Na nauk ponosu sda omladine i ostalim lazovima:
Vidim danas tek da je zadnjih dana nervozna budzetska omladina iz SDA kreirala spin kako sam u ratu “igrao kosarku, a upisao sebi cijeli ratni staz i sad njime masem”.
Prvih 14 mjeseci rata nisam, a nije cini mi se niko, igrao kosarku.
Djoga nas je skupio u jednoj osnovnoj skoli nekad krajem maja 1993-e.
Bio nam je to ventil, posebno nama koji smo na treninge dolazili sa linija i iz akcija.
Nekoliko nas je bilo koji smo bili pripadnici Armije RBiH i MUP-a.
Ostalo mladja raja, djecurlija.
Nama po 18-19 godina te 93-e.
Nikad nijednu smjenu i nikad nijednu akciju nisam propustio zbog treninga ili utakmice.
Nije to tako moglo i nije bilo normalno.
Bilo je istina i komandira koji su me pustali iz pripreme, kad nismo na liniji, da odradim trening i vratim se.
Dva puta sam izlazio iz BiH, oba puta se vracao i oba puta sa evropskih kosarkaskih terena u rovove.
Jednom na Zlatiste iz Italije, drugi put na Nisicku visoravan.
42 dana terena Nisica.
U decembru i januaru.
Na -25, snijeg i led.
Admir, Zama i ja u najistureniji rov na kosi koji kontrolise pola teritorije i cuveni Garo kojim smo dobro rukovali sva trojica.
Admir najstariji, napunio 20.
Sjecam se i te nove godine kad su nam cetnici oko ponoci upali na liniju, nekoliko rovova iznad naseg.
Nakon sto su ih nasi otjerali, morali smo izaci ispred linija kako nam opet ne bi dosli.
Na neku ledenu kisicu.
Sjecam se dobro i da sam nakon te noci fasovao neku gadnu groznicu.
Nisam htio u stacionar i ambulantu.
Sisao samo rov nize kod Ramiza mog, Zufera i Hakije. Najstariju ekipu u jedinici. Pazili me, lijecili, kuhali cajeve nekoliko dana.
Sjecam se i brige o kojoj su mi govorili roditelji jer su u komandu javili da je ranjen Elmedin, a nisu rekli koji. Bilo nas je samo dvojica u cijeloj jedinici.
Jednog se povratka iz inostranstva posebno sjecam.
Kad je niz Igman zapucalo po autobusu i kad nas je vozac ostavio, ugasio bus i pobjegao.
Secer i ja najstariji, razvalili vrata i jednog po jednog mladog igraca vodili do zaklona.
I danas se salimo kako sam jednom od trenera u mraku stao na glavu i slomio naocale.
Salimo se jer smo svi prezivjeli hvala Bogu.
Znam da su me gledali cudno ljudi jer sam se vratio.
Posebno su me cudno gledali na liniji i u jedinici. Kad sam se i drugi put vratio nakon odlaska sa reprezentacijom na turnir pored jezera Como.
Mlada reprezentacija koju je vodio selektor Kulenovic.
Jezero Como je mjesto gdje godisnje odmore provodi Michael Jordan.
Sa jezera Como sam se opet vratio u rovove.
Prepricavamo i situaciju kad mi je Admir ranjen.
Lakse hvala Bogu, u koljeno, nije kost ostecena, zaraslo je brzo.
Pricamo jer je cudno kako je cetnik koji se popeo na drvo na Zlatistu kako bi vidio ulaz i transeje i pucao na kolonu na cijem sam celu bio.
Cudno je kako je promasio mene ne celu kolone i pogodio Admira koji je isao iza mene.
A iza njega rodjeni brat Sapko. Admir 20, Sapko i ja po 19 godina.
Taj je metak morao proci tik pored mene, centimetrima mjeren.
Ovi su ljudi moje komsije, sa mog Soukbunara, svi iz iste ulice.
Sjecam se kad me komandant Salem pred cijelom cetom pohvalio za hrabrost i koliko sam ponosan bio.
Nakon sto smo vratili Antene koje su cetnici zauzeli.
Antene na kojim sam upoznao mog Dzermina, istinskog heroja, ludo hrabrog.
Kod Harisa mog u kuci u kojoj je bila priprema.
I jos mnogih dogadjaja sjecam.
Rijetko pisem o ratu i o svoj doprinosu, neki kazu da bih trebao cesce.
Nisam osjecao potrebu.
Pretresemo mi to kad se skupimo u ulici ili na kakvom izletu. Mi koji smo te 4 godine prezivjeli zajedno.
Ne pisem sad zbog politickih poena, predobro mi stojimo, ne treba nam.
Nisam ja nikakav heroj, ne isticem to.
U mojoj jedinici je bilo mnogo hrabrijih, mnogo heroja.
Pisem ovoj zaludjenoj omladini budzetskoj jer ne dam da na taj period pljuju, lazu i truju.
Pisem i zato sto mi nismo skakali po brdima da bi oni danas sa budzetskih jasala na kojim ne rade nista napadali sve sto se krece, a sto nije stranacko.
Ja sam se u svoju domovinu vracao dok se iz nje bjezalo i dok se u trezorima krilo.
Vracao i borio se.
Borim se i danas.
Borim se protiv sistema omladino u kojem se vi kao clanovi stranke zaposlite preko stele, pa vam malo, pa i brata zaposlite u BH Telecom.
Zaposlite pa za kratko vrijeme brat skromnog znanja postane sef.
A onda bi vi pametovali i pricali o ratu, patriotizmu, kosarci.
Sa drustvenih mreza.
Politika, izbori, rezultat?
Sta god tu bude ja svom djetetu mogu pogledati u oci, pokazati brda oko Sarajeva na kojim sam prespavao stotine noci, upoznati sa ljudima koji su istinski heroji i moji saborci.
Nema to cijenu.
Sjecam se i na posebnom mjestu cuvam plaketu koju sam dobio kao najbolji igrac ratnog turnira posvecenog herojima Zajki i Sehovicu.
Prvi ozbiljan ratni turnir. Igrali ga mangupi koji su u zalijepljene patike ulazili nakon sto skinu teske vojnicke cizme i otresu blato sa sarajevskih brda.
Igrao sam ja i kosarku.
p.s
Evo jednog od mojih heroja. Moj Nuci, rahmet mu dusi. Moj komsija i komandant. Heroj.
