Feedback

[pirpa]

[pirpa]

Neosporno je to... Nego ne kontam sto ne uhapsi Radoncica čim mu je predao papir u kojem je isjecenim slovima iz novina napisana prijetnja.

[pirpa]

A otisak prsta na papiru, video nadzor objekta...

[pirpa]

hoce to od rovova i terena ...

[pirpa]

Sinoćnje gostovanje bivšeg šefa tajne bošnjačko-stranačke policije (AID) Kemala Ademovića na jednoj privatnoj televiziji, u kojoj se Ademović nemušto pravdao od ubistava i zločina koji mu se stavljaju na teret, bila je još jedna emisija koja je pokazala sav užas policijsko-pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini. Umjesto da se ubistva rješavaju na sudovima, tužilaštvima i policijskim agencijama, priča se po ko zna koji put svela pred tv ekrane. Cilj sinoćne emisije bio je jasan: relativizacija ubistava, "naivna" pitanja voditelja Senada Hadžifejzovića, te još "naivniji" odgovori bivšeg šefa tajne službe koji "ništa ne zna".

Nakon višemjesečnih ponovnh napisa u medjima koji su, po ko zna koji put, aktuelizirali saučešće Ademovića u ubistvu Nedžada Ugljena, prikrivanje dokaza o zločinima "Ševa", te pokušaj ubistva Ugljenovog ubice Nedžada Herende, Ademović se, ponovo, nakon zloupotrebe skupštinske govornice u Skupštini KS, pokušao braniti od iskaza, dokumenata i dokaza koji ga, nedvojbeno povezuju sa gore navedenim zločinima.

Umjesto da reaguje tužilaštvo i Ademovića, napokon, smjesti tamo gdje mu je odavno mjesto - iza rešetaka, Ademović se ukazao na televiziji na kojoj je većinu vremena proveo gledajući u pod i skrivajući pogled, ne preskačući da izbjegne odgovore na prava pitanja, odgovarajući na nepostavljena pitanja i, na kraju, kazujući da je Musliman te da mu, kao takvom, ubistva nisu svojstvena.

Ademović nije odgovorio da li je nagovarao Ramiza Delalća na ubistvo Ugljena. Nije odgovorio ni na iskaze trojice svojih operativaca koji su isljeđivali Herendu i pokušali ga likvidirati, nije odgovorio ni gdje je sakrio dokaze koji su mu predati u vezi drugih političkih ubistava, nije odgovorio ni zašto nije dao ostavku kada je već, kako sam kaže, postavljen tek na mjesec dana u AID a ostao je 5,5 godina, a zaboravio je i kaati zašto kao šef tajne policije nije uradio ama baš ništa da istraži i dokumentujepolitička ubistva "Halilović", "Leutar", "Ugljen".

Pored ovoga, Ademović nije objasnio šta će njegovi AID-ovci na licu mjesta ubistva Joze Leutara i zašto su odnijeli Leutarovu torbu i vratili je tek nakon 5 dana! Ademović tvrdi da u slučaju ubistva Ugljena istragu treba da provodi MUP a da AID pruža eventualnu asistenciju pa, potom, nije jasno zašto je poslao svoje agente na lice mjesta Leutarovog ubistva!?

Pored ovoga Ademović nije odgovorio zašto je plakao u kancelariji tužioca koji ga je suočio sa svim ovim dokazima te zašto je tužiocu kazao: "Ako kažem šta sve znam, ja ću ujutro završiti u kanalu a vjerovatno, poslije mene, i ti ćeš". Isto tako, indikatitivno je da upravo Ademovićev prijatelj iz SDA u Skupštini Kantona (Mirza Čelik) Sarajevo opstruira održavanje posebne sjednice o političkim ubistvima koju traži pola Skupštine KS. Pored toga, nema sumnje da im u tome pomažu i neke njihove "nezavisne" kolege kao i jedan kolega iz SBB-a. Zbog svega ovoga sasvim je sigurno gdje je Ademoviću mjesto. Najmanje na televiziji.

[pirpa]

mislis na rov ili teren ...a ako mislis na rov, onda sigurno da nisi ni mogao..a ako mislis na teren, ni to nisi mogao vidjeti jel je bilo iza neprijateljski linija daleko od standarndne postave linijasa.

[pirpa]

Analizirajuci Izetbegovicevo opredjeljivanje za Bakira Alispahica, a protiv Munira Alibabica, kojim je predsjednik Predsjednistva prije tacno cetiri godine uveo na velika vrata kriminal u drzavni vrh, nase su novinarke dosle do zastrasujuceg svjedocenja Edina Garaplije, umijesanog u "slucaj Herenda" koji je, iako mu je drzavni vrh obecao oslobadjajucu presudu, dobio 13 godina zatvora: U PISMU KOJE JE IZ ZATVORA OVIH DANA UPUTIO NAJVISIM MEDJUNARODNIM ZVANICNICIMA U BiH, EDIN GARAPLIJA SVJEDOCI O ZLOCINIMA POLICIJSKE JEDINICE "SEVA" KOJU SU KONTROLISALI ALISPAHIC I MUSLIMOVIC A PODRZAVAO ALIJA IZETBEGOVIC!!!. Kako je Izetbegovic nagovorio Alibabica da prozove Alispahica a onda stao na stranu Alispahica O Nijaz Durakovic: "Da sam tada bio protiv Izetbegovica, presudio bi mi "cetnicki" snajper O Uklanjanje Alibabica bilo je potrebno da bi se ojacala tajna Muslimanska obavjestajna sluzba (MOS ) kojom su rukovodili Alispahic, Muslimovic, Mujezinovic i Ljevakovic O Zasto je Kemal Ademovic, direktor AID-a, angazovao Garapliju da "pretrese" Nedzada Herendu koji je priznao da je pucao u Ismeta Bajramovica . Ocajni Garaplija uputio ovih dana pismo ambasadi SAD, OHR-ovom Antikorupcionom i Antiteroristickom timu u kojem tesko tereti desetine najvisih bosnjackih policijskih i vojnih sluzbenika Pisu: Medina DELALIC i Jelena STAMENKOVIC Visoki funkcioner MUP-a RS ovih nas je dana zamolio da Muniru Alibabicu Munji prenesemo informaciju kako drzavno-policijski vrh u Sarajevu sprema njegovu likvidaciju. Izvor informacije je strani obavjestajac koji se krece u visokim krugovima Federacije i RS i nijednom nije pogrijesio upozoravajuci proteklih mjeseci neke ljude u RS na atentate koji se spremaju na njih, oni su se desili sa manje ili vise uspjesnim ishodom. Kada smo Alibabicu prenijeli informaciju, rekao je kako vec ima slicna upozorenja, dobijena u Hrvatskoj, gdje je boravio proslog mjeseca. Argumenti zasto je opasan Munja su profesionalnost i moralnost, tako da bi u nekoj pretpostavljenoj antikriminalistickoj revoluciji na prostoru Federacije mogao povesti ljude za sobom. Drugi argument je sto stranci, otkrivajuci "prljavstine" koje su se izdesavale u Sarajevu tokom proteklog perioda, radije od oficijelno ponudjenih informacija konsultiraju ljude za koje procjenjuju da imaju moralnih i profesionalnih kvaliteta kakav je Alibabic. A on puno zna.. Zapocet u avgustu i okoncan u oktobru 1994. nalazima Komisije Predsjednistva, slucaj Alibabic je zaokruzen smjenom tadasnjeg nacelnika CSB-a. TRI PUTA CASTI I SRAMNA CINA VLASTI Kada su SDA, SDS i HDZ preuzele vlast 1990., postignut je interni dogovor da se kljucna mjesta u ministarstvima i celne pozicije u drzavi podijele izmedju njih. U toj raspodjeli Munir Alibabic Munja sa mjesta jednog od nacelnika u republickom MUP-u dobija funkciju nacelnika SDB-a Sarajevo koji je tada obuhvatao 22 opcine. Bilo je to iznenadjujuce s obzirom da je Alibabic vodio slucaj "muslimanskih nacionalista" i poslao u zatvor 1983. kasniju vodecu garnituru SDA. Izetbegovic, Cengic, Behmen i ostali bili su, nakon izbora, suglasni da Alibabic zasluzuje funkciju s obzirom na profesionalnost koju je iskazao i tokom njihove istrage. Naravno, moguce je danas kalkulirati da su racunali kako ce im ovaj zbog iskazanog mu povjerenja postati vjecni "duznik" i poslusnik. Ali, dogadjaji su se razvijali u drugom pravcu. Tokom 1991. Alibabic prati i otkriva planove JNA i srpskih snaga o agresiji na BiH, projekat blokade Sarajeva i nacrte za predstojeci rat. Ukratko, saznaje da postoji plan RAM, sto je samo radni naziv za planirano zaokruzivanje etnickih srpskih teritorija u BiH. O svemu upoznaje Aliju Izetbegovica i Rusmira Mahmutcehajica, koji je na funkciji potpredsjednika Vlade zaduzen za resor unutrasnjih poslova. Pocetkom rata, 5. aprila 1992. "pada" Srednja policijska skola na Vracama. Husein Balic, u to vrijeme direktor Centra za skolovanje i obuku policajaca RBiH, pruza otpor da bi odbranio Vraca i spasio zivote 400 maloljetnih ucenika. Uprkos otporu, Balic je uhapsen i odveden u zatvor na Pale. Razmijenjen je za snajperiste iz "Holiday inn-a", na celu sa Rajkom Kusicem. "Aktuelna vlast nikada nije analizirala zasto su pala Vraca i ko ih je izdao", kaze Balic koji taj slucaj karakterizira kao prvi sramni cin vlasti. Mada je pocetkom rata veliki dio srpskih i hrvatskih kadrova napustio MUP, on se ipak konsolidira. Udar dolazi sa druge strane. U jesen 1992., vrh SDA dogovara postojanje cetiri kriterija: nacija, vjera, stranacka pripadnost, bracno stanje (mononacionalni brak), koji trebaju biti zadovoljeni kako bi neko ostao u sluzbi. Pretvaranje bosanske policije u bosnjacku kao i reduciranje svih drugih segmenata drzave na jednonacionalnu ravan trebalo se odvijati nenapadno. U nekoliko navrata se govorilo kako obuku kadrova treba vrsiti u Turskoj i Iranu. "Jednom sam o tome razgovarao sa Hasanom Cengicem", kaze Alibabic, "ali je moje misljenje da takav pristup nije dobar. Iz historije je ilustrativan primjer djelovanja sovjetskog KGB-a. Kadrovi iz socijalistickih zemalja koji su isli na obuku u SSSR zauvijek bi ostajali inficirani KGB-ovstinom. Znam, recimo, da je Nedzad Ugljen boravio na obuci u Iranu u vrijeme kada je receno da se nalazi u SAD". U vrijeme pripremanja Bosnjackog sabora u jesen 1993. bilo je predvidjeno objelodanjivanje postojanja bosnjacke sluzbe bezbjednosti. Posto Sabor nije zavrsio kako se ocekivalo, stvaranje sluzbe nije objavljeno, ali Bakir Alispahic i Nedzad Ugljen tajno rade na njenom etabliranju. Nasi sugovornici tvrde kako je "kapo" Muslimanske obavjestajne sluzbe Hasan Cengic. Visoki funkcioner SDA objasnio je jednom prilikom kako je zadatak sluzbe uglavnom pracenje Bosnjaka, sta se govori o vladajucoj partiji, te eliminacija i likvidacija politickih neistomisljenika. Izvori u AID-u danas tvrde da je ova sluzba - AID - podjednako na meti srpske, hrvatske i muslimanske obavjestajne sluzbe. Tvrdi se, naime, kako MOS danas ima vise novca, bolju infrastrukturu i mocnije zastitnike nego AID. SLUCAJ ALIBABIC: RASKOL U MUP-u "Jednog dana zove me Izetbegovic i kaze: Vidi, Munja, kod mene je ugledna delegacija iz Starog Grada. Ti tamo nesto radis. Radi, ali me i izvjestavaj", sjeca se Munir Alibabic. Na prostoru opstine Stari Grad privedeno je petnaestaek ratnih profitera, ali su na intervenciju Bakira Izetbegovica oslobodjeni. Najprije, Ferhat Gurda, bivsi predsjednik IO SDA Stari Grad. Kada su otvoreni "plavi putevi", preko hiljadu Srba je izaslo iz Sarajeva, zapravo, jedni su odlazili, drugi dolazili. "Izetbegovic mi telefonom kaze: Cujem, Munja, da si pustio dvije hiljade cetnika u Sarajevo!?" "Izaslo je oko hiljadu Srba." "Treba sto vise da ih ode. Ne treba ih zadrzavati, brate neka idu." "Prvi put sam tada cuo da govori kako ce o multietnicnosti pricati dok postoji ijedan Srbin u Sarajevu, a shvatio da ce raditi drugacije", objasnjava Alibabic. Zloupotrebe funkcija u MUP-u za obracun sa neistomisljenicima isplivale su na povrsinu i kada je dat nalog da se u "Avazu" objavi policijski dosje brata Harisa Silajdzica. Decembra 93., taj je dokument Bakir Alispahic iznio iz CSB i vratio bez fotografije. A dosje je objavljen u momentu kada je Silajdzic malo skliznuo sa linije, i, naravno, opet se vratio pravom putu. Buduci da su Alibabiceve prituzbe, pa i o objavljivanju ovog dosjea ucestale, on dobija poruku od Izetbegovica da na jednom mjestu zabiljezi sve prituzbe o kriminalu pojedinaca i zloupotrebama funkcija. Alibabic, 27.7. 1994., preko kurira, informaciju salje u sluzbenoj formi, protokolisanu u CSB-u. Ona se uglavnom odnosi na nedozvoljene radnje Bakira Alispahica, Nedzada Ugljena, Envera Mujezinovica, Zeljka Varuneka i njihovih suradnika. U informaciji se iznose sumnje da su navedeni umijesani u izvrsenje ili prikrivanje teskih krivicnih djela kao sto su droga, ubistva, nestanci lica, govori se o KOS-ovizaciji sluzbi bezbjednosti preko Fikreta Muslimovica, aktivnostima misteriozne policijske jedinice "Seva", zloupotrebama donacija... Prica je brzo "pukla" u gradu. Kemal Ademovic zaustavlja Alibabica na ulici i poziva da odu do jedne kafane na Sedreniku. Tamo ih cekaju Mustafa Hajrulahovic Talijan i Ismet Dahic. Svi govore kako je Munja napravio dobru stvar i da je u pravu. Kasnije ga nijedan nece javno podrzati, kao sto se sramno ponio i veci dio politicara. Umjesto ocekivanog Izetbegovicevog poziva nakon poslate informacije, Alibabica poziva Alispahic i saopstava da je smijenjen sa mjesta nacelnika CSB-a, a da na njegovo mjesto dolazi dotadasnji nacelnik SJB Stari Grad Enes Bezdrob. "Rasporedjen sam u Interpol za rukovodioca grupe, mjesto pro forme, samo da me uklone", kaze Alibabic. Zbog toga on svoju informaciju o nezakonitostima u radu MUP-a umnozava i salje svim clanovima Predsjednistva. Izetbegovic je pobjesnio nakon tog Alibabicevog poteza. Kazao je da je Munja "odao drzavnu tajnu". Kome? Clanovima drzavnog Predsjednistva!? Na sjednici Predsjednistva BiH je odluceno da se formira komisija koja ce ispitati Alibabiceve navode. Prvo je predlozeno da predsjednik komisije bude Ejup Ganic, ali je on to odbio s obrazlozenjem da je zauzet drugim funkcijama. Zatim je predlozen Stjepan Kljuic, ali je i on to odbio prijeteci ostavkom. Alija Izetbegovic predlaze Nijaza Durakovica, obrazalazuci da je dobro da komisiju vodi neko iz opozicije. DURAKOVIC: "SVJEDOCI SU BILI POD PRITISKOM"! I Durakovic se pokusao "izvuci" govoreci da Predsjednistvo niti je postavljalo niti je razrjesavalo mocnike javne i tajne policije. Inace, pet clanova Predsjednistva: Durakovic, Pejanovic, Komsic, Ljuic -Mijatovic i Kljuic, odranije su bili nezadovoljni odnosom policije prema Predsjednistvu, jer od policije nisu dobivali nikakve relevantne informacije, osim banalnih analitickih izvjestaja i komentara novinskih napisa. Preciznu analizu i prave informacije dobijao je samo Alija Izetbegovic. Nijaz Durakovic kaze: "Insistirao sam da pravnik udje u komisiju i Izetbegovic je predlozio Izeta Muhamedagica koji je bio na visokoj funkciji u SDA. On se i prije rata bavio advokaturom. Na insistiranje Bakira Alispahica, u komisiju je ubacen Hasib Dazdarevic, koji je bio njegov covjek. Troclana komisija je saslusala oko 100 svjedoka oko droge i kriminala. Sve se snimalo, audio-zapisom, a visoki funkcioneri koji su svjedocili su snimani i video-zapisom: Bakir Alispahic, Enver Mujezinovic, Nedzad Ugljen... Tokom prva tri dana rada komisije, analizirajuci sve relevantne dokumente, operativne izvjestaje i izvjestaje agenata sa terena, ustanovili smo da desetak stavki Munira Alibabica nije bilo moguce dokazati. Iznenadilo me da jedan dugogodisnji policajac navodi takve optuzbe bez jacih dokaza. Recimo, prilozeno je dosta inkriminirajucih dokumenata, ali bez pecata. To nismo mogli uzeti kao valjan dokaz, mada sam znao da su oni mozda i valjani." Poslije 15 dana rada komisije Izetbegovic je pozvao Nijaza Durakovica i pitao zasto je komisija toliko oduzila rad. Durakovic je odgovorio kako je tokom 15 dana rada pronadjeno toliko kriminalnih radnji za koje bi desetine ljudi iz MUP-a trebalo poslati u zatvor i da su na putu da otkriju mnogo vece kriminalne radnje i zloupotrebe polozaja. Zbog toga je zatrazio jos malo vremena da zavrse posao. "Moj licni utisak je da je paralelno sa nama i MUP obradjivao svjedoke, zastrasivao ih, pa cak i isljednicki maltretirao. Javljali su mi se mnogi koji su nocu hapseni, maltretirani i bili prinud O tome kako je vrsena obrada svjedoka ilustrativan je iskaz Armina Skalonje, tadasnjeg nacelnika sektora za droge sarajevske policije, od koga je Alispahic trazio da samo fiktivno unisti zalihe droge iz MUP-a, dok bi se "pravom" drogom manipuliralo. "Pitao sam ga zbog cega bi to trebalo uraditi i dobio odgovor da je ovo tezak period u odbrani zemlje, nedostaje oruzje, municija, hrana i da bi se sve moglo kupiti novcem zaradjenim od prodaje droge. Odbio sam Alispahicev prijedlog. Alibabic me zamolio da u pismenoj formi objasnim nacin na koji je Alispahic izuzeo drogu iz kase". U vezi sa Alibabicevim tvrdnjama o zloupotrebi droge, Durakoviceva komisija je imenovala ljude koji su trebali prekontrolirati drogu koju je Alispahic drzao u svom kabinetu. Jedan od njih je bio i Skalonja. Utvrdili su da odredjena kolicina droge nedostaje. Prije potpisivanja zapisnika Hasib Dazdarevic zapisnik nosi Alispahicu i vraca se sa porukom da komisija nije tu da konstatira koliko droge nedostaje, nego da popise sta se nalazi u kutiji. Medjutim, Skalonja je pred Durakovicevom komisijom svjedocio o svemu sto zna. Nedjelju dana kasnije, deloziran je iz stana i odveden u Upravu bezbjednosti, zatvoren u Centralni zatvor, gdje je pod pritiscima promijenio iskaz. Sutradan je na suocenju sa Alibabicem morao ponoviti izmijenjenu izjavu. "Prvi put sam u zivotu molio Boga da umrem samo da takve optuzbe i lazi kazem takvom covjeku u lice", kaze Skalonja. Kada je pravljen finalni izvjestaj, clanovi Komisije su se sukobili. Durakovic je htio da se napravi precizan izvjestaj na temelju nalaza do kojih su dosli. Dazdarevic i Muhamedagic su nastojali amortizirati ostricu svake formulacije. To je bio najmukotrpniji dio posla. Napravili su 14.9.1994. kompromisni izvjestaj koji je i kao takav imao argumenata za smjenu skoro svih celnih ljudi MUP-a. O izvjestaju komisije je raspravljano na sjednici Predsjednistva na koju je bio pozvan i Bakir Alispahic. Tokom zamorne rasprave razmatrana je stavka po stavka izvjestaja i Predsjednistvo se podijelilo. Nalazima komisije nisu bili zadovoljni Izetbegovic i Ganic. Glavni problem je bio kako se obratiti javnosti. Naglaseno je da izvjestaj ima karakter drzavne tajne i ne treba se objavljivati. Za javnost je predvidjeno "umiveno" saopstenje, za sto je zaduzen Ivo Komsic. Nijaz Durakovic objasnjava: "Ono sto je objavljeno u javnosti nema veze sa nalazima komisije i realnim stanjem, a Komsic, koji je bio zaduzen za saopstenje, nije bio upucen u slucaj. Taj izvjestaj bi se mogao citati kao - bilo je nepravilnosti. Ali, prema nalazu komisije, Alibabic nije mogao sve navode dokumentirati, sto ne znaci da oni nisu bili tacni." Medjutim, cak je i "izbalansirano saopcenje" kojeg su srocili dr. Ivo Komsic i savjetnik u Predsjednistvu Jusuf Pusina naknadnim intervencijama u Izetbegovicevom kabinetu dozivjelo radikalne izmjene u korist Alispahica! Izetbegovic je u sukobu Alispahic-Alibabic stao na stranu Alispahica. U uskom krugu suradnika objasnio je to rijecima: "Znam da Bakir malo krade, ali je lojalan, za razliku od Munje!" Daljnja desavanja u MUP-u pokazat ce da su moralno cisti ljudi tesko ostajali raditi u takvom okruzenju. Husein Balic, direktor policijske skole, avgusta 1995. protivi se odluci ministra Alispahica da se policijska skola iz Sarajeva izmjesti u Bugojno. "Jedini motiv preseljenja skole je bio taj sto se u zgradu policijske skole u Petrarkinoj ulici trebala useliti Bosnjacka gimnazija cija je direktorica Lejla Aksamija, starija Izetbegoviceva kcerka", kaze Balic. Alispahic je zaduzio Balica da iz Bugojna u Sarajevo prenese tri i po kg deviza u zapecacenoj vreci. "Alispahicev cilj je bio da Policijska skola u Bugojnu postane mjesto pranja novca. Vlast je stala iza njega", objasnjava Balic koji je 11.11.1995. ostao bez posla, a nakon izvjesnog vremena se poceo baviti privatnim biznisom. Cak i danas vlasti ometaju rad njegove firme "CIBOS" pokusavajuci ga istjerati iz poslovnog prostora koji je renovirao i unajmio na koristenje. Trenutno se kroz zvanicnu politiku amnestiraju kriminalne radnje vrsene proteklih godina. Federalni premijer Edhem Bicakcic u pismu Muniru Alibabicu to i doslovno kaze. "Danas sam procitao tvoje pismo od 26.5.1997. i odgovorit cu ti ovim licnim pismom, a o sadrzaju pisma upoznati ministra Zilica, od koga ocekujem da policiju uvede u sistem, novi sistem u kojem do sada nije bila. Tacno je da sam ministru Zilicu rekao da ne racuna na stare kadrove, ukljucujuci i Vas, jer mislim da ce novu policiju napraviti novi ljudi koji imaju i volje i zelje i zive za buducnost BiH. Tacno je da sam u odredjenim periodima podrzavao napore tada ministra Alispahica, ali istovremeno se potrudio da zastitim i gospodina Alibabica... O kriminalnim radnjama gospodina Alispahica nije dostavljen nijedan konkretan dokaz, a za mene vrijedi pravilo da je u sumnji sve u korist optuzenog. Otvorio sam objekat (Alispahicevu i Krasnicijevu propalu tvornicu boja i lakova, op. aut.) "kao znacajnu privatnu investiciju i otvorit cu svaki koji zaposljava radnike u BiH. Uradit cu i nesto vise, o cemu se ti neces sloziti. Amnestirat cu sav kapital koji udje u drzavne novcane tokove da bih ga potom, putem drzave, kontrolisao", pise Bicakcic 21.6.1997. SLUCAJ GARAPLIJA: SUKOB AID-a I MOS-a "Puska koja se u prvom cinu drame nalazi na zidu, u zadnjem cinu ce opaliti", veli dramatursko pravilo. Sukob bosnjackih sluzbi i parasluzbi isplivat ce na svjetlo dana tokom slucaja Garaplija. Edin Garaplija, pripadnik AID-a je presudom Kantonalnog suda u Sarajevu osudjen na kaznu zatvora od 13 godina zbog otmice i pokusaja ubistva Nedzada Herende. Nakon hapsenja Garaplija je dobio naredbu od pretpostavljenih da se brani sutnjom, jer bi drugacija odbrana - kako su mu objasnili - predstavljala povredu drzavne tajne. Garaplija je radio u SDB-u, kasnije AID-u, gdje ga je uveo Mustafa Hafizovic, visoki duznosnik SDA. Hafizovic ga je upoznao sa Asimom Dautbasicem, radnikom AID-a. Garaplija je brzo napredovao i dosao je na celo odjeljenja za borbu protiv terorizma. Tajnost rada i hijerarhija u sluzbi je bila takve prirode da je jedino direktor AID-a Kemal Ademovic mogao izdavati naredjenja. Ovo odjeljenje je, pored borbe protiv terorizma, imalo zadatak da otkrije i grupu srpskih agenata, KOS-ovaca koja je bila ubacena u drzavni vrh BiH i AID. Jedan od zadataka su bila i "ofanzivna djejstva" prema hrvatskim politicarima u BiH, u prvom redu prema Kresimiru Zubaku. Garaplija je bio direktno odgovoran Ademovicu i jedino je od njega primao naredjenja. Samo jednom je radio mimo naredjenja direktora. Kada je americka administracija drzavi BiH postavila ultimatum za smjenu Bakira Alispahica. Tada je Hafizovic Garapliji naredio da sa svojom ekipom "pokrije" zgradu MUP-a i motri na Alispahica. Tri dana i dvije noci ova grupa je motrila Alispahica kako iznosi dokumetaciju i dosjee iz zgrade policije i odnosi u svoj blindirani stan na Ciglanama. Hafizovic nije reagovao kada je obavijesten da Alispahic iznosi dokumentaciju; naprotiv, dopustio mu je da posao zavrsi. Za sve druge poslove Garaplija je primao iskljucivo naredjenja od Ademovica. Tako je Garapliji i njegovoj grupi pocetkom 1996. Ademovic dao ulazne podatke o teroristickoj organizaciji zvanoj "Seve". "Seve" je osnovao MUP u vrijeme kada se na mjestu ministra nalazio AKemal Ademovic je preko Nedzada Ugljena dosao do spiska 12 osoba, pripadnika "Seva" i predocio ih Garapliji. Garaplija je sugerisao da njegova grupa odmah uhapsi dvojicu iz te grupe za koje je postojalo najvise dokaza cime su se bavili, ali Ademovic nije dozvolio. Predlozio je da se "obradi" Nedzad Herenda kao najaktivniji clan grupe. Garaplija je obavijesten i o izvjesnom Kulovicu, inzinjeru koji je projektirao injekciju sa oprugom koja se puni cijankalijem i izaziva trenutnu smrt, te o doktoru Ilijasu Dobraci koji kao sudski vjestak daje lazne nalaze za sve akcije koje urade "Seve", prikazujuci ubistva kao da se radi o prirodnim smrtima. Ademovic je kao prioritetni zadatak naveo da se obradi Herenda jer je on najaktivniji clan grupe. Prema podacima predocenim Garapliji, drzavni vrh preko Herende nabavlja drogu koja se dila po Sarajevu i drugim gradovima. Naveden je slucaj kada su Bakir Alispahic i Zeljko Varunek, nakon sastanka Interpola u Italiji, izvrsili jednu posiljku droge iz Barija, a glavni operativac je bio Herenda. Herenda je uzivao najvece povjerenje drzavnog vrha i bili su mu naklonjeni Izetbegovic, Ganic, Komsic kao i Bakir Izetbegovic. U informaciji o "Sevama" navedeno je da su im baze u Velesicima i na Kosevu, a Garaplijinoj grupi su data uputstva da Herendu lise slobode kao ovlastena sluzbena lica. U grupi sa Garaplijom su bili Haris Pezo, Refik Muran, Hasan Pervan, Esad Cancar i Kemal Copra. Cim su Herendu uhapsili, odnosno priveli na informativni razgovor oko njegovog djelovanja u "Sevama", po Ademovicevim uputstvima vrsili su njegovo magnetofonsko i video-snimanje. Zbog tajnosti akcije i straha da akciju ne osujeti neko od drzavnih ili policijskih funkcionera koji su podrzavali "Seve" - Alispahic, Mujezinovic, Ljevakovic, Borisa Delic, ili Asim Dautbasic - Ademovic je naredio Garapliji da se razgovor sa Herendom ne obavlja u zgradi policije nego negdje drugdje. Garaplija svakodnevno Ademovica upoznaje sa istragom na tajnim sastancima na groblju Bare u Partizanskoj kapeli ili Velikom parku predajuci snimljeni materijal. Uhapseni Herenda je priznao da je bio pripadnik "Seva". Prilikom hapsenja kod njega je pronadjena malokalibarska puska "vincesterka" sa prigusivacem i snajperom kalibra 5,6 mm, dva sluzbena i jedan diplomatski pasos na ime Nedzada Herende kao navodnog funkcionera Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice, veliki broj potvrda i zahvalnica za prikupljanje donacija u inozemstvu te sluzbenih legitimacija ARBiH i policije. Garaplija i njegova grupa su prilikom isljedjivanja upoznali Herendu da prema njemu nastupaju kao ovlastena sluzbena lica po nalogu direktora Ademovica. Herenda je priznao sve za sto su ga teretili, cak i vise. Rekao je kako je pucao iz snajpera u Ismeta Bajramovica Celu, pogodio ga, ali je on ostao ziv. Priznao je da je i dalje glavni sef tajne policije Bakir Alispahic koji raspolaze elektronskim punktovima za tajno pracenje i prisluskivanje. Herenda priznaje da su po nalogu Nedzada Ugljena tokom rata vrsili snajperska djejstva sa dvije lokacije. Djejstva su, na primjer, vrsena 26.10.1993. tokom akcije Trebevic po pripadnicima 10. brdske brigade kojom je komandovao Musan Topalovic Caco i pripadnicima vojne policije koji su imali zadatak da uhapse Topalovica. I PO CACI I PO STRICEVIMA Cilj je bio izazvati njihove medjusobne sukobe. "Tog dana sam bio u kancelariji. Sasvim slucajno sam na vezi cuo sljedeci razgovor: Je li mu otisao gost? Nije. Sacekacemo jos malo. Nesto kasnije, dijalog se opet ponovio. Sa jedne strane je bio momak iz obezbjedjenja u armijskoj komandi, a sa druge neko iz MUP-a. Shvatio sam da o meni pricaju. Tek tada sam vidio da sam zapravo blokiran u kancelariji. Cuo sam rafal ispod prozora. Dole su vojni policajci, pucajuci u vazduh, Cacinom bratu govorili: bjezi, bjezi... vjerovatno da bi ga ubili, uz obrazlozenje kako je pokusao pobjeci. Umjesto toga on se okrenuo prema policajcu pokusavajuci da ga zagrli kako ne bi mogao pucati u njega. Ovaj je ipak ispalio rafal", sjeca se Sefer Halilovic. On misli da je tog dana takodjer trebao "pasti" kao zrtva "nekontrolisanih pojedinaca". "Direktni telefon mi je bio iskljucen, a vjerovatno greskom, fax-telefon ostavljen u funkciji. Napisao sam poruku istog sadrzaja i poslao Izetbegovicu, Ganicu, Tatjani Ljuic-Mijatovic. U medjuvremenu me nazvao Nedzad Ugljen. Rekao mi je kako je "narod Hrasnice, Sokolovic kolonije i prigradskih naselja krenuo prema stabu", valjda da me lincuje. Odgovorio sam: Samo ih pusti, neka dodju svi koji su krenuli. Naravno niko nije dosao". Herenda je Garapliji i njegovoj grupi priznao kako su pripadnici "Seva", po nalogu Bakira Alispahica i Nedzada Ugljena, podmetnuli eksplozivnu napravu pod tarasu stana Sefera Halilovica, tadasnjeg nacelnika Staba ARBiH, od koje su 7.7.1993. stradali njegova zena i sura. Sve je prikazano kao pogodak srpske artiljerije, raketom tipa "maljutka". Atentat je ustvari bio usmjeren na Sefera, ali su ga zamijenili sa zeninim bratom. Halilovic kaze: "Neposredno prije tragicnog dogadjaja supruga me usred noci pozove u kabinet i prilicno panicno kaze: 'Neko ima na terasi. Cujem da lupa. Ja sam uvela djecu u kupatilo, odatle te i zovem'. Otisli smo i provjerili, ali nikog nije bilo. Uistinu sam najprije mislio da je taj dogadjaj dio sudbine i nesrece koja nas je sviju zadesila. Dok mi mjesec dana kasnije nekoliko prijatelja nije skrenulo paznju na Muslimovica, kazu prica kako nije fer sto ga optuzujem da je podmetnuo taj eksploziv. Tek sam tada poceo traziti izvjestaje sa uvidjaja. Ustanovio sam da je nekoliko ekipa vrsilo uvidjaje, a u svima su izvjestaji drugaciji. " Ipak, u njima je postojala zajednicka nit - niko od komsija: Sukrija DJozic, Bakir Filipovic, Milosava Ilic nije cuo nikakav prethodni sum prije eksplozije. "Obavljen je informativni razgovor sa DJozic Sukrijom koja je izjavila da se u vrijeme dogadjaja nalazila na balkonu na istoj strani zgrade, na istom spratu, i da je najednom cula eksploziju bez bilo kakvog prethodnog sistanja", kaze se u jednom policijskom izvjestaju sacinjenom 7.7.1993. ZAVRSNI CIN: KAD SEVE PROPJEVAJU U montazi optuznice protiv Garaplije ukljucuju se Borisa Delic, Enver Mujezinovic, Irfan Ljevakovic, Edo Godinjak, Reuf Jahic, Ismet Muzurovic i inspektor Fikret Masic. Nakon sto je napravljena optuznica Garapliji je naredjeno da suti. Sud nikada nije utvrdio ko je jos sa njim bio u grupi koja je isljedjivala Herendu. Nedzad Ugljen je dva mjeseca prije pogibije 28.9.1996. imenovan za predsjednika komisije koja je dobila zadatak da ispita i rasvijetli slucaj Herenda. U vrijeme sukoba Alispahic-Alibabic, Ugljen je stao na Alispahicevu stranu pomazuci mu u pobijanju optuzbi. Bezbjedonosno je pokrivao sve one koji su mogli svjedociti protiv ministra, osobno je saslusavao Alibabica nudeci mu oprost u zamjenu za pokajanje. Neposredno prije smrti rekao je Izetbegovicu: "Predsjednice, ubit ce me. Ja znam da ce me ubiti". Ni do danas nisu otkrivene Ugljenove ubice. Prema jednoj verziji, likvidirao ga je AID. Prema drugoj, zrtva je sopstvene sluzbe - MOS-a, buduci da je osumnjicen kako je Amerikancima prodao informaciju o postojanju kampa Pogorelica, gdje su se - prema americkoj formulaciji - "obucavali teroristi". Amerikanci su nakon otkrivanja Pogorelice smijenili Bakira Alispahica sa funkcije ministra unutrasnjih poslova, a Hasana Cengica sa funkcije ministra odbrane. Tokom slucaja Garaplija, montiranom optuznicom se nastojalo zastititi grupu "Seve" i njene pokrovitelje. Edinova majka, Ajsa Garaplija, htjela je prekinuti sutnju, ali joj je preko Jusufa Pusine predsjednik Izetbegovic porucio da sute, da ce sve biti u redu i da je prvostepena presuda od 12 godina upucena samo za javnost koja je uznemirena zbog saznanja o kradji donacija koju su odradjivale "Seve", a da ce kasnije biti mnogo manja kazna. Sudija u ovom procesu je nagradjen namjestenjem u Hagu, a Garapliji je Asim Dautbasic odredio branioca. Po instrukcijama iz vrha taj advokat ce ga navodno odbraniti sutnjom. Medjutim, suocen sa informacijama da bi mu se u zatvoru "nesto" moglo dogoditi, Garaplija je kao advokata angazirao Faruka Balijagica. Iskaz koji je njemu dao, Balijagic je proslijedio Antiteroristickom timu OHR-a, Antikorupcionom timu OHR-a, americkom ambasadoru u BiH i td., stiteci tako svog branjenika. "Dva sata nakon razgovora sa Garaplijom nisam mogao sebi doci. Mada sam jos ranije cuo za "Seve", dok sam ga slusao krv mi se ledila u zilama", kaze Balijagic, i nastavlja: "Kada sam 1994. naceo tu temu, Latic mi je replicirao u "Ljiljanu" recenicom kako se po Balijagicevom ludom mozgu motaju nekakve seve i da ne treba da ih se bojim". AID danas, prema tvrdnjama nekih njegovih radnika, nema pristup Edinu Garapliji koji zatvorsku kaznu izdrzava u KP domu Zenica, buduci da je ovaj zatvor pod kontrolom Muslimanske obavjestajne sluzbe - MOS. Kako tvrde zatvorski cuvari, Garapliju je do sada u zatvoru u kasnim nocnim satima dva puta posjetio Bakir Izetbegovic. Redovno dolaze pripadnici aktivne islamske omladine koji mu u celiji citaju ajete iz Kur'ana, a protiv svoje volje je ozenjen bulom koju nije ni vidio. Djevojka je pokrivena dovedena u celiju, gdje je obavljeno vjencanje.



EKSKLUZIVNO: SOKANTNA PRICA EDINA GARAPLIJE KOJA CE POTRESTI BOSNU Edin Garaplija, visoki sluzbenik tajne bosanske policije (AID) , osudjen na 13 godina zatvora zbog kidnapovanja Nedzada Herende, novinarkama "Slobodne Bosne" je govorio o stravicnim aktivnostima tajne policijske teroristicke grupe "Seva" koju je formirao bivsi ministar policije Alija Delimustafic, a preuzeo njegov nasljednik Bakir Alispahic i koju je Garaplijina grupa po nalogu direktora Kemala Ademovica AID-a pokusala raskrinkati: "JA NISAM TERORIST: HAPSENJEM HERENDE HTJELI SMO DOKAZATI DA SU "SEVE" TOKOM RATA POD ZASTITOM DRZAVE POCINILE STRAVICNE ZLOCINE" !? O " Hapsenje Herende smo izveli na profesionalan nacin: po usmenom nalogu direktora AID-a Kemala Ademovica" O " "Seve" su bile sastavljene od bisih specijalaca KOS-a i okorjelih kriminalaca" O Bakir Alipsahic, Nedzad Ugljen i Enver Mujezinovic ispred MUP-a, Fikret Muslimovic i Jusuf Jasarevic ispred Armije BiH, naredjivali su zlocine "Seva" O "Ubistvo Sefera Halilovica je naredio Ugljen u saradnji sa armijskim KOS-ovcima" O "Vjerovao sam Ademovicu i nasem advokatu Fahriji Karkinu da cemo braneci se sutnjom biti oslobodjeni" Razgovarale: Medina DELALIC i Jelena STAMENKOVIC U reagovanju koje ste nam uputili nakon teksta u SB koji se bavi i Vasim slucajem, najavili ste da cete u javnost iznijeti saznanja i cinjenice o ulozi drzavnog vrha u slucaju "Herenda". Shvatile smo to kao poziv za razgovor sa vama. Zahvala pripada samo Allahu dz.s. Neka je salavat i selam na posljednjeg Bozijeg poslanika Muhameda s.a.v.s. Obracam se javnosti ne samo zbog borbe za istinu i pravdu u mom slucaju, nego i zbog svih onih kojima je nanesena nepravda, a koje sam upoznao tokom dosadasnjeg boravka u zatvoru. Govorim u ime svih koji su zbog samovolje lokalnih mocnika nepravedno osudjeni i poslati na izdrzavanje dugogodisnjih kazni, jer su mocnicima zasmetali i nisu se uklapali u njihove prljave politicke i druge igre. Sa ove vremenske distance jasno mi je da smo izmanipulisani i na jedan podmukao nacin nepravedno osudjeni, a sve u svrhu prikrivanja prave istine i pozadine slucaja "Herenda" i teroristicke grupe "Seve". Boraveci u zatvoru, dozivljavali smo brojne psihicke pritiske, od zatvaranja u izolaciju i samice gdje smo u istrazi proveli skoro sest mjeseci, do pritisaka i prijetnji nasim porodicama tokom i poslije izreziranog sudskog procesa. Kao tacku na sve to, dobio sam informaciju iz najvisih krugova AID-a da je razradjen plan moje likvidacije kako bi se i posljednji kljucni svjedok ovih prljavih politickih igara usutkao, a prava istina sakrila od javnosti. Moje ubistvo bi se prikazalo kao da sam slucajno i nesretno stradao u KPD-u Zenica. To je za njih najjeftinije rjesenje koje bi odgovaralo svima. Medjutim, mi smo bili ovlastena sluzbena lica koja su radila po direktnom nalogu svoga direktora Kemala Ademovica. Mi smo legalno i po pravilima sluzbe izvrsili privodjenje Nedzada Herende kao lica osumnjicenog za najgora kriminalna djela i terorizam. Nama je u startu, na osnovu dogovora dvije zaracene struje Ademovic - Alispahic, nametnut clan 50. otmice preuzetog Zakona SFRJ, za sta smo dobili po pet godina robije i pokusaj ubistva u svrhu prikrivanja otmice, za sto sam ja dobio jos devet godina. Mi smo, na osnovu Ademovicevog naloga, kao ovlastena sluzbena lica uhapsili Herendu, dakle ne kao teroristi, kako su nam pokusavali svo ovo vrijeme nametnuti. Hapsenju smo pristupili normalno, u po bijela dana u centru grada, pret Otkada ste radnik tajne policije i sta je bila nadleznost jedinice na cijem celu ste se nalazili? OSNIVAC "SEVA"-DELIMUSTAFIC U ranijem SDB-u, kasnijem AID-u, nalazim se od polovine 1992. godine. Nakon reorganizacije sluzbe i dolaska Kemala Ademovica na njeno celo, na osnovu mojih ranije pokazanih patriotskih opredjeljenja i borbe protiv unutrasnjeg i vanjskog neprijatelja, Ademovic me, na insistiranje Mustafe Hafizovica, postavlja na mjesto zamjenika nacelnika jedne od najoperativnijih linija rada u AID-u, Centra za tajno pracenje. Ademovic mi nalaze formiranje tajnog tima koji bi radio na razbijanju infiltriranih obavjestajnih neprijateljskih prodora u najvise organe vlasti. Ekipa je formirana u najvecoj tajnosti i bila direktno podredjena Ademovicu. Od njega je jedino dobijala naloge i smjernice za rad. O mom prijeratnom, narocito ratnom angazmanu u odbrani od agresije najbolje je da pitate moje saborce. Prije rata sam bio gradjevinski poduzetnik, solidno materijalno situiran. Mada medju zivima vise nema rahmetli Ene Sakica, Sulje Zolja, Dine Magode, Envera Sehovica, Mustafe Hajrulahovica, brace Panjeta, jos uvijek o mom ratnom angazmanu, ako budu smjeli, mogu govoriti: Emin Svrakic, Enver Backovic, Salko Gusic, Zoran Karin i brojne moje kolege iz MUP-a i AID-a. Sigurno je samo da sam bio i ostao borac za cjelovitu BiH u kojoj ce musimanski narod biti jedan od tri ravnopravna naroda. Bio sam i ostao jedan od hiljada anonimnih bosanskih patriota koji su se iskreno borili, a nisam bio maneken koji se slikao pred TV kamerama. Prije nego ste pristupili hapsenju Herende, dobili ste od direktora Ademovica ulazne informacije o "Sevama". Kakva su bila saznanja AID-a o ovoj teroristickoj organizaciji? "Seve" je formirao Alija Delimustafic u maju 1992. godine. Od pocetka ih je vodio i davao im naloge Nezad Ugljen, a "uslugama" "Seva" su se koristili mnogi: Asim Dautbasic, Jozo Jozic, Bakir Alispahic i Enver Mujezinovic, te Fikret Muslimovic i Jusuf Jasarevic u armijskom vrhu. Grupa "Seve" je predstavljala snajpersko-teroristicku grupu sastavljenu od bivsih pripadnika KOS-a, specijaca iz Nisa i zavrbovanih kriminalaca sa podebljim policijskim dosijeima, od kojih je jedan bio i Nedzad Herenda. Jedinica je prosla obuku kroz kampove SIS-a u Metkovicu i iranski kamp na Pogorelici, gdje su obucavani za razne vidove teroristickih aktivnosti: snajperska djelovanja, podmetanja eksplozivnih naprava i tihe likvidacije. Herenda je tokom isljedjivanja priznao mnoge stvari. Iskoristili smo ulazne podatke o Herendinim aktivnostima (koje nam je dao Ademovic) slagavsi Herendu da podatke dobijamo od Dragana Bozica, jednog od pripadnika "Seva" kojeg smo , navodno, uhapsili. Herenda se potpuno otvorio. U svojim iskazima potpuno je potvrdio nasa saznanja, te ih prosirio stravicnim i sokantnim priznanjima. Najsokantnije Herendino priznanje bio je pokusaj atentata na tadasnjeg nacelnika Staba ABiH, generala Sefera Halilovica kada su poginuli njegova supruga i njen brat. Da li je Herenda priznao ko su bili nalogodavci i mentori "Seva" i ko je koordinirao njihove akcije, pa tako i atentat na generala Halilovica? "Seve" su radile sa tehnikom koju im je dao Enver Mujezinovic, tadasnji nacelnik SDB Sarajevo i bliski saradnik Bakira Alispahica, ministra policije i Nedzada Ugljena, sekretara za drzavnu bezbjednost u Republickom MUP-u. Tom tehnikom su neovlasteno prisluskivali mnoge zvanicnike i clanove najvise izvrsne i politicke vlasti RBiH i formirali specijalne dosijee o mnogim politicarima. Herenda je spomenuo dosije Zlatka Lagundzije, tadasnjeg potpredsjednika Vlade i Harisa Silajdzica, predsjednika Vlade koji je kasnije prinudjen da dadne ostavku na tu funkciju i na mjesto clana IO SDA. Je li u jedinici neko bio specijaliziran za postavljanje eksplozivnih naprava? ATENTAT NA SEFERA HALILOVICA "Seve" su sve teroristicke akcije vezane za postavljanje eksplozivnih naprava radile preko pripadnika grupe, poznatog pod nadimkom "Makedonac". On je bio specijalista za postavljanje tempiranih naprava i naprava za daljinsko aktiviranje. Plan akcije za likvidaciju generala Sefera Halilovica bio je jednostavan. Postaviti tempiranu napravu ispod terase stana a zatim ostaviti nekoliko tragova koji bi eventualnu istragu odveli u krivom smjeru. U tu svrhu su od rakete tipa "maljutka" pribavili kabal i nekoliko krhotina koje su ostavili na mjestu eksplozije. Eksplozivna naprava je bila od plasticnog eksploziva i aktivirana je daljinski, sa susjedne zgrade, po vidjenju cilja. General Halilovic je prije toga imao telefonski razgovor sa suprugom u kojem se najavio da ce doci kuci. Medjutim, srecna okolnost i zadrzavanje usput su mu sigurno spasili zivot. U medjuvremenu, sa njegovom suprugom je na terasu izasao njen brat koji je stasom i time sto je, po iskazu Herende, na sebi imao maskirnu uniformu, podsjetio na Halilovica tako da su pripadnici "Seva" mislili da je to general Halilovic i aktivirali eksploziv. Ko je naredio "Sevama" da izvrse atentat na Sefera Halilovica? Uvijek je direktni rukovodilac grupe bio Nedzad Ugljen. Herenda je smatrao da je politicka inicijativa i odluka dosla od Bakira Alispahica i Fikreta Muslimovica. Oni su bili direktni naredbodavci ove akcije. "Seve" su vrsile sistematsko pracenje cilja, u ovom slucaju generala Halilovica, i nadziranje njegovih telefona. Pripremali su vise mogucih varijanti likvidacije od kojih su se na kraju odlucili za ovu. Sva priznanja Herende su fonetski dokumentovana i odmah proslijedjena Kemalu Ademovicu. Uglavnom se vrsilo magnetofonsko snimanje Herende, a fotosnimanje, kamerama i fotografskim aparatima obavljeno je kada Herenda pokazuje naloge od Alispahica i Ugljena i svoja sluzbena dokumenta. Koliko ljudi je ucestvovalo u ovom atentatu? S obzirom da je Halilovic bio nacelnik Staba, radili su konspirativno, nisu sirili grupu. Pripadnici "Seva" koji su obicno brojali izmedju 15 i 20 ljudi, sada su koristili trojku koja je bila specijalizirana za ovakve aktivnosti. Herenda je priznao da su trojku sacinjavali, pored njega, Dragan Bozic i Makedonac koji je napravio eksplozivnu napravu. O tome cu svjedociti u krivicnom postupku, ako ga i kada pokrene general Halilovic, protiv Herende, "Seva" i njihovih nalogodavaca. Da li je Herenda objasnio kako su prikrili ovaj zlocin, ko im je u tome pomogao i omogucio lazne nalaze na uvidjaju? Radi prikrivanja zlocina, plasirali su informaciju da je bilo granatiranje i da je stan pogodjen maljutkom. Okolo su, to sam vec rekao, rasporedili kabal i krhotine od maljutke. To je trebalo istragu odvesti u drugom pravcu i pokazati da je navodjena raketa pogodila stan. Njihovi nalogodavci Alispahic, Ugljen i Mujezinovic, te na drugoj strani , dakle ispred Armije BiH, Jasarevic i Muslimovic sigurno su imali nekog u vrhu istraznih organa koji im je omogucio zataskavanje istrage. Po Herendinom iskazu ova ekipa se redovno koristila uslugama "Seva". Spominjete Makedonca, specijalistu za eksplozive. Da li ste ustanovili o kome se radi? Covjek se vrzma po gradu i bilo bi bolje da podatke o njemu dadnem istraznim organima. Kada ga oni uhapse, neka objave njegovo ime. Ko je Ademovicu dostavio spisak "Seva"? KAKO SU FINANSIRANE "SEVE" On je od Ugljena zatrazio spisak pripadnika "Seva". Ugljen je izvrdavao tri dana, nije htio dostaviti spisak. Tek kada mu je zaprijeceno, dao je spisak od dvadesetak ljudi. Na njemu nije bilo najiinteresantnijih lica za koje je Ademovic znao: Herenda, Dragan Bozic, Faik Kulovic, Ilijas Dobraca. Ne bih tacno znao da li je Dobraca bio pripadnik grupe ili je koristen kao vrbovan saradnik, ali je Kulovic pokazao legitimaciju sa potpisom Nedzada Ugljena. Svaka operativna grupa je imala svoju sifru, on je imao sifru jedinice "Seve". Sta je bio povod da se pokrene pitanje o "Sevama"? Shvatio sam da se nikada nije ni zeljelo doci do istine o "Sevama". To je samo bio njihov medjusobni obracun u borbi za vlast. Ko je finansirao "Seve" i njihove akcije? Oni su imali vise izvora finansiranja. Jednim dijelom su se finansirali preko specijalne kase Bakira Alispahica, odakle je Ugljen, uz znanje Alispahica, podizao velike kolicine novca. Novac se slivao iz vise izvora: iz kriminalnih izvora, trgovine drogom, prikupljanja finansijskih sredstava u inostranstvu...Nikada se novac nije koristio za svrhe koje su prikazivane drzavnim organima. "Seve" se spominju kao atentatori na Ismeta Bajramovica Celu u jesen 1993. godine? Kod Herende smo nasli snajpersku pusku sa prigusivacem i optikom kojom je izvrsen atentat na Celu Bajramovica. Herenda je rekao da je u Celu pucao njegov rodjak koji je sa njim bio u jedinici. Odbijao je da kaze da je on to uradio iako je puska nadjena kod njega. Gdje je vrsena obuka "Seva"? "Seve" su, kada su formirane, vec imale specijalce koji su prosli obuku u Nisu. To su bili Bozici. Ostali su zavrsavali obuku koju im je Ugljen sredio u kampu SIS-a u Metkovicu. Kada se formirao kamp Pogorelica, svi su prosli obuku u tom kampu gdje su se obucavali za sve metode likvidacije. Herenda nije spominjao obuku negdje drugo u inostranstvu. Da li mozete dokazati da je Vam je Herenda priznao sve sto navodite? Sva Herendina priznanja su dokumentovana i snimljena, te proslijedjena direktoru Ademovicu. Nadam se da ce neko javno zatraziti otvaranje dosjea "Herenda" i "Seva". Nas jedini nalogodavac bio je direktor Ademovic. On nam je davao smjernice u kom pravcu da isljedjujemo Herendu. Velika je laz da smo Herendu tokom istrage maltretirali, urinirali mu u usta, vjesali ga na kuke, palili tabane...To je izrezirano u sudskom postupku, a kroz neospornu medicinsku dokumentaciju pobijeno. Odgovorno tvrdim da je Herenda bolje prosao i sa manje batina od svakog klinca koji ukrade auto i prodje kroz sake krim-inspektora. Naprotiv, sa njim smo radili strpljivo, donosili mu hranu. Recite sta su, po Vasem misljenju, Herendina najkarakteristicnija priznanja? Svojim iskazima potvrdio je sva nasa ranija saznanja a prosirio ih je informacijama o postojanju nelegalnih elektronskih punktova za prisluskivanje u vlasnistvu Alispahica i Ugljena. Opremu za punktove je nelegalno, bez znanja Ademovica, dao Mujezinovic koji je tada bio nacelnik sarajevskog sektora AID-a. Herenda je govorio o pranju novca preko Hajrudina Sumana, bivseg direktora PTT BiH i bliskog prijatelja Bakira Alispahica. Novac je deponovan u inostranim bankama. Preko "Seva" je vrsena nabavka droge i raznih vrsta narkotika u Italiji koji su preko luke Bari, zatim Splita, prebacivani na teritoriju BiH. Herenda je dao iskaz o prikupljanju donacija, za sta su ga ovlastili Alispahic i Ugljen. Novac je usmjeravao u njihove privatne dzepove a ne u MUP, kako je pisalo na obveznicama. Ugljen je pred kraj 1995. godine vadio buntove novca od po hiljadu maraka. Bile su to stotine hiljada maraka. On je javno, dok je sjedio u kafani sa jednom od svojih pratilja, pokazivao velike buntove novcanica. To cudi, buduci da je Ugljen dosao na pocetku rata iz Mostara bez icega, u razdrndanom "renou 4". Herenda govori o Faruku Kulovicu, zvanom Inzinjer, koji je pripremao injekcije sa specijalnim mehanizmima za ubrizgavanje koje su bile napunjene cijankalijem. Tako su "Seve" vrsile likvidaciju pojedinih zrtava. Uz pomoc doktora Ilijasa Dobrace i jos nekih ljekara, prikazivali su da je smrt nastupila prirodnim putem. Herenda je dakle, priznao da su "Seve" odgovorne za likvidacije pojedinih lica i imenovao Ugljena kao njihovog naredbodavca. Ugljen je, ubrzo nakon vaseg odvodjenja u pritvor, ubijen. Da li znate ili pretpostavljate ko stoji iza njegovog ubistva? AMBICIOZNA NEZNALICA IRFAN LJEVAKOVIC Zelio bih najprije pojasniti stanje koje je vladalo u MUP-u. Prije dolaska Ademovica, radio sam niz poslova u operativi, tehnici i analitici. Svi poslovi su bili uglavnom vezani za dokumentovanje ratnih zlocinaca iz redova srpskih i hrvatskih ekstremista. Uporedo sa tim zadacima, obavljao sam i stranacki zadatak unutrasnje kontrole rada SDB-a, lociranje kriminogenih zarista i neprijateljskih obavjestajnih prodora. Izvjestaje sam podnosio Mustafi Hafizovicu, funkcioneru SDA. Sa Bakirom Alispahicem nikada nisam imao direktne kontakte. Sve je u sluzbi bilo centralizovano i Ugljen se nije mogao preskakati. Ugljen je, nakon sto je opipao moje politicko opredjeljenje koje je bilo i ostalo za demokratsku BiH, zajednicu tri ravnopravna naroda, poceo da me gazi. Jesu li to bile razlike politicke prirode? On je bio jedan od onih koji su zagovarali despotsku, izolovanu drzavicu kojom bi vladalo nekoliko mocnih familija i klanova. U takvoj drzavi bi cvjetao kriminal i korupcija. Kakav je bio Vas odnos sa Irfanom Ljevakovicem, jednim od pomocnika direktora AID- a koji je , kao i Alispahic smijenjen sa te duznosti na zahtjev Sjedinjenih Americkih Drzava? Sa Irfanom Ljevakovicem sam razmjenjivao neke informacije ali smo u sustini, zazirali jedan od drugog. Ljevakovic je bio napumpan od Alispahica i Ugljena raznim dezinformacijama i poluinformacijama nevaznog sadrzaja. To ga je drzalo u izolaciji. Pokusao sam mu licno i preko zajednickih politickih prijatelja skrenuti paznju na Alispahicevo i Ugljenovo manipulisanje njime. Mislim da me tada nije shvatao ozbiljno. Kako je u sluzbi tretiran Enver Mujezinovic? Od Mujezinovica smo svi redom zazirali, osim Alispahica i Ugljena jer smo dobro znali za njegovu, jos uvijek aktivnu vezu sa KOS-om, tajnom srpskom policijom koju je ostvarivao uz pomoc svog mentora Muslimovica. Ugljen je, po dokumentovanim saznanjima, fotodokumentacijom i snimljenim izjavama, imao veze sa nekoliko stranih obavjestajnih sluzbi. Prvenstveno sa SIS-om, iranskom tajnom sluzbom, CIA-om i drugima, cak i onda kada je prestao biti ovlasten za takve kontakte, dakle nakon sto je Ademovic postavljen za direktora AID-a. Medjutim, po mom misljenju, najveca Ugljenova greska je ukljucivanje u istragu oko slucaja Herenda. Pokusao je dokumentovati nalogodavnu vezu Ademovica sa nama. Sva svoja saznanja Ugljen je predao na cuvanje Alispahicu jer je smatrao da ce tako biti zasticen od moguce likvidacije. Kako su Vas ubijedili da na sudjenju trebate sutjeti? Neposredno prije naseg hapsenja sa mnom je kontaktirao sluzbenik AID-a Fikret Masic. Tajno smo se sastali na zeljeznickoj stanici. Poslao ga je Ademovic kao svog provjerenog prijatelja da mi prenese da o svemu sutimo a oni ce odraditi "nedostatak dokaza" sto je trebalo po njima da bude najbolje rjesenje za zastitu drzave i sluzbe. To je bio Ademovicev pokusaj pranja od nas i zadrzavanja vlastite fotelje bez obzira na cijenu. Istu poruku smo dobili i kasnije, kada je poceo sudski proces, preko naseg advokata Fahrije Karkina. Dautbasic i Masic su namjerno gradili za nas labavi alibi. Po tom alibiju, htjeli su prividno pokazati namjeru da nam pomognu. Ustvari, radili su obrnuto. Prali su Kemu i sluzbu, a krivicu svaljivali na nas. Na kraju, uz pomoc sudije Amira Jaganjca, prikazali su citavu stvar tako da smo se sastala nas trojica kriminalaca i oteli uzornog gradjanina i ratnog heroja Herendu za petsto maraka. Kakva parodija i prikrivanje cinjenica o djelima Herende i terorista "Seva"!!? Jaganjac je, za protuuslugu, dobio novo auto i namjestenje u Haagu. Herenda je dobio zivot, luksuzni dzip i posao u privatnoj firmi kod jednog od nacelnika AID-a. Nas trojica smo svojom sutnjom, misleci da branimo drzavnu sluzbu, postali najjeftinije rjesenje problema koji nije smio izaci na vidjelo javnosti. Zivoti nas trojice i nasih porodica postali su svjesna zrtva u zamjenu za njihove fotelje i ostanak na vlasti. Aferim i Alispahicu i Ademovicu koji petkom idu na dzumu i slusaju vazove o muslimanskom moralu!!! Rat je u BiH stao Dejtonskim sporazumom. Medjutim, za pripadnike tajne policije - AID-a tada je tek poceo prikriveni rat i sravnjivanje racuna sto su odobrili pojedini politicari. Kada covjek radi slijepo po nalogu covjeka u koga ima puno povjerenje, kao sto sam ja imao povjerenje u svog direktora Ademovica, kada je nakljukan informacijama o zastrasujucim teroristickim aktivnostima Herende i "Seva", u tim momentima mnogo se ne razmislja o mogucim posljedicama. Nastojao sam u potpunosti izvrsiti nalog koji je stavljen ADEMOVIC NAS JE USMJERAVAO Vratimo se na Herendina priznanja. Spomenuli ste da je da vam je prilikom ispitivanja govorio i o likvidaciji grupe civila koje je Herendi predao Kerim Lucarevic u Domu policije? To je bila jedna od prvih akcija Herende i "Seva", njihovo vatreno krstenje. Predato im je dvanaest civila u Domu milicije i oni su ih odmah postrijeljali. To je ucinio Herenda. Tijela su im potom, polili benzinom i zapalili. Nalog za akciju Herenda je dobio od Ugljena, ali je i Asim Dautbasic bio upoznat sa dogadjajem. Snimljeni materijal sa Herendinim priznanjima ste predavali Ademovicu. Znate li kakva je daljna sudbina tog materijala i da li ga je Ademovic nekome proslijedio? Imam informaciju da je formirana komisija na najvisem drzavnom nivou koja je trebala procesljati slucaj Herenda, ali su u komisiju dosla dvojna saznanja. Po jednoj verziji, koja nas je pratila i u sudskom postupku, mi smo bili kriminalci koji su sve uradili na svoju ruku. Druga verzija je bila realno cinjenicno stanje, da smo radili po nalogu direktora AID-a Kemala Ademovica na razbijanju teroristicke grupe "Seve" koja je bila formirana sa dvojnim karakterom. Javno, pripadnici "Seva" pratili su robu i licnosti od visokog znacaja kroz tunel. Medjutim, "Seva" je imala i tajni, teroristicki karakter. Znam da je Ademovic isao Izetbegovicu, molio ga i izvinjavao se sto je pogrijesio. Vjerovatno je ostao na polozaju na kojem je i danas tako sto ga je Izetbegovic ostavio u nekoj vrsti vrbovanog polozaja. Prilikom isljedjivanja Herende, uputstva ste od Ademovica dobijali na tajnim sastancima? Sa Ademovicem sam imao tajne sastanke u Velikom parku, preko puta Robne kuce i na groblju Bare. To je trazio Ademovic kako bi se ocuvala konspirativnost rada. Sastanci su bili svakodnevni, u vecernjim satima. Ja bih referisao Ademovicu o saznanjima koja nam je davao Herenda, a on je meni davao nove instrukcije. Sastanci su se odvijali u tajnosti, jer smo se bojali unutrasnje opstrukcije. Sastanke su obezbjedjivale dvije grupe operativaca, moja i Kemina, a cilj je bio obezbjedjivanje sterilnosti prostora i nasih razgovora. Nalazili smo se i na groblju gdje smo se sastajali u partizanskoj kapelici, na pravoslavnom dijelu groblja. Ademovic nas je usmjeravao u daljem postupku prema Herendi. Da li ste, tokom isljedjivanja Herende razjasnili jesu li "Seve" djelovale samo prema "unutrasnjem neprijatelju" ili su imali aktivnosti i prema srpskoj i hrvatskoj strani? Nisu djelovali prema njima. U sustini, njihova aktivnost se svodila samo na aktivnosti prema vlastitoj strani. To nije bio slucaj nijednog momenta, osim na pocetku rata, kada je Herenda priznao da je strijeljao dvanaest cetnika. Ispostavilo se da su to bili civili. U toku procesa, hvalio se da ga je strana novinska ekipa slikala kao borca za odbranu grada. Medjutim, to je bilo sepurenje. ANTRE CACU JE IZDAO SENAD PECAR Kako je Herenda opisao dogadjaje od 26. oktobra 1993. kada su pucali snajperom po pripadnicima jedinice Musana Topalovica Cace i pripadnicima vojske i policije? Ko im je naredio ovu akciju? Po tom pitanju je Herenda bio sirok i objasnio i pocetak akcije, vrbovanje veze koja je obezbijedila ulazne podatake o kretanju Musana Topalovica. Objasnio nam je tok akcije i punktove sa kojih su pucali snajperom. Nekoliko dana prije akcije i prve pobune, priveden je Senad Pecar, koji je u izreziranoj akciji priveden jer je navodno, verbalno napao Nedzada Ugljena. Medjutim, Senad Pecar je priveden iz drugih razloga. Kad se pristupilo njegovoj obradi, vrlo brzo je pridobijen za saradnju. On se ponovo infiltrirao kod Cace, gdje se i prije nalazio, i uskoro je postavljen za njegovog zamjenika. Ugljen je prije toga odradio, preko svoje veze koja je vec bila u Cacinoj brigadi, da se Caco nagovori da posalje ultimatum da se pusti Senad Pecar. Posto je Pecar vec bio zavrbovan, moralo se to izvesti tako da pustanje bude indirektno. Tako je Caco podigao uzbunu misleci da je Pecar priveden bez veze. Ubrzo im je Pecar predocio planove Cacinog kretanja, njegove aktivnosti i snage kojima je raspolagao. Po nekim saznanjima, Pecar je poslao noc uoci pocetka akcije, nekoliko elitnih pripadnika brigade van grada i tako oslabio brigadu. Ovu akciju su zajednicki planirali, s jedne strane, Alispahic i Ugljen, a sa druge Jasarevic, Muslimovic i Mujezinovic. Akcijom se u komandni stab pro forme postavlja komandanta Armije BiH Rasim Delic. Akcija je bila pripremljena ovako iako se Caci moglo nesmetano prici i na drugi nacin i uhapsiti ga, ako je postojala potreba za tako nesto. Postavljeni su parovi, po dvojica snajperista "Seva" koji su trebali izazvati sukobe. Najprije su pucali iz snajpera po pripadnicima Cacine brigade, a istovremeno i po pripadnicima zdruzenih snaga vojske i policije. Koliko lica su tada "Seve" likvidirale, po Herendinom priznanju? Na sjecam se tacnog broja lica. Sjecam se ubistva dvojice strazara pred Cacinom stabom koji su pogodjeni odmah, direktno snajperima "Seva". Imaju zapisi veza, to mora biti dokumentovano, kada je Caco trazio da se spoji sa Predsjednikom i kaze mu da se bezrazlozno puca po njemu i da nema razloga da se snajperski djeluje. U tom momentu je, Jusuf Jasarevic, nacelnik Uprave vojne bezbjednosti, uputio ekipu vojnih policajaca koji su krenuli po njegovom naredjenju prema Cacinom stanu sa nalogom za hapsenje. Indikativno je da su ta lica bila lako naoruzana, medju njima je bilo lica nebosnjacke nacionalnosti iako se znalo da je Caco specifican u nekim svojim pogledima. Dakle, ova lica su svjesno poslala ljude, prije toga izazvavsi snajperskim djelovanjem gnjev Topalovica i njegove dalje neocekivane reakcije. Poslali su te momke u smrt, potpuno svjesni sta rade. Od njih je samo jedan nosio hekler, Admir Hebib. Ostali su bili naoruzani samo pistoljima. Caco ih je odmah razoruzao. Kada su zapoceli medjusobni sukobi dolazi do nekontrolisanog razvoja situacije i daljih ubistava. Kako komentarisete pricu ljudi iz AID-a da je Vasa grupa umijesana u likvidaciju Nedzada Ugljena? Vec sam rekao svoje misljenje o Ugljenovom ubistvu. I to je doslo iz iste kuhinje odakle su dosle i ranije plasirane dezinformacije. Mi smo prikazani kao kriminalci i teroristi. Trebalo je prikazati da je moja grupa umijesana i u ubistvo Ugljena, sto je apsolutno glupo jer ja sam vec tri mjeseca bio u zatvoru. Bio sam komandant te jedinice a ljudi koji su bili samnom su takvog profila i patriotskih opredjeljenja da nikada ni jedan nije bio kaznjavan i kriminalisticki okrivljen. Uostalom, Ademovic je znao za sve te ljude, on je i dalje bio nas glavni zapovjednik. ANTRE ALISPAHIC JE SENADA AVDICA ZELIO UPOZORITI PREMLACIVANJEM, A POTOM GA LIKVIDIRATI Pristali ste da se branite sutnjom, kao sto vam je Ademovic nalozio, i u sudskom postupku ste prikazani kao teroristi koji su samoinicijativno uhapsili Herendu. Kako se to uspjelo "provuci" kroz sudski proces, kada ste zvanicno bili na celu specijalne jedinice tajne policije, dakle sluzbeno lice? Uostalom, objasnite sta su bile nadleznosti vase jedinice, pa i u slucaju Herenda? Jedinica kojom sam komandovao po nalogu Ademovica bila je sastavljena od profesionalaca razlicitih profila: operativaca, specijalaca, elektronicara, vezista i informaticara. Trebala je svojim patriotskim opredjeljenjem i strucnoscu odgovoriti borbom protiv svih vidova terorizma. Ponavljam, nasa jedinica je bila formirana direktno po nalogu Ademovica kada je on dosao na mjesto direktora AID-a. Pored zadatka borbe protiv terorizma, specijalci iz moje jedinice su uspjeli dokumentovati niz kriminalnih radnji pojedinih funkcionera MUP-a. Najupecatljiviji primjer je dokumentovanje slucaja Bakira Alispahica koji je, iskoristivsi sluzbeni polozaj, otudjio velike kolicine novca iz specijalne kase. Naprimjer, Alispahic je preko Nevena Tomica, tadasnjeg ministra finansija uplatio u toku 1994. i 1995. preko pet miliona njemackih maraka namijenjenih budzetu MUP-a na racune Miroslava Nosea, privatnika iz Gruda ili Sirokog Brijega, ne sjecam se tacno, i agencije "American's car" u Zagrebu za nabavku odredjenog broja vozila, od kojih mnoga nikada nisu dosla do krajnjeg korisnika, MUP-a BiH. Uspijevamo dokumentovati umijesanost Alispahica, koji je preko kasnije ubijenog pukovnika Muje Zulica, tacnije jednog od njegovih pratilaca, organizovao premlacivanje urednika "SB" Senada Avdica. Zasto je pretucen Avdic? To je trebalo biti samo upozorenje Avdicu da ne dira Alispahica i njegove poslove. U protivnom, mogao je i gore proci. Danas, terorizam hara Bosnom i mnogi novinari se premlacuju ili im se prijeti fizickim likvidacijama. ANTRE KO JE UBIO NEDZADA UGLJENA Zasto onda Alispahic nije pokusao srusiti Ademovica? Alispahic je sklopio dogovor sa Ademovicem oko zataskavanja citavog slucaja. Sa jedne strane, zataskavaju se "Seve", sto odgovara Alispahicu, a sa druge, zataskava se Ademovicev nalog nama da uhapsimo Herendu. Ademovic preuzima na sebe obavezu da obezbijedi sutnju nas trojice. Alispahic preuzima Herendu koji prestaje da tereti Ademovica da je nalozio njegovo hapsenje. Samo je Ugljen ostao kao nerijeseni visak citavog problema. Nesumnjivo, bio je covjek koji je puno znao. Ubrzo je Ugljen ubijen i njegov slucaj je ostao nerazrijesen. Ovih dana se priprema jos jedno ubistvo, kako bi se rijesili i posljednjeg svjedoka, odnosno mene. Operativni plan likvidacije trebao bi se izvrsiti preko Asima Dautbasica i Inzinjera. Ubistvo bi se izvelo injekcijom cijankalija u KPD Zenica, vjerovatno preko zavrbovanog osudjenika cije ime nisam uspio saznati. Ubrizgala bi mi se injekcija, a ne vjerujem da je iko ovdje obucen da prepozna indikacije trovanja cijankalijem. Uz pomoc suskih vjestaka koje imaju na vezi, proglasili bi da sam umro prirodnom smrcu.

[pirpa]

RAMIZ DELALIĆ ĆELO progovorio PAR MJESECI prije SVOJE smrti


RAMIZ DELALIĆ, nedavno ubijeni ” žestoki sarajevski momak” , svoj posljednji intervju dao je novinarima ” Slobodne Bosne” , nekoliko dana nakog tog razgovora Delalić je tražio da se izbace dijelovi u kojima je govorio o ubistvu NEDŽADA UGLJENA, dugogodišnjeg šefa bosanske tajne policije; prošlonedjeljno objavljivanje prvog nastavka, po mnogo čemu šokantnog intervjua sa Delalićem, odjeknuo je puput bombe unutar pravosudnih i političkih krugova, ali i vrhu međunarodne zajednice u BiH; prema našim informacijama, ovih dana će TUžilaštvo BiH pokrenuti istragu povodom Delalićevih tvrdnji u kojoj će biti obuhvaćene sve ličnosti koje je on spomenuo u vezi sa ubistvom Nedžada Ugljena

KRATAK SADRŽAJ PRVOG NASTAVKA INTERVJUA SA ĆELOM

U prošlom broju Slobodne Bosne objavili smo prvi dio posljednjeg intervjua sa Ramizom Delalićem Ćelom u kojem je ovaj ratni komandant govorio o likvidaciji Nedžada Ugljena, zamjenika direktora AID-a, i umiješanosti Kemala Ademovića i njegovog vozača Enesa Pandžića u to ubistvo. Nedavno ubijeni Ramiz Delalić u razgovoru sa novinarima SB pričao je o razlozima Ugljenovog ubistva koje se desilo na Aneksu ispred stana njegove ljubavnice Atije Muftić 1996. godine o čemu je bio obaviješten i tadašnji državni vrh na čelu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem, a s kojima je također bio upoznat i njegov sin Bakir. Delalić je samo za SB govorio šta mu je prije ubistva ispričao Nedžad Ugljen o Nedžadu Herendi, kako je sa Ademovićem dogovarao «uklanjanje» Ugljena, te o tome koja je uloga bila namijenjena Naseru Oriću u Ugljenovom ubistvu. U svom posljednjem intervjuu Ramiz Delalić Ćelo je pričao i o ulozi Bakira Alispahića, Hasana Pervana, Edina Garaplije i Fikreta Prevljaka u događajima koji su prethodili ubistvu Nedžada Ugljena.

Jeste li se i nakon toga nastavili viđati sa Pandžićem i Ademovićem?

Ja se i dalje, svaku noć, nastavljam viđati sa Pandžićem u mom kafiću “Kiborg”, on i Ademović i dalje insistiraju da se Ugljen likvidira. Ja sam počeo da se izvlačim, rekao sam im da mi je supruga jako bolesna, a onda da trebamo sačekati povoljnije vrijeme, kada počnu kiše i kada bude više magle, jer su na Aneksu velike magle. Prije svega sam vjerovao ocjeni Vasvije Vidović o rahmetli Ugljenu i sve je to uticalo da u duši i svijesti nisam bio spreman da učestvujem u likvidaciji. Sve je to tako teklo, dok nisam čuo da je Ugljen ubijen.

UBICA JE ENES PANDŽIĆ

I, ko je ubio Ugljena, prema Vašem mišljenju?

Enes Pandžić, jer je sve znao! Bio je odan Ademoviću i želio je to. Do Ugljenove smrti je skoro svaku noć dolazio u “Kiborg” gdje smo igrali pikado. Znao je gdje živi Ugljenova ljubavnica Atija, kada on ide kod nje, stalno je bio sa Ademovićem u vozikanjima koje sam opisivao i znali su svaki pokret rahmetli Nedžada Ugljena. Jeste li viđali Enesa Pandžića nakon Ugljenovog ubistva i jeste li ga pitali ko je ubio Ugljena?

ŽELIO SAM SVE ISPRIČATI FAIKU LUŠ IJU

Jesu li mislili na kamp Pogorelica, jeste li Vi nešto znali o njemu?

Ne znam, niti me interesovalo kakav je to kamp. U to vrijeme, dakle krajem 1995. godine, već sam bio izašao iz vojske i sa te strane me ništa nije interesovalo. Istina, tada su kod mene dolazili Bakir Alispahić i neki vidovnjak, čovjek koji proriče budućnost. Ne znam mu ime, ali se ponudio da i meni gata. Stekao sam utisak da Alispahić preko njega želi da sazna jesam li učestvovao u ubistvu Nedžada Ugljena.

Da li ste ovu priču oko Ugljenovog ubistva još nekom ispričali?

Želio sam stupiti u kontakt i sa Faikom Lušijom iz Federalnog MUP-a i on mi je nekoliko puta slao nekog svog čovjeka kome sam govorio pojedinosti vezane za ubistvo Ugljena. Dok sam boravio u Jablanici dva puta sam vidio Kemu Ademovića kako izlazi iz džamije. Jednom sam izbjegao susret, drugi put smo se ipak sreli i tada me pitao da li i preko koga kontaktiram sa Lušijom. U međuvremenu sam uhapšen zbog jednog krivičnog djela i ovi kontakti su prestali…

Pošto mi je nakon Ugljenovog ubistva “hekler” ostao u Pandžićevom autu, ja sam više puta tražio da mi ga vrati. On je stalno nešto vrdao. Nekih desetak dana nakon ubistva, kada sam već bio ljut i rekao mu oštro: “Enese, vrati mi moj hekler, ili ću sve ispričati”, on je poslije dva-tri dana vratio očišćen i podmazan “hekler”, koji je i danas kod mene. Odmah nakon Ugljenove smrti ja sam i Ademovića i Pandžića pitao: “Ljudi, ko ubi Nedžada Ugljena?”, a oni su mi kroz smijeh odgovorili: “Pa, zna se, Bakir Alispahić, jer je Ugljen puno znao o jednom kampu kod Fojnice.”

KO JE KO U BOŠ NJAKA, JUNACI ĆELINE PRIČE

Alispahić Bakir, ministar unutrašnjih poslova BiH od 8. juna 1993, a do tada načelnik CSB-a Sarajevo. Završio je fakultet odbrane i zaštite i prije rata surađivao sa KOS-om, radeći u preduzeću “Pretis-Vogošća”, koje se bavilo proizvodnjom oružja za JNA. Preko SDA se uključio u pripreme za odbranu BiH i bio angažiran na pribavljanju oružja. Njegov talenat da u ratnom Sarajevu trguje sa pripadnicima UNPROFOR-a robom svih asortimana, od alkohola i cigareta do “težih” stvari, znao je da cijeni predsjednik Izetbegović. Nakon što su ga pripadnici Vojne policije 1992. uhapsili kada su u rutinskoj noćnoj patroli u sitne sate otkrili da vozi kamion pun alkohola, a ne mogavši pronaći nikog od pretpostavljenih da provjere šta da urade sa njim, svezali su ga za stub kod kasarne “Maršal Tito”, gdje je dočekao zoru. Izetbegović je tada rekao da treba biti pušten. “More bit’ da Bakir voli malo da ukrade, ali je lojalan”, glasila je rečenica kojom je Alispahić amnestiran za dotadašnji i sav budući rad. Na prijedlog Nedžada Ugljena, podržava stvaranje jedinice za posebne namjene Š eve, za čije je postojanje i rad znalo samo nekoliko ljudi u vrhu MUP-a i države. Po okončanju rata, u tajnom kampu, formiranom za obuku “za antiterorističke aktivnosti”, kako se to interno zvalo, nastavlja se postojanje “Š eva” na drugi način i “drugim sredstvima”. Sa naslovima tekstova “U ime Allaha, gospodara svjetova”, kako su pisali tokom obuke u svoje radne bilježnice, polaznici kursa su izučavali predmet “ćehrologija”, izučivajući tipove javnih ličnosti kao što su “izdajnik Muhamed Filipović, ćafir Mirko Pejanović ili brat Atif Dudaković.” U tim je opažanjima, između ostalog, zabilježeno da je “brat Atif lijep”, a “Mirko Pejanović klempav”. Izučavalo se pravljenje eksplozivnih naprava i njihovo postavljanje na zgodne lokacije kao što su otirač za cipele, balkon ili dječije igračke. Da li su predavači i polaznici mislili da će, kada eksploziv postave u dječiji autić i ostave ga nasred puta, tim istim putem ruku pod ruku šetati Radovan Karadžić i Ratko Mladić, ugledati auto, oduševiti se i zaigrati, a zatim otići u zrak, pa su zato obuku nazivali antiterorističkom!? Teško! Ukratko, 17.2.1996., dan nakon upada IFOR-a na Pogorelicu, Enver Mujezinović šalje depešu direktoru AID-a Bakiru Alispahiću kojom ga obavještava o mogućim optužbama s kojima se AID i BiH mogu suočiti nakon upoznavanja sa dokumentima oduzetim iz kampa. Mujezinović, između ostalog, piše: ” Nakon akcije IFOR-a, na zaposjedanju objekta Pogorelica, 15.2.1996. zaplijenjivanja dokumentacije i MTS-a zatečenog u tom objektu, izvršili smo procjenu i došli do zaključka da s tim u vezi postoji ozbiljna vjerovatnoća mogućih političkih, diplomatskih i drugih štetnih posljedica po interese RBiH” . Mjesec dana kasnije zvaničnu istragu o tome kako je IFOR došao do saznanja o Pogorelici obustavio je Alija Izetbegović. Na insistiranje Amerikanaca, Alispahić je smijenjen i na njegovo mjesto dolazi Kemal Ademović.

Ademović Kemal, na početku rata zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a BiH Dragana Vikića, a kasnije i komandant specijalaca. Pokazao izuzetnu hrabrost u ratu, što su mu priznavali i oni kojima nije bio drag. Hladnokrvnost je bila jedna od njegovih glavnih karakteristika, čak i u najdramatičnijim ratnim situacijama. Govorilo se da mu je krv led. Ranjavan nekoliko puta, posljedice osjeća i danas manifestiraju se u problemima sa kičmom, zbog čega povremeno odlazi u Fojnicu na terapije. Nezadovoljni njegovim imenovanjem na čelo AID-a su, do tada, neprikosnoveni prvi ljudi MUP-a i AID-a: Bakir Alispahić, Nedžad Ugljen i Enver Mujezinović. Ademović kao jedan od svojih prvih poslova vodi internu istragu o “Š evama”, misterioznoj jedinici SDB-a, formiranoj 1992. Interesuje ga: ko su članovi, koliko ih je, kako su plaćani, šta su radili i za koga. Jasno je da su “Š eve” i “Pogorelica” bile dva poglavlja iste priče. Dobija šture informacije. Većina uposlenika i ne zna za njihovo postojanje, u papirima se ništa ne može naći, “Š eve” nisu bile ni na jednom platnom spisku. Kada Nedžad Ugljen, šef i osnivač jedinice dostavlja nepotpuni spisak “Š eva” Ademoviću, koji je u međuvremenu potpuniji spisak i informacije dobio sa druge strane, postaje sumnjivo zašto je sa Ugljenovog spiska izostavljeno pet imena i među njima ime najistaknutijeg pripadnika jedinice pod imenom Nedžad Herenda. Ademović organizira otmicu i hapšenje Herende za šta angažuje trojicu ljudi: Edina Garapliju, Harisa Pezu i Refika Murana. Cilj je bio da se iz Herende izvuče što više informacija o “Š evama”. Herenda nakon ispovijedi završava u šahtu i bolnici, a za Ugljena počinje pakao.

Herenda Nedžad, u popodnevnim satima 25.06.1996. u naselju Ciglane, u prolazu između zgrada, tačnije pred njegovim haustorom, operativci AID-a Edin Garaplija i Haris Pezo ” lišavaju slobode” Nedžada Herendu i uvode u svoj automobil. Prilikom hapšenja Herenda otmičarima govori: ” Mora da je došlo do greške, ja sam pripadnik Službe, zovnite mi Nedžada Ugljena.” Kod uhapšenog Herende prilikom pretresa je pronađena: legitimacije SDB-a, AID-a, specijalne propusnice za ulazak u zgradu AID-a i bjanko zamolnice za prikupljanje donacija koje su potpisali Bakir Alispahić i Nedžad Ugljen. Nakon ubistva Ugljena i objelodanjivanja priča o radu “Š eva”, prema jednoj verziji Herenda postaje zaštićeni svjedok Tribunala u Haagu, transportovan i čuvan u Holandiji kako bi bio ključni svjedok insajder u predmetu protiv bošnjačkih čelnika. Kako su u međuvremenu ključni akteri osnivanja i rada “Š eva” nestali, opao je i interes za Herendu. On ipak ostaje da živi u inostranstvu, pod drugim imenom i identitetom, odakle se povremeno javlja članovima porodice.

Ugljen Nedžad, nakon što je u bolnici Koševo snimio iskaz Nedžada Herende koji je ispričao ko ga je oteo i kako, već narednog jutra, oko 9 i 30, Ugljen telefonira šefu kabineta predsjednika Izetbegovića Bakiru Sadoviću. Poziva ga u svoj kabinet gdje zajedno preslušavaju kasetu sa Herendinim iskazom. Dana 28.9.1996, oko 19:30, ubijen je u naselju Aneks, ispred stana Atije Muftić. Atija je pozvala suprugu jednog Ugljenovog prijatelja i saopštila: ” Neko upucao Nećka pred mojom zgradom” . Vijest se brzo širi. Enver Mujezinović traži Irfana Ljevakovića, a zatim odlaze u zgradu MUP-a, u kabinet kod Asima Fazlića. Odatle Ljevaković poziva predsjednika Izetbegovića i obavještava da je Ugljen ubijen. Izetbegović to već zna.

Garaplija Edin, operativac AID-a koji je zajedno sa Harisom Pezom i Refikom Muranom, po nalogu direktora AID-a, izvršio otmicu Nedžada Herende. Garaplija je audio i video snimio Herendin iskaz u kojem je ovaj pod batinama priznao čime su se bavile “Š eve”. Između ostalog, Herenda je priznao da je učestvovao u pokušaju atentata na Ismeta Bajramovića Ćelu, organiziranju atentata na načelnika GŠ ARBiH Sefera Halilovića, snajperisanju po pripadnicima Devete i Desete brigade tokom akcije “Trebević”, prebacivanju novca iz inostranstva u BiH, za potrebe Vlade i čemu sve ne. Garaplija, Pezo i Muran su uhapšeni 2.7.1996. pod optužbom da su izvršili prekoračenje službene dužnosti i pokušaj ubistva. Po nalogu direktora AID-a Keme Ademovića i advokata Fahrije Karkina, svi se brane šutnjom. Dobijaju visoke zatvorske kazne. Garaplija mijenja advokata i nakon što na Karkinovo mjesto dolazi Faruk Balijagić, preko njega svoju životnu priču 1997. protura u javnost. Dolazi do revizije procesa i Garaplija biva oslobođen.

Delalić Ramiz prvi put je kao počinilac ozbiljnog prekrašaja evidentiran sa nepunih 20 godina, kada je nakon bijega iz njemačkog zatvora sa lažnim njemačkim pasošem uhvaćen na mađarsko-jugoslovenskoj granici. Nakon dolaska u Sarajevo bavi se sitnim kriminalom, a u proljeće 1992. osumnjičen je za ubistvo srpskog svata Gardovića, ispred stare Pravoslavne crkve na Baščaršiji. Na svim TV stanicama prenesena je vijest o potjernici za Ramizom Delalićem Ćelom. Momčilo Mandić, tada kadar republičkog MUP-a, a kasnije osnivač MUP-a RS, govorio je kako se znalo da je Delalić smješten na Bistriku, ali da je čuvan od 200 ljudi, među kojima i onih koji su ga trebali hapsiti. U međuvremenu počinje rat i Delalić postaje formalno zamjenik, a faktički komandant Devete motorizovane brigade. Zajedno sa komandantom Desete brdske Mušanom Topalovićem Cacom, uspješno drži dugu liniju fronta u Starom Gradu. Pokazuje se kao hrabar borac. Naročito u borbama na Igmanu, koji je zahvaljujući, između ostalog, njemu i Caci, odnosno 9. i 10. brigadi, spašen. U septembru ‘93. poslan je u Hercegovinu i u hrvatskom selu Grabovica, gdje su bili smješteni njegovi vojnici, u toku noći biva ubijeno 24 Hrvata i narednog dana i pet članova porodice Zadro. U oktobru 1993. uhapšen je u združenoj akciji SVB i SDB pod nazivom “Trebević” čiji je cilj bio “obračun sa kriminalom” i “odmetnutim” komandantima. Tokom akcije je ubijen Mušan Topalović, dok je prevožen od komande Prvog korpusa do sarajevskog Centralnog zatvora, navodno, u pokušaju bijega. Sa Delalićem informativni razgovor započinje tadašnji načelnik Uprave vojne bezbjednosti Jusuf Jašarević. Razgovor se snima. Ćelo počinje svojom klasičnom rečenicom koju je ponavljao još stotinama puta: “Juso, Kur'ana mi, sve ću ispričati…” Da se zaklinje da je ono što govori apsolutna istina, ponavljao je i u mnogim intervjuima koje je za novine dao poslije rata. U oktobru 1993. je zatvoren, ali ubrzo dobija poruku od predsjednika da će sve biti u redu i da će biti amnestiran. Tada se u zatvoru nalazi i njegov kasniji advokat Fahrija Karkin, optužen da je potpomagao “etničko čišćenje grada”, učestvujući u organizaciji odlaska sarajevskih Srba i Hrvata preko Grbavice za novac. I Delalić i Karkin u zatvoru su imali bolje uslove nego ostali. Poslije izlaska iz zatvora, uz sebi najodanije ljude iz “jurišne grupe” Devete brigade, Ćelo se počinje baviti biznisom i povremeno, kako je rekao, odrađuje specijalne poslove za Vladu. Sa mnoštvom krivičnih prijava za reketiranje, iznudu, nasilničko ponašanje, lako se nosi. Uz pomoć Bakira Izetbegovića dobija ekskluzivni prostor u Š trosmajerovoj ulici u centru grada, gdje otvara kafić Kiborg. Nedaleko od njega prostor za svoj kafić dobija njegov jurišnik Musa Hota, koji ispred Ekonomskog fakulteta otvara ljetnu baštu. Iako mu je formalno oduzet pasoš, jer je imao optužnicu za ubistvo, dobija pasoš od Ismeta Dahića i odlazi u Tursku, gdje boravi nekoliko godina. Vraća se 2004, a juna 2007. je ubijen.

Hurem Samir, pripadnik specijalne jedinice MUP-a BiH. Ranjen u ratu. Blizak Kemalu Ademoviću. Fahrudin Radončić ga prijavio bivšem direktoru FOSS-a Muniru Alibabiću kao neposrednog izvršitelja ubistva Nedžada Ugljena a na osnovu informacija koje je Radončić dobio od svog tadašnjeg tjelohranitelja, bivšeg tajnog policajca Ćutuka.

Orić Naser, rođen u Srebrenici. Bio pripadnik specijalne jedinice u Beogradu i kao takav jedno vrijeme radio u pratnji Slobodana Miloševića. Prije početka rata se vratio u BiH. Kratko radio kao pozornik na Ilidži, a zatim otišao u Srebrenicu. Postao komandant odbrane grada i njegov apsolutni vladar. Još tokom njegovog boravka u Srebrenici Služba vojne bezbjednosti počinje operativnu obradu nad njim, prikupljajući podatke o švercu, maltretiranju neistomišljenika i drugim nezakonitim aktivnostima, o čemu prve podatke daju sami Srebreničani. Prijedlog koji načelnik službe Vojne bezbjednosti Jusuf Jašarević šalje komandantu Rasimu Deliću 1995, vezano za Nasera Orića, a nakon obilja prikupljene dokumentacije, glasi: “Uhapsiti!” Operativnu akciju nad njim nakon rata nastavlja AID. Obavlja se desetine intervjua sa Srebreničanima i formira pozamašan dosje, koji će očito poslužiti kao sredstvo discipliniranja Orića. Kao i Delalić, i Orić svojim radom “za državu” kupuje slobodu. Uhapšen u Tuzli, pod optužnicom za zločine nad Srbima počinjene u Srebrenici, koju je podigao Međunarodni krivični sud za zločine počinjenje na prostoru bivše Jugoslavije, transportovan je u Haag. Njegov advokat branilac bila Vasvija Vidović. Osuđen je na zatvorsku kaznu, ali budući da je taj period već proveo u zatvoru tokom postupka, nakon izricanja presude je odmah pušten. Trenutno živi u Sarajevu. U stalnom je kontaktu sa Senadom Š ahinpašićem Š ajom, osvjedočenim prijateljem Bakira Izetbegovića.

Vidović Vasvija, advokat iz Sarajeva. Sa strukturama SDB-a kontakte počinje već na početku karijere, ranih 80-ih godina. Boriša Delić, operativac DB-a, i Nedžad Ugljen bili su njeni dobri prijatelji. Kada je njen suprug na početku rata pritvoren, pod sumnjom da je pronevjerio, tačnije prisvojio “društvenu svojinu”, pomoć zatražila od Ramiza Delalića Ćele. Prema njenoj verziji, od tada datira uzajamna naklonjenost. Odmah nakon osnivanja Međunarodnog krivičnog suda za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, počinje učiti engleski, kako bi se ustoličila na funkciji oficira za vezu sa Haaškim tribunalom. Imenovanje na ovu funkciju vršila je Vlada i Vasvija Vidović uz apsolutnu podršku državnog vrha odlazi u Haag. AID ima obavezu na suradnju sa Tribunalom i na isporuku svih dokumenata koje Tribunal traži. U AID-u se zato formira posebno odjeljenje za istragu nad zločinima i suradnju sa Tribunalom. Š ef ovog odsjeka postaje Nedžad Ugljen, tako da Vasvija Vidović i Ugljen faktički postaju glavni filter za odabir i selekciju dokumenata koji iz Sarajeva idu prema Tužilaštvu Tribunala. Naravno, postoji i obrnuti put, a to je da Tužilaštvo može, u to vrijeme uz angažman IFOR-a, upasti u svaku instituciju za koju sumnja da posjeduje i krije neke dokumente. Š to se tiče “Š eva”, pisanih tragova je malo, ali su najopasniji “dokumenti” bili živi ljudi: šef jedinice, dakle Ugljen i njegov najmobilniji momak, dakle Nedžad Herenda. Onaj ko se želio riješiti za sva vremena priče o “Š evama”, trebao je, dakle, skloniti i jednog i drugog. Nakon povratka Vasvije Vidović u Sarajevo, ona zastupa porodicu Izetbegović u tužbi protiv New York Timesa koji je objavio tekst o finansijskim malverzacijama porodice Izetbegović. Pred ICTY-jem preuzima odbranu generala Mehmeda Alagića, koji u međuvremenu umire, a potom predmet Nasera Orića. Za sve to vrijeme održava kontakte sa Ramizom Delalićem i daje mu pravne savjete kako da nastupa u kontaktima sa istražnim i sudskim organima, u mnogobrojnim krivičnim predmetima vođenim protiv njega.

[pirpa]

Špijunske igre s državnim tajnama

Svi AID-ovi propusti mogu na prvi pogled izgledati kao rezultat amaterskog bavljenja obavještajnim radom. S druge strane, gomila grešaka koje bi u svakoj sličnoj organizaciji dovele do tektonskih promjena, zapravo pokazuju kako je među ovdašnjim špijunima sve vrijeme postojala jasna podjela na one koji obavljaju službeni posao i one kojima je posao bio da te poslove i njihove izvršioce drže na oku i nišanu. Ubistvo Nedžada Ugljena, sa onim što mu je prethodilo i pogotovo sa svim što ga je pratilo, savršen je primjer paralelizma u AID-u, sistema u kojem je svako radio protiv svakoga, pretvarajući državnu obavještajnu agenciju u jedinicu za tihe likvidacije, a njene agente u uhode opasnih namjera. Slučaj "Pogorelica", "Ševe" i Ugljenovo ubistvo opet se tretiraju u paketu koji je prije svega svojevrsna Pandorina kutija unutrašnjih obračuna, među kojima je i optužba prvog načelnika Glavnog štaba ARBiH Sefera Halilovića da su upravo "Ševe" bile egzekutori propalog atentata namijenjenog njemu u kojem je smrtno stradala njegova supruga i njezin brat: Dani otvaraju svoj dosje
"Pouzdan izvor obavijestio me je 16. 10. 1996. da je Hasan Pervan, radnik Uprave K-05 AID, povodom mjera mojeg operativno-preventivnog obezbjeđenja po mjestu stanovanja nedavno izjavio: 'Džaba ga obezbjeđuju, biće i on ubijen'. Naknadno sam saznao da o toj Pervanovoj izjavi nešto više zna rukovodni radnik te Uprave, gospodin Miralem Kapetanović. (...)

Također imam informaciju da je Pervan vijest o ubistvu Ugljena prokomentirao u radnoj sredini (ne znam pred kim) riječima 'Elhamdulilah'.

Podsjećam da je Pervan dan uoči ubistva Nedžada Ugljena, 27.09.1996, nasilno pokušao da na prijavnici AID BiH ostvari uvid u knjizi posjeta koja lica su posjećivala Nedžada Ugljena i Irfana Ljevakovića. Ovaj podatak sam 4.10.1996. saopćio i Komisiji AID za rasvjetljavanje ubistva Ugljena, na čelu sa Edhemom Godinjakom, sugerirajući dokumentiranje ove činjenice.

Također, Komisija FMUP-a za rasvjetljavanje pokušaja ubistva Nedžada Herende je, putem svjedoka, i djelimično vlastitom Pervanovom izjavom, dokumentirala neke bitne činjenice o ulozi Hasana Pervana u slučaju Herenda, te da je izjavio toj Komisiji 'da ima šefa izvan službe, a da su mu rukovodioci u AID samo formalni šefovi'."

Ovo je samo dio spisa koji je, uz napomenu "Iz razloga moje osobne sigurnosti, molim da se ovo obavještenje ne čini dostupnim drugim licima", Enver Mujezinović, tadašnji savjetnik direktora AID-a, 30. oktobra 1996. godine uputio Edhemu Godinjaku, rukovodiocu operativne grupe AID-a. Bilo je to, dakle, gotovo mjesec dana nakon što je u Sarajevu, u Prijedorskoj ulici, 28. septembra između 20.00 i 20.30, iz vatrenog oružja ubijen Nedžad Ugljen, pomoćnik direktora Agencije za istraživanje i dokumentaciju BiH. Ugljenovom ubistvu prethodila je otmica i zlostavljanje Nedžada Herende, također radnika AID-a i, kako će se kasnije utvrditi, jednog od pripadnika famozne jedinice Ševe, čije je osnivanje i rukovođenje dugo bilo pod direktnim vodstvom ubijenog Ugljena.

Munir Alibabić: Po čijem je nalogu praćen komandant ARBiH?

Tajna skrivenih šefova Edin Garaplija, Haris Pezo i Refik Muran optuženi su i osuđeni za Herendinu otmicu, no, kako su Dani već pisali, i pored visokih kazni ostao je čitav niz nedoumica: Garaplija je u trenutku otmice bio službeno lice AID-a i imao nalog za rad, tokom postupka i njemu i ostalima je dokumentirano djelo - no izostala je kvalifikacija - ima prekoračenja ovlasti, ali nema otmice?! Edin Garaplija je pred Vrhovnim sudom FBiH ponovio iskaz dat u našem magazinu na početku služenja svoje zatvorske kazne pozivajući se na Zakon o AID-u i nalog tadašnjeg direktora AID-a Kemala Ademovića o provođenju akcije "Orao", čiji je navodni cilj bio upravo raskrinkavanje djelovanja Ševa, u koje je, po Garaplijinim tvrdnjama, "Herenda primljen nakon što se dokazao ubivši 12 Srba pred Domom policije".

Edin Garaplija se u svom iskazu pozvao na svjedočenje Dragana Vikića, neprikosnovenog komandanta sarajevskih specijalaca smještenih upravo u Domu policije u to vrijeme. Nedžad Herenda je pak u svome iskazu datom neposredno nakon što je preživio višednevnu torturu, mučenje i ranjavanja, Nedžadu Ugljenu (snimak kasete Dani su također objavili) rekao da su sva zlostavljanja koja je pretrpio praćena pitanjima o samom Ugljenu, Bakiru Alispahiću, dugogodišnjem ministru unutarnjih poslova, i Enveru Mujezinoviću, ranijem načelniku sektora SDB Sarajevo. Od Herendine otmice do smaknuća, utvrdili su to čak i istražitelji FMUP-a, Ugljen je praćen, no njegov ubica nije otkriven?!

Iako je opet Garaplija u više navrata izjavljivao kako je Ugljenovo ubistvo podjednako odgovaralo i Bakiru Alispahiću, čiji je dugogodišnji najbliži saradnik bio, i Kemalu Ademoviću, Alispahićevom nasljedniku na mjestu direktora AID-a, obojica prozvanih oštro su ga demantirali. Alispahić, koji je iz milosti porodice Izetbegović, a tako i sa visokih policijskih dužnosti ispraćen nakon slučaja "Pogorelica", u Danima je ustvrdio da je i sam imao saznanja da je nakon Ugljenovog planirano i njegovo smaknuće. Kemal Ademović je pak bio decidiran: "Iza Garaplije stoji Aktivna islamska omladina", potvrđujući zapravo da pravi šefovi i nisu bili zvanično imenovani, već da su jednom od najosjetljivijih i najmoćnijih službi dirigirali iz svojih kabineta.

Slučaj "Pogorelica" - MUP-ovo imanje nadomak Dusine kod Fojnice namijenjeno (anti?)terorističkoj obuci koja je okončana američkim ultimatumom, akcijom SFOR-a i smjenom Alispahića, označio je svojevrsni prekid bosanskohercegovačke i iranske suradnje na vojnom polju i ostao jedna od enigmi koje se smatraju ključnim u rješavanju čitavog niza vojno-policijskih afera na domaćem planu. I danas se Pogorelica, Ševe i Ugljenovo ubistvo tretiraju u paketu koji je prije svega svojevrsna Pandorina kutija unutrašnjih obračuna među kojima je i optužba prvog načelnika Glavnog štaba ARBiH Sefera Halilovića da su upravo Ševe bile egzekutori propalog atentata namijenjenog njemu u kojem je smrtno stradala njegova supruga i njezin brat.

Repriza istrage Pred sarajevskim Kantonalnim tužilaštvom u narednim je danima vrući krompir otvaranja upravo ove, jedne od najtežih sarajevskih ratnih priča: ponovno pokretanje istrage ubistva Nedžada Ugljena i razmotavanje zamršenog armijsko-policijsko-političko-obavještajnog klupka. Istražitelji, ma kako se posljednjih šest godina doimali nesposobnim da suze krug i upru prstom u izvršioca smrtne kazne nad Nedžadom Ugljenom, sa zamjetnom sigurnošću svjedoče najprije o čitavom kolu opstrukcija koje su pratile baš svaki njihov korak istrage.

Znali su, kažu, da su u kancelarijama FMUP-a prisluškivani, a često i praćeni, znali su da je ma koliki interes za uspjeh postojao, daleko veći bio onaj za zaključivanjem slučaja neriješenim: upravo zbog naručilaca Ugljenovog ubistva, obavještajnih šefova iz sjene i otkrića koje bi sam egzekutor mogao ponuditi.

Enver Mujezinović, bliski suradnik rahmetli Ugljena, koji u svojim izjavama također tvrdi da mu je i samom smrt bila namijenjena, još je krajem 1996. istražiteljima ponudio svoje obimno svjedočenje. Evo njegovih najzanimljivijih dijelova:

"Nakon zločina nad Nedžadom Herendom, naručeno je moje ubistvo (saznao 14.07.1996. u 21,00), što sam potvrdio iz četiri neovisna izvora kojima se povjeravalo lice koje je trebalo biti realizator. O ovome sam 23. 07. naširoko usmeno upoznao direktora (Kemo Ademović, op. ur.) ali mu nisam predao pismo koje sam mu bio pripremio jer bi ga pokazao licu-realizatoru, već samo pomoćniku Ugljenu i savjetniku Ljevakoviću."

U sektoru Sarajevo se čini dostupnom nepozvanim licima najpovjerljivija operativna građa, istražuje se slučaj Pogorelica, o čemu je sačinjen dosje i umnožen u nekoliko primjeraka za nepoznate korisnike. Dvadesetdevetog i 30. 08. - praćen od strane Asima Sinanovića (SA 4024 AA): upoznat Boriša Delić. Dan kasnije, osvanuli tragovi tajnog ulaska u moju kancelariju. Drugog septembra, tajno praćen i ja i Irfan Ljevaković, nakon prekovremenog rada i odlaska s posla. Trećeg septembra, Asim Dautbašić plasira 'ukoliko ga neko bude dirao, ima adute za Haag'.

Znajući da posjedujem zavidno operativno i pedagoško-didaktičko iskustvo, a ne želeći da u bilo kojem tekućem i važnom operativnom poslu učestvujem, odmah po objelodanjivanju preživljavanja Nedžada Herende, nad kojim su pripadnici 'specijalne policije' i AID-a izvršili zločin, Ademović me odredio da što prije organiziram izvođenje Prvog kursa za radnike pripravnike AID-a."

Pismo - glava Uvidjevši da se Agencija bavi svim osim propisanim joj djelokrugom, stoji u ovom Mujezinovićevom iskazu, odlučio je 19.09.1996. da napiše pismo kolegi-savjetniku Irfanu Ljevakoviću, sa molbom da u odgovarajućem obimu upozna i predsjednika Izetbegovića. U tom pismu, za koje su istražitelji ustanovili da je stiglo do Ljevakovića, a koje je prilog u istrazi, između ostalog stoji:

"Poštovani kolega Irfane,

obraćam ti se ovim putem, cijeneći da ćeš iskoristiti onaj minimum preostalog uticaja na direktora AID-a kako bi se prekinuo svojevrstan teror koji provodi aktuelno rukovodstvo Sektora AID Sarajevo na čelu sa Fuadom Godinjakom, a uz odobravanje i podsticaje od strane direktora AID-a, prema prekaljenim operativcima, inspektorima i nižim rukovodiocima u tom Sektoru, što proizvodi nesagledive posljedice po međuljudske odnose, efikasnost Službe u suprotstavljanju obavještajno-subverzivnoj djelatnosti i kadrovsko osipanje.

Drugi razlog što se tebi obraćam jeste činjenica da sam, povodom ozbiljne prijetnje da ću biti ubijen od strane jednog poznatog sarajevskog kriminalca (dostavio sam ti pismo), 23. 07. 1996. godine u dužem razgovoru direktoru skrenuo pažnju na negativne procese koji se odvijaju u službi, posebno u oblasti međuljudskih odnosa. Tada sam mu iznio nekoliko primjera progona ljudi koji se, npr., pozdrave na ulici sa mnom, zatim da sam više puta nedvojbeno ustanovio da moja služba - AID, bez ikakvog zakonskog osnova, prema meni primjenjuje mjere tajnog praćenja, te da pojedini rukovodni radnici AID-a neovlašteno saopštavaju i na drugi način čine dostupnim podatke i dokumente nepozvanim licima izvan Službe, uključujući i kriminalce. Direktor se 'iznenadio' i negirao takve mjere a za progone ljudi od strane Fuada Godinjaka obećao da će provesti istragu da ustanovi da li je to tačno. Nakon razgovora sa direktorom očekivao sam barem mali pozitivni zaokret i napredak: međutim, sve je nastavljeno, samo na još široj osnovi, prema širem krugu lica i širom lepezom mjera...

Imam nepobitne dokaze da se prema mojim službenim i privatnom telefonu primjenjuju operativno-tehničke mjere prisluškivanja (13. 09. to su ustanovili stručni organi PTT). Za te poslove angažirana su potpuno nova lica, koja te radnje vrše izvan na Zakonu i Pravilima utemeljenim osnovama, a po nalogu direktora AID-a i njegovog pomoćnika za operativnu tehniku Asima Dautbašića.

I prije i poslije otkrivanja zločina u režiji najužeg rukovodstva AID-a nad Nedžadom Herendom, bezbroj puta sam ustanovio da sam pod mjerama tajnog praćenja. Do slučaja Herenda to je radio Edin Garaplija, osumnjičeni za pokušaj ubistva Herende, i grupa lica, a nakon toga su angažirana nova lica, među kojima i pojedinci iz PTD 'Bosna' (npr: Enes Pandžić, Emin Kapo, Samir Hurem i još sedam osoba).

Ne birajući sredstva borbe protiv pojedinih rukovodnih i operativnih radnika u AID-u, uz prethodnu iracionalnu diferencijaciju i svrstavanje na tzv. 'Bakirove ljude' (bio nam je pretpostavljeni, čiji smo onda trebali biti?), 'nova rukovodstva', protivno Zakonu i Pravilima, su širem krugu nepozvanih lica saopštavala i na drugi način činila dostupnim razne operativne podatke i dokumente AID/SDB, pa čak i objektima stvarnog interesa Službe, a jednom broju lica plasirani su lažni podaci i dezinformacije, sve sa ciljem da se na bilo koji način kompromitiraju raniji čelni ljudi MUP-a i SDB/AID. Tako, npr. u toku augusta 1996, iz prostorija Službe pobjegao je uhapšeni rusko-četnički obavještajac, državljanin Rusije. Istražnim postupkom rukovodio je pomoćnik direktora Boriša Delić, a neposredno Ekrem Omeragić. Disciplinske posljedice izbacivanja s posla, u historiji Službe prvi i nečuveni skandal ove vrste, snosili su sitni operativci i 'čuvari', a Ekrem Omeragić je unaprijeđen na mjesto suspendiranog Šuvalije - za koordinatora i ujedno zamjenika načelnika Sektora Sarajevo.

Načelnik Sektora Sarajevo, što pritiskom, što 'administrativnim rješenjima', a uz saglasnost direktora i nekih pomoćnika, udaljio je iz Sektora i Službe veći broj radnika koji su dobro ispekli zanat, a istovremeno su na njihova mjesta dovedene razne rodbinske, prijateljske, 'kumske' i druge veze koje ne ispunjavaju opće i posebne uslove za rad u Službi, bez provjera, sa negativnim provjerama i bez potrebne stručne spreme..."

Pred zastavom AID-a Koincidencija ili ne, tek istoga dana kada Mujezinović uručuje pismo Ljevakoviću, posebno ovlaštena Komisija FMUP-a, kako je službeno imenovan tim kriminalističke policije koji je istraživao slučaj "Herenda", poziva ga da prvo usmeno, a potom pismeno ostavi sva svoja saznanja. Dva dana kasnije, Mujezinović osobno od direktora Ademovića prima naređenje za privremeni rad u sektoru AID-a u Mostaru. Istražiteljima Mujezinović priznaje da je sumnjao u Ademovićeve namjere te da je stoga zatražio godišnji odmor, koji nije uspio u međuvremenu iskoristiti: šef kabineta direktora Husein Hajdarević priprema mu prvo jedno, a potom novo - odgođeno rješenje o boravku u Mostaru koje Mujezinović preuzima 27. septembra i tada u kancelariji Nedžada Ugljena zatiče i Amira Ahmića. Razgovaraju o dokumentiranju ratnih zločina: bilo je to samo dan uoči Ugljenovog ubistva. O tom 28. septembru, Mujezinović svjedoči:

"Poslije podne pozajmio sam auto od mog prijatelja i komšije i zajedno sa porodicom otišao u posjet puncu i punici na Grbavici. Vratio sam se kući oko 17,30. Prilikom izlaska iz kola primijetio sam na udaljenosti do 40 m crvenu zastavu Z-101 reg. Br. SA 4162 AA i pored nje muškarca starosti oko 40 godina, koji nosi naočale. Njegovo držanje i pogledi naveli su me na zaključak da se radi o licu koje me prati. Ušao sam u stan i oko 18,00 ponovo izašao da vratim pozajmljeno auto. Otključavajući auto, primijetio sam isto vozilo i isto lice na istom mjestu: čovjek je stajao pored otvrenih vrata kola čiji motor je radio. Očito je čekao da vidi kuda ću krenuti. Vozeći na rikverc sa parkinga, sjeo je u Z-101 i dalje gledao kroz otvorena vrata u mom pravcu. Odlučio sam da krenem ka njemu. U tom je momentu zalupio vrata i hitro krenuo prema raskrsnici kod trafo-stanice na Koševu, a zatim prema Bjelavama. Jurio sam za njim velikom brzinom, a on je bježao tako da se jedva zaustavio na raskrsnici, što je neuobičajeno pogotovo za čovjeka koji nosi naočale. Sa Bjelava sam se vratio na Breku i ostavio prijateljevo auto, a zatim došao kući. Nakon TV dnevnika, možda oko 20,10 - 20,20 pozvonio je telefon. Javila se moja supruga i pozvala me. Bio je to moj prijatelj, pozvao me njegovoj kući i tamo sam saznao da ga je nazvala Atija Muftić i rekla da je neko ubio Nedžada Ugljena u naselju Aneks. Šokiran, pozvao sam kolegu-savjetnika Irfana Ljevakovića i rekao mu tu vijest, na što je on iznenađeno pitao 'pa, zar on nije u Mostaru?'."

Mujezinović i Ljevaković se dogovaraju da se nađu u ulici Jovana Bijelića. Čekajući Ljevakovića, Mujezinović poziva i Himzu Šuvaliju i sva trojica Ljevakovićevim autom odlaze u zgradu MUP-a, u kancelariju Asima Fazlića, pomoćnika ministra. Fazlić izdaje naređenja za blokadu svih izlaza iz Sarajeva, kontrolu vozila i ostale potrebne mjere. Ljevaković zove Izetbegovića i obavještava ga o Ugljenovom ubistvu. Čeka se vanredna sjednica Kolegija direktora AID-a, a u međuvremenu Mujezinović zove suprugu i sugerira joj da iz sigurnosnih razloga u stan pozove njegovog rođaka. Rođak i stiže oko 21,30, a sutradan, svjedoči Mujezinović, priča mu sljedeće: "Prilikom silaska niz stepenice do mog ulaza primijetio je da su dva muškarca pobjegli na različite strane od mog ulaza." Pošto je teren nedovoljno osvijetljen, primijetio je samo siluete dvojice odraslih muškaraca. Mujezinović dalje svjedoči: "Ne treba isključiti mogućnost da se tu večer pripremalo i moje ubistvo, za što je bilo i ranijih najava."

Cijeđenje tajni I nakon Ugljenovog ubistva, najave Mujezinovićevog ubistva su nastavljene - o čemu svjedoči i dio obavještenja Edhemu Godinjaku. Mujezinović je o prijetnjama smrću informirao još i Borišu Delića i Halila Tahtu, članove AID-ove operativne grupe kojoj je zadatak također bio rasvjetljavanje ubistva Nedžada Ugljena. Uskoro je počelo maratonsko suđenje Edinu Garapliji i njegovim saučesnicima u slučaju Herenda, o čemu je Mujezinović također govorio pred jednim od nekoliko timova koji su paralelno radili na istrazi Ugljenovog ubistva: "Gotovo cijelo vrijeme suđenje je pratio Fikret Mašić, bivši kriminalistički inspektor CSB Sarajevo, jalijaško-kriminogenog izgleda, govora i manira, doveden u AID po nalogu Ademovića. (...) Ovaj mračni i monstruozni tip je vršio 'operativne' i neposredne pritiske na svjedoke koji su trebali potvrditi lažni alibi Edina Garaplije u vrijeme mučenja nesretnog Herende. Čovjeku koji je na suđenju sjedio pored njega, Mašić je nervozno komentirao da se za čitav slučaj ne bi ni znalo - da nije bilo Mujezinovića. (...) Mašiću su svaki put prilikom uvođenja i izvođenja iz sudnice optuženi upućivali poruke i obratno, a zbog bahatosti i gunđanja predsjedavajući vijeća sudija Jaganjac ga je javno opomenuo. Posebnu težinu svakako ima Mašićevo psihičko lomljenje i beskrajno informativno maltretiranje Atije Muftić, radnice AID-a i najbliskije prijateljice rahmetli Nedžada Ugljena: u dugotrajnom psihičkom maltretiranju do četiri sata ujutro, Mašić ju je izbezumljeno pitao: 'Šta je htio Ugljen, zašto je vodio privatnu istragu?' Pored bezbrojnih drugih čvrstih indicija, ovakvim pitanjem Mašić je ujedno i dao odgovor ko i zašto je ubio Nedžada Ugljena."

Enver Mujezinović je, neposredno nakon Ugljenovog ubistva, otišao na bolovanje dugo osam mjeseci: februara 1997, preko funkcionera SDA pisao je pismo i tadašnjem predsjedniku Izetbegoviću. Istražiteljima je ustvrdio da ima i potvrdu kako je to pismo i uručeno Izetbegoviću, a uručilac je bio Husein Živalj. Bilo je to 23. februara, a vrijeme koje je slijedilo, ovako je zabilježeno u njegovom svjedočenju: "Čekajući na prijem kod predsjednika Izetbegovića, krajem marta 1997. jedan moj saborac me obavijestio da ga je visoki funkcioner SDA informirao kako neki ljudi iz sjene planiraju fizičko uklanjanje Bakira Alispahića i mene. Kako je prenio ovaj visoki funkcioner, nas dvojica 'ne smijemo ljeta mašiti živi'. Prvi put sam kod Bakira Alispahića, prilikom našeg susreta, zapazio istinsku zabrinutost. Činilo mi se da je on znao nešto više o krugu ljudi koji stoje iza takve inicijative - ali mi nije rekao detalje osim što je spomenuo da se radi o grupi ljudi iz i oko bivših članova Gradskog odbora SDA u vrijeme kada je njegov predsjednik bio Mehmedalija Hadžić."

Nedugo zatim uslijedio je i kraj suđenja Garapliji, koji je, u svojoj završnoj riječi, između ostalog rekao: "Herenda me je, ustvari, uputio na to ko je nalogodavac ovoga svega. To je jedan od trojice ljudi koji su znali za posao zbog kojeg sam bio prebačen. To je lice tražilo da njemu predam materijale i sugeriralo mi da se ne žurim sa izvještajem. Poslije sam dešifrovao ko je to, a završio je na način kako završavaju dvostruki špijuni." Zanimljivo: i istražitelji i sam Mujezinović uočili su ovaj detalj Garaplijine odbrane. Mujezinović je, kao čovjek struke, svoje ispitivače podsjetio na podatak da je upravo Mašić znao za Garaplijin navodni boravak u Tuzli, a da mu je on istovremeno dao alibi. Samim tim - za njega je postao ključni lik istraživanja oba slučaja - i Herendinog i Ugljenovog. U ovom se času, dok se nova-stara ekipa istražitelja ponovno bavi debelim dosjeima, tek jedno da pouzdano ustvrditi: još niko nije pokazao dovoljno hrabrosti da se dohvati šefova iz sjene. O kojima podjednako svjedoče i operativni i nekadašnji rukovodni radnici AID-a.
Kako je sve istraživan Sefer
Iako se konstantno najavljuje kako će konačno biti rasvijetljena istina o eksploziji u kojoj je poginula supruga prvog komandanta Armije RBiH Sefera Halilovića i njezin brat, pred istražiteljima je još nekoliko teških zadataka. Istraga ni u kom slučaju neće biti kompletna bez uvida u period nakon 26. oktobra 1993. godine koji je tadašnji načelnik GŠ ARBiH proveo izoliran i sa isljednicima. Bilo je to neposredno nakon akcije raščišćavanja sa organiziranim kriminalom u Sarajevu, kada je uhapšeno oko 250 boraca tadašnje Devete motorizirane i Desete brdske brigade, kada se Ramiz Delalić Ćelo, zvanično zamjenik komandanta Devete motorizirane, koji je mjesecima ranije iz komande brigade istjerao novoimenovanog komandanta i vodio brigadu i kada je u obračunu sa dijelom komande Desete brdske ubijeno 11 pripadnika MUP-a i Vojne policije. Iste je noći, nakon odvođenja u komandu Prvog korpusa, ubijen Mušan Topalović Caco, a Sefer Halilović je danima isljeđivan.

Do istražitelja je već došao podatak da je Komisija AID-a u svojoj arhivi deponirala "dosje Halilović", koji je sadržavao: plastičnu foliju sa 36 priloga, dvolisnicu sa naznakom "ostala djela" sa 10 priloga, dvolisnicu "dopune" sa devet priloga, fasciklu "dodatnih materijala" sa 29 priloga, omot zapisnika i izjava, omot sa informacijom i 13 zapisnika, te kovertu sa originalnim dokumentima vezanim za "slučaj Halilović" i fasciklom iz dva dijela - krivičnim prijavama za ubistvo vojnika Vučića sa 16 priloga. U istom je paketu Komisija AID-a zapisnički preuzela dvije videokasete snimaka "Kazana".

No, u svakom će slučaju najzanimljiviji dio predstavljati službene zabilješke o čak 16 operativno--tehničkih mjera pokrivanja i praćenja Sefera Halilovića u periodu u kojem je komandovao Armijom RBiH: Jusuf Pušina, tadašnji ministar unutarnjih poslova, i Munir Alibabić, tadašnji načelnik sektora SDB Sarajevo, konačno će, valjda, morati i službeno odgovoriti na pitanje - po čijem je nalogu komandant Armije tretiran, najblaže rečeno, kao da je komandant jedinica JNA koje su u tom času opsjedale Sarajevo?

Ko je Enver Mujezinović?
U bivšoj JNA bio je zapažen obavještajni kadar, jedan od onih koji su nosili epitet "đak generacije". Službu je, po sopstvenim tvrdnjama, napustio 15. aprila 1992. godine, nakon četiri godine provedene u Beogradu. Sa Sejom Čudićem, ratnim načelnikom vojne bezbjednosti Prvog korpusa, 16. aprila stiže iz Beograda u Sarajevo, a već 18. zajednički se prijavljuju Avdi Hebibu. Krajem aprila, Jerko Doko, tadašnji ministar odbrane, i Munib Bisić, njegov zamjenik, Mujezinovića zadužuju za formiranje obavještajno-sigurnosne službe Ministarstva odbrane. Juna 1992. nastaje Sektor za sigurnost i obavještajne poslove MO RBiH, a Mujezinović je njegov načelnik. Godinu dana kasnije, od Munira Alibabića preuzima dužnost načelnika Sektora SDB Sarajevo, što je posao na kojem ostaje sve do formiranja AID-a, odnosno do imenovanja u savjetnika direktora AID-a nakon što na poziciji direktora Kemal Ademović zamjenjuje Bakira Alispahića.

[pirpa]

UBICE ILI ZRTVE?

Hoće li iskaz Edina Garaplije pokrenuti nove istrage? Da li su supruga Sefera Halilovića i njezin brat slučajne žrtve atentata namijenjenog tadašnjem načelniku Glavnog štaba Armije BiH? Da li je Ismet Bajramović Ćelo slučajno živ? Da li je, konačno, uopće moguće da su sve "bezbjednosno interesantne" preživjele Sarajlije uistinu trostruke žrtve: agresora, opsade i šačice domaćih kombinatoričara? Zastrašujuća težina Garaplijinog iskaza krije se upravo u podtekstu cijele priče - u uzavrelom gradu za koji se posljednjim atomima snage obični smrtnici smjenjuju na linijama odbrane, grupa privilegiranih i neopisivo moćnih policajaca povlači konce pojedinačnih i kolektivnih sudbina, a sve zarad vlasti, moći i uticaja?! I prozvane i žrtve zamolili smo za komentar Garaplijinih optužbi: Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Kemo Ademović, Faik Kulović, Munir Alibabić, Sefer Halilović, Asim Dautbašić... Ponudu su odbili sa "možda kasnije"


OTMICA, PLJACKE, SVERC DROGOM,

naručena ubistva, tajni spiskovi, uhođenje, ljubavnica iza zavjese, prislušni uređaji na telefonima, dokumenta skrivena u švicarskim bankama, polumrtav agent vaskrsnuo iz šahta, kontroverznom junaku metak očešao srce ali je on spašen, eksplozija u kojoj pogrešni ljudi lete u nebo, visoki zvaničnik tajne policije javno govori o svojoj smrti optužujući pritom svog pretpostavljenog i uskoro uistinu biva ubijen... I puno dobre muzike. Radnja filma: opsjednuto Sarajevo. I dok Emir Kusturica pobjedonosno podiže drugog balkanskog Oskara, MUP Federacije Bosne i Hercegovine izdaje saopćenje sljedećeg sadržaja: "Zahvaljujući efikasnoj akciji radnika ovog Ministarstva uspješno je okončana istraga povodom smrti Nedžada Ugljena, nekadašnjeg radnika ove kuće. Počinioci ovog gnusnog zločina lišeni su slobode. O svim detaljima javnost će biti naknadno obaviještena." Pitanje glasi: gdje je granica između realnosti i fikcije?
Pred dilemom sličnog tipa, našlo se i uredništvo Dana uoči izlaska našeg prošlog broja, u trenutku kada nam je ponuđen zahtjev Edina Garaplije za obnavljanje sudskog procesa. Prateći novinarsku logiku i, naravno, poštujući zakone profesije, donijeli smo odluku: Garaplija ima pravo da govori, ali ga mi moramo čuti i njegove argumente i istine predočiti -drugoj strani. No, kako vrijeme odmiče, tek jedno postaje neupitna istina: u kompletnoj bosanskoj policijskoj aferi, koja kontinuirano traje gotovo pola decenije, osnovno pitanje i jeste: ko je, zapravo, druga strana?!

Ko koga prisluškuje?
Sve je počelo još davne 1994. sukobom Munira Alibabića, tadašnjeg načelnika CSB Sarajevo, i Bakira Alispahića, nadređenog mu ministra. A završilo se ubistvom Nedžada Ugljena, u času smrti pomoćnika direktora AID-a. Danas, više od dvije godine nakon ubistva, čini se da ništa nije završeno, ali i da je sve počelo puno prije. Ono što se pouzdano zna jeste: ime i prezime Ugljenovog ubice još uvijek je nepoznato javnosti i za njim se traga. No, to nije jedino nerazjašnjeno ubistvo na ovim prostorima. Tek primjera radi, ime i prezime ubice Mušana Topalovića Cace je također nepoznato, no za njim se i ne traga. U ovom času, otvara se pitanje hoće li nedavno objavljeno svjedočenje Edina Garaplije pokrenuti nove istrage? Da li su supruga Sefera Halilovića i njezin brat slučajne žrtve atentata namijenjenog tadašnjem načelniku Glavnog štaba Armije BiH? Da li je Ismet Bajramović Ćelo slučajno živ? Da li je, konačno, uopće moguće da su sve "bezbjednosno interesantne" preživjele Sarajlije uistinu trostruke žrtve: agresora, opsade i šačice domaćih kombinatoričara? Zastrašujuća težina iskaza Edina Garaplije krije se upravo u podtekstu cijele priče - u uzavrelom gradu za koji se posljednjim atomima snage obični smrtnici smjenjuju na linijama odbrane, grupa privilegiranih i neopisivo moćnih policajaca povlači konce pojedinačnih i kolektivnih sudbina, a sve zarad vlasti, moći i uticaja?!

Naravno, svi pojedinačni iskazi moraju se prihvatiti s rezervom. No, ono što se također mora prihvatiti, jeste da je i previše policijskih afera potresalo ovaj mali prostor, da ova posljednja samo nudi logičnu skandaloznu cjelinu. U svakoj drugoj zemlji, sudski istražitelji, institucije vlasti, zavisni i nezavisni politički dužnosnici, parlamenti i sami predsjednici još davno bi poduzeli konkretne pravne korake. Ovdje - ne. Čak ni Garaplijin iskaz nije ponukao kantonalnog tužioca da se pozabavi cijelim slučajem ili barem novinom koja je sve to objavila, što je za naše uslove normalnija situacija. Ne, jer i gospodin Mustafa Bisić zna da svako igranje vatrom može izazvati nezaustavljiv požar. A to i jeste ono od čega ovdašnji državni vrh najviše zazire: uistinu, kako objasniti narodu da su u njegovo ime policajci prisluškivali članove državnog Predsjedništva, da su se međusobno prisluškivali, da su jedni policajci oteli drugog, da je pomoćnik direktora AID-a praćen a da, eto, niko nije ustanovio ko ga je i zašto pratio, ko je i zašto prisluškivao njegove privatne telefonske razgovore, ko ga je i zašto ubio...

Garaplija je osuđenik: za otmicu i pokušaj ubistva kažnjen je sa 13 godina zatvora u zemlji u kojoj su ubistva kvalificirana i četverostruko nižim kaznama. Istovremeno, Garaplija je i policajac koji robijom plaća (ne)izvršenje zadatka?! Nedžad Herenda je u času otmice također bio policajac. Njegov iskaz je bio razlog Ugljenovih tvrdnji da mu se sprema ubistvo. Kada se to i dogodilo, ostao je gorak okus borbe preživjelih, a prozvanih aktera nečasnih policijskih dogodovština, da zadrže vlastite pozicije. I jalovi zahtjevi da se barem jednom policijskom skandalu stane ukraj. Edin Garaplija nije prvi policajac koji je javno progovorio o tajnoj policiji. On se, ruku na srce, od ostatka policijskog establišmenta razlikuje po drugom detalju: prvi je osuđeni tajni policajac. To njegovom iskazu ne uvećava, ali i ne umanjuje vrijednost. Naprosto, svrstava ga u krug na ovaj ili onaj način izmanipuliranih, ali ipak policijskih dužnosnika.

Ševe protiv ostatka svijeta
A upravo to i jeste suština svih policijskih afera koje su potresale BiH i koje su, evo, danas, tri godine poslije Daytona, jednom šokantnom ispoviješću u jednu priču smjestile sve nedorečene a doživljene bošnjačke skandale. Koji, istine radi, nisu samo policijski već i armijski. Stoga, šta to u Garaplijinom iskazu povezuje Bakira Alispahića, Nedžada Ugljena, Sefera Halilovića, Mušana Topalovića Cacu, Ismeta Bajramovića Ćelu, Kemu Ademovića, Irfana Ljevakovića, Jusufa Pušinu, Munira Alibabića, Faika Kulovića, Aliju Delimustafića, Asima Dautbašića... Najkraće rečeno: Ševe protiv ostatka svijeta. No, da nije baš tako, zorno ilustrira upravo suprotstavljena grupa kojoj je Garaplija pripadao i koja je otela Herendu.

Zasluge za formiranje Ševa pripisuju se prvom ministru policije u, ma kako to ironično zvučalo u ovom kontekstu, demokratskoj BiH. Dakle, Aliji Delimustafiću. Munir Alibabić, 27. jula 1994. godine, u već čuvenoj informaciji koja je potresla i MUP i BiH, piše predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću: "Nakon prvih ratnih sukoba u Mostaru, Ugljen, iako rukovodilac odbrambenih priprema, bježi u Sarajevo, gdje se nekoliko dana pred prva granatiranja u aprilu mjesecu 1992. družio sa Slobodanom Škipinom, Sredojem Novićem, odbijajući da se uključi u SDB Sarajevo. Međutim, početkom aprila iznenada se obreo u Specijalnoj jedinici MUP-a, gdje je obavljao pomoćne poslove (prevoz hrane, obezbjeđenje, usmjeravanje stranki itd.), da bi početkom juna, po nalogu A. Delimustafića, oformio 'grupu za likvidaciju', današnje Ševe (u koju je uključio nekolicinu bivših pripadnika Sokola (centrala u Zagrebu, uporište SIS-a), te bivših pripadnika JNA, koji su obavljali poslove u JNA po ugovoru o djelu..."

Munir Alibabić, koji se nakon otvorene konfrontacije s Bakirom Alispahićem zamjerio i njegovim najbližim saradnicima, a Ugljen je važio kao takav, sem u ovoj informaciji i u svojoj knjizi Bosna u kandžama KOS-a, Ševe naziva "grupom za likvidaciju" i objašnjava da je njihov odgovorni urednik zapravo Asim Dautbašić, a Nedžad Ugljen neposredni nadređeni. Ševama se, iz tog vremena, pripisuje egzekucija osam civila koji su zarobljeni na Dobrinji i koji su, po tim tvrdnjama, ubijeni pred Domom policije a leševi potom transportovani i spaljeni na Bentbaši. Alibabić u knjizi tvrdi da je ovakvu informaciju prenio i predsjedniku Izetbegoviću. Dalje, Ševe su se još bavile logistikom i imale specijalne zadatke: jedan od njih se vezuje upravo za Nedžada Herendu koji je Ivu Komšića u ratno doba dopratio iz Kiseljaka.

Na drugoj su strani oni koji Ševe vide kao izuzetno važnu jedinicu čiji su rezultati u prve dvije godine agresije na BiH veoma značajni i to na planu bitke protiv agresora. I potpuno staju uz nekoliko puta izrečenu Ugljenovu tvrdnju da su "Ševe ubile više četnika nego što su ih mnogi izvikani komandanti dvogledom vidjeli". No, i oni priznaju da je početkom 1994. došlo do prestrojavanja u Ševinim redovima tako što je dio jedinice ostao da radi poslove za koje je i predviđen: dakle, specijalne zadatke u odbrani BiH od agresije, a drugi dio je, uslovno rečeno, okrenut na specijalne zadatke koji često nisu imali čist karakter. Zagovornici ove teze podjelu Ševa pripisuju Alispahiću, a zasluge za njene časne uspjehe Ugljenu i skloni su da Ugljenovo ubistvo tumače kao nastavak serije obračuna sa istinskim herojima rata. Kažu: "Ugljenovu smrt treba mjeriti jačinom koja joj i pripada i staviti je u istu ravan u kojoj je smrt jednog Bole ili Safeta Zajke."

Specijalni specijalci
Šta je sporno? Sem karaktera zadataka Ševe, koji svakako najbolje znaju njeni nalogodavci, promatraču svih ovih zbivanja najviše bode oči upravo policijsko-vojna veza koja se pominje uz ovu jedinicu. Opće je poznat gotovo opipljiv ratni antagonizam između vodećih policajaca i pripadnika Armije BiH. A onda se pojavljuje jedinica za koju Edin Garaplija tvrdi da su je zajedničkim snagama koristili vodeći tajni policajci i vojnici?! Herenda je, po Garaplijinom iskazu, priznao da je hitac na Ismeta Bajramovića Ćelu upućen od strane Ševa, a da je on sam bio jedan od izvršilaca pokušaja atentata na Sefera Halilovića. Sama po sebi, mogućnost da je uopće došlo do ovakvih planova unutar ovdašnjeg vođstva je skandalozna. No, rezultati takvih planova, opet, ukoliko su i ako su postojali, dodatno skandaliziraju cijelu zbrku i kompromitiraju i taj vrh i takvu specijalnu jedinicu: Ševe su u oba slučaja promašile. I ma kako to morbidno zvučalo, to bi samo po sebi moralo biti dovoljno da, recimo, i sam Herenda bude diskvalificiran iz jedne takve jedinice i premješten na druge dužnosti. Naravno, ovdje je riječ o teoriji. No, ako se vratimo provjerenoj praksi opet se pojavljuje jedan upečatljiv detalj: taj isti Herenda, nakon četiri dana mučenja, o kakvom u svom iskazu govori Nedžad Ugljen i za koje su Garaplija i njegovi saučesnici osuđeni, izvlači se iz svezane vreće, potom iz šahta i uspijeva da preživi. U ovoj varijanti, naručeno, a opet neuspješno ubistvo izveli su neki novi specijalci - Garaplijini, odnosno, kako Garaplija tvrdi - Ademovićevi. Kakve to mi specijalce imamo?

Još se jedan dio priče čini jako zanimljivim: uloga Ševa u događajima od 26. oktobra 1993. Po Garaplijinom iskazu, cilj Ševa toga dana je bio da izazovu sukob. I neki neposredni akteri zbivanja od 26. oktobra, dakle, obračuna države BiH sa organiziranim kriminalom, kako je akcija zvanično ponijela ime, još uvijek tvrde da je veliki broj detalja vezanih za taj dan više no sporan. Naime: u planu akcije nije bilo privođenja ni Mušana Topalovića Cace ni Ramiza Delalića Ćele, već samo njihova izolacija. Noć uoči akcije, tvrdi jedan od članova tima, vojna i državna bezbjednost pogrešno je informirala o mjestima boravka i Topalovića i Delalića. Za Cacu su tvrdili da je u komandi Desete brdske, a bio je u stanu, a za Delalića da je u stanu, a bio je u bazi svoje jedinice?! O toku akcije se sve, manje-više, zna ili ne zna, no kao novi detalj ponuđeni su infracrveni snajperi sa Ševinim likom.

Ševe je, i u toj varijanti, u igru mogao uključiti tim Ugljen-Alispahić, s tim da je Bakir Alispahić u to vrijeme netom postao ministrom. I to, po Garaplijinom iskazu, u nekakvom vidu političkog dogovora sa Fikretom Muslimovićem. Istoj ekipi Garaplija na dušu stavlja tešku optužbu planiranja i naredbe za atentat na generala Halilovića i iste ljude optužuje za atentat na Ćelu Bajramovića. Koliko je uopće moguće da tri osobe na tako visokim dužnostima planiraju samovoljno zajedničke akcije ovakvog tipa? Prilično nevjerovatno, sem ukoliko (a to je već granica koju Garaplija ni u jednom času u svome iskazu ne prelazi) se ne radi o nekom iznad, dakle, nekom ko bi po prirodi stvari mogao narediti svoj trojici. Ono što Garaplija ne kaže, ali što stoji između redova, i jeste upravo taj hijerarhijski slijed kojem nije teško prepoznati adresu. Onda samo ostaje još jedno pitanje: zašto?

Alfa i omega
Sljedbenici teorija zavjere ponudili bi barem nekoliko varijanti. Po jednoj, onoj koja bi se uslovno mogla nazvati stranačkom - visi Ugljen. Jer, on se nijednog časa nije naročito eksponirao kao neko od SDA povjerenja. Zato je npr. Irfan Ljevaković vrlo bitan SDA kadar, pa se nakon Herendine otmice i Ugljenovog ubistva, uslovno rečeno, svrstao u red žestokih zagovarača da grupa oko Garaplije i on sam budu primjereno kažnjeni. Dakle, potpuno na Ugljenovu stranu. A da li to istovremeno znači i protiv Keme Ademovića, tadašnjeg i sadašnjeg direktora AID-a? I gdje je uopće Ademović u cijeloj priči? Po Garapliji, na čelu akcije za Herendino hapšenje i to nimalo zarad Herende, vrlo malo zbog Ševa a najviše zbog Bakira Alispahića. Edin Garaplija čak tvrdi da su on i njegove kolege dvostruko izmanipulirani: em su ostavljeni od Ademovića na cjedilu, em su svjesno žrtvovani paktom Alispahić-Ademović i sada Asim Dautbašić, koji je prvo napravio Ševe, pa kumovao Garaplijinoj grupi, priprema Garaplijinu likvidaciju? Jer je, po Garapliji, Nedžad Ugljen podjednako smetao i Ademoviću i Alispahiću?

Priča o Ademoviću bi mogla biti dio druge varijante - one po kojoj je i sam tek sljedeća ratna legenda (dakle, riječ je isključivo o borcima s fronta i protiv agresora) kojoj treba definitivno uništiti sjaj. No, daleko više i od samog Garaplije, Ademovića pritišće balast Ugljenovih zabilješki u kojima je on unaprijed prozvan za ubistvo koje se kasnije dogodilo. Postoji i treća varijanta: i Ademović i Alispahić i Alibabić i sve domaće afere svjesno nam se guraju u prvi plan svaki put kada AID valjano dokumentira zločine agresije sudu u Den Haagu. Naredbodavci i izvršioci samo se u ovoj varijanti dislociraju iz BiH i sele barem do Gruda.

Ono što je zajedničko baš svim varijantama jeste zapravo karakter službe o kojoj je riječ: zna se da je tajna i zna se da već odavno nije u službi države, odnosno Federacije - već Stranke demokratske akcije. I nemali je broj onih koji sva zbivanja unutar službe, policije i vojske upravo i objašnjavaju njenim transformiranjem iz profesionalne u političku. Na istoj je razini stoga i sljedeća varijanta koja se može pretočiti u pitanje: jesu li MUP-ove afere iznuđene potrebom da i služba i država budu još stranačkije, ili da budemo posve precizni - bošnjačke i proislamske? Tu bi se Garaplija našao, ali gdje su onda Ševe? Pitanja je bezbroj, no odgovor je samo jedan: otvoriti "dosje MUP". Samo u toj varijanti postoji šansa da ovi prostori ne izgube onu ratnu dimenziju po kojoj su se tokom najteže četiri godine razlikovali od onih koji su ih napadali. I samo tako predsjednik Izetbegović može sačuvati sebe od optužbi koje naprosto isijavaju: svi optuženi za planove likvidacije važe za njegove bliske saradnike, a žrtve - za njegove protivnike, ili, u još goroj varijanti, za poslušnike koji su u određenim momentima zasmetali. Utoliko prije što još od prvog ozbiljnijeg policijsko-vojnog potresa njegov sin, dakle Bakir Izetbegović, i jedan od njegovih najbližih saradnika, Hasan Čengić, slove kao alfa i omega i policijske i vojne službe bezbjednosti

[Boletus edulis]

Da li ti je iko rekao da si naporan sa kilometarskim kopiranim tekstovima? Koga boli neka stvar za Sevama i tvojim zavjerama?

[pirpa]

niko te ne tjera da citas, slobodno produzi ...

[Us and them]

Jeste li znali da je:

- brat pjevača Nihada Fetića Hakale poginuo kao pripadnik 7. Muslimanske br., a još jedan brat je bio pripadnik te brigade.

- da je otac onog regruta JNA iz Slovenija Bahrudina Kaletovića("Oni kao hoće da se otcjepljuju a mi im kao ne damo") Mehmedalija Kaletović - Kale dobitnik Zlatnog ljiljana?

- da je onaj poručnik tenkista sa početka rata u Sarajevu("Gađaću prvu zgradu") Bogoljub Pelemiš nakon što je bio zarobljen pa razmjenjen završio kao komadant bataljona Birčanske brigade VRS?

[Bancho]

Sarajmen zbog cega je zakljucana tema Grbavica, Vraca i Kovačići pod okupacijom... ?

[karanana]

Jel pelemis i pogino negdje? Oni su negdje tamo od kladnja ako se ne varam.
Pirpa, jel ovo iz neke knjige? Jel iz munjine?
Da, zasto je grbavica i kovacici zatvorena?

[Tromblon]

Evo dvije slicne koje su se meni desile:

1. Blekin potok negdje juni 92. Dosli u ispomoc cekao se valjda neki napad. I ujutro nas poslali na strazu. Negdje 8 dan uveliko. Vodi nas neki lokalac kaze za 5 minuta smo na liniji. Hodamo mi vec 10 minuta, kaze on eto nas. Nakon 15 minuta tu smo negdje. Nakon 20 kaze nas komandir "j...m ti sve po spisku gdje si nas ovo odveo". Lokalac se zbunio gleda okolo ne prepoznaje nista. I mi skontamo da smo otislu u dubinu neprijateljske teritorije. Krenemo se vracati pored neke kuce. Izgleda napusteno, kad iz supe izadje lola sa kalasom na ramenu i naramkom drva. Pogleda on u nas. Meni izgledalo da ce da nas pozdravi kad ga neko od nas pokupi kratkim rafalom. Trkom nazad. Nemamo pojma gdje je nasa linija. Kad jedno 500 metara ispod lola sa beretkom i ljiljanima trlja oci ispred kuce i kaze gdje ste otisli gore ovdje je linija cekamo vas dugo. Poce neka prica, a vidim lokalca sto nas je vodio trci niz padinu valjda se prepao da ce dobiti batina kad se vratimo.

2. Azici februar 93. Trebamo sa minerima otici u Vidica kuce i prekontrolisati zadnju kucu prema Carapari i Domu zdravlja do koje vodi transe. E, sad: cijelo vrijeme smo bili na desnoj strani Azica uz cestu ka Doglodima. Bas pricamo kako se ne sjecamo kako ide linija ovamo na lijevoj strani nakon povlacenja u Vidica kuce. Sa nama ide kurir od komandira cete iz Vidica kuca. I tako slobodno pricamo nas 5 plus taj kurir i odjednom neko skonta da nam fale mineri. Kako, sta, skontamo da smo debelo promasili podrum pica. Sad kako cemo dalje, sta cemo. Vidimo naprijed mala sijalica. Vidi se padina ulaza u garazu. Cujemo glasove. Krenemo prema svjetlu polako. Vidimo desetak cetnika stoji na toj padinici i puse. Odjednom nas pita jedan "Jel to sa linije?" Kaze komandir jeste. Kaze opet ovaj "odmorite, sutra cemo im j..t mater i potjerat ih preko pruge". Laku noc, pomoz bog i prodjemo mi dalje. Sa lijeve strane udjemo u neku napustenu kucu. Nemam pojma kako smo izdrzali tu minut, a ne sat vremena. I krenemo lagano nazad. Sretnemo jednog cetnika usput. On sa Ilidze, mi iz Nedjarica. kaze nam da pozdravimo nekog. I bez problema dodjemo do podruma pica.

Jednom zalutat je previse, a kamoli 2 puta. Ja ne znam gdje smo neke sadake dali da oba puta prodjemo bez ikakvih posljedica.

[pirpa]

copy/paste text zakljucane teme sa klixa....

Kako sam pomoću obične gumene cijevi zarobio tenk?

Bilo je to u proljeće 1993. godine, mjesec prije žestokih napada na naše položaje. I tada je bilo borbi, ali nisu bile ni približno teške kao one koje će uslijediti za mjesec, dva. Kako nije bilo prevelike opasnosti često smo onako opušteno znali da se krećemo bez ikakvog oružja u tih nekih par kilometara naše teritorije. Ja kao najmlađi sam bio zadužen da donosim vodu vojnicima. Donosio sam stotinu puta i nije bilo nikakvih problema. Izvor je bio na međuprostoru i tu nikada nikoga nisam viđao, ni naše ni njihove. Ali ovaj put je bilo drugačije. Krenuo sam sa dva prazna kanistera i gumenom cijevi pomoću koje bih sipao vodu. Koračao sam bezbrižno i prišao na nekih stotinjak metara i opazio sam tenk VRS. Sakrio sam se iza jednog stabla, a par minuta kasnije sam ugledao posadu tenka kako odmaraju prilično udaljeni od tenka. U početku sam mislio da ima neko u tom tenku, ali kad se ni nakon nekih pola sata niko nije pojavljivao zaključio sam da je prazan. U tim trenucima sam razmišljao samo o tome kako bi nama jedan tenk bio od velike koristi. Mnogo sam razmišljao i prelomio sam... IDEM UZETI TAJ TENK PA ŠTA BUDE! Obišao sam veliki krug kako bih neprijateljima došao sa leđa i kad sam prišao na dvadesetak metara gumenu cijev koju sam prekrio majicom do pola sam uperio u njih i rekao STOJ! I da, vjerovali ili ne uspio sam ih razoružati. Rekao sam im da ih naši imaju na nišanu iz obližnje šume, ali ako mirno odšetaju neće im niko ništa. Povjerovali su i odšetali su, a ja nisam mogao da vjerujem. Nasjeli su na priču da su naši u šumi, a naši su zapravo ostali nekoliko kilometara dalje i čekali da im donesem vodu. Ušao sam u tenk i naišao na prvi problem. Pa ja uopšte ne znam voziti tenk!!!
Iako sam završio vojsku, čak sam se nekoliko puta i vozio u tenku ja ovu gomilu željeza ne mogu pokrenuti. Pritiskao sam razna dugmad, vukao poluge ali ništa. Nakon nekoliko minuta neprijatelji su se vratili kad su shvatili da tenk stoji u mjestu a naša "vojska iz šume" ne prilazi. Priča se totalno okrenula: Sad oni meni garantuju da mi neće ništa uraditi ako odmah izađem iz tenka. Dali su mi rok od pet minuta. Srce je lupalo kao nikada, nisam mislio da ću preživjeti. Nakon što su zaprijetili da će ubaciti bombu na poklopac tenka izašao sam. Desilo se nešto što nisam očekivao. Nakon što su me pretresli i pronašli samo gumenu cijev prišao mi je njihov pretpostavljeni i čvrsto stisnuvši ruku je rekao: SVAKA ČAST! Ovo sam vidio samo u filmovima i evo ovdje danas!!! Bio je impresioniran mojom hrabrošću, pitao me odakle sam, koliko imam godina i još mnogo nekakvih stvari ali sam kroz razgovor shvatio da neće biti nikakvih problema i da će me pustiti. I tako je i bilo. Još jednom mi je čestitao na hrabrosti, ali i svi drugi koji su se tu našli. Jedan se našalio i kazao kako imam veća m.... od konja. Prokomentarisali su samo "mladost ludost", ali su ovaj put malo grublje rekli "kako drugi put neću tako dobro proći". Kad sam trebao poći izvadili su nekakav ruksak i napunili ga cigaretama, rakijom i konzervama i rekli da se počastimo ja i moji momci. Zahvalio sam se i otišao. Kad sam došao svojima i ispričao im ovu nevjerovatnu priču nisu mi povjerovali. I tako sve do dana današnjeg. Kad sam im uzvratio pitanjem otkud mi cigarete i rakija koju sam im donio rekli su da sam to prošvercovao kako bi im "prodao" ovu priču. I dan danas kažem: Da sam samo znao voziti taj prokleti tenk! Siguran sam da bi to bio najveći podvig proteklog rata. Ali eto, šta je tu je. Važno je da niko nije stradao iako sam možda mogao ispaliti neku granatu iz tog tenka, ali nisam htio. Htio sam čist plijen bez ijednog ispaljenog metka. Nisam uspio, ali i pored toga što sam ostao bez tenka to smatram velikim podvigom. Sad pitam vas da li mi vjerujete, a možete i sami ispričati nešto što ste doživjeli ili što su vam pričali a smatrate da je veliki podvig?

[Seyfo]

Priča mi lik, u rovu ga uhvatila temperatura preko 40, bunca, ne zna za sebe. Tri dana poslije dođe sebi, saborci kažu bila pukla linija, svi pobjegli i nisu ga mogli nositi, bilo iznenada. Četnici nisu ni pogledali u taj dio rova, nisu vjerovali da je neko ostao. Idući dan naši vratili liniju i našli njega i dalje bunca.

[pirpa]

[pirpa]

Tužilaštvo BiH krenulo u lov na državnog ubicu Nedžada Herendu!

Gotovo dvije decenije nakon njegovog odlaska iz Bosne i Hercegovine, i to bez ikakvih smetnji iako je optuživan za najteža krivična djela - ratni zločin, terorizam i brutalna, svirepa ubistva, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je, napokon, odlučilo raspisati međunarodnu potjernicu za Nedžadom Herendom, glavnim ubicom iz grupe "Ševe" koja je ubijala po političkom diktatu.

Raspisivanje potjernice za Herendom znači nekoliko stvari, a sve su vrlo neugodne za političko-tajnopolicijske strukture u BiH. Kao prvo Herenda će odgovarati za ratni zločin u Velikom parku gdje je učestvovao u likvidaciji ratnih zarobljenika. Suđenje za ovaj ratni zločin je tek počelo i iako se ne čini, ono bi vrlo lako moglo na optuženičku klupu dovesti još nekoliko ličnosti iz policijskog vrha tadašnjeg MUP-a RBiH, ali i sektora vojne bezbjednosti, koji su imali "prste" u ovom zločinu.

Nadalje hapšenjem Herende očekuje se da bi moglo doći i do njegovog optuživanja za izvršenje brutalnog, krvavog atentata na porodicu osnivača i prvog komandanta Armije Republike BiH Sefera Halilovića, kojom prilikom su ubijene dvije osobe. Pokretanjem ovog prodemta na optuženičkoj klupi očekuje se doslovno vrh tadašnjeg političko-vojno-policijskog rukovodstva, užeg kruga, koji su imali prste u organizovanju i zataškavanju ovog terorističkog čina.

Na kraju, hapšenjem i privođenjem Herende moglo bi se očekivati i dovršenje suđenja za pokušaj ubistva Herende, u akciji AID-a kada su čišćeni dokazi "Ševinih" zločina (radi istog je ubijen i Nedžad Ugljen). Ovo eventualno suđenje moglo bi na optuženičku klupu dovesti Kemala Ademovića koji je, zahvaljujući direktnom političkom uticaju na pravosuđe, izbjegao suđenje i osudu za pokušaj uklanjanja ubice Herende ali i uklanjanje dokaza o zločinima "Ševa". Ademovićevo ime bit će, sasvim sigurno, neizbježno među optuženima u mnogim procesima s obzirom na izrazito nečasnu ulogu baš kao što je i uloga Bakira Alispahića i Envera Mujezinovića koje svjedoci i dokumenti povezuju sa najmanje 10 ubistava od čega su dva, direktno, politička ubistva.

Zaklela se zemlja raju, da se svake tajne znaju...

progovori Nedzade H. i satresi majmune sa grane, razbi narodu iluzije...

[Nekako s proljeća]

23.8.1992.

[Us and them]

Ja imam svoju predstavu ko je to bio, ali volio bih prvo čuti i mišljenje ostalih. Može to biti neka brigada, samo neka jedinica u sklopu brigade, samostalna jedinica itd.

[pirpa]

Ja imam svoju predstavu ko je to bio, ali volio bih prvo čuti i mišljenje ostalih. Može to biti neka brigada, samo neka jedinica u sklopu brigade, samostalna jedinica itd.

Na šta konkretno misliš ...

[Tromblon]

Ja imam svoju predstavu ko je to bio, ali volio bih prvo čuti i mišljenje ostalih. Može to biti neka brigada, samo neka jedinica u sklopu brigade, samostalna jedinica itd.

Ne kontam o cemu ti...moze li pojasnjenje?

[KENJAC]

Moj prijedlog
1. Jedinica za zastitu licnosti i objekata ( Bunte kuhh jedinica)
2. Umjetnicka ceta ( Ja ti odoh majko , Bosnu brani ti )
3. Jedinica radne obaveze pri Skupstini Grada ( nisam se mogo ispalit, al ni ovo nije lose)