Derviške tekije u riječkom naselju Pehlin
Petar Bagarić
Razgovaramo sa šejhom Hajrulahom Osmanijem, trenutačno vrhovnim šejhom u Republici Hrvatskoj, predstavnikom Zajednice islamskih derviških redova Alijje (ZIDRA) i pripadnikom reda rufaija, a koji je i zaposlenik u Gradskoj čistoći
Zahvaljujući Rumijevim stihovima (Mesnevije), činjenici da je 2007. godinu Unesco proglasio Rumijevom godinom i nastupima “vrtećih derviša”, sufizam i derviši već dugo nisu nepoznanica na Zapadu. Sufizam je skup učenja i praksi unutar islamske religioznosti koje kroz ukidanje vlastitog jastva imaju za cilj neposredno sjedinjenje s Bogom, a derviš je pripadnik organiziranog reda koji slijedi put i nauk sufizma. Prvi čvrsto organizirani derviški redovi (tarikati) javljaju se u 12. stoljeću. Tarikati prakticiraju put mističkog usavršavanja po metodi svog osnivača “Pira” po kojemu se uglavnom i zovu. Na čelu reda nalazi se šejh – starješina reda i duhovni vođa prema kojemu pripadnici reda iskazuju bespogovornu poslušnost. Gotovo svaki red može pratiti lanac nasljeđivanja (silsila) svojih šejhova unatrag do Muhameda preko njegovog zeta Alije. Derviši rituale uglavnom obavljaju u tekijama, koje su često i šejhov dom, a mogu funkcionirati i kao svojevrsni samostani. Ključna je karakteristika derviške prakse ritualizirani zikr (prisjećanje, invokacija Božjeg imena).
Na Balkan tarikati stižu s Osmanlijama i ostaju bitna sastavnica islamske pobožnosti i na području bivše SFRJ sve do 1952., kada ih modernistički nastrojena Islamska zajednica zabranjuje, smatrajući ih bespotrebnim prežitkom iz prošlosti i optužujući ih za praznovjerje. Iako nakon toga mnoge tekije bivaju zatvorene, ta odluka nije bitnije utjecala na vjerski život na Kosovu i u Makedoniji, gdje su šejhovi koristili svoje privatne kuće kao tekije. Kosovski šejhovi se udružuju te pod vodstvom Hadži Šejh Džemali Rufaija 1974. osnivaju Zajednicu islamskih derviških redova Alijje (ZIDRA). U Bosni i Hercegovini se početkom osamdesetih pod protektoratom Islamske zajednice nanovo revitalizira djelovanje derviša, a 1990. Islamska zajednica u svoj ustav uključuje i šejhove i tekije, ali čelnici Zidre odbijaju prihvatiti protektorat IZ-a (Islamske zajednice). Nakon raspada Jugoslavije Islamska zajednica se raspada u zasebne institucije po državama nasljednicama, a slično se događa i sa Zidrom.
U riječkom se naselju Pehlin nalaze derviške tekije i značajan je broj stanovnika povezan s radom tarikata. Stanovnici Pehlina uglavnom su pripadnici nacionalnih manjina (Albanci, Romi, Aškalije…), nezavidnog su socijalnog statusa i društveno nisko rangiranih zaposlenja. Sam sufizam u okviru sunitskog, dominantnog diskursa nikad nije imao sigurnu i neupitnu poziciju, a pripadnost tarikatima u okviru islama u Hrvatskoj nije masovna pojava. Pehlinaši, tako gledajući, predstavljaju savršene “druge”. Pripadnici su etničkih manjina, socijalno i ekonomski nedovoljno integrirani u društvo i pripadnici su vjerske manjine kao muslimani u Hrvatskoj i kao pripadnici tarikata u islamu. Žive u naselju na rubu grada.
U riječkom sam naselju Pehlin razgovarao sa šejhom Hajrulahom Osmanijem. Šejh je rođen 1963. u Kosovskoj Mitrovici, otac je šestero djece, djed dvoje unučadi, zaposlenik u Gradskoj čistoći i trenutačno vrhovni šejh u Republici Hrvatskoj. Predstavnik je Zidre i pripadnik reda rufaija.
Sinanije iz Kosovske Mitrovice
U kojoj formi i kakav se islam prakticirao u vašem djetinjstvu u vašem rodnom mjestu?
– U mome rodnom mjestu prakticiranje islama bilo je uvelike vezano uz djelovanje tarikata. U samoj Mitrovici je bilo aktivno oko devet tekija.
Ja sam rođen u tarikatskoj familiji. Moji su preci došli iz područja između Irana i Turske, i prvi su koji su donijeli tarikat koji se danas zove sinanije, tako da se u mojoj obitelji rađamo kao derviši. To je stvar kućnog odgoja. Moja obitelj je sinanijska. Sinanije su manje poznat red, koji dopunjava niz od dvanaest glavnih redova. U Turskoj su još poznati. Inače, na Kosovu su bili najaktivniji rufaije i sinanije. Na Kosovu su osim njih bili prisutni i kaderije i halvetije.
Koji su šejhovi bili najutjecajniji?
– U to vrijeme je bio dosta aktivan šejh Haki iz Đakove, rufaija, Hadži Šejh Džemaludin Šehu, koji se već tada aktivirao oko institucionaliziranja tarikata.
Kako su zabranu tarikata doživljavali ljudi u njegovom mjestu?
– Učilo se po kućama. Šejh doslovno nije imao kuću. Stalno je bio na putovanjima, a ako je bio stacioniran, onda mu je kuća ujedno bila i tekija.
Koje ste godine otišli s Kosova?
– Godine 1979. sam otišao u srednju vojnu školu za medicinu u Novom Sadu. Završivši jednu godinu, iz ekonomskih sam razloga napustio školu i došao raditi tu u “3. maju” 1980., ali sam radio i sve moguće.
Šejhovi iz Iraka, Irana, Kuvajta, Emirata u Rijeci
Kako ste prakticirali religiju nakon odlaska s Kosova?
– Tu je vodio jedan derviš Muhid, koji nije bio pretjerano upućen. U Rijeci već 1983/84. na nagovor Adema Smajića počeo sam učiti u džamiji. Počeli su me učiti razni šejhovi iz Iraka, Irana, Kuvajta, Emirata.
Kojim su redovima pripadali ti šejhovi?
– Nisu pričali o tome. Tamo sam počeo razgovijetno učiti Kuran. Naime, kod nas su tarikati učili kako izgovarati bez škole i neke formalne naobrazbe.
Prvi čovjek Zidre
To bi kod vas bila neka formalna teološka naobrazba?
– Točno. To je potrajalo neke dvije do tri godine. Poslije toga sam pristupio kao ašik sinanijama u Rijeci, ali sam se kao derviš zaredio u rufaijama u Puli negdje 1993. ili 1994. Naime, 1994. postajem šejh ul vekil, zastupnik šejha iz Pule i mešihata Zidre. Kao takav sam mogao zaređivati derviše, ali nisam mogao promovirati šejhove. Godinu dana kasnije odobrenjem šejh Džemali Šehua postajem prvi čovjek Zidre u Hrvatskoj. Godine 2004. sam pred šejh Džemaludinom Šehuom dao intisab, svojevrstan ispit, nakon čega sam postao šejh muršid. Mogli bismo reći veliki šejh, iako se danas u biti taj čin više ne koristi. Na samom činu potvrđivanja za velikog šejha mora biti prisutan još jedan veliki šejh plus još najmanje tri šejha iz drugih redova. Na mojoj inauguraciji su bili predstavnici rufaija, pa sadiija, pa halvetija, nakšibendija…
Vaš sin je isto zaređen za derviša i za šejha?
– I velikog šejha. Svjedoci su mu bili i dva člana Islamske zajednice.
Kolike su ovlasti šejha unutar svoga reda – smije li išta mijenjati?
– On može sve. Zove se sultan jer može povećavati zikr ili ga prekidati. Ubacivati komponentu, sve ovisi o stanju ljudi i ostalih faktora.
Postoji li nešto što se ne smije mijenjati?
– Promjena se ne bi smjela jako kositi s islamom.
Pri promjenama, treba li tražiti odobrenje neke više instance?
– Sam šejh bi se trebao konzultirati sa svojim nadređenim šejhom, ali halifa šejh nema više instance. Halifa je šah, kralj.
Jeste li vi što promijenili?
– Da, oko 80% i više, ali ništa od baze.
Izbjegavanje probijanja kože željezom
Što vas je navelo na te promjene?
– Dosta toga se u tarikatima izgubilo tijekom usmenog prenošenja, tako da me Arapi uopće nisu razumijevali što učim. Ovdje smo preveli evrad rufaija. Evrad je svojevrsni molitvenik.
U samim obredima izbjegavam probijanje kože željezom, iako pripadam redu koji to inače čini. Nekad to jesam radio, jer ljudi to žele vidjeti. To se radilo u ime Boga, ali se s vremenom, mislim, izgubila bit, citiranje Kurana i teološka upućenost. Za takve je obrede ipak potrebna dulja i ozbiljnija priprema, post i molitva, a ljudi su skloni imitiranju, pa naprave od sebe masakr, kao onaj u Zagrebu. Stalo mi je da derviši razumiju svoju vjeru. Islam se zasniva, osim na Božjoj riječi, i na ponašanju po uzoru na poslanikova djela i govor. Islam je logična i razumna vjera. Ako ti razum zabranjuje nešto, onda to nemoj ni napraviti.
Koliko ste zaredili derviša?
– Zaredio sam ih više od stotinu, slušajući savjet nekih starijih šejhova. Toliko mnoštvo me poslije opteretilo. Doduše, neke sam poslije bio prisiljen izbaciti, tako da trenutačno imam devedesetak derviša, ali se direktno brinem za njih dvadesetak.
...dok se psihički umaraš, fizički se odmaraš
Vaš posao je fizički. Kako si kao šejh i derviš organizirate život?
– Da, posao je sav fizički. Ali znate kako je, dok se fizički umaraš, psihički se odmaraš i obrnuto, dok se psihički umaraš, fizički se odmaraš. Mi kao derviši moramo živjeti od svoga znoja. Derviš mora biti u molitvi i dobar 24 sata dnevno. Nije molitva samo govor nego i ponašanje, i rad i njegov odgoj djece i sebe i šire. Na poslu derviš mora biti dobar radnik, dobar otac, dobar muž. U posljednje vrijeme sam malo odustao od one strke koju sam imao prije. Postigao sam što sam htio. Sad se malo povlačim jer mi tako i titula zahtijeva.
Znate li za još neke tarikate u Hrvatskoj?
– Ima nekoliko halvetija, nešto sinanija. Ima puno kaderija u Puli. U samom Pehlinu su prisutne sinanije. Uglavnom se svi skupimo kad su u pitanju pogrebi. Sinanije imaju i svoju tekiju koju je u posljednje vrijeme koristila i Islamska zajednica za održavanje nastave. Veći dio stanovništva u Pehlinu je manje ili više vezan za tarikate, a i u džamiji se posljednjih godina obavljaju zikrovi. U samom Pehlinu etnička je slika dosta šarolika. Većinom su tu Aškalije a ima i Roma, Srba, Bošnjaka, Albanaca. Dosta je miješanih brakova.
Održavate li kontakte s tarikatima izvan Hrvatske?
– Održavam kontakte s Makedonijom i Kosovom, ali više neformalne naravi. S raspadom bivše države prestala je postojati Zidra kao organizacija s nekim centralnim tijelom. Na Kosovu derviši još djeluju na temeljima šejha Džemalija Šehua; njegov ugled je još velik, a tih derviša ima i u vladi, ali se šejhovi druže po nacionalnoj osnovi – Albanci s Albancima, Romi s Romima. U Makedoniji su tarikati dosta samostalni i jaki. Više ih je i sami se financiraju. Tamo su trenutač dva mešihata, albanski i romski. U Hrvatskoj nisam vidio potrebe da registriram Zidru kao zasebno tijelo. Odnosi s Islamskom zajednicom su trenutačno skladni, a na doktrinarnoj razini nema takvih razlika koje bi zahtijevale osnivanje još jedne Islamske zajednice. Na samom Kosovu je bilo šejhova i tarikata koji nisu bili dio Zidre. Uglavnom nisu bili dio silsile ili nisu mogli dati intisab. U Bosni je, s te strane, situacija s tarikatima u odnosu na Kosovo bila mnogo bolja. Bosanski tarikati su za šejhove imali aliime – učenjake, dok je, na primjer, sam šejh Džemali po struci bio zlatar ili tako nešto. Čujem da se sad u Bosni otvorio i Tarikatski centar pri Islamskoj zajednicim i smatram da je to vrlo korisno za tarikatsko djelovanje.
Je li na Kosovu bilo šijita?
– Iako su mnogi osnivači redova bili suniti, npr. Ahmed ar-Rufa’i, Abdul Qadir Jilani, derviše se često smatra šijitima jer se smatramo nasljednicima hazreti Alije, a kako je većina stanovništva na Kosovu bila vezana za tarikate, mnogi su se smatrali šijitima, iako nisu pravo ni znali što to znači. Derviši često smatraju da im je kolijevka Iran, tako da se svi tarikati u nas i u svijetu koji potječu s Kosova ili Makedonije smatraju šijitima. Dobro je rekao šejh Džemalijev brat: “Mi ne pripadamo posebno ni šijitima ni sunitima. Mi slijedimo šijit, govorimo sunit. Mi smo nasljednici hazreti Alije, time smo automatski šijiti, ali djelovanje nam je sunitsko”.
U derviša vjera iznutra izvire van
Koji su uvjeti za pristup u tarikat?
– Prvo čovjek mora biti zdravoga razuma i slobodan, da nije pod prisilom. Ne smije biti pokvaren. Može biti loš, ali ne i pokvaren. Mora biti musliman i punoljetan. Čim se zaredi kod drugih tarikata, postaje ašik. Kod mene postaje odmah derviš. Derviš je sastavljen od molitve, zikra i dove. Sve u fokusu zvanom nokta. Nama je šejh ta nokta. U derviša vjera iznutra izvire van. Derviš mora razmišljati, tko je on, od kuda je i što želi u ovome životu. Drugo, on je čovjek, nije životinja. On se mora ponašati kao ljudsko biće. Kao savršeni čovjek. Sufizam ga navodi da bude zadovoljan s onim što ima, da bude skroman i da uvijek spominje Boga u svom životu. Derviš mora spominjati Boga jer zna da je stvoren čovjekom da bi spominjao Boga. Svaki tarikat ima svoje principe zvanja Boga s posebnim Božjim imenima.
Žene u tarikatu
Može li žena pristupiti tarikatu?
– Bog je naredio čovjeku da čini zikr. A čovjek je srednji rod, ni muško ni žensko. Ako je žena punoljetna, može postati dervišanom. Ako je udana, mora imati suglasnost muža. Neudana dervišana mora reći zaručniku da je dervišana. U nje se uzima u obzir njezina ljubav, želja za spasenjem. Bude primijećena njezina ljubav prema Bogu i zajednici u molitvi. Ponekad žena želi postati dervišanom zbog zdravstvenih problema, ili zbog straha, zbog raznih priviđenja. Zaredio sam nekoliko kršćanki, ali nisam s tim htio ići u javnost da ne bi imale problema. Neke sam morao odbiti jer su tražile spas u nekoj promjeni. Neka se bave aerobikom jer će se kasnije sigurno predomisliti. Šejh ne može zarediti svoju suprugu jer ima zabranu ulaska u intiman odnos s dervišanama. Šejh je duhovni otac. Mojoj je ženi šejh Jordanac.
Žena sa ženama može činiti skupni zikr izvan muškog kruga. U tim trenucima moraju biti dobro pokrivene. Koliko, kako i hoće li uopće zaređivati žene ovisi o samom šejhu. Ne preporuča se mladom šejhu da prima dervišane. Neke sam žene odbijao primiti u tarikat jer su htjele biti vezane sa mnom, ne u intimnom smislu, nego kao s ocem, a ja nemam vremena za takve stvari. Neke su bile nedoličnog ponašanja. Primaju se one koje to zbilja žele. Većina šejhova zaređuje žene kad su već u godinama. Ja ih zaređujem mlade jer mi je u interesu da nešto nauče. Šejhova žena se naziva šejhanom. Ona se u velikoj mjeri brine za nauk dervišana. O nekim se stvarima šejhu ne priliči razgovarati s tuđom ženom. Kad je u pitanju intima, čovjek se ipak nelagodno osjeća. Inače, upućena i zaređena žena može automatski postati šejhanom.
Derviši i ostala bića: grijeh je otkinuti nezrelu jabuku ili list
Kakav je odnos derviša prema ostalim bićima?
– Bog je stvorio čovjeka, a sve ostalo, iz ljubavi prema njemu, stvorio je podređeno čovjeku, uključujući tu i džine i meleke i svu ostalu prirodu. Iblis je biće koje se uzoholilo i nije načinio naklon Ademu. On je otvoreni neprijatelj čovjeku. I rekao je ovako Bogu: “(...) tako mi Tebe, zaista ću prići tvojim vjernicima. Sprijeda, odzada i sa strane i zavesti ih na pravom putu”. Na ovom putu od života prema smrti.
Nisam sklon složiti se s jednim tumačenjem, čestim u džamiji, da je na onom svijetu most koji će preći vjernici. Nije. Ovdje je most. Od rođenja pa do smrti.
Znamo da smo stvoreni od Boga i da se njemu vraćamo. Čovjek je vječan. On samo mijenja stanja. Mi smo robovi koji Ga moramo spominjati i poštivati Njegove zakone koje je objavio kroz poslanike. Boga se spoznaje kroz njegova stvorenja. Ne možeš spoznati Boga ako ne upoznaš sebe, a i druga osoba je Božje biće. Čovjek koji ne poštuje čovjeka, ne poštuje ni Boga.
Bog nam je dao post da sačuvamo prirodu. Kod derviša je grijeh otkinuti nezrelu jabuku ili list. Tijek životinjskih vrsta ne smije se remetiti. Bog zna zašto je stvarao, a na nama je da otkrijemo. Neke životinje smijemo koristiti za našu potrebu. U vrijeme posta ne smiješ ubijati životinje, osim ako nisi ugrožen. Bog je dopustio da jedemo meso životinja, ali u granicama. Životinja ne smije biti premlada, mučena itd. Čak kad kolješ, žrtvu moraš napojiti, moraš se združiti s njom. Šejh uzme kurban (bravče ili goveče koje se kolje na Kurban-bajram; žrtva uopće) i poruči mu u uho da je Bog i njega stvarao i da je on podložan čovjeku i neka mu dopusti da ga prinese kao žrtvu. Vjerujte mi, u tim slučajevima se životinja smiri, opusti se. Rez mora biti brz i dobar da se životinja ne muči.
Derviš mora biti svjetlo svim ostalim bićima. Svojim ponašanjem ukazivati na put svim bićima. Neće zgaziti mrava, neće uništavati prirodu. Derviš se stapa s prirodom. Za derviša ne postoji više religija. Za njega postoje samo Bog i čovjek.
povecena slova,opis rituala i vjera dervisa u religji Islam
koristan ko i ona masina za piskenje
no ti volis takve morebit
