Haški sud, individualna krivica i kolektivna odgovornost:
Kultura poricanja
Piše: Nerzuk ĆURAK, Oslobođenje 04/07/11
Tekst koji Oslobođenje prezentira originalno je objavljen u ljubljanskom Dnevniku (Deljenje pravice, ki ni pravica, 4.6.2011.). Skraćenu verziju tog članka potom je objavio i londonski Guardian na stranici Comment is free (Mladic was not alone, 4.7.2011.). U povodu početka suđenja Ratku Mladiću, tekst profesora Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu sada je prvi put dostupan i na našem jeziku
Međunarodna zajednica organizirano je naivna. Jedan od ključnih instrumenata infantilnog razumijevanja pravednosti je Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY), koji je, u osvit svog najavljenog zatvaranja, iznenada dobio priliku za novu afirmaciju globalne pravde. Režim Borisa Tadića uhapsio je Ratka Mladića, ratnog komandanta združene vojske bosanskih Srba i transgraničnih vojnih, paravojnih, policijskih i parapolicijskih snaga iz Srbije, koje su, u različitim modalitetima i s različitim intenzitetom bile potčinjene nitkovu čije je mladalačko prezime postalo sinonim za etničke progone, ratne zločine i genocid. Ipak, Mladićevo izručenje Haagu i suđenje koje će uslijediti, ako ga ne spriječe nepredviđene okolnosti koje imenujemo višom silom, relativizirat će doseg međunarodne pravde, jer će, kao i u svim prethodnim suđenjima "velikim ribama", presuda, ma kakva bila, nositi pečat samo i samo individualne krivice.
Iako su presude koje je donio ICTY nesumnjivi doprinos širenju moralne zajednice, jer su ključni politički i vojni kreatori zločina osuđeni po zapovjednoj odgovornosti, bez mogućnosti da, pozivajući se na teoriju narodnog suvereniteta, izbjegnu suočavanje sa demonima koje su sami posijali, pozitivne implikacije tog suda na obnovu međuetničkog povjerenja u postjugoslovenskoj regiji su izostale. I ne samo da su izostale, nego može se, izvan razumne sumnje, tvrditi da haški sud, izuzev reduktivne katarze kod žrtava, nije ostvario svoj programski cilj: međunacionalno pomirenje koje će doći kao rezultat adekvatnih presuda protiv najodgovornijih za zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i genocid. Naprotiv, poricanje da se zločin uopće dogodio, naročito poricanje genocida u Srebrenici, nastavlja se i danas, a javni protesti u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska nakon Mladićevog hapšenja, samo su potvrdili notornost: presude Momčilu Krajišniku, jednom od ključnih arhitekata etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini, Biljani Plavšić, koja je u dealu sa haškim sudom priznala svoju odgovornost u planiranju sistematskih zločina nad Bošnjacima i Hrvatima, 35 godina robije generalu Radislavu Krstiću za sudjelovanje i pomaganje u genocidu, doživotna presuda generalu Stanislavu Galiću za dugotrajno teroriziranje građana Sarajeva i 29-ogodišnja kazna generalu Dragomiru Miloševiću za kampanju artiljerijskog i snajperskog terora nad Sarajevom, kao i desetine drugih presuda arhitektima i strateškim izvođačima zločinačkih pothvata, nisu polučile katarzu kod onih u čije ime je zločin učinjen.
Veliki srpski intelektualac, jedan od najvećih u ovoj dionici srpske historije, profesor Nenad Dimitrijević, autor iznimno važne knjige Duty to Respond. Mass Crime, Denial, and Collective Responsibility, Central European University Press, Budapest - New York, 2011, neumoljivo primjećuje: "U bliskoj prošlosti počinjene su teške nepravde, koje se mogu identifikovati kao zločini što su ih počinili neki Srbi, u ime svih Srba, protiv ljudi koji su izabrani za predmet napada na osnovu činjenice da nisu bili Srbi. Ovakvu praksu nazivam kolektivnim zločinom... kolektivni zločin više (je) od zbira pojedinačnih zločinačkih postupaka. Zato je njegovo vrednovanje nesvodivo na prosudbu pojedinačnih akata konkretnih počinilaca, saučesnika i "posmatrača". Ovim ne želim reći kako krivično gonjenje nije bitno. Naprotiv, verujem da je reč o najvažnijem elementu tranzicione pravde nakon kolektivnog zločina. Ali karakter zločina zahteva i druge načine angažovanja, koji će staviti u prvi plan kulturni kontekst zločina, te njegove moralne posledice." O tome je riječ. Moralne posljedice zločina su takve da na etičkoj i kulturnoj ravni zahtijevaju identifikaciju zajednice u čije ime je zločin počinjen sa presudama kojima su kažnjeni oni koji su u njeno ime zločin počinili. No, to se u bitnoj mjeri ne dešava, kultura poricanja i dalje je vodeća paradigma srpske socijalne kohezije; na vertikali vrijednosti onaj koji laže (npr. Dobrica Ćosić) daleko je ispred one koja govori istinu (npr. Sonja Biserko). Tako se moglo desiti da hiljade ljudi na Palama (nekoliko kilometara vazdušne linije od Sarajeva) nakon hapšenja generala Mladića veličaju ovog optuženika za genocid kao mitskog srpskog junaka, što nas vodi ka zaključku da pomenute kazne za granatiranje i teroriziranje Sarajeva koje je haški sud izrekao Mladićevim generalima ne predstavljaju nikakvu vrijednost koja bi eventualno mogla promijeniti aksiološke kategorije u kulturi poricanja.
Prethodna argumentacija vodi me ka stavu da je vodeća premisa haškog suda - suditi ključnim akterima jugoslovenskog demijurga ali individualizirati njihovu krivnju - u svojoj biti ispravna, ali, po proizvedenim posljedicama, promašena. Konkluzija se ne slaže sa premisom! Suditi vodećim političkim i vojnim naredbodavcima tek kao individuama, bez bilo kakvih relevantnih posljedica za režime i projekte koje su kreirali, organizirali i vodili, nepravedno je za žrtve ali i za same te ljude. Individualizacijom odgovornosti, „bogovi rata" su potcijenjeni kao akteri negativne historije. Naime, oni nikoga nisu direktno ubili i smisao presuda protiv njih gubi se ako nema posljedica za njihove projekte. Budući da nisu osuđeni za ubistva koja i nisu počinili, „ubistvo" za koje se osuđuju su njihovi projekti. Ali, kako projekti ostaju, ti ljudi, de facto, nisu ni osuđeni. U zatvorima širom Evropske unije, očigledno, ne borave ni Krajišnik, ni Krstić, ni Galić, ni Milošević... već njihovi surogati.
ICTY neće i ne može promijeniti svoju metodologiju. Reducirajući odgovornost najvažnijih kreatora zla na čistu individualnost, haški sud, ne htijući, suučestvuje u proizvodnji novih kvota oralne historije u kojoj se veličaju oni koji su bili dio udruženog zločinačkog pothvata i kojima je presuđeno ili kojima će biti presuđeno po toj ili sličnoj osnovi.
Ako je to već tako, Sud bi bio mnogo djelotvorniji da je kreiran kao sud koji se nikada neće zatvoriti jer će njegova glavna intencija biti da sudi „hiljadama malih zločinaca" koji tako ne bi izbjegli ruku pravde. Moguće je da je u velikim mitinzima podrške Ratku Mladiću u Republici Srpskoj (uz lukavo odsustvo vladajuće političke strukture Milorada Dodika) i Srbiji (uz razumljivo distanciranje vlasti koja je Mladića isporučila u Haag) bilo i onih koji su učinili zločine tokom rata protiv Bosne i Hercegovine. Da je tim ljudima suđeno, da je osuđeno „hiljade malih zločinaca", oni ne bi bili u prilici da s koljena na koljeno prenose mitske priče novim generacijama, priče u čijem je središtu literarna koncepcija historije a koja je jedna od ključnih poluga kulture poricanja. Nažalost, odvajanje Plavšićke, Krajišnika, Mladića, Karadžića... od njihovih projekata, svođenje ovih ljudi samo na kriminalizirane zločince, dalo je vjetar u leđa proizvodnji historije u kojoj ne stanuje istina. A istina je nedjeljiva, prati je, kako primjećuje Umberto Eco, sjaj njezine vlastite jasnoće. I jasno je, da ne može biti jasnije, kako su mitinzi podrške Ratku Mladiću po tzv. „srpskim zemljama", kao i medijska apoteoza tog barbarina, nesretna potvrda bolne i otrežnjujuće tvrdnje Nenada Dimitrijevića da „pripadnici napadnute grupe nemaju nikakvog razloga da pretpostave kako vrednosti i stavovi koji su stajali u osnovi odluke da se čine zločini, više nisu u jezgru srpske grupne etike. Preživeli nemaju nikakvog razloga da veruju kako smo mi postali bolji ljudi."
BOGOVI RATA
Oni nikoga nisu direktno ubili i smisao presuda protiv njih gubi se ako nema posljedica za njihove projekte. Budući da nisu osuđeni za ubistva koja i nisu počinili, „ubistvo" za koje se osuđuju su njihovi projekti. Ali, kako projekti ostaju, ti ljudi, de facto, nisu ni osuđeni. U zatvorima širom Evropske unije, očigledno, ne borave ni Krajišnik, ni Krstić, ni Galić, ni Milošević... već njihovi surogati
naravno da jeste. sve i jedan amerikanac, pa i ovi potomci su krivi za indijance, kao i za zlocine amerikanaca u iraku i avganistanu ( jer, jel tako individualnosti i individualne krivice nema). sve i jedan japanac pa i ovi danas krivi za divljanje po kini. 80 miliona nijemaca proglaseni krivim na sudjenju. svi turci krivi za zlocine turskog carstva. samo da priupitam, dokle unazad idemo sa krivicom?
