I jos jedan odlican tekst od Milana Rupčića
Sve sto niste znali o testiranju uređaja, a niste smjeli da pitate (predlazem da isprintate, pa onda citate)
TESTIRANJE
by Milan Rupčić
Preuzeto s Audiofil website
_____________
Provjeravanje, bilo čega ili bilo koga, jedna je od vrlo čestih ljudskih navada. Gotovo da nema čovjeka apsolutno sigurnog u sve što čini i koji nema potrebe nešto provjeravati - od banalnih stvari poput jesmo li zaključali vrata automobila ili jesmo li baš sve što mislimo da nam je potrebno spremili u kofer, do onih koje nam mogu zagorčati život, poput jesmo li ugasili kuhalo, ponijeli putovnicu za put u inozemstvo, zaključali vrata stana pri odlasku na godišnji odmor...
No provjeravati se, a druga riječ za to je i testirati, mogu i zvučni dometi uređaja za reprodukciju zvuka u stanu. A to je i jedan od omiljenih hobija njihovih vlasnika i korisnika. Ali ne samo hobi. Testiranje ima i sasvim praktičnu svrhu - uočavanje i eliminiranje što je više moguće negativnih elemenata prije no što se uhvatimo za novčanik i izbrojimo popriličnu svotu za kupnju kvalitetnog audiouređaja ili sustava u cjelini. Međutim, ruku na srce i bez ljutnje, ogroman je broj ljubitelja dobrog zvuka koji su sve samo ne sigurni u ono što znaju (čuju?), čemu teže, već im nije jasno ni kako to postići. I nije ih za optuživati. Ozbiljno provjeravanje reprodukcijskih dosega audiouređaja vrlo je složen proces koji zahtijeva veliko predznanje, puno vremena i strpljejnja i odgovarajuće uvjete za njegovo korektno i nesmetano odvijanje. Proces nije ništa manje složen od kušanja vina ili ocjenjivanja mirisa parfema. I dok se u potonje malo tko od nas upušta, a kamoli na sav glas uokolo trubi o tome i hvasta se vlastitim "otkrićima", gotovo svaki korisnik kakve audiolinije osjeća se kompetentnim raspravljati o kvaliteti zvuka koju ona proizvodi. Kao da je svatko tko je probao više od tri vrste vina ili u kući ima par jeftinih butelja koje su mu donijeli za rođendan samim time - enološki stručnjak. Ili je igrao u nogometnoj reprezentaciji osnovne škole pa sada u birtiji (uz čašicu za koju ne zna je li u njoj graševina ili rizling), u izmaglici dima i alkoholnih para, s društvom, po kratkom postupku "sahranjuje" državnog nogometnog izbornika i njegov cijeli stručni stožer.
I nije problem u tome što se ne zna. Problem je u činjenici što se neznanje negira i pokušava prikriti arogantnim nastupom. Usprkos tome što nema recepta kako se točno ocijenjuju audiouređaji, niti se to može naučiti preko noći, postoji niz savjeta čijim se pridržavanjem postupno može doći do prilično pouzdanih i korisnih rezultata. Na to i cilja ovaj tekst.
Jedan na jednoga
Najčešći, najlakši, ali i najmanje pouzdan, način provjeravanja kvalitete pojedinog audiouređaja, izravna je komparacija s drugim istorodnim uređajem. Dakle, unutar jednog te istog sustava, u određenom prostoru, naizmjence se slušaju zvučni dosezi dvaju pojačala, CD plejera ili dvaju pari zvučničkih kutija. Jedan je uređaj u tom slučaju "referentan", odnosno predložak čije se osobine uzimaju kao polazna osnova u ocjenjivanju dometa drugog uređaja koji se s njime uspoređuje. Osnovna mu je mana što se uglavnom ne zna temeljem čega je "referentni" uređaj postao predloškom za ocjenjivanje onoga čije zvukovne dosege provjeravamo. A to onda i rezultira ograničenim zaključkom: da je testirani uređaj bolji ili lošiji od "referentnog" - i ništa više. Takav test ne govori ništa o stvarnoj kvaliteti testitanog uređaja. Njegov je domet tek utvrđivanje komparativnih prednosti i donošenja zaključka tipa "moj je bolji od tvoga" i obratno. Na takav način, primjerice, nije moguće izvršiti relevantnu usporedbu cijevnog s tranzistorskim (pred)pojačalom, planarnog s kutijastim zvučničkim sustavom, razdvojenog s integriranim CD plejerom. Moguće je utvrditi koji od dvaju kvalitativno suprostavljenih primjeraka u datim uvjetima bolje zvuči, ali bilo bi sasvim pogrešno na temelju pojedinačnih usporedbi donositi općenite zaključke tipa "cjevaši su bolji od tranzistoraca", "planarni zvučnici bolje rade od kutijastih" ili "razdvojeni CD plejeri bolje zvuče od komadnih".
Nikad nemojte vršiti A-B test, odnosno jednokratno usporediti A uređaj s uređajem B i na osnovi toga donositi konačne zaključke. Najmanje što je potrebno učiniti je A-B-A test, ali nikako ne putem kakvog preklopnika, ukapčajući čas jedan, čas drugi uređaj. A-B (-A) test ima smisla samo ako se uređaji uspoređuju jedan po jedan, i promatra njihovo ponašanje s različitim glazbenim predlošcima. To se odnosi i na uspoređivanje triju, pa čak i više uređaja (što baš nije preporučljivo). Kompariramo li domete triju uređaja ili formata, ne smijemo ih uspoređivati uvijek po istom redu, odnosno jednokružno (A-B-C) već, barem, trokružno (A-B-C, B-A-C, C-A-B...)
Jedan prema svima
Jedini pravi, ili barem korektan način provjeravanja kvalitete pojedinog audiouređaja (ako takav u cijelosti uopće postoji!) je njegova usporedba s tzv. "mentalnom referencom" pojedinca. Međutim, i tu smo, već samom početku, na tankom ledu nesigurnih premisa koje mogu rezulturati vrlo varavom konkluzijom. Jer, što je to, uopće, "mentalna referenca"? Ne "smrdi" li to na onu birtašku bahatost gdje svatko može tvrditi da upravo on "najbolje čuje" i da su svi ostali, koji nisu suglasni s njegovim slušnim opservacijama - "gluhi kao školjke"?! No, bez obzira na moguće manipulacije, takva se metoda u stručnim krugovima drži najpouzdanijom i najobjektivnijom. Prije svega zato jer se manipulacije ne mogu dugo prodavati pod stručni stav. Sasvim je, naime, dovoljno elemenata na kojima će manipulator slomiti zube i biti prokazan kao osoba nekonzistentnog stava i pristupa te eliminiran kao nevjerodstojan tumač audiozbivanja.
Kako se stječe "mentalna referenca"? Jedino i nikako drugačije doli redovitim, studioznim slušanjam žive, neamplificirane glazbe, bez obzira na prostor u kojem se ona izvodi - od "pleh muzike" na sprovodima do operne gala-večeri u njujorškom Metropolitanu. To je iskustvo onda potrebno komparirati s dometima vlastitog audiosustava i činiti što je moguće više zahvata na njemu (audio sustavu) kako bi ga se što je više mogće osoposobilo da rekreira zvuk suglasan idealu izvornika. Ne mislim pri tome na česte promjene komponenata u kućnom audionizu. Takvi stihijni, bezidejni i na čvrstim faktima neutemeljeni postupci, u pravilu ne rezultiraju pozitivnim pomacima već su samo korak dalje na putu po zatvorenom krugu. Ovdje se prije svega radi, s čistunskog audiofilskog aspekta gledano, o blago heretičkim zahvatima. Naime, pod radnjama koje imaju uza cilj približiti zvuk kućnog audiosustava nedostižnom idealu, prije svega mislim na zahvate koji će uroditi konačnim zvukom koji će biti s(p)retan spoj svih prednosti i mana svih elemenata koje djeluju na konačan zvuk: mrežnog napona, osobina komponenata koje čine kućni audioreprodukcijski sustav i sobne akustike. Pri tome se ne bi trebalo libiti učiniti i zahvate koji, kada se radi o svakom pojedinom elementu, inače nisu prihvatljivi; primjerice, utvrdi li se da se drugačije ne može sanirati "rupa" u području između 150 i 300 Hz koja je rezultat sobne akustike i zbog koje se osjeća manjak energije u gornjem bas/donjem srednjotonskom području, pametno je izvšiti intervenciju na zvučničkom sustavu i izdignuti taj dio frekvencijskog područja. Time smo, naravno, razorili linearnost zvučničkog sustava, ali smo eliminirali nelinearnost zvuka u cjelini. Tako "prepariran" zvučnički sustav sigurno neće funkcionirati odnesemo li ga na test u drugi i drugačije ustrojen i smješten audiosustav. Međutim, donesemo li drugi zvučnički sustav (ili koju drugu komponentu) na test u ovako prilagođen sustav, moći ćemo sa sigurnošću ocijeniti njegove domete. Bude li s testiranim uređajem sustav zvučao linearno lako ćemo utvrditi da: a) zvučnik ima izdigniće u spomenutom regionu i b) da su druge komponente (izvor zvuka, pojačalo) linearni kao i one od kojih je sastavljen naš referentni kućni audiosustav.
Nezaobilazne predradnje
Prije no što se prihvatimo utvrđivanja soničnih dosega pojedinog uređaja iz kućng audioreproduktivnog lanaca, potrebno je eliminirati eventualna tweaking sredstva kojima je testiranni uređaj bio tretiran. Jer, svako tweaking pomagalo ne djeluje jednako na svaku komponentu. Pri tome ne mislim na, primjerice, šiljke ispod zvučničkih kutija čije je pozitivno djelovanje nedvojbeno (mada i tu postoje određene razlike od modela do modela). Premda to smatram sasvim retoričkim stavom, mislim da nije na odmet naglasiti potrebu da svaki uređaj, prije nego što ga uzmemo u proces provjere njegovih zvučnih osobina, mora biti apsolutno usviran. I dok kod testiranja pojačala i predpojačala, pa i CD plejera, nije potrebno obaviti nikakve osobite predradnje, pri testiranju gramofona i zvučničkih kutija one su nezobilazne. Gramofone je osobito teško testirati i potom međusobno komparirati. Jer gramofoni su, zbog svoje složenosti, svojevrsna paradigma cijeloga audiosustava. Različite baze, ručke, zvučnice i fonokabeli od kojih su sastavljene gramofonske integracije i njihove brojne kombinacije mogu dati (i redovito daju) sasvim drugačije rezultate. Jedna te ista zvučnica, tako, neće jednako zvučati u dvije različite ručke, čak ni ako su joj obje tehnički sasvim kompatibilne. Ono na što ipak možemo djelovati je da što je više moguće uravnotežimo tehničke uvjete i da set-up napravi jedna osoba (koja, naravno, zna taj posao!). To prije svega nalaže činjenica da dvije (stručne) osobe istu stvar ne vide jednako. A kad se radi o podešavanju gramofona, mikropomaci rezultiraju makroučincima. Dakle, samo pod uvjetom da je jedna te ista osoba podesila gramofone čije zvučne performanse uspoređujemo (bilo to u izravnom međusobnom suprostavljanju ili uspoređivanju s mentalnom refenercom) dobiveni rezultati imaju kvalitativnu težinu. Sve ostalo su paušalne opservacije i procjene temeljene na labavim premisama. I više djeluje kao privatna zabava pojedinaca nego kao ozbiljan posao koji pretendira uroditi ikakvim upotrebljivim učinkom
I sa zvučničkim sustavima nije baš lako. Prvo i osnovno je da se svakome od njih mora naći odgovarajući smještaj. Bilo bi dobro i kad bi ih se s pojačalom spregnulo odgovarajućim kabelima. Tražiti, pak, da im i pojačalo stopostotno odgovara, bilo bi ipak malo previše (mada to uopće nije bedast zahtjev niti je od perifernog značenja). Ono što nije teško ostvariti i, u svakom testu koji pretendira da mu zaključci imaju relevantnu težinu, nužno je iz prostorije u kojoj se testiranje izvodi udaljiti sve zvučničke osim onoga koji je predmet sonične egzaminacije (to se naziva single speakar demonstration).
Okvir
Početni položaj
Postoji sijaset pravila za postavljanje zvučničkih sustava u prostoriju za slušanje. Jedno od onih koji provjereno daju dobre rezultate je pravilo Zlatnog reza ili Fibonaccijevog niza inaugiriranog po Georgeu Cardasu, a prihvaćenog od AES-a (Audio Angineering Societyja), krovne stručne organizacije konstruktora audio-uređaja i istraživača na polju audia.
Bez želje da dubljeg ulaženja u genezu nastanka brojaka s kojima ću ovdje operirati, navest ću konačne vrijednosti pomoću kojih će svaki korisnik moći izračunati gdje je najbolje postaviti zvučnički sustav, bez obzira o kakvom se tipu i ustroju radilo. Da bismo dobili udaljenost središta bas jedinice od stražnjeg zida (onog iza zvučničkog sustava) potrebno je pomnožiti visinu sobe (kod AES-a je to 10 stopa odnosno 3.33 m) s 0.618. Toliko bi trebao biti udaljen i slušatelj od zida iza sebe. Da bi se dobila udaljenost središta bas jedinice od bočnih stijena potrebno je širinu sobe (kod AES-a je to 16 stopa odnosno 5.33 m) pomnožiti s 0.276. I to je sve. Za one znatiželjnije (koji bi i dimenzije svoje sobe htjeli usporediti s referentnom), dužna "idealne" sobe po AES-u je 26 stopa, odnosno 8.66 m.
No, nemojte misliti da je s time sve gotovo. To je, naime, najbolji početni položaj. Sada slijedi fino podešavanje da bi se položaj zvučnika što je moguće bolje srodio s osobinama sobne akustike. Prije svega se to odnosi na "pogađanje" tillta, kuta zakrivljenosti zvučnika prema slušatelju. A to je stvar je znanja, volje i upornosti korisnika. Kao početno pravilo važi: što su zidovi prazniji, glađi i tvrđi to bi tilt trebao biti veći, kako bi se umanjili negativni učinci prvih refleksija.
Složen proces čvrstih pravila
Prije no što posvetim pozornost načinima testiranja i parametrima na koje posebno valja obratiti pozornost, važno je naglasiti da je slušno testiranje audiouređaja vrlo složen proces, znatno složeniji i dugotrajniji od, recimo, testiranja automobila ili vina. Za razliku od njihova testiranja kod kojeg se pod istim uvjetima (pista, asfaltna cesta ili makadam kod automobila, odnosno čaša određenog oblika i odgovarajuća temperatura u prostoriji, kod vina) iskušavaju i potom uspoređuju dometi jednog ili više istovrsnih proizvoda, prilikom testiranja audiouređaja u igri je uvijek nekoliko čimbenika. I tako, dok kvaliteta njemačkog asfalta neće drugačije djelovati na vozne performase kakvog Golfa IV i klasnog mu konkuretnta Renaultova Meganea od asfalta u Hrvatskoj, odnosno čaša, izrađena u Italiji ili Švedskoj, neće promijeniti bouquet kušanog vina, osobine sobne akustike, mrežnog napona, kablaže (a kabeli su i sami predmetom testa!) ili posljedice neodgovarajućeg pozicioniranja zvučničkog sustava bitno će utjecati na sonične performanse svake audiokomponente. O tome da je svaka od tih osobina u kakvom drugom prostoru bitno ili sasvim drugačija, ne treba ni govoriti.
Jednaka razina glasnoće pri kojoj slušamo uređaje na testu, prvo je uvjet koji mora biti zadovoljen pri testiranju uređaja. I treba ga se striktno pridržavati, bez izuzetka. Ne činimo li tako, lako ćemo se prevariti. Uređaji koje slušamo pri većoj razini glasnoće svirat će nam otvorenije, ekspresivnije, dinamički korektnije, bit će bržeg zvuka i s boljim atakom od onih koje smo slušali na nižim razinama glasnoće. Kako uravnotežiti glasnoće kad znamo da dva uređaja ne moraju imati jednake tehničke karakteristike (izlazni napon odnosno ulaznu osjetljivost) niti su svi softverski primjerci koje rabimo kao zvučni izvor snimljeni jednakom razinom glasnoće? Najlakši način je da pokušamao zapamtiti položaj potenciometra za glasnoću za svaki pojedini glazbeni primjer kojeg smo izbrali kao testni materijal. Drugi, teži, ali pouzdaniji, je da utvrdimo "prosječnu razinu glasnoće". To se postiže pozornim slušanjam glazbenih zapisa, odnosno glazbenih brojeva, na kojima nema velikih odstupanja u dinamici i glasnoći, dakle onih na kojima nema izrazito tihih ni izrazito glasnih pasaža. U takvim se kompozicijama ili njihovim dijelovima treba koncentrirati na, primjerice, glasnoću kontrabasa. Kad na svim snimkama i uređajima koje se testira osjetite da kontrabas zvuči ujednačeno glasno, tada se može pristuputi ozbiljnom slušanju i uspoređivanju dometa.
Čemu težiti, što nastojati postići, na što se usredotočiti prilikom uspoređivanja audiouređaja, bilo međusobno, bilo s mentalnom referencom onoga koji testira? Prije svega to su dvije stvari: a) utvrditi stupanj koloracija koje svaka komponenta unosi u zvuk i b) identificirati stupanj odstupanja/približavanja živome zvuku ili barem zvuku predloška na kojem je glazbeno događanje vjerno "uhvaćeno". Potom sljedi utvrđivanje stupnja vjernosti iznošenja pojedinih elemenata reprodukcije.
1. Zvukovni karakter komponente - količina vlastitih primjesa koje svaka komponenta unosi u zvuk, svojevrsni "otisak prsta" koji karakterizira zvučnu osobnost svake pojedine komponente. Naravno, ta osobina mora biti čim manje nazočna i učljiva. Dva su osnovna tonska karaktera: svijetao i taman. Što je zvuk komponente svijetliji ona će zvučati poletnije, otvorenije, prezentnije, lepršavije, ali nerijetko pretanko u donjem dijelu spektra, suho, britko i agresivno, ponekad i s metelnim prizvukom. Komponente tamne po karakteru zvučat će baršunasto, ugodno, toplo (to su osobine koje se nerijetko, ali ne i sasvim točno, svrstavaju pod nazivnik "muzikalno"), ali često s preteškim basom, nedostatkom detalja po cijelom spektru, tamno, pokatkad i zamorno i tupo. Jasno je da se ta dva karaktera moraju u kvalitetnoj reprodukciji međusobno skladno prožimati, kao yin i yang temeljne osobine u psihofizičkom habitusu zdrava čovjeka.
2. Soundstage - pojam koji ne bi trebalo prevoditi, označava način na koji komponenta iščitava i rekreira fizičke dimenzije zvuka, odnosno širinu, dubinu i posebno visinu orkestralnog tijela i pozornice na kojoj se odvijalo glazbeno zbivanje. Vjerna rekreacija soundstagea jedna je od najvažnijih i najteže ostvarivih zadaća audiosustava. I pratički jedina koju nije moguće utvrditi i s pomoću samo jednog zvučnika! Što je zvučna slika "gurnuta" dalje od prednjeg ruba zvučničkog sustava, što manje "ulazi" u sobu i "napada" slušatelja, što se više trapezoidno širi iza zvučnika (umjesto da se u obliku trokuta sužava u dubinu i sabija u jednu točku) i što se lakše detektira reljefna struktura izvođačkog tijela i razmještej njihovih članova na bini, što se bolje "vidi" stepeničasti raspored članova orkestra, to je soundstage bolje rekreiran.
3. Image - još jedan od termina koje nije lako točno prevesti, pa ga zato koristim u originalu. Često ga se znade brkati sa soundstageom s kojim, doduše, ima dodirnih točaka, ali nisu jedno te isto. Jedna od komponenata tog dosta kompleksnog pojma je uočljivost strarnog oblika i dimenzija pojedinog instrumenta, bio on sam na sceni ili je dio orkestralnog korpusa. Kvalitetna komponenta omogućit će nam da čujemo zvuk koji ne dolazi samo izravno iz instrumenta nego i iz njegove okoline (osobito kad većih instrumenata s rezonantnim kutijama, poput čela ili kontrabasa), da čujemo vibriranje prsnog korpusa pjevača i uočimo prirodnu veličinu njegovih usta ili zamijetimo duljinu i zaobljenost drvenih puhačkih instrumenata, od oboe do fagota. Riječju, dakle, da postignemo holografsku umjesto stereoskopske slike instrumenata.
Važna komponenta imegainga je što uočljivija pozicija instrumentalista na sceni. Ona mora biti ne samo točno odrediva nego i postojana, bez uvećavanja ili "šetanja" naprijed-natrag instrumenta ili glasa s porastom razine glasnoće. Nerijetko se za taj element koristi i termin "fokus", što u krajnjem nije netočno, ali taj se pojem više odnosi na pozicioniranje po dubini nego po širini, te zbog toga ne može biti univerzalno korišten. Dakle, kad glas operne pjevačice u područjima oko visokog C ni pri najvećim glasnoćama ne zatitra i ne raspline se kao zrak iznad vrućeg pustinjskog pijeska već ostane čvrsto u sredini i "na mjestu" i dopire iz usta, a ne iz nečega nalik raljama, to je sposobnost komponente u rekreaciji imageinga veća.
3. Dočaravanje abijentalnosti - se odnosi na soposbnost uređaja da "prepozna" prostor u kojem se snimljena glazba izvodila i da ga što točnije prenese u našu sobu. Koji puta se ta osobina zvuka miješa i poistovjećuje sa soundstageom, međutim to nije isto. Soundstage se može opisti fizičkim dimenzijama dok je ambijentalnost pojava koju nije moguće kvantificirati, jer se redi o duboko osjetilnom pojmu. Dočaravanje ambijentalnosti u izravnoj je zavisnosti o načinu kako komponenta ili sustav iznosi rezoluciju unutrašnjih glazbenih detalja.
4. Razlučivost/rezolucija na niskim razinama glasnoće - jedan je od najtočnijih pokazatelja kvalitete sustava u cjelini, ali i svake pojedine komponente koja je njegov dio. To je sposobnost komponente da prenese, reproducira i najtiše glazbene treptaje pri normalnoj razini glasnoće i da ih iznese u svoj njihvoj punoći (primjerice, masivni, ali vrlo tihi uvodni tonovi mnogih orguljaških kompozicija moraju biti čujni bez podizanja razine glasnoće). Komponente također moraju stvoriti uvjete da slušatelj bez naprezanja uoči razliku u zvuku između različitih instrumeneta u violinskom korpusu i da osjeti prostor između njih odnosno pojedinih pjevača u zborskom tijelu. Najteže to čine konačne karike audiolanca, zvučnički sustav, a najlakše pojačala i predpojačala.
5. Razlučivost/rezolucija na visokim razinama glasnoće - pokazuje sposobnost komponente da i pri najžešćim glazbenim udarima zadrži suverenost u ponašanju, da ne izbličuje, ne grupira instrumente u jednu točku i tako sužava ili zbija zvučnu sliku u jednu točku, da ne zrači isuviše direkcionirano (kod zvučnika) i da ne zvuči prezasićeno.
6. Slikanje dinamičkih kontrasta - sopsobnost je komponente da što točnije rekreira dinamičke gradacije u rasponu od vrlo tihih do iznimno glasnih. Gledajući u svijetlu klasične glazbe koja je zapravo u cijelosti i sazdana od dinamičkih kontarasta, to je parametar sine qua non i time ujedno i jedan od najtežih zadataka kojeg komponente i sustavi u cjelini trebaju rješavati.
7. Mikrodinamika - vrlo je čest termin kojeg u novije vrijeme koriste audiokritičari. Međutim, puno je i njegovih profaniranih tumačenja. Radi se o sposobnosti komponente u iznošenju razlika unutar pojedine dinamičke skupine (da, primjerice, jasno iskaže razliku između p i ppp) odnosno da reproducira sitne razlike u intenzitetu glasnoće pojedinih instrumeneta. Takvo što je gotovo nemoguće uočiti kod 16-bitnih digitalnih snimaka.
9. Niskotonska ekstenzija - govori o sposobnosti komponente u reprodukciji najnižih dijelova tonske palete. Ne samo koliko duboko bas "može ići", već i je li čvrst ili rasplinut, je li fazno korektan, gura li zrak i ima li dovoljno snage da repropducira udarac. Donji dio spektra je temelj svakog klasičnog glazbenog djela i o njegovoj solidnosti ovisi i kvaliteta glazbene konstrukcije što "sjedi" na njemu. On mora biti skladno stopljen s ostatkom tonske palete, imati autoritet i punoću i ne smije biti ekscesan (otkvačen, presnažan, velik i dominantan)
9. Visokotonska ekstenzija - odnosi se na način kako komponente reproducira gornju oktavu (područje od 10 kHz - 20 kHz). Kakva je čistoća, artikulacija, definicija visokih tonova, kakva je njihova harmonička struktura, kako su predočene ambijentalne informacije, uočava li se prozračnost i transparencija, kakvi su dinamički odnosi unutar područja (dinamičke gradacije) i koliko su visoki tonovi relaksirajući, topli i mekani, pitanja su na koja trebamo dati odgovor.
10. Tekstura (zrnatost) - sposobnost komponente u preciznom dočaravanju glazbenog zbivanja, ali bez larpurlartističkog iznošenja detalja. Slikovito rečeno, da se vidi dezen tkanine, raskoš boja, ali ne i struktura materijala na kojem su aplicirane. Da se ne vide niti koje ju sačinjavaju već da dominira osjećaj kompaktne cjeline. Da se ne stvori situacija u kojoj se od drveća ne vidi - šuma! Zrnatost se može doživjeti i kao šum koji zastire finu strukturu detalja od kojih je glazba sazdana, kao prašina na prozoru obasjanog suncem, kao prozirna zavjesa koja ipak zastire pogled u prostor. Zrnatost se uočava i kao tvrdoća u zvuku i osnovna je osobina po kojoj se razlikuju opće tonske osobine tranzistorski i cijevno ustrojenih uređaja, te digitalnih i analognih izvora zvuka.
11. Decay - je još jedan od pojmova koje na bi trabalo prevoditi. Govori o sposobnosti komponente u reprodukciji trajanja i kraja svake note ili akodra. Način na koji komponenta reproducira ton čije trajanje prestaje, bez ikakvih daljnjih istitravanja dobra je metoda za kontrolu damping faktora i načina kako pojačalo upravlja zvučničkim sustavom.
Daleko najbolji i najtočniji rezultati mogu se dobiti sublimiranjem više dojmova ostvarenih u različitim (vrhunski ustrojenim i podešenim) audiosustvima i drugačijim prostornim okruženjima. Na žalost, takav je pristup, za sada, svojstven tek nekim američkim high-end revijama. Kod nas, ali, uglavnom, ni u drugim zemljama Europe, taj dobar običaj još nije pustio korijenje.
12. Transparentnost - u prijevodu znači prozirnost. U audiju se pod tim pojmom podrazumijeva sposobnost pojedine komponente da u okviru dobro ugođeng audiosustava onogući slušatelju da "vidi" što se događa unutar okrestralnog tijela, da jednako jasno čuje instrumente iz prvog i posljednjeg reda okrestra i da uočava njihov izgled i raspored.
Slušanje naslijepo
Bez obzira koju od dvije prije spomenute osnovne metode koristili, a poglavito kad se najednom uspoređuju dometi više istorodnih komponenata, najbolje je primjeniti metodu slušanja naslijepo (blind test). Time se umnogome isključuje upliv subjektivnosti i favoriziranje određene marke, tehnologije, topologije ili ustroja. No, za ozbiljan slušni test naslijepo potrebno je imati odgovarajuće uvjete i izvršiti opsežne pripreme. Poglavito kad se radi o soničnoj usporedbi zvučničkih kutija. Njih, naime ne bi trebalo u sobi biti više od jednog para (onog kojeg se testira, dakako!) i svima bi se, kao što je već rečeno, unaprijed trebalo odrediti najbolje odgovarajući položaj.
Last but not least
Prilikom testiranja treba koristiti glazbeni materijal kojeg odlično poznajemo. To je prvi preduvjet za opušteno i koncentrirano slušanje. Među pločama i diskovima koje smo izabrali može se naći i kakva "elektrificirana" snimka, međutim njezino bi prisustvo trebalo bi biti tek izuzetak, a nikako pravilo. Jer, na većini takvih nisu uočljivi dinamički kontrasti, o mikrodinamici nema ni govora, nema soundstagea, rezolucija je strana pojava, tekstura nezamjeta, a distorzija normalna pojava i sadržaj. Takve se snimke mogu koristiti da se osjeti brzina, atak i eksplozivnost, ali nikako da se dokuči koji je od uređaja točniji reproduktor izvornika. Za ozbiljno testiranje treba koristiti isključivo glazbu širokog stilskog i instrumentalnog raspona, izvedenu s neamplificiranim instrumentima i po mogućnosti snimljenu u stvarnom ambijentu i uživo. Posebno su u tome korisne snimke uživo, snimljene na koncertima kojima je netko tko test obavlja osobno nazočio. Jedino tako moći ćemo uočiti koji puta vrlo sitne razlike u zvuku pojedinih komponenata (čije se cijene mogu vrlo značajno razlikovati) i točno ih kvalitativno klasificirati.
___________
Omar
:D uhvati me nostalgija za mojim ludim osamdesetim (mislim na dekadu iz proshlog stoljeca 
).
suludo, ali istinito). Isti je slucaj s Mobil Media. Imaju neki izbor, ali osoblje koje radi nije dovoljno obuceno da bi Vam pojasnilo nesto vise o zvucnicima, a kamoli da neke probate, kako to zvuči.
