....
Dakle, svi bi u Njemačku ili neke zemlje koje su slične ovoj državi. Kada je riječ o životnim željama nesretnika koji pješače hiljade kilometara, te prelaze planine, pustinje i, da bi se dokopali Evrope, ti ljudi bi se, osim Njemačke, najradije nastanili još u Austriji, Švicarskoj, Holandiji, Britaniji, u Švedskoj, Norveškoj ili Danskoj. Izvan Evrope, izbjeglice bi za novu domovinu odabrale SAD, ali i Kanadu, Australiju, te daleki, ali pitoreskni Novi Zeland. Zašto baš tu?
Zašto ne u zavodljivi Brazil, u bogate zemlje Zaljeva? Zašto ne u Kubu, gdje su gotovo sve državne usluge besplatne, od stana do liječenja? Zašto niko ne želi preseliti u šarenu Indiju, u Kinu, koja raste nevjerovatnom brzinom, u Rusiju, koja ima namjeru postati velika sila? Zašto cijeli svijet želi živjeti u zemljama njemačkog govornog područja, u Skandinaviji i nekadašnjim britanskim kolonijama?
Ljudi koji sa svih strana svijeta dolaze u zemlje kao što su Njemačka ili države Skandinavije, znaju da je tu snažna socijalna država, da tu niko nije gladan, da država nije tako represivna kao kod kuće, ali zaboravljaju da se tu moraju ponašati prema pravilima i da se su došli u zemlje onoga što se naziva “red, rad i zakon”. Došli su u zemlje gdje vlada protestantska radna etika. Upravo zahvaljujući tom kontroverznom pojmu, zemlje njemačkog govornog područja, Skandinavija, Holandija, Britanija i njene bivše kolonije danas su zemlje velikog prosperiteta, visokog životnog standarda i vladavine prava, posebno onih koja se danas definiraju kao Ljudska prava i zagarantirane slobode svakog građanina.
Oni koju su putovali područjima od Klagenfurta do Bergena u Norveškoj i od Beča do Rotterdama znaju dobro kakve se slike mogu zateći između ovih geografskih tačaka. Tu su dobre i široke ceste, lijepo uređena sela i zasijana nepregledna polja. U gradovima nema favela, nego se prostiru ogromne industrijske zone, tehnološki parkovi, poslovne zgrade u staklu i ogromni trgovački centri. Nema naselja straćara koja okružuju velike gradove, nema djece prosjaka koja pored puteva mole za milostinju ili pokušavaju nešto prodati prolaznicima. Škole su velike i moderne, bolnice isto tako.
Ljudi koji hodaju ulicama izgledaju zdravo i dobro su obučeni, mada ne luksuzno. U gradovima ima mnogo automobila, ali gužvi nema i niko nikome ne trubi. Ljudi poštuju pravila i očekuju da i drugi čine isto. Policajca je nemoguće podmititi u jednoj Njemačkoj; mito za sudije, ljekare ili profesore u školama je apsolutno društveno neprihvatljiva pojava. Službenici su pedatni, ponekad pretjerano pedantni, ali također ne traže poklone i učtivi su, te daju precizne upute šta trebate raditi da biste ostvarili neko svoje pravo. Nađete li se u opasnosti i pozovete li pomoć, na vašu adresu u najkraćem roku stiže policija, vatrogasci ili hitna pomoć. Svako radi ono što se od njega očekuje. Ulice su puste u podne, ljudi rade, zarađuju i novac troše razumno bez razbacivanja.
Jesu li ljudi u Njemačkoj ili Skadinaviji na neki način bolji od stanovništva ostatka Evrope? Da li su oni “nadljudi”, kao što su tvrdili nacisti? Zbog čega su njihovu gradovi ljepši, bogatiji i sigurniji od drugih gradova? Zbog čega države u kojima su protestanti većina ili protestantizam ima veliki utjecaj u prošlosti, imaju bolji životni standard, manje korupcije… Zašto Nijemci više rade, a manje troše? Odgovore na ta pitanja je 1905. pokušao dati naučnik Max Weber u svom kapitalnom djelu “Protestantska etika i duh kapitalizma”, jednom od najpoznatijih, ali i najkontroverznijih djela modernog doba.
Max Weber duboke korijene kapitalističkog privrednog poretka u zemljama zapadne Evrope vidi u religiji. Tako je, prema njegovom mišljenju, presudnu ulogu u stvaranju preduslova koji su omogućili uspostavljanje kapitalističkog načina proizvodnje, imao religiozni pokret reformacije u XVI i XVII vijeku, takozvani asketski protestantizam, prije svega stvaranjem moralnih i političkih preduslova i svojevrsnog protestantskog “duha kapitalizma” – smatra autor Stefan Tanasijević.
Weber zna da se kapitalizam u nekim svojim ranijim formama pojavljivao u svim civilizacijama, poput Babilona, no samo je mogao doživjeti procvat na jednom mjestu i jedno vrijeme.
Ali, on tek u etici asketskog protestantizma prvi put nalazi dosljednu etičku osnovu, njegov značaj je za razvitak kapitalizma očigledan – pisao je Weber prije 111 godina.
.....
itd