuto, medžzub može biti neko ko uopće ne praktikuje ništa od vjere i ne pridržava se vjerskih propisa, recimo, ali u trenu kada Allah odluči, biva privučen snažnom silom koja je vid darovanja i milosti Božije, koja ga okreće ka Stvoritelju. To je iznenadno, snažno otkrovenje, stanje kojem se insan ne može suprotstaviti.
Ova dva pojma, ova dva stanja želim da ''izvučem'' iz okvira tesavufa i pogledam u ''običnom'' kontekstu vjere uopće.
Salik bi bio insan, vjernik, koji nauči osnove (da ne kažem - sve) propise islama i ide da ih primjenjuje i izvršava. Svojim ustrajnim djelovanjem (istikametom) on se upisuje kao odan i predan. On izvršava sve farzove i sunnete, a onda dodaje i nafile, dobrovoljno djelovanje. On malo-pomalo jača do svog duhovnog zenita. Njegov duhovni zenit, njegov duhovni vrhunac nije tek djelo ''njegovih deset prstiju'', njegovog intelekta, nego plod trajne kiše rosulje kojom ga Allah časti i vodi ka Sebi. I svoje djelovanje i darove u vidu spoznaja taj putnik zahvaljuje Allahu kojem pripada sva hvala i zahvala.
Za razliku od njega, medžzub je osoba koja može biti i u gafletu, nemaru, zaboravu - i onda, u jednom času, samom milošću i darovanjem Allahovim, takva osoba biva snažno uzdrmana, razdrmana i probuđena nekim blijeskom (džezbom), nekom spoznajom, koja je okreće ka Allahu. Tada ta osoba počinje da ide 'unazad', suprotno od načina ''salika''. Počinje da sabire utiske i djeluje.
Tamo odakle je salik krenuo, tamo putuje medžzub, dok salik stiže tamo odakle je počeo medžzub. Jedan svojom praksom stiže do spoznaje i posebnog stanja, drugi upravo tom spoznajom počinje da uvodi i provodi praksu. Jedan ustrajnim i bezbrojnim sedždama uspije da ''progleda'', drugi nakon ''progledavanja'' počinje da čini sedžde...
Ko je tu na početku, a ko na kraju? To pitanje nije uopće važno, a ne mora biti ni tačno postavljeno. Generalno, obojica moraju slijediti ono što je Allahov emr, ono sa čime je došao Pejgamber, alejhi-salatu we selam. To je islam.
Za razliku od ovakvih salika ili medžzuba, postoje i osobe koje kao da su oni, ali nisu ni blizu.
Tako postoji neka vrsta ljudi koji su, na svom putu, prolazili razne tradicije, slijedili različite propise i vjerska načela. Nisu se nalazili komotnim u nekim, pa su mijenjali čitavu jednu tradiciju vjerovanja i djelovanja za drugu, dok se nisu zaustavili u islamu, ili tesavufu/sufizmu, kao jednom islamskom okviru. Pomislili su, osjetili su da bi to mogao biti odgovor na njihovo traženje. Međutim, karakteristika takvih ''putnika'' je u tome što su oni, hodeći raznim putevima, usvajali različite stvari iz raznih tradicija. Oni nisu došli ''čisti'', njihov um nije uzeo abdest i gusul na vratima islama, ili tesavufa, nego su ušli sa svojim željama, htijenjima, zamislima...Ušli su sa svojim prethodnim životima. I onda su počeli da, unutar tog islamskog okvira, da redaju stvari po svom znanju, po svom prethodnom iskustvu - ne tek prihvatajući i čineći ''teslim'', nego unoseći svoje stvari u novu nastambu, krojeći stvar po svom.
Takvi ljudi hodaju unaokolo i pričaju o islamu, o tesavufu, ne shvatajući, počesto, da pričaju o vlastitom i jedinstvenom ćušpajzu kojeg su skuhali, pronalazeći pojedince sličnima sebi sa kojima zajedničko imaju upravo to da su i ti drugi zakuhali neki svoj lonac, neki ćušpajz, pa ih to privlači jednim drugima.
Kada ih neko sluša sa strane, mogao bi se i potpuno oduševiti njihovim govorom.
Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim... (el-Bekara, 204.)
Hazreti Selman el-Farisi, radijallahu 'anhu, sušta je suprotnost takvima.
A ima i onih drugih koji, nakon doživljaja ''džezbe'' počnu sa svakakvim praksama, čiji kraj zna samo Allah. Zato je jedan šejh rekao: ''Nekad se u čovjeku stisne govno, a on pomisli - srce!''
