Feedback

[Zah]

Otvaram novu temu vezanu za historijske zanimljivosti. Tema bi mogala biti veoma interesantna ako se svi potrudimo da prezentiramo manje poznate historijske zanimljivosti. Kad kazem manje poznate historijske zanimljivosti, ne mislim da dogadjaj nije poznat, nego mislim, da u opisu tih dogadjaja ima nekih novih saznanja koje raniji autori nisu potencirali, smatrajuci ih manje vaznim ili se pak radi o jednom sasvim novom pristupu. Historijske zanimljivosti ne moraju slijediti vremenski - historijski tok a mogu se odnosti na historijske zanimljivosti iz citavog svijeta. I ovu novu temu vidim u odgojno-obrazovnoj funkciji. Dakle, sve ono sto prezentiramo, treba imati neku odgojno-obrazovnu funkciju. Tekst dopunimo fotografijama, slikama vezanim za taj dogadjaj ili mjesto dogadjaja, kao sto sam to ja uradio prezentirajuci ovaj tekst.
Pozdrav Zah

Mehmed II osvaja Konstantinopol



“Kad je preuredio janjicarsku vojsku stvorivsi od nje elitne sulatanove jedinice, osjeti se sigurnim i na Uskrs 2.02.1453.godine pojavi se Mehmed II pred zidinama Konstatinopola. Jurisi i opsjedanja su zapocela. Sultan je imao silnu vojsku i tukao je zidine tvrdog grada s ogromnim topovima kakvih tadasnja Evropa nije poznavala a za sultana ih je izgradio madjarski inzinjer Urban. Grad koji je bio nevjerovatnio dobro utvrdjen, grcevito su branili Grci i drugi krscanski ratnici koji su pristigli u pomoc ali nakon dugih opsjedanja, teskih pokusaja, jurisa i bombardiranja iz ogromnih topova 29.05.1453.godine Konstatantinopol je pao Mehmedu II u ruke.

Osmanska vojska nakon teskih gubitaka, umorna i gladna usla je u grad i pocela ga terorizirati, pljackati kao placu za svoju hrabrost. Sultan je usao u grad tek poslije podne i jasio je pravo prema bazilici sv.Mudrosti (Hagia Sophija) a kad je dosao pred portal, sjasio je s konja, zgrabio prasinu sa zemlje i po istiocnjackom obicaju posuo se po glavi u znak nistavnosti pred svojim Bogom. Mehmed II se uputio prema otlatri i na putu opazi osmanskog vojnika kako razbija mrmornni plocnik. Sultan ga upita “zasto razbija scrkveni pod”. Vojnik mu odgovori “ na dobrobit nase vjere”. Sultan ga udari svojim macem govoreci mu “ zar vam nije dosta gradskog blaga i roblja, zgrade su moje”. Vojnika su izveli iz crkve i odmah objesili.




Tada je Mehmed II naredio da se crkva preuredi u dzamiju a sam pridje k oltaru i dade zahvalu Allahu koji mu je pribavio pobjedu. Poslije toga je Mehmed II je uspostavio red i zakon u gradu, jer janjicarskog divljanja je bilo dosta i njemu samome. Tada je otisao preko grada u ratom ostcenu carsku palacu, gdje se u smrtnoj jezi i tisini podsjetio stihova persijskog pjesnika: “Pauk veze zavjese u palace careva a sova s Afrasiabijske kule poziva na pocinak”.
I tako pade Konstantinopol a snjime nekad slavno i legendarno bizantijsko carstvo a dan njegiova pada 29.05.1453.godine ostao je u povijesti kao prekretnica izmedju srednjovjekovlja inovoga doba. Na pomolu je novo carstvo koje ce kroz daljnjih 450 gdoina vladati nad mnogim narodima i postaiti most izmedju Azije i Evrope.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Josip Vrbic, Bosdna I Hercegovina od turskog vremena do danas, knjiga II , Naklada Adrovac, Concord, CA 1996.godine, strana 50 I 51.

Ko je bio Mehmed II zvani el Fatih


Mehmed II

Mehmed II je rođen u Edirnu, tada glavnom gradu Osmanske države, 29. Marta 1432. godine. Njegov otac je bio Sultan Murad II, a majka Huma Hatun. Kada je imao 11 godina poslan je u Amaziju da pohađa školu i stekne iskustvo što je bila praksa i ranijih sultana. Nakon što je sultan Murat II sklopio mirovni ugovor sa Karamanskim carstvom koje se također nalazilo u Anadoliji, on je augusta 1444.g sve sultanske ovlasti prenio na svog sina Mehmeda II koji je tada imao 12 godina. U samom početku svoje vladavine, Mehmed II je zamolio svog oca Murata II da preuzme tron pred bitkom za Varnu, ali je Murat to odbio. Bijesan na svog oca, koji se davno penzionisao i živio mirnim životom u Anadoliji, Mehmed II je napisao: "Ako si ti sultan, dođi i vodi svoju vojsku. Ako sam ja sultan, ovim ti naređujem da dođeš i vodiš moju vojsku." To pismo je ipak prisililo Murata II da vodi Osmansku vojsku u Bici kod Varne 1444. Legenda kaže da je Muratov povratak tražio Halil-paša veliki vezir tog vremena koji nije priznavao vođstvo mladog Mehmeda II zbog toga što je Mehmedov učitelj bio njegov veliki neprijatelj i on se bojao da u tom duhu nije odgojio svog učenika. On je kasnije likvidiran od strane Mehmeda II tokom opsade Konstantinopolja na temelju optužbi da je podmićen ili da je nekim drugim načinom pomogao braniocima.


Murat II

Mehmed II postaje sultan prvi put 1444. godine poslije abdikacije svog oca Murata II. To prvo razdoblje vlasti završava iste godine kada mu se vojnici bune poslije poraza od križarske vojske i vraćaju na vlast Murata II. Kada mu otac po drugi put abdicira 1451. godine Mehmed II se pobrinuo da više nikad ne može biti vraćen na vlast.

Postoji priča da je Mehmed II kada je ušao u Palatu Cezara, koja je osnovana hiljadu godina prije Konstantinopolja on je izrekao poznate perzijske stihove: “Pauk plete zavjese u palati Cezara; sova poziva osmatrače u tornjevima Afrasiab." Nakon pada Konstantinopolja, Mehmed je uzeo titulu Cezar Rima (Kayser-i Rûm), jer je Bizantsko carstvo bilo priznati nasljednik Rimskog carstva nakon što je glavni grad premješten u Konstantinopol 330. godine n.e.

Osvajanje Konstantinopolja je omogućilo Mehmedu II da okrene svoju pažnju ka Anadoliji. Mehmed je pokušao stvoriti jedinstvenu vlast u Anadoliji osvajajući turske države zvane Bejlik i Grčko carstvo Trebizonda na sjeveroistoku Anadolije, ujedinjujući se sa Zlatnom hordom sa Krima. Jedinstvena Anadolija je postignuta mnogo prije Mehmeda, za vrijeme sultana Bajezita I ali je Bitkom kod Ankare 1402. novoformirana zajednica zemalja uništena. Mehmed II je ipak uspio, kako će se kasnije pokazati trajno ujediniti ove Anadolske države što mu je omogućilo da se nesmetano okrene prema Evropi i tamošnjem širenju. Također, još jedan bitan politički događaj se desio u njegovo vrijeme. On je zapravo uobličio njegov stav prema Istoku. To je bio uspon Turkmenistanskog kraljevstva. Sa vodstvom Uzun Hasana Turkmenistansko kraljevstvo je dostiglo veličinu Osmanskog carstva u to vrijeme ali je u bici kod Otlukbelija Osmanska vojska zaustavila širenje Turkmenistana i pripojila njihove teritorije sebi. Taj događaj je pokazao sultanu Mehmedu II da njegova vojska nema prave konkurencije na Istoku, te se on potpuno usmjerio ka Zapadu. Na tom putu mu je stajala Evropa.

[Umjetnik a]

svaaka čast Zah

samo nastavi

[Zah]

Putopis Branislava Nušica s Kosova iz 1912. Godine.


Branislav Nusic

Zemlja Arnauta, Srba, Osmanlija, Cerkeza, Vlaha, Jevreja i Cigana .Onaj deo starosedelaca koji je, nepristupacnošcu predela na kojima je živeo, sacuvan bio od uticaja zavojevacke kulture, sacuvao je sve i do danas osobine svoje i ilirski jezik, i taj se deo danas naziva Arnautima ili Škiptarima. Arnauti, dakle, ali ne i docnije poarnauceni elementi, najdavniji su starosedeoci na ovim predelima ili, bolje, potomci starosedelaca onakvih kakvi su oni pre rimskih zavojevanja bili Doba u koje zacinje istorija zatice na Kosovu Dardane, ilirsko pleme koje je naseljavalo predele oko staroga Skadra, današnjega Šara.

Kosovsku kotlinu, lepo natopljenu i plodnu, obilnu zlatom, srebrom i ostalim rudama, hlebom, vinom i ostalom ljudskom i stocnom hranom - kao što naš letopisac kaže - svakojako da nisu mimoilazile sve one najezde koje, pocev od 4. stoleca pre Hrista, navališe na ove strane i izmenjivaše se u gospodarenju. Od tih najezda, posle rimsko-ilirskih dugotrajnih ratova, rimska je vladavina, trajuci do pred kraj 4. veka, imala najjacega uticaja na stanovništvo, unesav se u njegovu sredinu. Takav znatan uticaj imale su narocito rimske kolonije, kojih prema tragovima, treba da je dosta bilo na Kosovu i okolini, gde leže toliki znatni rudnici oko kojih su se Rimljani najviše zbirali. Dugotrajnom svojom vlašcu nad ovim zemljama, jacinom svojega kulturnoga života i obrazovanošcu koja je bila daleko veca od one koju su kod starosedelaca zatekli, oni su ove toliko pobedili da su primili njihov jezik, obicaje pa i veru.

Ove docnije, Srbi, kada se naseliše, nazvaše Vlasima. Postoje i danas još tragovi o ovim polatinjenim starosedeocima u imenima mesta na Kosovu, kao što su sela Vlaškobare, Vlahinje, Rimanište (Rumanište) itd. Onaj deo starosedelaca koji je, nepristupacnošcu predela na kojima je živeo, sacuvan bio od uticaja zavojevacke kulture, sacuvao je sve i do danas osobine svoje i ilirski jezik, i taj se deo danas naziva Arnautima ili Škiptarima. Arnauti, dakle, ali ne i docnije poarnauceni elementi, najdavniji su starosedeoci na ovim predelima, ili, bolje, potomci starosedelaca onakvih kakvi su oni pre rimskih zavojevanja bili. Pogrcavanje, medutim, starosedelaca, koje se na Balkanskom poluostrvu istovremeno vršilo kad i navedeno latinjenje, nikad nije dopiralo do ovih oblasti, vec se vršilo na jugu samo, te ta pojava nije ni imala uticaja na fizionomiju stanovništva kojim se ovaj spis bavi. Posle ovih znatnih kretanja, koja su otpocela krajem 3. veka pa se produžavalakroz ceo 4, 5. i 6. vek , pojavljuju se u ovim predelima i Srbi koji ovde zaticu Ilire (Arbanase) i polatinjene Ilire (Vlahe). Srbi su morali vrlo gusto naseliti Kosovsku kotlinu i potisnuti starosedeoce koji su ustupali i povlacili se ispred nove navale. Oni - starosedeoci - najvecma su se zadržali u sklopu Šara i Skopske Crne Gore te, održiv se tu, sacuvali su i svoj starosedelacki karakter i obicaje. Svojim gustim naseljenjem Srbi su ubrzo ovoj zemlji dali fizionomiju srpske zemlje, obrnuv ili zameniv novim i imena mesta, rekama i brdima. Tako je postao od staroga Skadra - Šar; od Ulpijane - Lipljan, tako Lab, Ibar itd. A doneše i nova imena kao: Kosovo, Vucitrn, Goleš, Jezerac, Sitnica, Nerodimka itd. Od toga doba, Srbi i ostaju gospodari predela i prilika na njemu sve do skorijih dana. Njihova brojnost, pokrštavanje koje im daje nove snage, docnije i politicka organizacija, daju im potpunu nadmocnost nad ostacima starosedelaca.

Cetrnaesti vek dovede i Turke na Balkan, a maricka pobeda i na Kosovo. Njihovo gospodarstvo vec unekoliko remeti odnose stanovništva koje su zatekli. Unutarnje prilike, koje nastaju pod vladom jednog nekulturnog naroda, uticu neminovno na poredenje njegovo, narocito onog dela, u ovome slucaju srpskoga, koji se, posle jednoga sjajnoga života u svojoj državi, nije mogao ubrzo da pomiri s neprirodnim zakonom da se, kao više kulturan, mnogobrojniji i visoko svestan svoje narodnosti, potcini grubom verskom fanatizmu osvajaca koji je silom hteo da pobedene pretopi u se. Raseljavanje je, dakle, Srba otpocelo odmah posle osvojenja, od kada i do danas stoje tragovi raseljenih trgova kraj znatnih rudarskih palanaka na kojima nisu vodili trgovinu samo Dubrovcani, vec i Srbi. No, raseljenje u masi, koje je ucinilo znatan utisak na fizionomiju naselja Kosovske kotline, jeste ono pod Arsenijem III Carnojevicem i, drugo, pod Arsenijem IV Jovanovicem koje je, osim ostalih krajeva bliskih Patrijaršiji, obuhvatilo i znatan deo Kosova. Tada su Srbi napustili krasna sela i plodne zemlje, kuce i imanja, a Arnauti su sišli sa svojih planina, nerodnih i pustih, i naselili prazna srpska sela.

Od toga doba, raseljavanje u manjem bila je svakidanja pojava, a ovo je posle srpsko-turskoga rata, a narocito godina 1881, 1882. i 1883, postalo srazmerno vrlo znatno, te još i danas traje. Iseljenici nisu uvek bili beskucnici, nije to bila samo sirotinja koja je tražila zaradu, vec, u najcešce slucajeve, bivali su to domacini koji su spasavali svoj mal. Posle srpsko-turskoga rata, raseljavanje u širim razmerama nastalo je iz dva uzroka. Arnauti, stanovnici Kosova, uzeli su, zbog rata, užasno se svetiti Srbima koji su im bili raja. Odeci i vracajuci se iz rata, palili su im kuce, otimali stoku i bešcastili celjad, te su Srbi spasavali glavu prebegavajuci u Srbiju, preko granice koja im se sada bliže primakla, te i bekstvo više omogucila. S druge, opet, strane, iz novih granica Srbije proterani Arnauti poceli su se masama zadržavati na Kosovu, kao mestu najbližem svojim imanjima koja su u Srbiji napustili. Ovi novi naseljenici, poznati pod imenom muhadžera, poplaviše Kosovo istiskujuci otud silom Srbe da bi sebi mesta ucinili. Njima je, doduše, car poklonio zemljišta na kojima su nova svoja sela dizali, ali su to bila mesta nezdrava pa stoga i izranije pusta. Tako npr., njih su masom naselili oko blata Sazlijskog i Robovackog, gde su presušili vode, rašcistili trsku i pretvorili bare u livade, te da bi stvorili sebi malo imanja. Stoga su oni, mesto zemljišta koja im je car poklanjao, radije dozidivali svoje kuce uz srpska sela i cinili sve moguce da rasele Srbe kako bi se njihovih imanja docepali. U tome su mnogo i uspeli. Tako su, dakle, Arnauti jednovremeno sa dve strane plavili srpska sela: jedni s planina, koji su se sve više spuštali ka Sitnici, i drugi sa srpskih granica. Danas se na prste mogu izbrojati sela u kojima nema Arnauta, a bezbrojna su sela u kojima nema Srba, a bilo ih je doskora. Ta su sela i dalje zadržala svoja srpska imena, ali u njima nema nijedne srpske kuce. Medu njima su i ona cisto istorijska, od kojih u Svrcinu na Paunima, u kome danas nema nijedne srpske kuce, živi i kod Arnauta predanje da su Srbi, koji su nekad to selo naseljavali, otišli u tude zemlje s patrijarhom. I arnautska sela Bandulic, Konjsko, Gadimnja, Glavica, Lugovo, Crnilo, Perlez, Batusa, itd., koja nose srpska imena, pamti se kad su se raselila.

Osim ovih muhadžera, još od 1858. pa do 1862. godine naišli su na Kosovo i Cerkezi koje je, posle krimskoga rata, turska vlada ovde naselila, a najnovije naselje to su bosanski muhadžeri (muhamedanci) kojih ima mnogo u Mitrovici, Ferizovicu, a imaju i svoje selo (Mazgit) koje su sami podigli. Na Kosovu, dakle, danas ima ovih narodnosti: Arnauta i poarnaucenih Srba, Srba, Osmanlija, Cerkeza, Vlaha, Jevreja i Cigana. Arnauta pravih ima malo, a poarnauceni Srbi su najbrojniji deo stanovništva. Oni cine tri cetvrtine stanovništva kosovskog, te gotovo s pravom nazivaju Kosovo Arnautlukom, tj. zemljom u kojoj su oni gospodari. Oni su, mahom, još zbijeni po podnožjima okolnih planina, ali su vec ovladali i kotlinom i varošima. Može se reci da su to najlepše zemlje koje su Arnauti pritisli. Na Kosovu su najjaci fisovi (plemena) Gaš i Beriš, koja plemena unekoliko u masi žive. Ostala što ih ima rasturena su po varošima, selima i planinama. Na južnoj strani Kosova ima ovih plemena: Drobnjak, Sop, Krasnic, Šaljnon, Kruje-Zez, Kiljmend (Kliment), Sac itd., po drugim stranama Bituc, Hot, Šalj, Elšon, Met-Pljak itd. Na Kosovu nema Arnauta katolika, kojih najbliže ima u Metohiji, Ðakovickoj i Peckoj nahiji. Osmanlija, tj. pravih Turaka, nema na Kosovu. Tu rasu predstavlja cinovništvo, a ako je bilo i kakvih ostataka starih ratnika, izvesno se pod nepovoljnim okolnostima raselilo. Oko Novoga Brda održalo se do poslednjih dana okolo 15 domova Turaka koji su se tu naselili odmah po bici kosovskoj. Danas tamo ima jedva dve kuce, ono drugo se raselilo, izumrlo, a nekoliko kuca se doselilo u Prištinu. Istina je da po ucumatima u administraciji treba da vlada turski jezik, ali se vrlo cesto upotrebljava i arnautski. Ni cinovništvo ni turske škole po varošima nisu uspele ni koliko da osvoje jednu caršiju, a kamoli da turski jezik postane gospodar, bar u varošima, ako ne i po selima. Cerkezi su se, kao što je pomenuto, naselili odmah posle krimskog rata, izmedu 1858. i 1862. godine. Svega ih se doselilo na Kosovo 6000 porodica. Naseljenje Cerkeza su i Turci i Arnauti primili s negodovanjem, pa se i do danas nisu s njima izmirili, valjda i zato što Cerkezi uporno održavaju svoje obicaje i žive životom sasvim podvojenim od ostalih muhamedanaca. Cerkezi se nisu naseljavali po opustelim selima, nego su za sebe podizali nova sela, te otud danas na Kosovu vrlo mnogo imena Cerkez-Kej, Jeni-Cerkez-Kej itd. Iako su vec toliko godina na ovom mestu, Cerkezi još nisu naucili ni arnautski ni turski, osim onih po varošima koje je na to još i kakav posao upucivao. Cerkezima ne godi na ovoj ravnici, te brojno jako opadaju i raseljavaju se. Narocito su se mnogo raselili posle srpsko-turskoga rata. Danas ih vec nema na Kosovu više od 400 porodica. Vlaha ima prilicno i zanimaju se trgovinom. Ima ih i po selima, gde su otvorili ducane, no najradije se zbiraju oko boljih pijaca, kao što su mitrovacka, prištevska i ferizovicka. Narod ih zove Gogama. Vecinom su doseljenici iz bitoljskog vilajeta, iz onih istih sela koja ih i Srbiji šalju. Svi su pravoslavne vere. Jevreja ima po gradovima, gde se zanimaju saraflukom i trgovinom sa žitom, kožama i manufakturnom robom. U sela ne idu, a i u manjim gradovima se ne zadržavaju. U Vucitrnu, npr., nema nijednog Jevrejina. U Prištini imaju i svoju opštinu i rabina, pa i školu sa sedam daka. Ima ih u malom broju i u turskoj državnoj službi, no to su pomuhamedanjeni solunski Jevreji iz sekte donme. Posle proterivanja iz Rusije, veliki broj Jevreja naselio se u Turskoj, a od ovih 50 porodica u Prištini. Zacudo, samo za dve godine izumrlo je svih 50 porodica, tako da ni jedan jedini nije ostao u životu. Cigani, kojih ima i pravoslavnih i muhamedovaca, žive i po gradovima i po selima, zanimajuci se kovanjem i sviranjem. Svaka varoš ime svoju "Cigan-mahalu" koja je odvojena od ostalih. Preuzeto iz knjige prof. dr Momcila Pavlovica i dr Predraga J. Markovica "Kosovo i Metohija - prošlost, pamcenje, stvarnost", izdavaci Institut za savremenu istoriju - Beograd, Institut za istoriju - Banja Luka, Preporod m.m. - Novi Sad, Školska knjiga, Banja Luka; Beograd 2006.

[Zah]

DžINGIS-KAN (1162 — 1227), (ime je katkad pisano Čingiz ili Čingis; pravim imenom Temudžin),
mongolski osvajač, utemeljitelj najvećeg kopnenog carstva u istoriji.



Rano doba

Sin poglavice malog mongolskog plemena, Temudžin je nasledio titulu u 13. godini nakon što su mu pripadnici jednog neprijateljskog plemena otrovali oca. Podaci o ranom razdoblju Temudžinova života potiču iz „Tajne istorije Mongola“, mongolskog epa napisanog oko 1250. Po tom izvoru, problematične verodostojnosti, no jedinom istorijskom izvoru na raspolaganju, članovi plemena su izabrali novog poglavicu, a Temudžin i njegova majka su nastavili živeti unutar plemenske zajednice, ali na marginama, jedva preživljavajući skupljanjem gomoljika i čuvanjem stoke. Po drugim je legendama Temudžin pao u ropstvo susednog plemena, no to je manje izgledno.

Ujedinjenje plemena i stvaranje mongolskog naroda

U svojim dvadesetim, Temudžin se nametnuo kao vođa rastućoj grupi mongolskih plemena. Nije retka pojava da se u razdoblju takozvanog „stepskog feudalizma“ pojavi harizmatski vođa, ujedini dotad razjedinjena etnički srodna ratnička plemena i povede ih u osvajačke ratove protiv susednih civilizovanih zemalja (najpoznatiji je primer Atila, no to se odnosi na nebrojene poglavare Huna, Germana, Avara, Turaka, ...). Ono što je razlikovalo Džingis kana od sličnih prethodnika je upornost i sistematičnost, kao i dalekosežna vizija o prostranom nomadskom carstvu. Najduži deo svoje ratničke karijere Temudžin nije utrošio na „osvajanje sveta“, nego mu je preko 20 godina u nebrojenim bitkama, pregovorima i lukavstvima trebalo da pokori samu Mongoliju. Tokom tog razdoblja uveo je decimalni sistem u vojni sastav (mongolska divizija, „tuman“, imala je 10.000 ljudi, što je otprilike standard za prosečnu diviziju modernih vojski), imenovao grupu plemena Mongolima (dotad je vladao haos u plemenskim imenima, od kojih je, uz više njih, najpoznatije tatarsko-no, to je ime i u potrebi za Temudžinovu rodu suprotstavljeno pleme), preuzeo alfabet susednih Ujgura za pismo mongolskog jezika, te doneo zakonik ("Jasa") o društvenom sastavu. Nakon što je pokorio i ujedinio Mongole, dajući mu ime „Mongol“ (pre su se koristila razna plemenska imena), što znači-hrabri: na velikom saboru (Kuriltaj) održanom 1206, skup mongolskih vojnih, političkih i duhovnih poglavara proglasio je Temudžina za Džingis-kana, tj, „sveopšteg vladara“.

Na polju ratovanja, Džingis-kan je organizovao vojsku na sledećim principima (koji su se, valja napomenuti, vremenom usavršavali):
glavninu vojske je činila mongolska konjica u kojoj su dominirali strelci lukom;
usvojene su i usavršene opsadne tehnike koje je razvio zajedno s kineskim stručnjacima i inženjerima;
u vojsci je vladala stroga disciplina - za razliku od razularenoga ponašanja karakterističnog za većinu armija toga doba; i, konačno:
Mongoli su imali nenadmašnu i izvanredno efikasnu obaveštajnu službu koja im je omogućavala brzinu manevra, kao i primenu psihološkog ratovanja preko širenja glasina. Ukratko, Džingis-kan je oko 1200. godine osnovao vojsku po principima koji su dominirali tek u 2. svetskom ratu i posle njega.

Rat protiv Kine

U to doba Kina je bila podeljena u tri države: Hsi Hsia, Kin i Sung, kao i izolovana velikim kineskim zidom od nomadskih plemena na severu. Uzroci za višegodišnji rat, u kom je Džingis kan napao s preko 60.000 konjanika prvo Hsi Hsia, a potom i Kin, a što je kulminiralo razaranjem Pekinga 1215. - nisu poznati.

Često su navođene sledeće teorije: mongolska je politika po svojoj naravi bila ekspanzionistička i militaristička, a došlo je i do prenaseljenosti Mongolije pa nomadi nisu mogli osigurati snabdevanje za život jer su bili na primitivnom stupnju društvenoga razvitka. Te tvrdnje su verovatno istinite, no do mongolske agresije je došlo, po svemu sudeći, usled više činilaca, a glavni je bio rastočenost i haos koji su vladali među zavađenim kineskim državama, a taj je moment iskoristio Džingis kan za osiguranje protiv potencijalnih kineskih intervencija - koje su bile neprestane u prethodnim desetlećima i vekovima i stalno su „visile u vazduhu“.

Nomadi sa severa (Huni, proto-Mongoli, Tibećani) su u hiljadugodištu pre Džingis-kanove invazije stalno ugrožavali bogatu i razvijenu kinesku civilizaciju. Sukob dvaju svetova koji su su postojali uz stalnu svest o pretnji „onoga drugoga“: nomadskoga temeljenoga na stočarstvu, pljački i ratovanju s jedne strane, te gradske civilizacije (hranjene napornim radom milionskoga seljaštva) sa svim rafinmanom hiljadugodišnje baštine koja je asimilirale mnoge verske, tehnološke i umetničke tekovine - po svemu sudeći, bio je neminovan. Džingis kan je napao Kinu jer je dobro znao da će bilo koje od kineskih carstava napasti Mongole, čim bude moglo.



Džingis-kan je krenuo u rat s oko 150.000 vojnika protiv 2 miliona neprijateljskih vojnika (to je najniža procena, ostale govore o 3-5 miliona, i stanovništvu od preko 80 miliona). Rat koji je Džingis-kan poveo protiv kineskih imperija, a koji je okončao njegov unuk Kublaj-kan 1279. osvajanjem cele Kine, ima sve oznake genocida. Dovoljno je napomenuti da je Kina 1200, uoči mongolske invazije, imala oko 100 miliona stanovnika, a 1300, kada se već unekoliko demografski počela oporavljati - 60 miliona.

U ostalom pogledu, rat protiv kineskih država je bio plodotvoran: Džingis-kan je preuzeo i usavršio kinesku vojnu tehnologiju i taktiku opsade gradove, uposlio mnoštvo kineskih inženjera i stručnjaka, te, najvažnije, uzeo za savetnika siniziranoga Mandžurca Jeliu-Čutsaja, koji je mudrim savetima sprečio daljnje širenje brutalnosti i humanizirajuće djelovao u smeru očuvanja i zaštite kineskoga naroda i civilizacije uopšte.

Rat protiv prednje Azije

Nakon kineskog pohoda, Džingis-kan je osvojio državu Kara-Kitaj, koja je ležala zapadno od Mongolije, i tako došao u dodir s moćnim islamskim carstvom Horezmije (ili Horezma) koje je pokrivalo, otprilike, područje sadašnjih Irana, Iraka, bivšeg sovjetskoga Turkestana, Afganistana i delove okolnih zemalja, uglavnom na području Kavkaza. Mongoli su uspostavili uspešne trgovačke veze s Horezmom, i, po svim podacima, Džingis-kan nije planirao sukob s tom državom. No, budući da je horezmijski šah, otkrivši u jednom trgovačkom karavanu mongolske špijune, reagovao nasilno i neke od njih smaknuo, a druge ponizio (u skladu s ondašnjim tabuima-obrijavši im bradu, što je bila smrtna uvreda za pravoverne muslimane - a Džingis kan je, diplomatski, za saradnju s muslimanskim carstvom koristio uglavnom muslimanske trgovce) - rat je, po kodeksima onoga vremena, bio neizbežan.

Razjareni Džingis-kan je skupio i ustrojio vojsku od oko 130.000 vojnika (u to doba celi mongolski narod nije brojao više od 600.000 ljudi) koja je uz krajnje napore prešla vrhunce Pamira, i, podeljena u nekoliko podeljenih vojnih grupa, u nekoliko bitaka potukla šahovu vojsku - čiji broj se procenjuje od 500.000 do 2 miliona. Sam je šah, bežeći pred mongolskim poterama, umakao i umro u bedi na jednom ostrvcetu u Kaspijskom moru. Veliki su se gradovi (Buhara, Merv, Nišapur,..) predali, pa iako je bilo nasilja nad stanovništvom (najviše u Buhari), do velikih masakara nije došlo - neko vreme.

Mongoli su, zavladavši Horezmijom, postavili marionetske upravnike i nisu se puno mešali u život stanovništva. Nakon legendarnog i zastrašujućeg govora u džamiji u Buhari (u koju je ujahao na konju i s govornice sebe proglasio bičem Božjim), Džingis-kan se utaborio na području sadašnjeg Irana, poslao svoga vojskovođu Subutaja u ekspediciju preko Kavkaza (u tom su izuzetnom poduhvatu potučeni Rusi i njihovi saveznici Kumani), a u osvojenoj je zemlji uveo versku toleranciju, što je u praksi značilo tolerisanje mazdaista i nestorijanskih hrišćana. No, to je bio, uz mongolske privredne namete, fitilj koji je upalio opštemuslimansku pobunu protiv mongolske vlasti i od njih favorizovanih verskih manjina. Stanovništvo velikih gradova je poubijalo ili isteralo mongolske, ili od njih postavljene turske posade. Usledio je krvavi rat između mongolske vojske koja je brojala oko 100.000 ljudi i višemilionskog stanovništva Horezmije.

Tokom opsada velikih gradova poput Merva, Samarkanda ili Herata, veliki broj gradskoga stanovništva je stradao (po brojkama iz dela iranskoga istoričara Rašid al-Din Fadl Allaha (1247. - 1318), koji je bio ministar na dvoru Džingiskanovih potomaka - u Mervu preko 700.000 ljudi, a u Heratu preko milion i po). U Nišapuru je pobijeno preko milion ljudi, kao i sve živo, uključujući i životinje. Najčešće citirane procene govore o najmanje 7 miliona stradalih, dok su druge brojke dvostruko, pa i trostruko veće.

Nakon krvavoga gušenja pobune, Džingis-kan je, zanesen fantazijama o besmrtnosti, poslao po taoističkog mudraca, kineskoga alhemičara Čang-Čuna. Alhemičar mu je mirno saopštio da je besmrtnost, kako ju on želi postići, preko eliksira, neostvariva, no da to i nije pravi smisao življenja, te ga uputio u načela Taoizma. Principi „Tao te činga“ ostavili su dubok utisak na Džingis-kana, koji je veoma dobro uočio da je u korenima Taoizma i njegovo vlastito šamansko verovanje. Uprkos svim osvajačevim udvaranjima i tetošenjima, kineski mudrac se želio vratiti u domovinu, što mu je i udovoljeno, ali uz Džingis-kanov poklon koji se sastojao od golema kovčega ispunjenog draguljima i zlatom.

Rat protiv Tanguta i smrt

Godine 1225. Džingis-kan se vratio u Mongoliju. U svojim šezdesetim, preduzeo je mere za nesmetan prenos vlasti posle smrti, što je urodilo plodom, jer je mongolsko carstvo njegovih neposrednih naslednika bilo u snažnoj ekspanziji još skoro jedno stoleće. Poslednja godina njegova života obeležena je opet ratovanjem: Tanguti, narod koji je vladao vazalskim carstvom Hsi Hsia, pobunio se i nije hteo dalje plaćati danak. Došlo je do mongolske opsade, tokom koje je Džingis-kan umro. Navodi se više uzroka: pad s konja, malarija, tangutska kletva, kao i iscrpljenost i ostarjelost. Tanguti su nakon Džingis-kanove smrti istrebljeni, a osvajač je pokopan na nepoznatom mestu: budući da je posmrtna povorka ubijala uz put sve živo, od ljudi do stoke i ptica, a kasnije je pobijena i većina ljudstva povorke da bi se sprečilo oskvrnuće Džingis-kanova groba, za poslednje se počivalište najvećeg vladara Evroazije, usprkos brojnim istraživačkim ekspedicijama zadnjih desetleća, ne zna. U doba Džingis-kanove smrti, njegovo carstvo se prostiralo od Žutog mora do Kaspijskog jezera.



Baština i ocena

Uloga Džingis-kana u svetskoj istoriji je različito prosuđivana, i velik dio ocena datih post festum ostaje dubioznim. Ono što nije upitno je neusporediv organizacioni i vojni genij, te posledice koje je Džingis-kanovo delovanje ostavilo: u doba Kublaj-kana, Džingisovog unuka, mongolsko carstvo je pokrivalo preko 35 miliona kvadratnih kilometara (za uspoređenje, carstvo Aleksandra Velikog je bilo četiri puta manje) sa znatno više od 100 miliona stanovnika, što je u to doba bilo oko 50% svetske populacije, te je i u raspadnutom obliku bitno određivalo sudbinu triju civilizacijskih krugova: kineskoga, ruskoga i islamsko-prednjeazijskoga još dva stoljeća po smrti Džinis kana, štaviše, uzmemo li u obzir da je Timur Lenk (Tamerlan) direktni potomak Džingis kana, a Moguli, vladari Indije, potomci Timur Lenka (samo ime Mogul je hinduizirana varijanta riječi „Mongol“), tada baština srednjoazijskoga osvajača seže i u 19. vek. Većina istoričara se slaže u sledećih nekoliko tačaka:

Džingiskanovo osvajanje je bitno uticalo na oblik buduće ruske civilizacije i potonje kulture, jer su ruski carevi svoje „karijere“ započeli kao mongolski vazali, a sistem orijentalnog despotizma je utisnut u rusko narodnosno biće ponajvećma u stolećima provedenim u „tatarskom jarmu“;

Evropa je krenula putem bujnoga razvitka i ekspanzije usled više činitelja, no jedan od njih je zasigurno bilo slabljenje islamskoga pritiska zbog mongolskoga razaranja prednje Azije; paradoksalno, Džingis kanovo osvojenje sadašnjih područja Irana, Turkestana i dela Iraka (što su nastavili njegovi unuci) dovelo je do konačne turkizacije većeg dela srednje Azije jer su Mongoli, relativno malobrojni, uzrokovali seobu turkofonih naroda koji su činili dobar deo mongolskih jedinica; također, democid na velikom području od Irana do Mongolije je bitno odredio odnos snaga u budućnosti, nekad gusto naseljeni Afganistan i okolne zemlje su bile skoro depopulirane; isto, mongolska vlast je dovela do emancipacije i afirmacije iranskog duha u islamskoj civilizaciji, koji je postao dominantan uključivši u svoju sferu uticaja celu Indiju; magnetska sila velikih religijskih civilizacija, poglavito islamske i budističke, rastočila je mongolski sastav šamanskih verovanja i prakse, pa su se Mongoli izgubili u islamskoj i pravoslavno-hrišćanskoj civilizaciji, dok su u samoj Mongoliji primili lamaistički budizam koji ih veže s Tibetancima.



Među krajnje ironije istorije spada činjenica da je mongolski narod, čiji su preci prolili, po više procena, više krvi no oba svjetska rata zajedno, prihvativši lamaistički budizam postao jednim od najmiroljubivijih naroda na planeti, i to narodom koji u svom narodnom verovanju poštuje Džingis kana kao Bodisatvu, ili božansko utjelovljenje samilosti i saučešća.

[Zah]

ZENIDBENE VEZE OSMANLIJA I SRBA

Među mnogim tajnama, koje su Srbi skrivali kao zmija noge, bila je i ona o Kosovskoj bici i rodbinskom prijateljstvu između njihovog i osmanskog dvora. Bili su veliki prijatelji s Osmanlijama, s kojima su se pripadnici dinastija Hrabrenovića i Brankovića orodili. Ovo je kratka priča o rodbinskim vezama tih dviju dinastija sa Osmanlijama

Ponuda za zenidbu Murata


Car Dusan

"Godine 1355 poce Dusn kupiti vojsku u namjri da pokori tadasnji Bizant i da se u Konstantinopolu i sam proglasi carem. Vise ga je vukla zelja da postane ceram Makedonaca i Grka nsego li Srba, pa u tu svrhu zatrazi pomoc tadasnje isto tako mocne a ktome jos i lukave Venecije a kada mu Venecija uskrati tu pomoc ,on je zatrazi od Orhana koji je i sam cekao zgodnu priliku da za sebe uzme Konstantinopol.


Sultan Orhan I
Vladao: 1326.-1359.
Otac: Osman I Ghazi
Mati: Mal Sultan
Zene: Nilufer Hatun, Asporca Hatun, Theodora Hatun, Eftandise Hatun.
Sinovi: SuleymanPasha, Murad, Ibrahim, Halil, Kasim.
Kcerke: Fatma Hatun

A da bi osigurao sultanovu pomoc, srpski car Dusan ponudi svoju kcerku za zenu sultanovom sinu Muratu. Sultan posalje poslanstvo Dusanu da primi ponudcjeni dar ali bizantijska izvidnica ih doceka i pobije. Ni Orhan ni Dusan nisu nikad vise pokusavali pregovore, a kako su imali isti cilj osvajanje Konstantinopola svaki za sebe, nisu vise ni nalazili zajednicicke interese.


Murat I
Otac: Orhan Gazi
Mati: Nilufer Sultan
Zene: Gulcicek Hatun , Marya Thamara Hatun , Pasha Melek Hatun, Fulane Hatun.
Sinovi: Yakub Celebi, Bayazit, Savci Bey, Ibrahim
Kcerke: Nefise, Sultan Hatun

Srpski car Dusan pokusa ipak osvojiti Konstantinopol sam na svoju ruku s oko 8.000 ljudi ali ga pokosi smrt drugog dana pohoda a silno njegovo carstvo zaversi s njime. Potom zavlada pusto bezvlasce i svadje oko prevlasti a srpski knezovi pocese surovati sa Osmanlijama na ustrb svoje krscanske brace".
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Josip Vrbic, Bosna I Hercegovina od turskih vremena do danas,II dio, Concord CA, USA, st. 60

Udaja Olivere za sultana Bajazida I


Bajazit I
Otac: Murat I
Mati: Devlet Hatun ??
Zene: Shah Hatun, Devlet Hatun, Hafsa Hatun, Sultan Hatun, Marya, Olivera Despina Hatun.
Sinovi: Musa Celebi, Suleyman Celebi, Mustafa Celebi, Isa Celebi.
Kcerke: Fatma, Sultana

Šest mjeseci nakon Kosovske bitke, Lazareva udova kneginja Milica (u legendama unaprijeđena u caricu), po savetu patrijarha i celoga sabora sveštenih lica i celoga sveštenstva, dala je pristanak da se njena kćerka Olivera uda za sultana Bajazida I. Tako su sultan Murad I i despot Lazar Hrabrenović pod zemljom postali prijatelji, a na zemlji je kneginja Milica postala punica sina čovjeka koji je izdao naredbu o smaknuću njenog muža, a Oliverin brat, novi despot Stefan Lazarević, šura sultana Bajazida.

U prvoj bici koju je, sedam godina nakon Kosovske novi sultan Bajazid I vodio kod Nikopolja protiv zapadnih križarskih vojni, pod zapovjedništvom ugarskog/mađarskog kralja Sigismunda (poznatog kao Žigmund), osmanska vojska je bila pred velikim porazom. Tada je s desnog boka sultanu u pomoć pritekla srpska vojska, pod zapovjedništvom njegovog šure despota Stefana Lazarevića. U odlučnoj bici, koja se odigrala 28. rujna/septembra 1396. godine, Osmanlije su poraz pretvorili u pobjedu i hametice porazili križarsku vojsku. Tako je šura spasio svoga zeta.

Sultan Bajazid I još se jednom našao u velikoj nevolji, jer je bio napadnut od silne tatarske vojske, kojom je zapovijedao čuveni han Timurtari /Timur. U odlučnoj bici, koja se odigrala na ravnici Čabikabad/bos. Trstikovac kod Anagore ili Angore/današnja Ankara 27. travnja/aprila 1402. godine, opet je u pomoć zetu sultanu Bajazidu I pristigao njegov šura despot Stefan Lazarević, s deset hiljada srpskih vojnika. Ovoga puta, sreća je zetu i šuri okrenula leđa: pobijedio je Timur, glavnina osmanske i srpske vojske izginula, a ostatak zarobljen ili se spasio bijegom. Među zarobljenicima našao se i sultan Bajazid I. Da bi ga ponizio, Timur je naredio da se stavi u željezni kafez i tako na kolima voda po Anadoliji, da narod gleda svoga sultana. Olivera je morala naga posluživati pijane tatarske vojnike. Kad su doveli okovanog sultana da vidi u kakvom mu je položaju supruga, on je zbog poniženja, od tuge i prevelike boli udario glavom od jedan željezni demir kafeza, razbio glavu i sa prustim mozgom ubrzo izdahnuo (14o3). Nakon toga događaja, Timur je oslobodio Oliveru i ona se s djecom sklonila na sigurno mjesto.

Ženidba Murata II Durđevom kćerkom Marom


Sultan Murat II
Otac: Mehmed I
Mati: Emine Hatun
Zene: Alime Hatun, Yeni Hatun, Huma Hatun, Tacunnisa Hatice Halime Hatun, Mara Hatun.
Sinovi: Mehmed II (Osvajac), Ahmed, Alaeddin, Orhan, Hasan, Ahmed.
Kcerke: Sehzade, Fatma Sultana.

Sultan Murad II oženio se 1435. godine Đurđevom kćerkom, Marom, nazvanom Amarisa i tako postala maćeha princu Mehmedu, budućem sultanu Mehmedu II Osvajaču /tur. El Fatih. Mehmed je 1451. godine zbacio oca s prijestolja, a svoju maćehu Maru, uz bogate darove, uptio bratu u Srbiju. Ona se u Srbiji nije dugo zadržala, pa se 1457. godine vratila u Tursku. Naselila se je u malom selu Ježevo u Sv. Gori, južno od Strumičkog jezera. Bila je okružena srpskom vlastelom i monasima. Tu je, između ostalih, razvila i živu političku djelatnost. Često je pozivana kao posrednik kod zaključivanja raznih ugovora o miru ili o nekim drugim pitanjima. Izdavane povelje pečatila je pečatom svoga pokojnog oca despota Đurđa Brankovića. Održavala je redovnu prepisku s Dubrovčanima, koje je nazivali svojim dobrim i starim prijateljima. Za nju je poznati češki historičar Konstantin Jireček rekao da je hrišćanima služila svom snagom. Patrijarsi Carigradske patrijaršije (u čijem sastavu je od 1459. do 1557. godine bila i Pećka patrijaršija), postavljani su i smjenjivani njenim utjecajem.

Uz ime sultanije Mare vezan je i jedan dugo vođeni spor s Dubrovčanima oko zaostavštine njenog pokojnog oca despota Đurđa Brankovića, koja je kao poklad bila pohranjena kod dubrovačkog vlastelina Marka Đoreva Gučetića. Mara se 1459. godine obratila Dubrovčanima sa zahtjevom da joj predaju očevu zaostavštinu, koja pripada njoj i njenom slijepom bratu Grguru. U ovaj spor umiješao se i sin Mehmeda II novi sultan Bajazid II (1481-1512), pa je Mari i Grguru vraćen samo mnaji dio očeve zaostavštine. Mara je se kasnije zamonašila i umrla je u dubokoj starosti 14. septembra 1487. godine. Sahranjena je u manastiru Sv. Bogorodice u Kosinici kod Drame, na području starog Pangaja.

I, na kraju, napomena da ni Olivera ni Mara nisu mijenjale svoja imena, da su zadržale pravoslavnu vjeru i da su na dvoru držali pravoslavne monahe, kao svoje isposnike.

[Zah]

Nicolas Vatin, francuski historicar

Najvjerniji Srbi I janjicari

Carstvo se organizovalo. Institucija janičara, stvorena u vreme Murata I, pretrpela je, čini se, velike promene za vreme Bajazita I. U svakom slučaju, od perioda njegove vladavine susreću se prvi pomeni sistema devširme (devşirme), redovnog "odabira" (u našoj tradiciji poznatog kao danak u krvi, prim. prev.), mladih hrišćana koji su primali islam, bivali poturčeni, vaspitavani i obrazovani u anadolskim porodicama i u samoj Palati, po veoma strogim pravilima, da bi zatim činili vojsku koja je bila pod neposrednom komandom sultana, dok su neki od njih vršili službu u državnom administrativnom aparatu. Oni su činili onu instituciju koja se zvala kapi kulari (kapl kullarl), "robovi", мada bi bilo bolje reći "sluge" Porte. Cilj takve prakse nije bio da se "unište" mladi hrišćani, kao ni to da se odvoje od svoje rodne sredine (to i nije uvek bio slučaj), već da se vladaru obezbede verne sluge, čija je karijera zavisila od vlastitih sposobnosti. Ta institucija će imati veliki značaj u istoriji Carstva. S druge strane, nastavila se politika naseljavanja stanovništva na osvojenim teritorijama. Begovi su se učvrstili na Dunavu i Jadranskom moru, i skoro svuda je bila uvedena fiskalna i sudska administracija, zahvaljujući nastojanjima uleme. Osnovani su novi sandžaci u Nikopolju i Ohridu (1393), Ćustendilu (1394) i Vidinu (1396). Veliki vezir Džandarli Ali-paša im je 1393. godine, da bi obezbedio nepristrasnost kadija, precizno odredio način rada i plate. Carstvo se učvršćivalo.


Janicar

Ta mreža, međutim, još je uvek bila labava. Rumelija je ostala sa većinskim hrišćanskim stanovništvom - muslimanskih naseobina je bilo malo. Situacija u Anadoliji bila je još manje bezbedna. Osvojeni emirati bili su muslimanski - takva osvajanja nisu bila dostojna jednog pravog gazije. Bajazit je morao da poveri najveći teret pohoda u Anadoliji janičarima i svojim hrišćanskim vazalima, što nije moglo da doprinese jačanju njegove popularnosti. Stanovništvo je gajilo simpatije prema lokalnim emirima, što se ispoljilo već prvom prilikom. S druge strane, ako nije bilo moguće uvođenje fiskalne administracije, gazije nisu bile voljne da ratuju protiv muslimana, jer se od njih nije mogao uzeti plen. Što se tiče uleme, oni su novo polje delovanja i nove izvore prihoda očekivali od osvajanja hrišćanskih zemalja. Postojao je dakle jedan talas otpora i u odlučujućem trenutku samo su se Srbi i janičari pokazali u potpunosti vernim.

Da li je bar vojna situacija bila nešto povoljnija? Svakako, osmanska vojska je bila moćna, i oni su bili neprikosnoveni gospodari kopna. Nasuprot tome, hrišćani su vladali morima, te su mogli da pruže pomoć Carigradu i da prekinu blokadu moreuzâ, deleći tako Osmansko carstvo na dva dela. Tačnije rečeno, Venecija, koja je u Bursi pregovarala sa Bajazitom, prekinula je te pregovore 1401. godine, kada je bila sigurna da Timur kreće u pohod: ona je osigurala bezbednost svojim kolonijama, pregovarala je o stvaranju antiturske lige sa Đenovljanima sa Hiosa, hospitalcima sa Rodosa i vojvodstvom arhipelaga, pripremajući se da konačno napadne Galipolje. Flote iz Carigrada, Galate i Trapezunta ponudile su se da podrže Timurov pohod, koji je predstavljao njihovu poslednju nadu. Što se tiče ovog potonjeg, on je razorio Siriju i Mesopotamiju i porazio mamelučku vojsku. Bio je gospodar Eufrata i bila su mu otvorena vrata ka Anadoliji. Dok je Bajazitova vojska, raznolika i neblagonaklona prema isuviše ponosnom gospodaru koji o njoj ne brine dovoljno, bila nepouzdana, Timurova vojska je bila odana, a njena odanost bila je podstaknuta time što joj je bila isplaćena sedmogodišnja plata. Konačno, to što je uz sebe imala anadolske emire, omogućilo joj je da se savršeno snalazi na terenu koji nije poznavala.



Poraz kod Ankare nije bio neizbežan, ali je lako razumljiv.

Kada je saznao da Timur stiže, Bajazit je napustio opsadu Carigrada i otišao za Bursu. Strahujući od akcija lige koju su stvorili Mlečani, ostavio je devet galija u Galipolju i naoružao flotu od dvadeset brodova. Protiv neprijatelja sa istoka okupio je sve svoje snage: vojsku iz Anadolije, sa trupama iz Ajdina, Saruhana, Karesija, Hamida, Tekea, Karamana, Germijana i Sivasa, potom trupe iz Rumelije koje su se nalazile na Galipolju i pred vizantijskim zidinama. Bili su pozvani timarnici i vazalni hrišćanski prinčevi. Uvećavajući se duž puta, osmanska vojska se uputila ka Ankari. Tamo su saznali da je neprijatelj krenuo u pravcu Tokata. Bajazit se povukao u šumovite predele, odakle je planirao da izmori neprijatelja. Želeći da izbegne niz manjih sukoba, Timur je promenio plan, stigavši najpre u Kajseri, a zatim u Ankaru, dok je većina njegovih trupa imala zadatak da prodre u srce zemlje i da je opustoši. Započeo je opsadu Ankare, kada je Bajazit, odvojen od ostatka svoje vojske, došao da ga iznenadi.

Bitka kod Ankare

Bitka (kod Ankare, prim. ur.) je bila duga i puna preokreta, ali je osipanje trupa kod Bajazita brzo ugasilo nadu da će pobediti; trupe iz anadolskih emirata pridružile su se svojim vođama, okupljenim oko Timura, značajno oslabivši dejstvo desnog krila. Oslabljeno odmetanjima, desetkovano, levo krilo je takođe posustalo, dok su Timurove trupe napredovale. Procenjujući da je dan izgubljen, Ali-paša je naredio povlačenje, u begu povukavši sa sobom i princa Sulejmana, najstarijeg Bajazitovog sina: to je bila prava revolucija u palati. Murat-paša, janičarski aga, kao i druge značajne ličnosti, otpratili su pretendenta u prestonicu Bursu, zatim u Evropu. Što se tiče drugih Bajazitovih sinova, Mehmeda su emiri Amasije odveli u taj grad, dok su se Isa i Musa spasli sa svojim trupama. Odolevale su samo srpske trupe, međutim, janičarima okružen Bajazit odbio je da napusti bojno polje, te je i Stefan Lazarević odlučio da ga napusti i da pokrije Sulejmanovo uzmicanje. Usred povlačenja, pojavili su se nagoveštaji očuvanja države, koji zaslužuju da budu zabeleženi. Konačno, prisiljen na beg, Bajazit je uhvaćen i zarobljen i njegova se vladavina završila katastrofom bez presedana.Deset godina koje su usledile nakon poraza kod Ankare bile su veoma teške. Bajazit je za sobom ostavio četiri sina nestrpljiva da zauzmu njegovo mesto: Sulejmana, Mehmeda, Isu i Musu.

Osmanska država se razjedinila.

Iako je poraz prouzrokovao pad i rasulo, osmanske snage nisu bile slomljene u potpunosti. Timur je najpre želeo da ih uništi i da se dočepa naslednika, Sulejmana. Ali dok su vojnici u potrazi za njim stigli u Bursu, 3. avgusta 1402. godine, begunac je imao vremena da se dokopa Riznice i da se uputi u pravcu Bosfora. Moreuz je obezbeđivala liga koju su stvorili Mlečani. Oni su bili spremni da zažmure i da puste Turke da pređu u Trakiju, iako je to predstavljalo kršenje sporazuma koji su postigli sa Timurom. Međutim, Đenovljani su prihvatili da pomognu Sulejmanu, i njihov primer su uskoro svi sledili. Najstariji Bajazitov sin je tako ponovo postao gospodar Rumelije, moreuzom zaštićen od neprijatelja.

Za to vreme su Timurove trupe popalile Bursu, a zatim su, pre nego što su počele da čiste obale, započele pustošenje Jenišehira i Iznika. Iskoristivši to odlaganje, osmanske i srpske trupe su prešle Dardanele. Šireći teror, Timurovi vojnici su paleći i uništavajući zauzeli Malu Aziju, ali su povremeno nailazili i na neočekivan otpor. Hrišćani su se plašili napada. Njihova procena je bila pogrešna, jer je Timur želeo da na svoj način ponovo uspostavi red u toj oblasti, a drugi poslovi su ga zvali u Aziju. Pre nego što je krenuo, započeo je opsadu Smirne. Pobeđeni, vitezovi sa Rodosa pobegli su svojim brodovima, dok je grad razoren, a hrišćansko stanovništvo pobijeno.


Timurovo carstvo

Timur je primio ambasadore koje su mu poslala dva Fokejca, Đenovljanin sa Hiosa i Isa, Bajazitov sin, koji se smestio u Bursi, kada je osvajač otišao. On je pozvao Sulejmana da izađe pred njega ili da mu plati tribut, te je primio izaslanike i poklone. Ne želeći smrt grešnika, Timur je odlučio da ih ostavi da svi zajedno žive, te da se međusobno unište. Sulejman je tako zadržan na teritoriji Rumelije, Isa u Bursi i u svojoj oblasti, a Mehmed u oblasti Amasije i Tokata, odakle je bilo nemoguće pomeriti ga, čak ni oružjem.

Dinastija Osmanlija je opstala, ali je njeno carstvo bilo podeljeno, te je ostalo bez anadolskih emirata koji su vraćeni dinastijama: Germijan, Karaman, Džandar, Saruhan, Teke, Menteše... Koristeći stare strukture vlasti, za koje se pokazalo da su popularne, Timur je podelio teritoriju, da bi lakše vladao. S druge strane, da bi otklonio opasnost od ponovnog uspona Osmanlija, on je dao veliku vlast karamanskoj dinastiji, čija se teritorija dosta uvećala, pojačavši njihov značaj, i od tada je obuhvatala čitavu oblast kod zavoja koji pravi reka Sakarija, protežući se između Burse i Ankare. Rešivši na taj način veliki problem u Anadoliji, Timur se uputio ka Aziji. Sa sobom je poveo Bajazita, koji je umro na putu, u Akšehiru, 9. marta 1403. godine.


Osmansko carstvo

Za Osmanlije, situacija nije bila tako strašna kao što je izgledalo. Rumelija, u kojoj je vladao Sulejman, i uz koga je bila administrativna elita države, ostala je nedirnuta. Timurovi pohodi, sa svim strahotama koje je on činio i sa građanskim ratom koji je usledio, imali su kao posledicu veliki talas izbeglica, koji su ubrzali turkizaciju zemlje. U Anadoliji, Mehmed se dosta dobro učvrstio u svojoj neosvojivoj tvrđavi Amasiji. Sasvim je izvesno da su obojica morali da priznaju Timurovu vrhovnu vlast. Ali, teškoće sa kojima se Timurova vojska suočila posle bitke kod Ankare, naročito u pogledu Mehmeda, pokazale su da je carstvo već postalo stvarnost u Maloj Aziji.

[Zah]

Moram priznati da sam se dvumio, gdje postaviti ovaj naslov, "Istorijske zanimljivosti ili "Nauka i edukacija". Ako bi to stavio pod naslov "Nauka i edukacija" gdje po sadrzaju pripada, mislim da bi sve ostalo na naslovu. Jednostavno, tekst bi bio procitan bez nekih komentara. Iz tog razloga sam odlucio da ga postavim pod naslov "Historijske zanimljivosti" jer je isto tako vezan i za historiju. Naime, kad se zavrse zapoceta geneticka istrazivanja, obavezno dolazi do rekonstrukcije historije, jer kao sto znamo genetika je egzaktna nauka, dok historiju posebno ovu nasu balkansku, svako pise kako mu odgovara.
Pozdrav Zah.

30. 12. 2008. | 21:08

Znanstvenim radom objavljenim u časopisu European Journal of Human Genetics
Dokazano: STANOVNICI BALKANA PREZIVJELI SU LEDENO DOBA
Dana 30.12.2008.godine
Vecernji list Zagreb

Rad skupine znanstvenika iz više zemalja, među kojima je i hrvatski ministar znanosti, obrazovanja i športa prof. dr. Dragan Primorac, u znanstvenom časopisu European Journal of Human Genetics objavila je rad kojim se dokazuje da su današnji stanovnici Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i šireg područja bivše države, potomci autohtonog stanovništva koje je na tim prostorima preživjelo ledeno doba, ali i da kasnije u doba neolitika nije bilo značajnijeg doseljavanja drugih populacija s područja tadašnje Mezopotamije, Jordana odnosno Bliskog istoka. Novi znanstveni rad rezultat je istraživanja koje je otpočelo prije dvije i pol godine, kada su, kako kaže Primorac, odlučili istražiti migracije u neolitiku.

Gdje je živio 'ledeni čovjek



Neolitska revolucija

Neolitik je počeo 9500 godina prije Krista, a zbog golemog značenja za razvoj modernog čovjeka to razdoblje se zove i neolitska revolucija i traje sve do pojave prvih metala, odnosno brončanog doba. Neolitik zovu i Novo kameno doba i predstavlja posljednju fazu kamenog doba, a jedno je od najvažnijih razdoblja u povijesti čovjeka jer je upravo u tom vremenu čovjek od klasičnog lovca postupno postao zemljoradnik i stočar. Upravo načinima širenja tih znanja i vještina iz Središnje Azije prema Europi bave se znanstvenici genetičari koji su svojim najjačim oružjem - genima, kromosomima, biljezima - povjesničarima pružili odgovor na dvojbe koje postoje desetljećima.

Nastavak je to i priče iz 2000. godine kada je Primorac sa skupinom autora u časopisu “Science” objavio analizu genske strukture 1007 rodbinski nepovezanih muškaraca s područja Europe. Rezultati te analize su potvrdili da su prvi muškarci tijekom paleolitika došli u Europu iz Središnje Azije i to prije 35 do 40 tisuća godina. Posljednje ledeno doba, koje je trajalo otprilike od 20 do 16 tisuća godina, preživjeli su na području Hrvatske, BiH i šire regije Balkanskog poluotoka, Iberskom poluotoku i području današnje Ukrajine. Tadašnje istraživanje pokazalo je također da je jedinstveni genski biljeg (haplogrupa I-M170), za koji se pretpostavlja da je nastao na europskom tlu od potomaka ljudi koji su došli s Bliskog istoka prije oko 25 tisuća godina, prema dosadašnjim rezultatima najučestaliji na području današnje Hrvatske te BiH. Slične rezultate u prestižnim časopisima su objavili i akademik Rudan te njegovi suradnici.

Isti taj biljeg kasnije se širio prema ostatku Europe. Zaključno, tadašnji rezultati govorili su da je više od 80 posto ukupnog stanovništva (muškaraca) Europe naslijedilo Y kromosom od svojih paleolitskih predaka starih 25 do 40 tisuća godina, te da je samo 20 posto muškaraca vezano za pretke iz doba neolitika. U neovisnom istraživanju slične rezultate dobili su znanstvenici koji su analizirali ženama svojestveni mtDNA. Genski biljezi stari oko 20 tisuća godina najučestaliji su kod bosanskih Hrvata (73 posto), Bošnjaka (48 posto) Hrvata iz Hrvatske (44,8 posto) te bosanskih Srba (34 posto), što je dokaz da su to bila područja na kojima je preživio čovjek ledenog doba i da se dalje širio prema Europi.


Prof. dr. Dragan Primorac bio je u timu vrhunskih genetičara

Zahvaljujući genetičkim istraživanjima i mogućnostima te znanosti došlo se do nekih novih činjenica koje su donekle mijenjale predodžbu kretanja stanovništva u to vrijeme. Stanovništvo koje je na ovim područjima živjelo u doba neolitika ( prije 9500 godina prije Krista) živjelo je od lova i skupljanja plodova. Istodobno oko Jerihona u dolini rijeke Jordan, a kasnije u Turskoj, Mezopotamiji i Siriji ljudi su se bavili ratarstvom i stočarstvom, što im je omogućavalo skladištenje hrane ali i zadržavanje velikih skupina ljudi na jednom mjestu - naselju. Desetljećima su znanstvenici tražili odgovor na pitanje jesu li se u velikim migracijama ti ljudi, stočari i ratari s Bliskog istoka, preko šire balkanske regije proširili dalje europskim tlom pokorivši i istrijebivši autohtono stanovništvo.

Prvi put dali odgovor

Ovih dana prvi put skupina znanstvenika genetičara objavom svojih istraživanja u časopisu European Journal of Human Genetics dala je jasan odgovor - nije bilo velikih migracija i osvajanja područja jugoistočne Europe. Starosjedioci jugoistične Europe, pa time i prostora današnje Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore, Albanije, Grčke koji su tada bili lovci i skupljači postupno su prilikom različitih dodira s “kulturno i tehnološki razvijenijim” stanovništvom središnje Azije preuzimali njihova znanja i vještine nužne za razvoj ratarstva i stočarstva. Objavljeni rad, komentira prof. Primorac, prvi je put pružio “molekularno-genetički odgovor” na pitanje “mogu li se pronaći signali interakcije autohtonog/starosjedilačkog mezolitskog čovjeka i neolitskih došljaka koji su na ove prostore donijeli poljoprivrednu kulturu.

Taj odgovor dobiven je istraživanjem muškarcu svojstvenog Y kromosoma. U radu je analiziran Y kromosom 1206 rodbinski nepovezanih muškaraca 17 populacija regije, među kojima su i Hrvati, Albanci iz Makedonije, Hrvati iz Slavonije, Slovenci, Talijani iz pokrajine Trento te ranije populacije s Kavkaza, Grci, Albanci iz Albanije, Poljaci, Česi, Ukrajinci, Mađari kao i Hrvati i Srbi iz BiH te Bošnjaci. Pratila su se tri ključna biljega I-M423, E-V13 i J-M241, povijesno vezani za različite regije Afrike, Bliskog istoka i Europe, a pratilo se preklapanje biljega odnosno utvrđivale su se neolitske migracije. Pokazalo se da je biljeg J-M241 vezan za neolitsko razdoblje i njegovu populaciju dok su biljezi E-V13 i I-M423 karakteristični za mezolitske lovce i skupljače koji su bili starosjedioci , između ostalog, i naših krajeva.

Znanstveni rad skupine znanstvenika iz različitih zemalja pokazuje da su autohtoni mezolitski lovci/skupljači (starosjedioci) prihvatili agrikulturu od poljodjelaca s područja Mezopotamije, Jordana, odnosno Bliskog istoka s kojima su slučajno u manjoj ili većoj mjeri dolazili u kontakt. Govori i to da se nisu u to vrijeme događale velike migracije odnosno neolitska doseljavanja i da nije bilo zamjene starosjedilaca došljacima. Nekadašnji lovci podučeni ratarstvu i stočarstvu bili su ključ širenja tih znanja i vještina prema sjeveru Europe, što su sugerirala i ranija istraživanja(primjerice u Hrvatskoj Danilo kod Šibenika, Panonska nizina i Vinča u Srbiji). Autori rada 18 su znanstvenika iz Italije, Sjedinjenih Američkih Država, Estonije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Makedonije i Hrvatske.

[Zah]

Kao srednjoskolac na casovima knjizevnosti pazljivo sam slusao izlaganje mog profesora. Kad je obradjivao Mazuranica govorio je i o Smail agi Cengicu onako kako je to predvidjeno nastavnim palnom i programom ( naravno sve u negativnom kontekstu ) ali je na kraju napomenuo, da o Samil agi Cengicu postoje i druga misljenja, pa one koje to drugo misljenje bude interesovalo, najvjerovatnije ce se kasnije sami potruditi da ga saznaju. Slicno je govorio i profesor istorije poslije obrade teme "Boj na Kosovu".

Tek poslije poslednjeg rata poceo sam razmiljati o napomednama mojih profesora. Nekako odmah poslije rata pocele su izlaziti nove knjige nasih i stranih autora, na internetu se moglo naci puno sadrzaja koji su ranije bili nedostupni. Neke od tih sadrzaja sam i prezentirao pod naslovom "Spoznaj proslost, razumi sadasnjost" kao:"Iseljavanje muslimana iz Srbije", "Zlocini u Sahovicima", "Agrarna reforma" a neki drugi su prezentirali "Boj na Kosovu" autora N. Malcolma itd,itd. Naravno, slicnih radova ima puno, sto nam pruza mogucnost da objektivnije, kazem objektiovnije sagledamo neke istorijske dogadjaje i licnosti. Punu istorijsku objektivnost sigurno nikad necemo spoznati, jer o tome pisu ljudi ovih i onih politickih i istorijskih opredjeljenja, sluzeci se raznim izvorima, nekim cak tako starim i nastalim nakokoliko stotina godina poslije dogadjaja, pa je njihova valjanost u smislu objektivnosti mala ili gotovo nikakva, do kazivanja samih ucesnika u nekim dogadjajima ili njihovih najblizih potomaka.

Ovom prilikom namjeravam prezentirati tekst crnogorskog autora, koji o Smail agi Cengicu iznosi ono drugo vidjenje koje je samo usput naglasio moj srednjskolski profesor. Prezentaciju tog teksta pocet cu razgovorom M. Krleze sa potomkom I. Mazuranica, koja isto tako ide u prilog onom drugom misljenju.

Sve ovo bit ce objavljeno u nekoliko nastavaka. Komentatore molim da komentare pisu samo na onaj dio prezentiranog teksta. Dakle, ne treba zuriti sa komentarim, jer sve ono sto namjeravate kazati, kazite vezano za prezentirani tekst.

Pozdrav Zah
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

SMRT SMAIL age CENGICA PO KRLEZI



"Jednog dana k meni u sobu banu doktor Ivo Brlic, sin spisateljice Ivane Brlic-Mazuranic. "Cul sam, gospon Krleza, da ste Vi u posljednje vrijeme jako ljubazni spram svojih bivsih protivnika, pa sam vas dosel nekaj prositi."

"Izvolite,o cemu se radi?"

"Novica Cerovic je mom pradjedu Ivanu Mazuranicu zavjetovao sat Smail-age Cengica. Radi se o skupocjenom zlatnom satu izradjenom u Carigradu, koji je sada u mom posjedu pa sam vas stel zamoliti da ga Akademija otkupi kao vrijedan i povijesno zanimljiv predmet."

"Gospodine doktore,Vi ste pravnik i ja Vam postavljam jedno cisto juridicko pitanje."

"Izvolite!"
"Znate li Vi, gospodine doktore, kako je Smail-aga ubijen?"
"Je, pa to je opjevano u pjesmi."

"Pjesma je jedno, a fakta su drugo. On je ubijen na kriminalan, zavjerenicki nacin. Bio je pozvan u goste, a onda su mu skinuli glavu."

"Ali, gospon Krleza, to nema nikakve veze sa ovim satom."

"Ima, i te kako ima, jer po krivicnom pravu sve sto se opljacka od zrtve nad kojom je izvrseno nasilje, moze biti predmetom krivicnog gonjenja. A taj sat je zapravo posljedica takvog slucaja, i ja bih Vas zbog toga, dakle, po krivicnom pravu, mogao dati odmah uhapsiti. Ali, uostalom, sto predstavlja taj sat sam za sebe, ili u kontekstu toga o cemu Vi govorite? Nista!"

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Čedo Baćović:
SMAIL-AGA ČENGIĆ - MIT I STVARNOST

Biljeska o autoru

Čedo Baćović rođen je 1952.godine na Cetinju. Osnovnu školu i gimnaziju učio je u Vrbasu, Kraljevu i Nikšiću. Završio Pravni fakultet u Podgorici 1976. godine. Objavio je dvadesetak knjiga različitog žanra (poezija, proza, aforizmi, monodrama. Nagrađivan za kratku priču. Dobitnik književne nagrade Zaloga (2002). Živi i radi u Nikšiću.

SMAIL-AGA ČENGIĆ - MIT I STVARNOST
Čengići su između prvijeg plemića ili odzakovića zakona turskog u Hercegovini i u Bosni. Po našijem narodnijem pjesmama, od njih je bilo alaj-bega i paša. Pjeva se da su imali dvore na Zagorju, ali je Smail-aga sjedio u Gacku u selu Lipniku, gdje mu i sada sjede sinovi. Za ovoga Smail agu mislilo se i govorilo da je između prvijeg junaka u Turskom carstvu. (Vuk Karadzić, 1845.)

Jedna čuvena porodica

Čengići su u prošlosti igrali veliku ulogu u životu Hercegovine. Porijeklom su iz Male Azije, odakle su se još u 16. vijeku doselili u Zagorje, iz koga su se raseljavali u Foču, Ustikolinu, Višegrad, a 1800. godine i u Gacko, gdje je Henefri-beg Čengić, u selu Srđevićima, podigao prvu kulu Čengića u tom kraju. Iz ove porodice bilo je mnogo visokih turskih dostojanstvenika, od kojih njih 11 sa titulom paše.


Smail aga Cengic, crtez D.Nikolica

Najčuveniji predstavnik ove porodice u 19. vijeku bio je Ismail ili Smail-aga Čengić, sin Ibrahimov, glavna ličnost besmrtnog epa Ivana Mažuranića „Smrt Smail-age Čengića” i većeg broja epskih narodnih pjesama. Rođen je u selu Jelašcima, nedaleko od Kalinovika oko 1780. godine. Rano je ostao bez oca zbog čega je imao tegobno djetinjstvo. U mladosti je prešao u Sarajevo. Već 1801. godine spominje se kao zaim Presjenice kraj Sarajeva. Kao vješt i hrabar vojnik istakao se u borbama protiv srpskih ustanika 1809-1813. Gatački muselim postao je 1812. godine, a sjedište mu je bilo u Cernici. Pošto se oženio iz porodice Hasanbegovića iz Avtovca, skućio se i kupio čitluk u selu Lipniku. Bio je štedljiv i djeci iz tri braka ostavio je veliko bogatstvo. Poslije 1820. godine postao je i muselim drobnjački i zakupac harača. S Ali-pašom Rizvanbegovićem išao je u Carigrad krajem 1832, gdje je od sultana, za zasluge u borbi protiv bosanskih ajana, begova i kapetana, dobio titulu paše i carskog kapidzi-baše (nadkomornika) ili rikjabi hamajuna. Ta se čast sastojala u ovome: kad bi car jahao, onda bi rikjabi hamajun išao pored njega pješice i držao uzengije.

Godine 1833 . umirio je pobunjeni Kolašin, ali nije narodu zla činio.

Najviše slave je zadobio 1836. godine u borbi sa Crnogorcima na Grahovu - u Čelinskom potoku, kada je uz nekoliko desetina drugih poginulo i devet Petrovića, među kojima i Njegošev brat Joko i sinovac Stevo. Ovom pobjedom je Smail-aga, pored Ali-paše, postao najistaknutija ličnost u Hercegovini. Zbog toga su mu pridjeli i nadimak „Gazi” (nepobjedivi), a ujedno ga proglasili i za osvetnika Mahmut-paše Bušatlije. Kažu da je tada dao da mu se na sablji urežu ovi stihovi:
„Svijetla sablja age Čengijića
sasiječe sedam Petrovića,
na Grahovu polju širokome,
na sramotu knjazu brđanskome”.
(„Od devet Petrovića, poginulih na Grahovu, pričalo se da je sam Smail-aga posjekao njih sedam, a Mujo Tanović iz Nevesinja dvojicu”).
Kako je mnogo volio gusle, Smail-aga je, vele, često pjevušio pjesmu:

„Silnog pašu Bušatliju
osvetio niko nije,
do li mene seratlije.
Ja ispunih carsku volju:
na Grahovu bojnom polju
ubih devet Petrovića
sokolova i plemića”.

Od bitke na Grahovu 1836. godine priče o Smail-aginom gaziluku dopirale su do najudaljenijih krajeva Turskog carstva. Kao vjerni padišahov podanik, Smail-aga je sa svojim Hercegovcima učestvovao u gušenju pobune u Egiptu protiv čuvenog namjesnika Mehmed Alije, tokom 1838. godine, pronoseći tako širom Carevine slavu imena svoje porodice. Ratni vihori su ga sprječavali da u Drobnjak ne dođe sve do 1840. i prikupi utanačeni harač. U noći 23. septembra 1840. godine ubijen je na Mljetičku, u udruženom napadu Moračana i Drobnjaka, koje su predvodili vojvoda Mina Radović i Novica Cerović.

Šišić o osveti

Hrvatski istoričar Ferdo Šišić je zapisao: „Kako je bila među svim muslimanima hercegovačkim velika graja, ne preostade Ali-paši drugo, već kupiti vojsku, da osveti smrt svoga druga. Na čelo te vojske stave se pored Ali-pašina sina Hafiz-paše oba sina Smail-agina Muhamed-beg i Dedaga, a njima se još pridruže Selmanović iz Pljevalja (Taslidze), beg Redzepašić iz Nevesinja, Hasan-beg Resulbegović iz Trebinja, Mustaj-beg Mušović iz Nikšića i drugi. Sva se ova vojska skupila na Bari Dajevića, te onda udari na Drobnjake. Dne 25. januara 1841. (po nekim dokumentima u prvoj polovini novembra 1840.), došlo je do boja, u kojem bjehu Drobnjaci i Moračani ametom potučeni; Novica Cerović jedva se nekako spasao, te je od sada ostao na Cetinju. Vrativši se hercegovački muslimani kući s nešto stotinu i dvadeset glava drobnjačkih i crnogorskih, okitiše njima još svježi grob Gazi Smail-age Čengića”.
Još tada je bilo onih koji su govorili da su Drobnjaci (pa i Novica)”, na riječ i tvrdu vjeru”, domamili svog agu, koji ih je ljebom ranio, i na prevaru ubili na svom vaganu.
Mnogo godina kasnije, Safet-beg Bašagić, Smail-agin praunuk, prozvao je organizatore ubistva u stihovima:

„Zar na vjeri biju se junaci (...)
Zar nevjera junaštvo se zove?
Sakrijte se pred svijetlim licem
vitezova zemlje Hercegove!”

(Ta se Bašagićeva pjesma za prve Jugoslavije nije smjela štampati „iz nacionalnih razloga”).

Pojedini pisci prikazuju Smail-agu u lijepom svijetlu i sa mnogim pozitivnim crtama. Ferdo Šišić kaže za njega da je bio „veoma pravedan i čovekoljubiv gospodar, zaštićujući na svakom koraku svoju raju tako da je bilo dosta reći: „ja sam iz Smail-agina kadiluka”, pa da te niko nije smio dirnuti”. Slično kaže i Svetozar Tomić, koji sve zlo pripisuje njegovom sinu Rustemu, koji je ocu kvario odnose sa rajom.
Po opisu Radosava Kojića, sina Petra Kojića, koji je dobro poznavao Smail-agu, Smail-aga je bio srednjeg rasta, dobro razvijen, krut i snažan. Imao je lice okruglasto, išarano od krasta (velikih boginja). Oči su mu bile zelene i male, ali žive. Glas mu je bio dubok i zapovjednički. Bradu je šišao okruglo, kao i svi stariji muslimani. Od oružja je uvijek nosio dvije male puške za pojasom i krivu sablju.
Ženio se tri puta i imao je sedam sinova: Rustem-bega (od prve žene), Sulejman-bega (od druge žene) i Dedagu, Kadri-bega, Muhamed-bega (poginuo u Dugi 1861), Sejdi-bega i Hajdar-bega (od treće žene). Od svih su najviše bili oglašeni: Rustem-beg (po zlu i bekrijanju) i Dedaga, poznat i kao Derviš-paša (po vještoj upravi i relativno popustljivom odnosu prema raji).

Smail-aga je stolovao u Lipniku kod Gacka. Njegova čuvena kula bila je ozidana od kamena i pokrivena takođe kamenim pločama. Donji dio, izba, bio je sav u obliku svoda, a na gornjim bojevima bile su sobe. Oko osnovne kule bile su sagrađene još četiri zgrade, i to: haremluk (za žene), musafirhana (za goste), jedna kuća za pandure i jedna za zatvor. Sve je to bilo opasano kamenim zidom, visine četiri metra, a na njemu su bila dvoja vrata; velika dvokrilna kapija, koja je gledala u polje i mala kapija za žene. Unutar zida nalazila se i dzamija sa drvenim munarom. Kasnije su Austrijanci kamen kojim je kula bila zidana odnijeli u Avtovac i upotrijebili za gradnju kasarne.

Čengića sablja ne siječe mučki

Od odlaska Sulejman-paše Skopljaka, pa do 1812. godine, Drobnjak je bio u miru, niti je koga priznavao, niti je kome što plaćao: držao se sa Moračanima i sam sobom upravljao. Za to virjeme se okrijepio, stada umnožio, i na ranije pohare koliko-toliko zaboravio. No, ni dobro nije vazda dobro: travnički vezir prizva k sebi pašu Miljevinu, iz Zagorja, i reče:
- Kome si ostavio Drobnjak? Zar ne znaš da se Vlah osilio - njihove čete haraju po Tari i Kraljevoj Gori, a stada im slobodno pasu po carevoj zemlji! Smiri Drobnjak i pokupi harač, da ga ne kupi paša Selmanović iz Taslidze!
I vojska paše Miljevine udari na Drobnjak. Predvodili su je Turci seratlije - u pasu su im bile srmene kubure, o ramenu izvezene šešane, a u ruci oštre sablje dimiskije. Junaštvom su se oglasili i junaštvom zanosili. A ispred svih, na vrancu, jahao je najveći hercegovački gazija - Smail-aga Čengić iz Lipnika.
- Smail-aga, koliko ćeš posjeći kaura? - zapita ga paša Miljevina.
- Nijednog, čestiti pašo, koji mi poljubi ruku, a sto i jednog koji je odgurne! Čengića sablja ne siječe mučki, no balčak na balčak, i brid na brid!
Istorija kazuje da je Smail-aga baš takav i bio: nemilosrdan prema protivnicima, a milostiv prema pobijeđenima.

Građa

U radu na ovom rukopisu korišćena je bogata i raznovrsna građa, od narodnih zapamćenja, kazivanja pojedinaca i beletristike, do naučno zasnovanih radova: Obrena Blagojevića, Grigorija Božovića, Obrada Višnjića, Bora Vujačića, Marka Vujačića, vojvode Anta Dakovića, Živka A. Đurkovića, Adila Zulfikarpašića, Iva Žanića, Milovana Lučića, ljetopisca P. Čokorila, J. Pamučine i S. Skenderove, Jevta M. Milovića, Radosava Medenice, Nikole Prvog Petrovića-Njegoša, Mirka S. Radoičića, Svetozara Tomića, Danila Tunguz-Perovića, Kosta Hermana, Stojana Cerovića, Saita Š. Šabotića, Anice Šaulić i Novice Šaulića.

Prepao se Mutapa

Jednom prilikom okupe se kod Smail-age srpski kneževi i turski muktari. Smail aga je bio raspoložen i pričao o bojevima i megdanima. Tanović ga zapita:
"Jesi li se ikad, čestiti aga prepao koga od Vlaha?" A on odgovori:
"Jesam turske mi vjere, jednom od Mutapa (srpski vojvoda Lazar Mutap). Naša vojska bijaše prešla Drinu i ulogorila na jednoj bari u Mačvi. Vojsak se raskomotila i serbez počiva. Ja, pođto dobro ručah, legoh pod šator da zaspim. Probudi me nekakva vika i graja. Skočih i ugrabih oružje, jer čuh đe neko zavika: - Vlasi! istčim pred šator, kad tri bijesna Vlaha na tri silna konja, isukali sablje i sve što im se na putu trevi - pregaze ili posijeku. Neko reče: - Ovo je Mutap na doratu! Turske mi vjere, prepadoh se, jer ga pravac vođaše prema mom šatoru. Malo se izmakoh i srećom skrenuh u bandu, a oni zdravo i veselo protjeraše kroz ordiju. Da mi bi konj pri ruci, ćah mu stati na put, a pješke, dina mi, ne smjedoh",
završi Smail-aga.

Od nemila do nedraga

Negdje oko 1830. godine, jedno srpsko momče iz Površi nevesinjske. iz siromašne kuće, najmi se u bogata muslimana Hamze Muovića iz kule Fazlagića u Gacku. Služio ga je tri godine. Niti se Hamza sjetio da mu plati niti se siromah usudio da mu traži. Jedan Hamzin komšija i rođak, takođe bogat domaćin, nagovori ovoga da zatražio od Hamze da mu isplati najam i da pređe kod njega. Obeća mu da če ga više i redovnije isplaćivati.
Nevesinjac jedne večeri zatraži od Hamze zarađeni najam da mu isplati pa da ide kući. "Nemoj me, čoječe, ostavljati još zimus, jer si mi potreban, pa ću ti o proleću sve ispaltiti i onda ajde". Ovaj to odbije i zatraži isplatu. Hamza silan i obijesan, potegne čibuk i zbrekne se na njega: "Sikter, krmak ti vlašku majku gonio, ne dam ti išta"! Siromah Nevesinjac se prepade, pobježe kod komšije Hamzina koji ga je nagovorio na ovo i sve mu ispriča kako je bilo. Ovaj ga posavjetova da sjutra ide u Lipovik kod Smail-age i da mu se požali na Hamzin postupak. "Smail-aga mrzi Hamzu kao krmka, on će ti to napaltiti i vrati se da ostaneš zimus kod mene".
Kad Nevesinjac dođe kod Smail-age i požali mu se na Hamzu, Smail-aga reče: "Krmak je Hamza, znam ja njega dobro, nego ostani ti zimus kod mene, dobro ću te platiti i od onog krmka naplatiću ti sve", našto ovaj pristade. Ostade kod Smail-age pune tri godine. Nit se godio niti mu je Smail-aga što plaćao, a takođe i u Hamze što naplaćivao.

Jednog jesenjeg dana, dođu tri građanina (tako su zvali nikšićke Turke) i donesu "knjigu" Čengiću od Mušovića. Zanoće u kulu Čengića i u razgovoru sa Nevesinjcem doznadu njegovu sudbinu, kod Čengića i Muovića. Nikšićani mu predlože da pođe s njima u Nikšić da će ga primiti jedan dobar čovjek i domaćin zvani Jusa Ferizović, najbogatiji građanin stokom, koji rani po pet stotina ovaca, a skoro je tražio da najmi dobra čobana. Plaćaće ga dobro i pošteno, a ne kao krmci gatački. Nevesinjac odmah pristane i čim svane ode s građanima u Nikšić. Jusa ga rado primi i pogleda da mu čuva ovce.
Kod Juse je stajao dvije godine, i pokaže se kao dobar čoban, tačan, vjeran i poslušan. Kao takvog Jusa ga zavoli i držao ga je kao člana svoje familije.
Tih godina građani i Pješivci imali su međusobni mir i osnovali su zajednički pazar u mjestu Podkraj u dnu Slivlja. Turci su donosili žito, razne namirnice kao kavu, šećer robu i drugo, a Pješivci stoku i voće. Jusa je šiljao po Nevesinjcu svoju robu na zakazani pazar, jer je u njega bio stekao potpuno povjerenje. On se na pazaru upozna sa nekim Pješivcima, kaže da je "Srbin" iz Nevesinja i jednoga dana nekolicini ispričao svoju sudbinu i poptucanje od nemila do nedraga. Jedan stari Pješivac, kad ga sasluša, reče mu: "Ajde jadove da te oženim. Ima kod nas jedna đevojka, te divna i od dobroga, nema nikoga, ima dvadeset koza, krmaču i magaricu, kolibu đe stanuje, jedan te dobar savardak, može u svoje užnjeti sto bremena viša i ubrati svake godine po sto pedeset bremena zanoveti. Da se okućiš da živiš kao čovjek u slobodi, da se ne potucaš po tuđije kuća i da ne muzeš krave bulama".

Nevesinjac u Pješivcima

Nevesinjac na ovo omeča. Narednog pazara dođe i đevojka, vide se i begenišu. Novac, konja i sve drugo što je pazario, pošalje po građanima Jusi a Pješivci pjevajući i pušketajući, odvedu Nevesinjca i ožene. Hercegovac se među Pješivcima ostani i pokaže kao pošten domaćin i komšija.
Druge godine zakupi sve u Pješivcima, naljeze godina nerodna, sunce i jara sve sprži da ni zelene smokve nije bilo. Jedne noći, početkom avgusta, okupe se nekoliko komšija kod Nevesinjca na razgovor. On im je pričao o bogatstvu gatačkih "Srba" i Turaka, koliko im rađa žita , koliko imaju stoke, konja, volova i druge nafake. Komšije su ga pažljivo slušale. Na to će jedan stari Pješivac reći:
"Bi li ti Ercegovče, bastalo povesti nekoliko vrijednih momaka do u to Gacko ne bi li u te njihove planine zakučili od toga Muovića, ili koga drugog Turčina, ja krdo goveda, ja krdo brava, ne bi li se na ovo zlo što pomogli, jer se živo ne ostaje a bogu fala poznaješ te njihove planine kuda si čuvao stoku".
"Ja poznajem svaki klanac, svaki bogaz i prolaz u planini Bjelasici, kuda stoka iz kule Fazlagića, Muovića i drugih turska ide , samo kad bi bilo vrijedne družine". "Imamo vrijednije samo ako ćeš ti pred nama, da nam kalauziš".
Nevesinjac rado pristade da ih povede i odmah se organizuje desetak momaka. Rano ujutro krene četa na čelu sa Ercegovcom ispod Budoša i pokraj polja nikšićkog, pređu u Zlu Goru, a odatle preko Njegoša i Somine drugi dan stignu u Bjelasicu gdje zadane. Preko dana 50 buljuka stoke iz Kule Fazlagića izjavi na Bjelasicu na pašu, kao i stoka Hamze Muovića. U tim godinama krstarile su crnogorske čete kroz Hercegovinu i gonile plijen, pa su stoku čuvali većinom odrasli ljudi pod oružjem, a hranili su i dobre ovčarske pse koji su im mnogo pomagali i od vuka i od hajduka. Bjelasicom se razležu zvona i čaktari, čobani se dozivaju, pucaju i pjevaju, a jadni Pješivci s Nevesinjcem sve to slušaju i gledaju ali nikako nijesu smjeli urizikati da udare čobanima. Drugi dan isto se ponovi, ne ukaza im se prilika ni da jedan brac skuče da izjedu, jer im je nestalo hrane, a o plijenu ni govora nema. Pred samu veče drugog dana, jedan iz družine predloži da se spušte u Polje čim smrkne i da idu na kolibu Muovića u prvi mrak kad nema nikoga u kolibi nebili što zgrabili da pojedu pošto ih Nevesinjac umije dovesti do kolibe.
Bilo je doba vršidbe u Gacku. Tor Muovića od kolibe bio je udaljen i Ercegovac je znao da je prvi sat mraka najpogodniji za krađu jer su sva čeljad i odrasli zapošljeni oko stoke i guvna. Čim se mrak povuče, spušte se u Polje i pravo na Hamzinu kolibu. Tu ih posluži sreća. Nađu kolibu samu a još puna mrsa i svake navake. Brzo uzmu pola mješine sira, a tako skorupa i nekoliko hljeba za puta, a u tom trenu zaplače malo dijete koje prije nijesu primjetili a koje je ostalo spavajući kad mu je majka otišla na strugu. Otkrije ga i vide đetića od tri godine, koji je drhtao od straha od neoznatih ljudi. Jedan iz čete htjede odmah da ga zakolje, ali Nevesinjac ne dade.
"Ja sam u ovoj kući jeo so ljeb tri godine i preko mene živa ne dam da se ovaj tić kolje".
No drugi predložiše da ga ugrabe i nose pravo u Pješivce pa da ga daju na otkup. Tako i učine. Zamotaju mu usta nekom maramom i klizu preko polja, pored Sarića greda, sela Pržina, i dovate se tvrde ajdučke Somine. Drugi dan stignu u Pješivce i donesu malog Deda (tako mu je bilo ime). Odamh napišu pismo - preko Mušovića u Nikšiću na Čengića u Gacko da se dijete - unuče Hamze Muovića - nalazi u Pješivcima, da ga je ugrabio i odnio taj i taj "Srbin", rodom Nevesinjac za dug od najma, što mu Hamza nije platio, i da će ga dati na otkup.
Kad se čeljad Muovića iskupe na večeru, od toga i s guvna-bula, majka malog Deda - pošto se smiri, podigne guber da malom da da jede, ali ga ne nađe. Skoče sva čeljad da ga traže i kod tora i oko guvna i oko kolibe, misleći da je dijete nekuda odbavrljalo, ali ga nigdje ne nađu. Podignu čitavo selo i svu tu noć i sjutradan sve preberu: kolibe, kuće, štale, telečare, kokošare, čuvalice, potoke, ali od djeteta ni traga ni glasa. Najposlije stari stanu razgovarati jadnu majku da su sami melaići (anđeli) sašli s neba i odnijeli ga kao pravu dušu i predali proroku; da je ona sretna majka, jer joj se dijete nalazi među hurijama u dženetu. Treći dan stigne pismo Čengiću da se dijete nalazi u Pješivcima. Čengić odmah pozove Muovića i na nj čini skrlet što nije plaćao najamnika, a Pješivcima odgovori da će se dijete otkupiti pa treba da odgovore šta i koliko traže z nj.

Odgovor na pismo

„Muović je bogat, pa neka krmak plaća samo da se jetim ne pušti da ga Vlasi ne zakolju, a još više ne pokaure”.
Kad Pješivci dobiju pismo od Čengića i vide da su Turci voljni dati za maloga koliko hoće i šta hoće, sastane se četa koja je imala pravo na otkup. S njima bijaše i nekoliko starih Pješivaca. Stanu se dogovarati šta i koliko da se traži otkupa. Neko predloži pare, neko stoku, a neki žito kao najpotrebnije. No jedan stari reče:
„Nemote, ljudi, to tražiti, jer će reći gatački Turci da gladni Crnogorci traže samo da iju. No, znaš li ti, Ercegovče, kad si bio tri godine kod Čengića, đe su sve bolji i glavniji Turci iz Gacka dolazili - koji od njih po imenu imaju dobrih zaloga oružja i odijela, pa ako znaš da se to traži”.
„Znam, strikane, bogami, sve Turke po imenu i šta koji ima na glasu od zaloga. Ima Smail-aga Čengić zlatnu saltu koju mu je lično sultan darovao kad se Smail-aga vratio iz Misira kad su vojevali na Mehmed Alića, đe se sa svojim Ercegovcima junački pokazao. Ima u Bešir-age Asanbegovića, šure Smail-agina, dzeverdan u sedefu da ga takvoga nema Vlah ni Turčin u Ercegovini. Ima u Ibraim-age Zvizdića s Krsca ćurak vidrom postaljen kojega mu je poklonio vezir kad je neke godine išao sa Smail-agom u Travnik. Ima u Adem-age Tanovića toke sa zlatnim jelekom i pozlaćenih ploča. Ima u Smail Muljanina-Pašića sablja sa srebrnim koricama,a u balčak tri draga kamena. Ima u Avdije Krvavca dvije srebrne ledenice - arčajlije. Ima u odze Sarića srebrne ćese za višeke. Ima u Karimana Čustovića rahte na sedlu sa srebrnim đinđuvama koje biju po zemlji kad na konja jaše. Ima u Smaja Kutovića u Metoiju andzar kome je balčak i korice sve izvezeno srebrom. Ima u moga nekadašnjeg gazde Amze Muovića, svileni saruk kome su rese okićene srebrnim đinđuvama”.
I još pokaže puno stvari odmanje vrijednosti u pojedinih Turaka. Sve ove zaloge Nevesinjac je lično gledao na pomenutim Turcima koji su dolazili kod Čengića, ili slušao šta ljudi o njima na skupovima prepričavaju, šta ko ima i koliko mu vrijedi. Kad prisutni čuju za ove i ovakve zaloge, svi zagraju:
„To i ništa no to! Da razoružamo i svučemo one begove turske po Gacku”.

Zaloga za roba

Odmah napišu pismo na Čengića - opet preko Mušovića, i upute u Gacko, zakažu i dan u koji će se sresti u Nozdrima, ako su voljni to položiti.
Kad Čengiću stigne pismo od Pješivaca, zadesiše ga jadi kao da je izgubio sina ili brata, ali se nema kud. Odmah pozove sve pomenute Turke da mu obavezno sjutradan dođu na kulu.
Sjutra dan svi se pozvani Turci okupe. Smail-aga im pročita pismo i potom reče:
„Evo viđite šta nas snađe zbog jednog krmka, poganog Amze Muovića, da mi danas ispaštamo i razdvajamo se od onog što nam je najskuplje i najmilije, čim smo se dičili i ponosili. Ali, Turci, nema se kud, mora se oni jetim spašavati iz krvničkih ruku, a zato moramo sve ovo dati. Procijenićemo sve stvari koje se traže, a sve Muovića prodati, pokretno i nepokretno da se ovo isplati - bar unekoliko, a neka pasji sin seli kud zna”. To završi i ijetko skoči, skide zlatnu saltu i baci je na divan.
„Daj, Beširaga, dzeverdan i vi ostali redom mećite ođe što se traži”.
Bešir-aga puši i šuti. Namrštio se i mrko gleda.
„Daj dzeverdan!” - breknu Smail-aga.
Bešir-aga se poispravi a dzeverdan drži uz rame, pa reče:
„A ne dam, turske mi vjere i gospodara boga, dzeverdana, dok mi je glava na ramenima, pa da bi sve Muovića sjutra otišlo pod vlaški nož, ili kad bi se sve pokaurilo”.
„Oćeš li ti, Ibrahim-aga, dati ćurak?” - obrati se Smail-aga Ibrahim-agi Zvizdiću.
„Ne, dok je glava na ramenima, samo mi ga s mene mrtva možeš skinut”!
Uto svi prisutni zagraju:
„Ne damo! Ne damo, živi sa sebe oružja ni odijela”!
Smail-aga se zabavi o čudu. Vidi da su ljudi u pravu, ali zar da on, silni Smail-aga Čengić, pušti turskoga roba da ga Vlasi kolju ili pokaure, a još iz njegova rodnog Gacka. Smail-aga još jednom pokuša da ih nagovori ali Turci, tvrdo riješeni, ostanu pri svome.
Nastade mučni tajac i ćutanje. I oni Smail-agu, i Smail-aga njih u mislima razumiju, znaju da su u pravu i oni i oni, ali da se razdvoje od zaloga, to neće nikako.

Otmica djevojke

U tom mučnom ćutanju ustade Ibrahim-aga Zvizdić s Krsca i reče:
„Ja bih nešto predložio da se olako izvučemo iz ove, po sve nas mučne neprilike”.
„Pričaj!” - reče Smail-aga.
„Ti, pašo” - otpoče mudri Zvizdić - „otpiši Pješivcima da će sve tražene zaloge doći na Nazdre, kroz sedam-osam dana, odredi dan, ali odloži malo dalje. Neka Muović ovđe sad položi 100 dukata i mi ćemo naći vrijedna dva čovjeka, koji će za tih sto dukata u ovom međuvremenu otići u Pješivce i ugrabiti njihova roba pa šta bilo: Čovjeka, ženu, đevojku, dijete, pa ćemo onda mijenjati roba za roba. Tako ćemo spasiti i čast i zaloge”.
„Ta je tvoja zamisao dobra, Ibrahim-aga, ali ko će se od naših Turaka usuditi da ode čak u Crnu Goru i da dovede roba” - reče Smail-aga.
„Daj ti sto dukata od Muovića, odmah će se neko naći”.
Muović položi sto dukata, a Ibrahim-aga reče:
„Da tražimo Mijajla Goranovića i Krsta Uljarevića, tijem basta i više nešto učiniti i učiniće za sto dukata”.
Svi ovo prihvate i odmah pošalju za Krsta u Trnovicu, a Mijajlo je i bio skoro vazda uz Smail-agu. Dadnu im trećega druga, jednoga Arnauta, rodom Skadranina, koji je od krvi pobjegao iz Skadra u Podgoricu. U Podgorici ubije drugoga i uteče u Nikšić. U Nikšiću ubije trećega i uteče kod Smail-age u Gacko.
Smail-aga im odmah dade po deset dukata kao predujam, a ostatak da im se isplati kad dovedu roba.
Ispred zalaska sunca ova trojica krenu od kule Čengića i osvanu na Kličevu, niže grada Nikšića. Tu zadane pokraj samoga puta koji iz Pješivaca vodi u Nikšić, u jednoj gustoj lugovini koja je poput zida okruživala put.
U tome vremenu Nikšić i Pješivci živjeli su u miru, pa su Pješivci slobodno dolazili u grad Nikšić. Baš toga dana oko pedeset roba iz Pješivaca prošlo je tijem putem u grad pored njih radi kupovice - odnosno prodaje raznih namirnica.
Oko velike ićindije naljeze putem ispred njih jedna nevjesta pješivačka. Vraćala se rano kući i hitala je iz grada, jer joj je bilo ostalo malo dijete koje je još dojila. Oni iz lugovine osmotre put. Za njom nema niko, koliko se može viđeti, a tako ni pred njom Sam-sama ide. Mijajlo iz lugovine iskoči preda nju i strogo zaviče:
„Stoj!”
Žena se uplaši, a on je zgrabi za ruke i uvuče u lugovinu. Žena ublijeđela i sva drhti od straha, a
Krsto joj reče.
„Slučaj, nevjesta, nemoj se živa čuti, a dajem ti moju časnu riječ i tvrdu božju vjeru, životu i obrazu neće ti biti ništa, ukoliko staneš vikati svu ćemo te na komade isjeći!”
I za svaku sigurnost povuku se dalje u lugovinu. Nevjesti zavežu usta njenom maramom.
Čim se povuče mrak krenuše, pregaziše vodu pod Studencima i iza Uzdomira prođoše u selo Miločane, pa preko Duge osvanu kod kule Zvizdićana Krscu, a odatle oko podne stigoše kuli Čengića i dovedoše nevjestu iz Pješivaca.
Smail-aga se obraduje ovom plijenu i reče nvjesti:
„Čuješ, Vlajinjo, zadajem ti tvrdu tursku vjeru, i kunem ti se svojim obrazom, čašću i poštenjem, da ti obrazu ni životu neće ništa biti, a brzo ćeš i svojoj kući, samo budi mirna”.
Nevjesta se mučila od mlijeka i prsi pa Smail-aga zapita Miloša Lojovića, svog juzbašu:
„Imaš li, Milošu, u tvoju kuću koju ženu da doji dijete?”
„Imaju dvije, aga”, - reče Miloš. - „Eto ti ove Vlainje, vodi je kući, neka doji tu đecu i evo ti tri zavtije da čuvaju stražu da ne uteče. Ko bi se usudio da joj reče rđavu riječ, turske mi vjere, omastiće konop”. Potom dozove svoju ženu i naredi joj da najljepšu hranu i piće što ima u njihovoj kući spremi po Milošu za Crnogorku, da joj ništa ne smije faliti, kao da je tu glavom sultanija.
Sjutradan napiše pismo Mušoviću u Nikšiću da obavijesti Pješice da se njihova nevjesta nalazi zarobljena kod njega u Lipniku, da su je za dijete Muovića ugrabili Turci, no neka zakažu dan da se nađu u Nozdrima i razmijene roba za roba.

Zdravo ali neveselo

Kad nevjesta ne dođe kući naveče, njezini domaći raspitaju komšije koje su sa njom bile u Nikšiću, a ovi im kažu da je ona otišla iz grada još za velike ićindije i da im je rekla da ih ne može čekati jer će joj dijete skapati od gladi. Njezinijem odmah bude jasno da je s njom neko zlo i da nije možda ni živa. Dignu glas u sva okolna sela. Skupi se stotinu ljudi pod oružjem, na čelu sa kapetanom Pekom Mijuškovićem osvanu pred Arom Mušovića u Nikšiću. Kad Mušović viđe ovoliko Pješivaca spremnih i naoružanih, začudi se i zapita kapetana Peka:
„Šta je to, đe ste navojštili Pješivci”?
„Navojštili pravo na te, kapetane, no kamo ti vjera, ubio te bog i vjera”! „Kažu mu da je nestala njihova nevjesta koja je juče bila u gradu. Mušoviću bi teško, jer mu je bilo do mira s Pješivcima, a bio je zadao i vjeru ka i oni njemu. Odmah se posumnjalo da je nevjesta od strane turaka obesčašćena i obestravljena.
Kapetan odmah okupi sve građane, te zajedno sa Pješivcima preberu cio grad: kuće, štale, ćepenke, kokošare, bunare i sve moguće, ali ništa ne nađu. I od strane Srba i od strane Turaka sumnja pane na bratstvo Ferizovića koji su bili skloni da učine sličnu stvar i Turcima, a ne Srbima. Bratstvo Ferizovića po broju pušaka bilo je najjače u Nikšiću i oni kao nevini dadu se na oružje da se bore i protivu Srba i protivu Turaka.
Drugi dan stigne pismo od Čengića Mušoviću da se nevjesta pješivačka nalazi kod njega.
Tada se skine veo sa ove tajne, koja je zamalo dovela do poklanja. Sjutradan Pješivci ponesu maloga Deda, a Turci povedu nevjestu i sretu se na Nozdrima te razmijene roba za roba.
Turci se vrate sa malim u Gacko, zdravo i veselo, a i Pješivci zdravo, ali ne veselo, jer im je propala nada, koju su imali gotovu pred nosom.
Kad su naveli nevjestu preko Nikšića, svrati ih kapetan Mušović na kulu i zapita nevjestu ko je odvede - odnosno ugrabi.
„Bila su trojica, onaj što je najprije ispao preda me, na put, nevelika je rasta, malih tankih brčića, rumenih jagodica, jasna i tanka glasa, ima kratak dzeverdar, vas u sedefu”.
„To je Mijajlo Goranović” - reče kapetan.
„Drugi je” - produži nevjesta - „krupniji od onoga, širokih pleći, gustih crnih brkova, krupna glasa i na njemu vezena šišana”.
„To je Krsto Uljarević”.
„A treći je mlađi od njih. Momak visok, dobro viđen, krvavije oči i podmašita vrata. Ne govori dobro naški”.
„To je naš Arnaut” - završi kapetan.Čedo Baćović:

Slijedi nastavak

[Zah]

Nastavak II

Smail-aga i Golijani

Početkom 19. vijeka sva je Golija bila agaluk gatačkih Turaka, a samo Višnjića Do agaluk nikšićkih Turaka - Ajrovića.
Gatačkim Turcima bilo je krivo što su Nikšićani ugrabili da poharače jedan od najboljih seoskih uduta - Višnjića Do, ali nijesu ništa smjeli preduzimati od Mušovića i Nikšićana sve do dolaska Smail-age Čengića na gatački pašaluk gdje su mu stari i prije pašovali.
Smial-aga je doselio u Gacko 1811. godine. U borbi sa Srbima pokazao je veliko junaštvo. Posjekao je nekakvog bijesnog popa Mačivuka, a po kazivanju i smrtno ranio čuvenog srpskog junaka i vojvodu Cincar Janka, od kojih je rana i umro. Kad je pogubio Mačivuka, uzeo mu je konja zvanog Galeša. Kazivali su stari ljudi da ga je Smail-aga jahao više od dvadeset godina, a kad mu je lipsao, naredio je momcima da ga zakopaju da ga ne bi psi razvlačili kao drugu strvinu.
Gatački Turci, a najviše Ibrahim-aga Zvizdić, s Krsca, odmah predlože Smail-agi da otme Ajrovićima Višnjića Do. Računali su na njegovu moć i veliki glas koji je uživao kod samog sultana.
Smail-aga odmah pozove golijskog kneza Luku Višnjića i predloži mu da odreče Ajrovićima tapiju na zemlju, da bude njegov čivčija i da će ga štititi od svakog zuluma. Luka to odbije, a Smail-aga mu priprijeti da će to učiniti silom, ako neće milom. Poslije toga Smail-aga digne 150 ljudi Srba i Turaka, dođe na Krstac kod Zvizdića i odatle poruči da na Krstac dođe Živko, Lukin brat, ne bi li ga kako slomio na popuštanje. Živko ne htjede poći, nego poruči da će se od toga nasilja i nepravde braniti oružjem. Odmah se Višnjići s komšijama Tomovićima i Delibašićima spreme za odbranu. Svu čeljad smjeste u donji boj (izbu), a muškarci na gornji boj, njih devet u kuću Lukinu, zvanu „šindača” (bila je pokrivena smrčevom šindrom), a cio mal, krupnu i sitnu stoku, zatvore u jednu dolinu, pokraj same kuće. Ujutro Smail-aga osvane s vojskom u Višnjića Do i opkoli selo. Pozove ih na predaju, a oni mu iz kule odgovore vatrom iz pušaka. Smail-aga je bio na konju i zovne Živka na predaju. Živko odgovori dzeferdarom i presiječe mu uzenđi-kaiš i obrani Smail-agu u petu. Opsada je trajala dva dana i dvije noći.
Višnjići doture aber Ajrovićima u Nikšić, a ovi odmah odu kod Mušovića. Mušović hitno mobiliše dvije stotine građana koji osvanu u Dugi. Neko obavijesti Smail-agu, koji je bio zanoćio u Štitarima i on odmah naredi da se odstupi iz Višnjića Dola.
Poslije ovog slučaja Smail-aga nije više pokušavao da prisvoji Višnjića Do, samo je govorio da bi uspio Luku da skloni da Ajrovićima odreče tapiju, da nije bilo Živka, brata Lukina, koga je zvao Pustahija, što znači - razuzdan, tvrdoglav i nepokoran.
Kad je poslije ovog napada, kroz nekoliko godina, Smail-aga došao na konak kod Luke i Živka Višnjića, sa pet-šest zaptija, u razgovoru reče Luki:
- Ti kneže, onda pogriješi što pozva Nikšićane da te brane od mene, jer nije pravo da je sva Golija gatačka, a samo vaše selo nikšićko. Nikšićani su, bolan, otrovi i zlikovci. Mnogo bi vam bilo bolje s nama, Gačanima.
- Vala, pašo, ako su zlikovci, barem su junaci! - odgovori Živko.
- E, doista jesu! turske mi vjere, da ja sa njima komandujem, ne bih se bojao sve Ergecegovine! - reče Smail-aga.
Kad ujutro Smail-aga krene za Krstac kod Zvizdića, rekne knezu Luki da mu dadne dva-tri momka da ga isprate. Luka odredi brata Živka i dva Rada - jednog Dumnića, a drugog Perovića. Kad ih Smail-aga viđe, reče:
- Hm! Odakle baš odabra ova tri koji bi mi, da ih zapadne, radije zavrnuli šiju i odsjekli glavu, no išta na svijetu.
Zatim se obrati Živku i reče:
- Krsta ti, Živko, kad me ono gađa i malo obrani, vođe na Ometinu, jesi li nišanio da me ubiješ?
- Jesam, čestiti pašo, davam ti božju vjeru i da je bog dao da sam te ubio i sami sultan u Stambolu znao bi za mene!
- E, aferim Višnjiću, milo mi je kad si istinu kazao. A evo vidiš kako se vrijeme mijenja - danas me pratiš i čuvaš da me ko drugi ne ubije!
I po tome se rastanu kao najveći prijatelji.

Neka se dijete uči

Kad je Radovan Piper, perjanik, bio poslan od Vladike Rada kod hercegovačkih aga i begova, radi nekih pregovora, bio je pod šatorom sa Smail-agom Čengićem. Naokolo je bio snijeg i Rusto, najstariji sin Smail-agin, gazio je bos po snijegu.
Radovan reče:
- Zašto, aga, puštaš ovo dijete po snijegu, da se pomete?...
A on mu odgovori:
- E, moj dragi dosta (prijatelju), neka se dijete uči zlu iz ranije!...

Razgovor u Biljardi

Sjedi Vladika Rade u svojoj Biljardi, a oko njega Crnogorci, pa se razgovaraju. Počeli razgovaor o tome kako se može čovjek roditi dobar pred očima i kakve su u koga oči.
Vladika reče:
- Vala, Crnogorci, išao sam po Evropi i sa kojim sam gođ čovjekom sjedio u blizini, te smo se pogledali očima, svaki je savio oči zemlji od mojih očiju, osim kad sam otišao u Dubrovnik da se sastanem sa hercegovačkim vezirom. Ali-paša dođe i š njim Smail-aga. Niti sam ja prije vidio Smail-agu, niti Smail-aga mene. Njemu milo viđet mene, a meni milo viđet njega. I čekam da savije oči zemlji, ali Turčin silan i arli, nešće da savije oči, no ja savih prije. I vala pravo bi bilo da je on vezir na svu Bosnu.

Boj na Grahovu

Ali-paša, hercegovački vezir, poruči godine 1836. Grahovljanima i njihovom knezu Jakovu Dakoviću da mu pošalju harače u Mostar. Pošto oni to odbiju, uzdajući se u pomoć vladike Petra Drugog i Crnogoraca, Ali-paša napiše pismo Smail-agi Čengiću da njegov kadiluk kupi i Turke i raju. Tako isto poruči i Asan-begu Resulbegoviću i ostalim kadilucima u Hercegovini. Pošto prikupi vojsku, paša je pošalje put Grahova, gdje dođu šestoga avgusta iste godine. Knez Jakov se zatvori sa svojom braćom u jednu kulu, koja je bila povezana sa pećinom i otuda je pružao žestok otpor. Turska vojska prvi dan popali svo Grahovo, dok u borbi poginu Jakovov brat Lako i još dva-tri mu rođaka, kao i sin popa Šćepana Kovačevića, jednog od grahovskih prvaka. Narod je sa stokom pobjegao bio u granicu austrijsku.Kad je bilo treći dan, poruči knez Jakov Smail-agi da mu dopusti da pod kuću iznese svoga brata i rođake da ih ukopa. Smail-aga dopusti i još rekne: „Neka ih iznesu iz kuće i ukopaju i neka izađe Jakov da se sastanemo”. Jakov je izašao nedaleko od kuće i s njim se sastao. Taman su počeli razgovarati, kad viđaše crnogorske barjake kako zamiču za jednomjesto zvano Zamaćevo Ždrijelo. Utoliko Smail-aga zaviče:
- Šta je ono Jakove?
On njemu odgovori:
- Ono bogme Crnogorci!
Smail-aga odmah ujzaše na hata pa pođe put Umca, gdje je bio turski logor, prema kuće kneza Jakova. Smail-aga naredi da se pokupi čadorje i pođe uz polje put Nikoljske crkve i put Rijeke grahovske. Kad su to vidjeli Crnogorci, pomisle da Turci bježe, pa zaviču:
„A ko je Crnogorac, uteče Turčin”, te natrče na kuću kneza Jakova, gdje nađu dosta rakije i stanu piti. Pošto ovo vidi Smail-aga, okrene jednu vojsku iz Kurjaja, iza jednog brda, drugu vojsku ostavi kod Nikoljske crkve. Kad su Crnogorci uljegli u polje, udare jedni Turci od polja, a Smail-aga sa konjanicima od brda. Tu nije trajao boj više no jedan sat, i u tom boju pogine oko 40 Crnogoraca, koje Turci sve posijeku. Tu je poginuo brat vladike Rada, po imenu Joko i stric knjaza Nikole, po imenu Stevo, ukupno devet Petrovića.
Pošto vidi knez Jakov da je svaki otpor uzaludan, pošalje Smail-agi popa Šćepana i nekoliko Grahovljana da mole da makne vojsku iz Grahova, jer nedužni narod propade. Oni pođu u turski logor gdje ih prime Smail-aga i Asan-beg Resulbegović, koji ih upitaju:
- Šta tražite, pope Šćepane?
Pop Šćepan odgovori:
- Došli smo od svega naroda da se preklonimo bogu i čestitome gospodaru Ali-paši i vama begovima da maknete vojsku iz Grazova, jer jadni narod propade od žeđi i od svake stvari. A evo nas ođe, pa nas vodite čestitome Ali-paši. Ako smo krivi mi - narod nije ništa.
Smail-aga zapita:
- A, proto, kamo vi Jakov?
- Bogme, beg, eno ga u pećinu.
- Pa šta on misli?
- Bogme, beg, on misli bježati u njemačku zemlju.
Ništa bez Jakova
Opet će Smail-aga:
- Bogme, proto, zaludu ste došli! Prije no vidimo Jakova pred nama, ova se vojska odavle ne miče slobodno. A što narod propada, na dušu onoga ko je ovo uradio! No, hajte, neka dođe Jakov. Čista mu vjera neka se ne boji ništa, dokle ga dovedemo Ali-paši. Proto, vidiš tu Lazara Todorova (jednog grahovskog kneza)?
- Viđu, beg.
- On je odmah nama došao, pa da ste i vi svi odmah došli, ne biste imali rašta bez Jakova, no hajte te ga zovnite, a mi odosmo na Rijeku da nas ne peče sunce ođe.
Pop se Šćepan, sa družinom povrati kod kneza Jakova i kaže mu kako je, te knez pošto se promisli pođe s njima uz polje u turski logor, pa pravo pred čador Smail-agin i Asan-begov, pred kojim su stajale posječene glave. Pod čadorom nađu Smail-agu, Asan-bega, Ljubovića iz Nevesinja i jednog kapetana iz Ljubuškog. Nijedan ne zbori ništa, dok podockan Asan-beg:
- Eto i ti dođe, Jakove, jedva!
- Evo dođoh, beg.
- Vidiš te glave pred čador?
- Viđu beg.
- Koliko je Grahovljana poginulo?
- Četrnaest.
- A Crnogoraca znaš li koliko je poginulo?
- Ja, beg ne znam, tu ima glava svega 52.
- Poznavaš li tu najgornju glavu, te je umivena?
- Ja ne poznavam.
Šćepan Jakovu pop Šćepan: „Ono je glava Steva Petrovića”. Viče Asan-beg:
- Šta zbori proto?
- Proto kaže da poznava čija je glava.
Asan-beg zavika:
- Čija je, proto?
- Stevana Petrovića ovo je glava, rođaka vladičina.
- I mi smo zborili da je nakva gospodičića! A poznavaš li tu glavu te je najviša?
- Ovo je glava, beg, rođaka istoga Jakova.
- Vala, proto, tolike glave nikada vidio nijesam! A posjekoše li tvoga sina proto?
- Ne, beg.
Utoliko Smail-aga reče:
- E, Jakove, o tvojoj duši i onoga vladike crnogorskoga! Bi li bolje, Jakove, bilo da su ti ljudi danas živi? Koliko bi ti dao da ti je rođak živ i vladika za njegova!
Unekoliko prestadoše pa staše zboriti turski. Zavikaše: „Neka dođe čauš”! Kad ovaj dođe, rekoše mu: „Hajde udari u doboš, neka vojska kreće da idemo doma”, i izađoše ispod čadora. Iskupilo se mnogo vojske oko čadora. „Hajte, Turci, nećemo sade posjeći Jakova”. Utoliko Smail-aga reče:
- Imaš li, Jakove, konja?
- Ne, beg. No big te nešto, beg, molio - pa mu pristupi ruci. Nedade se poljubiti.
- Šta bi zborio, Jakove?
- Zborio big, beg, da me puštiš da odem do kuće, da zovnem da mi dovedu konja iz ovije krša i da uzmem što za troška da nijesam gladan, dok me posiječe gospodar Ali-paša i da uzmem što od aljina da se preobučem.
Reče Smail-agi:
- Ne mogu te, Jakove, puštiti, jer nećeš doći, pa ću poginuti od Ali-paše.
- Beg, zadavam ti čistu božu vjeru prevariti te neću, no ću vas stići prije no dođete u Trebinje. A i da big mislio ne doći, ne big zbog popa Šćepana i ovih koji su ođe Graovljana.
Smail-aga se promisli, pa progovori turski sa Asan-begom i reče:
- Hajde, Jakove. Ako ne dođeš, platih ja za tebe Ali-paši.
Knez Jakov kad dođe kući, uzme konja, haljine i 20 dukata. Poljubi se sa svojom braćom i rođacima i tu ga propanu suze. Onda uzjaše na konja i poćera ga brzo, te u dva sata noći dođe u Korjeniće, na Šehovića Glavicu, i tu stigne Asan-bega i Smail-agu. Otole sjutra dan u Trebinje, gdje nađu Ali-pašu. Treći dan i Ali-paša i oni pođu i na konak dođi u Ljubinje, iz Ljubinja u Stolac, iz Stoca u Mostar.

Slijedi nastavak

[Zah]

Nastavak III

Od sad se dobro čuvajte

Kad dođu u Mostar, Jakova i Grahovljane metnu u an, u jednu odaju. I dođe nekoliko Turska da ih čuvaju, ali ih ne vežu, već im kažu: „Poslao nas je gospodar Ali-paša da sjedimo kod vas, da vas čuvamo. Budite rahat u zdravlje Ali-pašino! Ne bojte se životu ništa slobodno. Nama je naređeno da rečemo ovome handžiji, što zaištete sve da vi dava, Ali-paša će platiti. Ali, što ste pod stražom, nije šala poteći svu Ercegovinu na se!”
Grahovljani se ovom govoru malo obraduju, ali opet stanu primišljati da ih ovo samo kao slobode. Tu su stajali deset dana. Deseti dan dođu dva kavaza pašina:
- Ko je ođe knez Jakov i pop Kovačević? Zove vas gospodar Ali-paša, vas dvojicu.
Oni onda pođu, dok reče pop Šćepan:
- Jakove, ostavi oružje.
- Neću, no ću ga ostaviti pred odaju Ali-pašinu - odgovori Jakov.
Kad dođu na saraje pašine, pred odaju stajaše straža, te Jakov izvadi nož i pušku i preda stražaru, koji im otvori vrata od odaje. Oni uđu unutra. Sva odaja prostrta svitom. Ali-paša sjedi na jednom divanu, te se njih dvojica prekloniše, ruku metnuše na prsi i pođoše da ga cjelivaju. Zavika srdito: „Stojte!” Oni stadoše jedan do drugoga. Kod njega bijahu Smail-aga Čengić, Asan-beg Resulbegović i beg Ljubović. U jedno doba Ali-paša reče:
- Dobro došao, hajduče Jakove!
- Bolje te našli, gospodare.
- Šta će ti, Jakove, da ovoliku vojsku potežeš na Grahovo i da ti Crnogorci pomažu?
- Gospodare, eto naša manita pamet! Što tražili i našli.
- Vala, Jakove, ne moraš platiti šta si zla ovoga puta učinio. Da imaš na sebe dvadeset glava ne bi platio! A tebe, proto, šta ćeš da idiše onome vladici na Cetinje da ti pomaže? Pope, ne misli šta misliš, no ste vi carska raja. Ne damo lasno Ercegovinu. Pope Šćepane, čuo sam da ti je sin poginuo ovoga puta?
- Jest, gospodare.
- A i tebe, Jakove, kažu da ti je brat poginuo?
- Jest, gospodare.
- Na vašu dušu, pope Šćepane, što se god zla učinilo u Graovo. Ne mogu znati, Jakove, šta vi bi, te mi pisaste da carski nijeste?
U tome Jakov reče:
- Gospodare, vidimo da miritamo od tvoje strane da nas izgubiš. To sami poznavamo. Ali je sve to kriv Mamut Agov Šeović iz Korjenića, te si ga poslao da kupi harače u Graovo. Mi imamo tvoju buruntiju: koji ima muško dijete u kolijevku da ne plaća harača. A Mamut Agov, koliko je god bilo malo muške đece u kolijevku, uzeo je cijeli harač od po dvadeset groša, kao da su to muške glave koje rabotaju.
Uto će Ali-paša:
- Dobro, Jakove, nije pravo da Mamut Agov tako uzimlje, ali ste mogli doći pa mene kazati, pa big ja Mamutu zaprijetio da tako ne radi.
Paša poslije ovoga za dugo zaćuta. Ni begovi nijesu ništa zborili, dok paša podockan zovnu:
- Aj Smajo!
Smail-aga odgovori:
- Lebe, gospodare!
- Ja čuk da te malo dovatila puška, kada si hata nagonio na kulu Jakovovu.
- Istina je, da me malo dovatila puška iz kuće Jakovove, malo preko ruke.
- Neka znaš, Smajo, da more biti i Vlah dobar.
Onda se okrenu Jakovu:
- Imaš li Jakove, žita?
- Ne, gospodare ni malo.
Paša onda naredi da mu se da pismo na Mušovića u Nikšić: od carske destine da da Grahovljanima 24 tovara umertina, pa opet upita:
- Pečeš li, Jakove, kave?
- Pekao sam do sada, a od sada nije prilika.
Ali-paša zovnu jednog svoga momka i zapovijedi mu:
- Hajde, kupi Jakovu star kave i star cukra. - I tu im naredi:
- Hajde, Jakove, i pope Šćepane, hajte doma. Do sada što ste zla učinili sve vi prosto, ali se od sad čuvajte. Ako po sada stanu Graovljani četovati, kunem vi se likom božijim, oba ću vas žive na кolac nabiti. I nađite dobrije momčadi 50 da panduraju od Crne Gore. Davaću im na mjesec po мadžariju i oku brašna na dan. I pasaj se, Jakove, Crne Gore i vladike crnogorskoga, e, ako čuk, svu ću ti kuću iskopati. Drugi ti put oprošćenja nema. I hajte zbogom.
Oni se preklone i krenu pro odaje da ga poljube u ruku, ali paša ne dade.
Kad su došli u konak, zapita ih družina kako im bi kod Ali-paše. Zavika pop Šćepan: „Dobro u zdravlje Ali-pašino. Svi idemo danas. Do sada sve nam je oprostio to smo učinili”.
Sjutri dan krenu put Grahova, a Ali-paša poruči u Nikšić Mušoviću, da ide u Grahovo da pokupi harače.

RADOVAN PIPER PRIČA VLADICI O POGIBIJI Petrovića

Godine 1836. bio je na Grahovu sa Petrovićima i još nekoliko druga i vladičin vjerni perjanik Radovan Piper. Tada je bilo uglavljeno neko primirje između turske i crnogorske vojske. No, na predstražama se izradi sukob i Turci razbiju prva crnogorska odjeljenja. A jedan Crnogorac prođe kroz grupu u kojoj su bili Radovan i Petrovići i ne kaže im ništa. Najedanput, sa svih strana, opkoli ih turska konjica i skoro sve pobije.
Vojska je turska bila smiješana i kako je Radovan imao odijelo slično turskom, sa fesom i tuniškom kitom, Turci ga držeći za svoga nijesu ubili, već je s njima naporedo išao do polja odakle je utekao. Turci zapucaju, ali on nepovrijeđen stigne kod vladike Rada (koji bijaše s vojskom na Grahovo) u samu noć.
Vladika je bio izviješten da je i Radovan poginuo i jako ga je žalio, te se njegovom dolasku mnogo obradovao: „Bogu hvala kad i ti ne pogibe, jer sam čuo da su te Turci posjekli”. Radovan mu odgovori: „Kamo sreće da se ni ja nijesam vraćao, kad ovo od nas učinješe”. I kako je bio umoran, prilegne pod šator i zatraži vode. Naslonio se bio glavom na vladičino koljeno i od umora zaspao. Kad vodu doniješe, vladika ga probudi i kaza mu: „Digni se, evo vode”. Pa pošto su se prisutni razišli, stane ga vladika propitivati o pogibiji svojih rođaka i samoj borbi. I dok je Radovan pričao vladika plakaše.

Smail-aga Čengić od stvarnosti do mita

Pljevaljski paša Selmanović, uviđajući da teško može voditi nadzor nad čitlucima u Drobnjaku i da od njih gotovo nema koristi, prodade ih Smail-agi Čengiću, koji u to vrijeme postade muteselim i carski kapidžibaša i dobi na upravu Gacko, Pivu, Kolašin i Drobnjak. On pozva drobnjačke knezove i postavi za obor-kneza Đoka Malovića s Duži.
Đoko se, doduše, borio uz Karađorđa kada je Smail-aga uz Skopljak-pašu vojevao protiv njega. Ali otada je prošlo dosta, a „sa Vlasima je ipak valjalo živjeti”. Odabravši Đoka za obor-kneza, Smail-aga mu je stavio u dužnost da vodi nadzor nad radom ostalih knezova, kako se lakše skupljao harač i razašiljale naredbe. Knez Đoko mu se učinio najpogodniji za taj položaj: bio je najstariji, trezven, promišljen. Za učešće u ustanku je platio u mostarskoj tamnici, poslije toga se nije bunio protiv Turaka. Sagradio je na Dužima novu kulu, imao silnu stoku, mnogobrojne buljuke ovaca, trgovao sa Trebinjem i Dubrovnikom, a kao knez bio uvijek strog i na vrijeme odašiljao harač.
Istu pokornost kao u svojoj kući Đoko je zahtijevao i od knezova. „Spremite harač na vrijeme da sami pošaljemo agi, pa vam neće doći haračije. To su Turci, ne čekajte da vam pišu molbenice. Ako ne pošaljete, doći će i uzeće vam više, pa ćete ih još morati dvoriti i braniti od njih žene i đevojke”.
Kneževi su ga se pribojavali i zato nijesu marili za njega.
Đoko nije bio po volji ni vladici Radu, jer je smetao ostvarenju njegovog plana da prisajedini hercegovačka plemena Crnoj Gori.
Kada je smislio da zakneži prije vremena Novicu Cerovića, Đoko je smatrao da će ga tako obavezati. Ostali knezovi se nijesu time protivili - bio je to sin čuvenoga popa Milutina, te su mu svi već bili naklonjeni. Novicu je uzdizalo iznad drugih što je bio pismen. Počeše ga prizivati na svoje sastanke. Mladić je slušao pažljivo šta stariji govore i odgovarao, kad bi ga pitali, razumni i zrelo.
Kada knezovi pođoše u Gacko, Đoko predloži da povedu i Novicu. Pošto iziđoše pred Smail-agu, on ih upita:
„Čiji je ovo đetić?”
„Ovo je sin popa Milutina te je posječen u Pljevljima”, odgovori Amza Tomić.
„A što je došao taj đetićak?”
„Čestiti aga, mi smo ga postavili knezom”.
„A znate li, rajo da je carska rabota velika? Priđi bliže, đetiću. Kako ti je ime i koliko ti je godina?”

Mladost Novice Cerovića

Smail-aga je odmjeravao Novicu svojim oštrim pogledom pred kojim su ljudi obarali oči. Dobro razvijen i zdrav dječak mu se dopade. On slobodno stade pred agu: „Ime mije Novica, a napunio sam petnaest”. Dječak nije spuštao pogled, gledao je ozbiljno i otvoreno.
„A znate, rajo”, obrati se Smail-aga knezovima, „kako je car hranio u svojoj velikoj štali mnoge atove, a došlo jedno malo ždrijebe i išćeralo ih sve napolje i samo se raširilo po jaslama. Turske mi vjere, ovaj će đetić ovim plemenom zapovijedati koliko poznajem neke nišane (oznake) na njemu. I ja mu potvrđujem kneštvo i srećno mu bilo!”
Tako je Novica sa petnaest godina počeo vršiti poslove koje i drugi knezovi: ubirao je harač, potvrđivao presude i ugovore, određivao potre i umir, oglašavao naredbe agine i vezirove. Bio je u svemu tačan i Smail-aga je bio njime više zadovoljan nego nekim drugim starijim knezovima. „Čuo sam da nije bilo boljeg Vlaha od tvog oca i čini mi se da ga nećeš pokriti”, rekao mu je.
Smaila-aga je želio da Novici zaliječi ranu koju su mu Selmanovići zadali, pogubivši mu oca, te je u želji da ga zadobije, postupao vrlo pažljivo, jer je osjetio kod njega čvrstu volju i sposobnost da izvrši što preduzmem.
„Šta bi radio, tako ti vjere”, upitao je jednom Novicu, „da ti zapadne, kao ovo mene, da imaš vlast?”
Novica odgovori: „Srbin, Turčin, Latinin, samo pošten čovjek ako je, čuvao bi ga za poštena i dobra; ko bi bio trunjav i ništavan, bi’ ga gonio da je moj sin”.
„Aferim, Vlaše, poznajem ti svaki tvoj nišan; doći će u tvome vijeku da mnogima budeš starješina”.
U to vrijeme u Hercegovini se pripremala velika svečanost. Ali-paša je carskim fermanom proglašen za hercegovačkog vezira, te je trebalo da pređe iz Stoca u Mostar. Na svečanost su pošli hercegovački muteselimi: Resulbegović trebinjski, Redžepašić nevesinjski i Smail-aga pivski, gatački i drobnjački. Svi su oni poveli sobom kneževe i vojvode, predstavnike raje. U pratnji Smail-aginoj uz Đoka Malovića, Šuja Karadžića, Amzu Tomića, Arsenija Tadića bio je i mladi knez Novica. U svojoj skromnoj domaćoj nošnji od bijelog valjanog sukna, i džamadanima i fermenima sa pucima, sa bogato ukrašenim oružjem za pasom, u dokoljenicama, čarapama i bječvama optočenim crvenom čojom i u domaćim opancima od opute isticali su se Drobnjaci i Pivljani svojim rastom. Najviši od svih njih bio je Pivljanin knez Arsenije Tadić. Pokazujući ga svom tastu iz Ljubuškog, Smail-aga upita:
„Ima li u tvome vilajetu ovakvih Vlaha?
„Šteta bi ih bilo držati, odgovori mu tast mrgodno.
„Ne zbori tako”, reče mu Smail-aga. „Ovaj Tadić je snažan da bi se s međedom mogao pojakati. Sa ovakvima ja branim krajinu”.
Ljudi su bili zadovoljni Novičinom upravom, ali su ga žene, i to baš iz njegova bratstva, tužile jednom Smail-agi kada je došao u Drobnjak. One čija je muška loza u porodici izumrla, „istražila se”, polagale su pravo na nasljedstvo.
„Čestiti aga”, potužile su one Smail-agi, „knez Novica nam ne da očinstvo, pa nas straši nekakvijem fermanom”.
Smail-aga pozove Novicu i upita ga:
„Zašto, Vlaše, ne daš ovijem vlahinjama očinstvo”?
„Zato, čestiti aga, što mi tako naređuje ferman koji mi je prađed donio iz Stambola”.
Bio je to onaj ferman u kome je knezu Nikolici Ceroviću sultan potvrdio da ženska djeca nemaju pravo na zemlju u slučaju da muška loza izumre.
„Donesi ferman da ga vidim”, naredi aga. Novica donese ferman pisan zlatom i zapečaćen carskim murom. Odmah se aga i Turci
koji su bili sa njime digoše i pokloniše fermanu. Slušao je aga pažljivo dok ga je kadija čitao i kada dovrši čitanje, ponovo se svi Turci pokloniše fermanu. I dok su se tužilje zgledale pitajući se šta će da bude, aga se udari po koljenu i reće: „Aman, čestiti sa’ibijo (vlasniče), ovoga nema u carstvu Otmanovića”. I okrenu se ženema koje su očekivale od njega pomoć i objasni im: Ajte, Vlahinje, ovi je utvrdio, ne more ni grom razbiti!”
Tako je ferman koji je knez Nikolica dobio u sedamnaestom i vijeku i dalje ostao na snazi sve dok se Drobnjak nije oslobodio i spojio sa Crnom Gorom.
Već tridesetih godina Novica je pokušao da odmetne Drobnjak, ali je ubrzo uvidio da sam ne može ništa sprovesti i poslije godinu dana opet je priznao tursku vlast.
Kao što su Drobnjaci pratili Smail-agu u Mostar na svečanost ustoličenja hercegovačkog vezira, tako su ga morali pratiti u pohodu na Bosnu protiv Huseina Gradaščevića kada se ovaj pobunio protiv sultanovih reformi. Tada Smail-aga nije ni naoružao sve Drobnjake; nekima je i кolac služio kao koplje. Hrabrio ih je Smail-aga: „Đe gođ u ’vatiš koga od Bošnjaka, kad ubiješ, ti skini. Sve je tvoje!”
Neki Drobnjaci su se istakli u toj borbi: Memedović i Mijat Ćupić, Vasilj Kandić, Đoko Malović, Đurđić iz Komarnice i Obren Jakšić ugonili su konje među Bosance. Za Obrena su govorili oni koji su bili pod Beogradom: „Nagoni ga kao Mutap na Vračaru”.
Obilazeći vojsku Smail-aga viđe nekolicinu Drobnjaka, kako raspravljaju o borbi.
„Šta mislite, kad se dvije vojske udare, ko dobija?”
„Ko ima jaču snagu, aga, taj će i dobiti”, odgovori Novica.
„Nije tako, Vlaše, no gledaj”. Aga pruži ruku i steže.
„Ko ovako dobro stisne te izdrži, onoga je megdan. A nemoj misliti da nije strah i jednu stranu i drugu”.
Novica se borio uz Smail-agu po dužnosti, ali ga je ličnost mladog Husein-paše snažno privlačila; u vojsci se naveliko pričalo o junaštvu „Zmaja od Bosne” i o tome da ništa više na sebe ne troši nego svaki njegov prost vojnik...

Junaka je lako prekoriti

Drobnjački vojvoda Novica Cerović, ni u jednu od borbi nije išao iz želje za plijenom. Ni iz jednog pohoda nije uzeo ništa sem oružja i ponekad konja. Nikada iz turskih kuća ćilimi i serdžade nijesu prešli u njegovu, ženski nakit ili ma kakav znak raskoši. Iz vremena kad su mu preci ratovali protiv Turaka bila je u kući ogromna demirlija bakarna (veliki poslužavnik) ukrašena rezbarijama i arapskim slovima. Kada je u Novičinoj mladosti Smail-aga dolazio u Tušinju, on se zalagao u tu tursku stvar u kući Cerovića i rekao: „Bir li sjedoh, bir poznadoh demirliju Malinovića s Grdijevića”.
Novici bi teško što se u njegovoj kući zateče nešto opljačkano. Kad aga ode, naredi: „Bacite tu stvar”, te žene brže-bolje ukloniše demirliju ispred njegovih očiju.

Smail-aga u Pivskom manastiru

Kažu da su Pivski manastir podigli veliki vezir Mehmed-paša Sokolović i njegov bratanić patrijarh Savatije.
U Manastiru kod južnih vrata (upravo okolo njih) postoje jasne freske ovako: jedan Turčin u prirodnoj veličini, sa kaukom na glavi, pod sijedom okruglom bradom, u svilenoj anteriji, opasanoj nevelikih svilenim pasom, u ćurku postavljenom krznom (lisičina ili samurovina), sa rukavima do lakata, sa smjerno položenom na prsa lijevom rukom, desnom dodaje nacrt crkve ove patrijarhu, krupnu plavu čovjeku u skerletnoj patrijarškoj mantiji (svečani ogrtač), a ovaj takav isti plan pruža Bogorodici na prijestolu. Nažalost natpis iznad Turčina i patrijarha je brisan i nečitak. Uvjeravaju da je jedno vezi Mehmed Sokolović, a drugo njegov bratanić patrijarh Savatije. Prema tome vezir je glavni ktitor, jer ga u hrišćanskom hramu ne bi inače živopisali.
Uveo jednom u crkvu arhimandrit Sočica silnog Smail-agu Čengića, koji je prema manastiru imao vazda puno obzira i pažnje:
- Ko je ovo, duhovniče? - zapitao spazivši ovu fresku.
- Sadriazem Mehmed Sokolović.
- A?!... Pa kamo i njenu kandilo i svijetnjak, crna Vlašino? A znaš li da je on veći svetac vaš no ovaj patrika (patrijarh), kad vam je ovako lijepu i veliku crkvu načinio.
I ončas naredio silni Čengić te mu donijeli serdžadu, i tu crkvi, pred freskom Mehmed-paše otklanjao namaz!... Osjetio ljepotu pašina čina i njegovu ljubav prema rodnoj grudi i poklonio se.

Proročanstvo Mata Glušca

Smail-aga pođe u Drobnjak, da kupi arače, sa sto i šest konjanika iz Gacka.
Udariše u Ravno; ne prođe ni pola sata dođe im Mato Glušac iz Korita Gatačkije; pa ga zavika Smail-aga:
- Anu, Mato, milo mi je što te sretoh! Evo mi došla knjiga od kuma Đoka Malovića da se nešto bune drobnjački knezovi, pa da mi kažeš kako će mi biti na putu, ti đavola vrtariš nekoga!
- Pitaš li ti mene, aga, da ti kažem šta znam?
- A da za šta te pitam no za šta znaš!
- E, ovako da učinom aga, što ti kažem, ako ti što slažem (ne pogodim), posijeci me!...
Milo mu bi:
- E, ajde zbori, pomozi Bože!... (A nije šala-sto šest konjanika oko Smail-age).
- „Vala, aga, ovoga ćeš puta glavom na Cetinje sići; konji će ti poigrati na Cetinju i napiti se vode. Koliko ćeš se tamo zabaviti, boga mi ti kazat ne umijem (esapa tome nema!)...
- Mato, dako Bog da!... Poteže dukat i talijer, te ga darova. No, tek što se krenuše, zavika Ferat-aga (Tanović sa Stepena, Smail-agi najmiliji):
- A kako nešto zaboravismo?
- A kao za Boga? - reče Smail-aga.
- Kako ne upitasmo Mata, oće li biti kavge do na Cetinje!
Danu, zovnite ga.
Konjici polećeše, ali Mata niđe. Vele da je bio vilen i da je za sat mogao u Stambol. I još vele da je imao šest stotina kumova. Kome je goj naudila zla duša, zvao ga je na kumstvo i trava je pomogla.

Smail-Aga i jedan Drobnjak

Došao Smail-aga u Drobnjak da kupi arač. Jedan Drobnjak čuo da je Smail-aga dobar lovac pa mu dovede jednu dobru bizu, kako bi njome podmirio arač, koji nije bio platio nekolike godine.
Vidjeći Smail-aga Drobnjaka s bizom, upitaće:
- Što si doveo tu popadiju danas?
- Čestiti ago, čuo sam da je muftija ostao udovac, pa sam je zbog toga doveo.
Smail-aga se grohotom nasmija i oslobodi Drobnjaka arača za pet godina.
Kud si pošao, kume?
Kad je Smail-aga išao na Mljetičak, prošao je pokraj kule Tomića na Previšu, ali u nju nije htio svratiti. Stara ugledna sveštenička kuća i kula, koju Turci nikad ne zapališe, ostala je bila na jedincu Tešu, koga je udovica - popadija Simuna poslala u Mostar i školu; a ona živjela sama sa ćerkom Dunjom. Otresita i uredna žena, popadija je dosta godina ranije sklopila kumstvo sa Smail-agom, kakvo su hrišćani sklapali sa Turcima: iznijela je pred agu kada je naišao na Previš maloga sina da ga prvi put šiša.
Popadija je držala i kuću i sebe uredno i čisto. „Sa dlana vode da joj pineš”, govorio je sam aga o njoj. Kod nje se nije spavalo na daskama i sijenu, no na pravim dušecima kao usred Mostara, kuda je išla kada je odvela svoga sina Teša na školovanje. Smail-aga se najradije i najbolje odmarao kod nje kad je bio na Previšu.
Ona se iznenadila kad je vidjela ovoga puta da aga obilazi njenu kuću, pa je pohitala pravo pred njega:
- Kud si pošao, kume i čestiti aga, na zli put? Vrni se dok ti je zdravo glava na ramenima!
Aga se zacrvenio od ljutine. Popadija je bila poznata sa svoje smjelosti, ali njemu je bilo krivo što je jedna žena pokušala da vrati s puta njega, Smail-agu, koji nikad nije ustuknuo ni pred kakvim dušmaninom. „Sikter”, doviknuo je s konja i projahao mimo nju naglo. Vojska na atovima je obišla za tili čas.
Tako je silni Čengić odjahao u susret svojoj kobnoj sudbini koja ga je i srela na Mljetičku te daleke 1840. godine.
Već se zašlo duboko u jesen a Smail-aga ne stiže u Drobnjak. Oborknez drobnjački Đoko Malović mu je pisao: „Dobro bi bilo aga, da pohitaš, jer se živo i mrs sada prodaju, pa bi najlakše mogao naplatiti harač. Pogovara se da ne smiješ da dođeš zbog Grahova”. Znao je da će ga time namamiti da dođe. Kao i svaki junak, Smail-aga je mogao naslućivati da mu prijeti opasnost, ali je suzbijao svaku pomisao na nju. Da primami agu u Drobnjak, to je bilo jedino što je Đoko, razmislivši dobro, riješio da učini mladima. Neka se oni poslije razračunava s njime kako znaju. U to on neće da se miješa. „Dosta sam muke podnio”, razmišljao je, „još dok se oni nijesu rodili. Oću da na miru umrem i da sačuvam mlađima ono što sam u pošljednje vrijeme stekao”.
Narod se već bio ohrabrio da aga te jeseni neće ni doći, pa da ni te godine neće morati dati harač. Novica je strijepio da Smail-aga ne odgodi dolazak. Teško mu je bilo čekati ostvarenje onoga što već mjesecima nosi u glavi smišljeno i utvrđeno. Ako aga ogodi dolazak za iduću godinu, sve što je dotle urađeno osuđeno je na propast. Smail-aga se zadržao oko Hafis-bega, Ali-pašinog sina, koji mu je tih dana došao. Teško mu je bilo odvojiti se od miloga gosta i lijepoga „eglena”, ali je znao, ako ne ode odmah pa udari nevrijeme, neće ni te godine skupiti harač po besputnom Drobnjaku. Hafis-beg mu je nudio da pođe s njime i da povede svoju pratnju, no Smail-aga odabra iz nje samo nekoliko najboljih Mostaraca i Stočana, a Hafis-begu reče: „Nije vrijeme. Izać’ ćemo jednom ljeti u Komarnicu na čardak. Sjedi tu, s Rustom, Muhamedom i Dervišem, veselite se i pijte medovinu. Idite u lov, ujesen je divljač pitoimija... i čuvajte mi kuću da mi raja iza leđa ne udari. Vratiću se brzo. Idem samo da pokupim harač i uteftešim (smirim) raju; četiri godine ne odoh, pa je harač zastao a knezovi su se ušućudili pa ga ne šalju, valja im popriteći uzde”.
Aga je razmišljao o predlogu kneza Đoka da ne povede mnogo vojske, da se raja ne uplaši i ne razbjegne. On je često cijenio Đokovo mišljenje i volio je „Marijana” - tako je zvao Đoka-više od drugih Drobnjaka. „Ali Vla’ je Vla’, mislio je aga i riješio da povede poveću pratnju, sve junake i zlice, da uplaši raju te da mu preda sav harač. Poručio je Ahmetu Bauku u Nikšić da dovede na Prošćenje dvije stotine „građana”, kako su tada zvali nikšićke muslimane...
Krenuo je ujutru rano. Skupio je da povede Gačane, Mostarce, Nevesinjce, Trebinjane. Vojska u bogatom odijelu, na divnim hatovima...
Zelenih očiju, čiji je pogled probadao kao mač, riđokos i crven u licu, kratko podšišane brade, Smail-aga nije bio lijep ni u mladosti. Srednjeg rasta, ali temeljan, vrlo širokih ramena i podužeg trupa, on je na svome brnjašu izgledao mnogo viši nego što je ustvari bio. Sav u novoj čohi, sa srebrnim i pozlaćenim kuburama, hadzarom za pojasom i sabljom sa srebrnim balčakom... Smail-aginica otvori prozor, stavi na njega maloga Hajdara i, čvrsto ga pridržavajući, a sama skrivena, reče: „Zovi baba!”
„Babo, babo”, vikalo je dijete, ali ga Smail-aga nije čuo. On je projurio na Brnjašu, a sa njime sinovi i Hafis-beg koji su pošli da ga isprate. Za njima prolaze delije na hatovima sa dzeferdarima, sa sabljama, miždracima i hadzarima.
Udariše zurle i borije. Potrčaše konjanici poljem gatačkim u punome kasu. Zadivljeno su ih gledale žene sa kule na Lipniku. „Kao da ih vile nose”, pomisli Smail-aginica i obrati se snahama:
„Međer nema niđe takvije’ junaka kao što su Turci Hercegovci”.
„Niđe, majko”, prošapta stidljivo skoro dovedena žena Muhamedova, sva u vatri od silnoga uzbuđenja.
„Baš vala niđe”, prihvati krupnim glasom mršava i muškobanjasta Rustem-begovica, koju Rustem nikako nije volio, ali koju mu je otac odabrao zbog njenih silnih čitluka u okolini Sarajeva.
Smail-aga je ubrzo prešao u Pivu i stao odabirati taoce: Antonija i Vuka Blečića, Sima Sekulovića, Đorđija Glomazića i druge, da mu Pivljani ne bi udarili s leđa. Brzo se raširi glas da je aga u Pivi i da uzima taoce. Ljudi su se sklanjali i bježali, a žene mirno ostajahu jer je Smail-aga bio poznat po poštenju i vjernosti svojoj ženi. Znalo se da nije htio dovesti drugu ni kada je Samil-aginica počela stariti. „Samo kad nije Rustem”, šaputale su mlade žene.
Prvi konak odredio je aga u Pivskom manastiru, drugi u rudicama, a treći dan pade na Bezuje, kod kneza Petra Gagovića, koji je - kako mu je bilo naručeno - spremio dobar ručak za agu i ugledne Turke, a vojska se raziđe po kućama.
Istoga dana uz lupu doboša, vojska krenu preko Dragalja, koji dijeli Pivu od Drobnjaka i prije večeri stiže na duži gdje se zaustaviše pred kulom oborkneza Malovića.

[Jazz_Junkie]

Kada prepisujes ili kopiras tudje radove, moras navesti izvore.

[Zah]

Na poicetku imas ime autora teksta a na kraju ces dobiti i ostalo. Bilo bi dobro da nam i ti nesto iskopiras ili prepise. Lako je biti kriticar ali tesko je po internetu traziti interesantne tekstvo ili prepisivati iz knjige a sve u cilju da nesto saznamo, sto mozda nismo znali. Mogao sam ja staviti i link ali link vremenom nestane a prezentirani tekst trajno ostaje. Iz tog razloga i radim ovako, da imamo za uspomenu i trajno sjecanje.
Pozdrav zah

Nastavak IV

Aga i drobnjački glavari

Velika je i prostrana Đokova kamena kula; u njoj nekoliko soba i gostinska odaja. Pred njom stepenik sa ogromnim pločama strmo usađenim.
Smail-aga se obradovao što će vidjeti starog oborkneza. S njime je mogao lijepo i iskreno-tako je bar aga mislio-porazgovarati. Cijenio je Đoka ne samo zbog pametnog razgovora nego i zbog gospodskog načina života. Kada je dolazio na Duži Đoku, nije morao naređivati da mu momci izvade serdzade i ibrike iz Gacka; u Đokovoj kući kafa se pripremala dobro kao i na Lipniku.
Starac-domaćin mu je izišao ususret, njegovi sinovi i momci prihvatiše konje pod uglednijim Turcima koji će sa agom zajedno prenoćiti na njihovoj kuli.
„Dobarveče, Marijane”, pozdravi aga sjahavši.
„Dobra ti sreća, aga i dobro nam došao!”
Đoko uvede gosta u kulu, u odaju naročito za njega pripremljenu. Na dvorištu tutanj. Raspoređuju se za prenoćište, dovršava se bogata večera. Vrte se jaganjci na ražnju, u neke pozabadan bijeli luk, opapreno meso posuto kukuruznim brašnom, kako aga voli. Peku se pite sirnjače i skorupače, urmašice i baklave. Žena Đokova sa dvijema starijim snahama, jednom od kuće Gagovića i drugom od vojvode Mine Radovića, kao glavne domaćice trude se da večera bude prema gostu i prema ugledu kuće.
Ispod kule promiču momčad noseći sijeno i vodu za konje. U sobi zastrtoj ćilimima na serdzadi sjedi aga raskomoćen, uprijeko od njega, na samom ćilimu Đoko, pred njima na demirliji (bakrenom velikom poslužavniku) puši se u ibriku vrela kafa. Maločas je upržili pa miriše svježinom. Aga se odmara naslonjen na jastuk i razgovor između njega i staroga kneza teče polako. Nepravo je agi što ga ostali knezovi, viđeni ljudi, ne dočekaše.
„Đe ti je Šujo, đe je Bašović i Novica?” pita aga.
„Ne znam, čestiti aga. Svijem sam poručiv’o, nako se nijesu noćas nadali. Valjda će sjutra doći. Otpočni! Nije preše. Dugo nam nijesi dolazio, već smo te se uželjeli”, ljeporječi Đoko.
Aga raspituje za ljetinu, za knezove, slušaju li ga.
„Ostaralo se, moj aga. Ne mogu svuj da stignem; rijetko mi dolaze. Trebalo bi da na moje mjesto postaviš mlađeg čovjeka. Mlađi misle da su pametniji, pa eto im!”
„Čuo sam, Marijane, da im pop s Pošćenja piše knjige onom kaluđeru na Cetinje. Turske mi vjere, sjutra ću ga posjeći”.
„Nemoj, aga, duše ti. Nemamo ođe nadaleko popa, pa bi narod odskočio od tebe, no ako je kriv, ti ga dobro kazni!”

Susret sa Šujom Karadzićem

Ujutro rano došao je vojvoda Šujo. Aga i Đoko poranili i piju kafu. Ljutit što Šujo nije izišao pred njega, aga mu ne htjede pružiti ruku. Đoko ga nudi da sjedne.
Šujo je visokog rasta, snažan, crn u licu, mrka pogleda ispod širokih nakostriješenih vjeđa.
Ćute njih dvojica, ćuti Šajo sa rukom na dzeferdaru. U neke aga progovori:
„Tako ti mene dočekuješ, kurvo vojvodska?”
„Ete, aga, ne znadoh u koje ćeš doba doći, pa zato po’ita rano iz Petnjice. Zašto su ljutit na mene, aga? Ne vjeruj Đoku ako me opada. Narod ga je pomrzio što udara veliku globu, a tebi mami milošte”.
Kad primijeti da Đoko hoće nešto da zausti, preduhitri ga, i мada je inače imao krupan glas, zagrmje još glasnije:
„Poslušaj me, carev kapilija, makni vojsku odavde usred Drobnjaka, svi će doći, životom ti jamčim. Šta ćeš u kamenijim Dužima? Na Pošćenju ti je svaka zgoda, i voda i livada za konje”.
„Nećeš, aga, duše mi, dok ne ručaš kod mene”, reče Đoko. „Ja imam gotov’arač da ti izbrojim, pa volja ti ponesi ga ili ostavi ođe dok se ne vrneš”.
Dogovoriše se da aga po ručku krene na Pošćenje sa Đokom, a Šujo ode naprijed da javi o njegovom dolasku, ustvari da obavijesti zavjerenike kako je uspio da namami agu dublje u Drobnjak.
Kada Šujo ode, Smail-aga reče:
„Marijane, ja ne vjerujem onom usnavom Šuju. Nikada nije nasmijan, a vazda mu je ruka na oružju”. On ispriča Đoku kako je preko Čarkova polja jahao u društvu sa Šujom i Spasojem Jakšićem, pa od šale htjede zbuniti Šuja. „Natjerah konja na njega kao da ću ga posjeći i rekoh: Drži mi se dobor, Šujo! Šujo se izmakne i, zapevši dzeferdar, reče: Odi, aga! - Šujo, bestijo, ja se šalim. - Ja se ne šalim, aga. Kad sijeva oštro gvožđe iza vrata, tu šale nema”.
Ipak je Smail-agi laskalo što mu je došao Šujo. Ranije je redovno izbjegavao sastanak sa njim. „Eto i tvrdi Šujo, tvrd kao bukov panj, omekšao kad je vidio koliku tevabiju povedoh, i još dok vidi Bauka sa građanima, misliko je aga.
Za ručkom on upita Đoka:
„Oli ti poći sa mnom, Marjane?”
„Oću, aga, ja šta!”
Put prema Pošćenju
Po ručku krenuše na Pošćenje. Naprijed je jahao aga sa Đokom. Kako su uporedo jahali, prema dzinovskoj pojavi Đokovoj aga je izgledao manji nego što je ustvari bio.
„Marijane, ja povedoh više vojske no što mi ti pisa”.
„Volja ti je bila aga”, prihvati Đoko.
„Morača je blizu, a papaz sa Cetinja neće mirovati”, nastavi aga glasno svoj tok misli. „Vala, Marijane, da mi nije one pašurine u Stocu, odavno bi mu sišao na Cetinje”.
Aga je mislio na Ali-pašu, sa kojim je Njegoš počeo da razvija dobre odnose.
Stigli su do Cikavca, odakle se lijepo vidio cio pošćenjski kraj, kada ih stiže Đokov momak. Ne želeći da ide sa agom dalje, Đoko se dogovorio sa sinom da pošalje po njega momka.
„Naišli trgovci iz Trebinja”, objašnjavaše on Smail-agi.” „Bojim se, izmamiće mi stoku od one đece. Da svršim s njima trgovinu, aga, pa da se opet vrnem”.
„Meni je, Marijane, neobično noćas bez tebe”.
„Aga, evo me sjutra na Pošćenju ili đe goj budeš”.
„Dobro, Marijane. No nemoj baš suviše zacijenit, pa se brže vrni”.
Na Pošćenju se iskupilo mnogo Drobnjaka. Podignuti šatori, vatre gore, vrte se peciva, toči medovina Turcima, Srbima rakija. Jedni ibrici se dižu s vatre, drugi se postavljaju. Hrtovi agini se ustrčali, jer su nanjušili meso.
Agin šator na najljepšem mjestu, kraj jezera. Aga je radostan što ga je Ahmet Bauk sačekao sa svojim Nikšićanima i što su mu Drobnjaci došli u velikom broju, ali kad ugleda popa Mitra Golovića, onoga što se dopisjuje s Vladikom, on se smrče i naredi da mu udare dvadeset pet toljaga.
„Odlazi mi s očiju, papaze, da te nikad ne vidim”, rekao je aga popu kad su ga driješili. Jedan Turčin, koji je i umolio agu da prestane sa batinanjem jer je poznava popa Mitra, posavjetova ovome da iskopa jamu u glini, da u nju saspe svežeg konjskog đubreta i nalije rakijom, pa da u to stavi izudarane noge.
Drži pop Mitar noge natečene i nepokretne, da liče na dva brvna, kako mu je rečeno, u đubrevitoj rakiji i osjeća da mu pomalo jenjava ludi bol koji ga je dovodio do vriska. Aga je zaboravio na njega. On se u šatoru razgovara i veseli. Zamoilio je Ahmeta Bauka da mu pjeva uz gusle. Ahmet je mali rastom, ali veliki junak, dobio je mnoge čelenke za posječene crnogorske glave. Dobar je guslar Ahmet. Samo on ne pjeva „iz glasa” kao Srbi guslari, već tiše, a sa više modulacija u pratnji. On poče pjevati o udbinskim junacima, a zatim pjevaše o boju na Grahovu i o pogibiji Petrovića. Smail-aga, slušajući ga, sav se predao uspomenama dok se razliježe Ahmetov pun i prijatan glas.
„Dobra ti sreća, samovoljni kneže!”
U tom trenutku uđe u šator Novica Cerović. Čuo je već od Šuja da je aga ljutit što ga knezovi ne dočekaše. Pošao je na sastanak sa rođakom Sekulom, koji ga u stopu prati, jer je obećao da će agi istog trenutka sagorjeti srce ako vidi da je digao ruku na Novicu. Napolju drugi njegov pratilac, snažan momak Ilija Kaljević, pridržava Novičina konja. Novica zapazi u šatoru Smail-agu na serdzadi, naslonjena na jastuke, kako se predao slušanju guslara i pjesme. Pored age sjedi hodza Mušović, s druge strane Kariman Čustović, ugledan Sarajlija; kraj Bauka vojvoda Šujo, čije oči sinuše nekom pritajenom vatrom kada ugleda Novicu ne završi.

Priprema se zamka

Novica ostade u vratima dok guslar ne završi.
„Dobarvečer, aga”, pozdravi tada.
„Dobra ti sreća, samovoljni kneže!”
„Nijesam, aga, samovoljan, no vazda na izmetu (usluzi) sultanu i tebi”. Novica je govorio pribrano i mirno.
„Jesi, Vlaše, jesi; po’ainio si se (odmetnuo), pa ideš potajno na Cetinje, ti vijećaš sa onijem kaluđerom, a sve to vaše vijećanje-znam ja dobro, kukala vi majka, ako što vijećate - ne vrijedi prebijene pare. Ma dlaka me drži da te ne objesim na raskrsnici đe će te svako gledati i imbret (strah) uzimati, dok ti ne opadnu komadi”.
Kako je aga vikao, Turci se namah okupiše oko šatora.
„Tako ti vjere, aga”, nastavi Novica i dalje pribirano i mirno, „zašto toliko vičeš na mene? Vidim da su ti na mene nalagali. Da imam nešto protiv tebe, ne bih ti ni došao. Daj one ljude koji me tebi opadoše da se ođe suočimo, pa ako budem kriv, tu sam najtanji”, i on pokaza rukom na vrat”. Sam dobro znaš da je svijem glavarima u Drobnjaku lakše nego meni. Oni su u srijedi, a ja na kraju - do Morače i Uskoka. Odonud oni prijete i ćeraju mal, odovud ti išteš ’arač, a siromasi već nemaju otkud davati. Pandure ne davaš, ni džebanu, ni tain. Ja sam se uzmučio da ti što prije skupim ’arač, a nijesam mislio da ću na tvome izmetu naići na toliku pogibiju, a od tebe samog!”
Smail-aga je, možda baš zbog toga što je Novica bez straha i ubjedljivo govorio, sve pažljivo saslušao. On se zagleda u ovog mladog čovjeka, temeljnog i smeđeg, sivozelenih očiju kao kod većine Drobnjaka i skoro se ražali nad umnim najmlađim knezom.
„Ešedu bila (zakletva Smail-agina), i jeste tebi najteže i najkrivlje, no ja ću ti popraviti. Dodaću ti sve: pandure, džebanu, tain, samo sad idi i skupi ’arač”.
Novica je podsvjesno osjetio prema aginom odgovoru da može poći korak dalje. Sada je trebalo da se odluči ono najvažnije, da privuče agu na Mljetičak a da ovaj pritom ništa ne posumnja.
„Teško ću pokupiti ’arač, aga, no mislim da bi sasvim dobro učinio, dok ga za dan-dva ne skupim, da pređeš na Mljetičak, na one livade kraj izvora pod omarom. Neka momci zapucaju pa kad čuju da si tu, a i ja ću kidisati, pa ću možda već obdan skupiti. Oni koji su bliže putu lakše mogu prodati no moji bratstvenici na kraju Drobnjaka. Mogao sam ti skupiti ’arač u živom, ali znam, ti hoćeš samo talire i dukate. No đe da ih nađem? Pomrzoše ljudi na mene što navalih da daju ono što nemaju”.

Logor na Mljetičku

Smail-aga je znao da je Mljetičak vrlo pogodan za logorovanje velike vojske, kakvu su on i Bauk zajedno imali. Ne mogu se zamisliti bolji pašnjaci nego na toj močvarnoj visoravni gdje je, u Bari i Zaguljskom potoku, dosta izvora i vode za konje. Lijep izgled, bez velike šume prema Uskocima, tako da ga neprijatelj ne bi mogao iznenaditi”. Popeću se na Gvozd”, mislio je aga, „da učinim šenluk nek streknu Uskoci i Moračani”. Gvozd je bila strana obrasla bukovom šumom okrenuta prema Ivici. „Podići ću šator na Tavanu”, tako su zvali lijepu ravan nad kojom su bila dva izvora, a ispod nje bara. Pomisao o odlasku na Gvozd odlučila je da aga pristane na logovoranje na Mljetičku. Mnogo mu je stalo do toga da zapuca na uskočkoj i moračkoj granici. Neka čuju Vlasi i neka zastrepe, jednoga dana će on i onamo preći. On reče Novici da pokupi harač ne samo od Drobnjaka već i od Uskoka na Sirovcu i Malinskom i Strugu i po katunima. Neka to bude ma i najmanje, samo neka ga priznaju za gospodara.

„Milija mi je romica uskočka no maconja gatački”!

U očima age posljednja vrsta ovce od nepokornih Uskokoa pretstavljanja je više nego najdeblji vo iz mirnog Gacka.
Samo dok je aga zamišljao da je Novica otišao da skuplja harač i da mu pripremi doček, on je pošao da pripremi svoju četu i da pošalje vijest vojvodi Mini Radoviću u Moraču i Uskocima da je aga u Drobnjaku, pa neka odmah dođu da izvrše ono o čemu su se dogovorili.
Kad stiže na Mljetičak, aga zateče rad u punom jeku: siječe se šuma, podižu šatori njemu na Tavanu, u blizini izvora. Pošto se smjestio, on pojača stražu na Slatini više Mljetička poslavši buljbašu Eleza Đečevića onamo sa petnaest pandura. Naredi zatim da vojska iziđe na Gvozd da se odatle oglasi Uskocima i Moračanima, a isto tako da upale vatru po brdima da bi ih svojom silom zastrašili.
Kako je aga poželio samo laku večeru, Mljetičani se dogovoriše da mu se ponese iz kuće popa Luke Žugića, gdje je bilo izobilno meda, mlada skorupa i mekoga sira. Vesna, pop-Lukina žena, čuvena domaćica, dva puta je mijesila pogaču agi i oba puta joj se u sredini provalila.
„Ovo mi se još nikad nije desilo”, reče ona svojoj snahi Gospavi, sestri Novičinoj, po kojoj je namjeravala da pošalje večeru.„Dobra mu je i ovaka, nano, presjela mu i dabogda mu glavu iskobila!”
„Ćut”, stišavala je svekrva, „i da nikom nijesi o njoj prozborila!”
Gospava stavi u torbu pogaču sa zastrugom svježa skorupa, a u drugi stavi mladog sira, izvadi sat meda i ponese agi večeru.
Bila je to snažna žena, mnogo viša od brata Novice, slobodna i samopouzdana, zvali su je „ženski ban”. Kada spusti večeru pred agu, ona zamahom svojih oštrih i dugih pletenica ošinu njegovu meku ruku.
„Vala, sestro Novičina”, reče aga, „duge su ti kose, trebalo bi ih potkratiti!” i pogledavši jelo koje mu je Gospava redom vadila iz marame i stavljala na demirliju, reče:
„Što ti se pogača provalila? To sluti tvome bratu Novici”!
„Aga”, otpoče Gospava ubrzano, „što bog da. Smrkne vedro, a sjutra oblačno. Može pući munja sa Javorja i nekome biti od jaoka. Starije je vazda jutro od večeri”.
„Šta govori ova Vla’inja neprosijano?” upita Smail-aga sa potsmjehom, i u šali dodade: „A što si mi donijela tako malu večeru?”
„Oprosti, aga, bilo je dockan. A sjutra ćeš imati svega dosta”.

Raspoređivanje straže

Pod šatorom je bio i Gospavin djever Filip Žugić, knez na Mljetičku i u okolnim selima. U tome se vrati Đečević sa još dvojicom pandura sa Slatine.
„Aga”, reče Elez ulazeći, „čuje se da će nam noćas udaridti Karadag (Crna Gora)”.
Filip ga prekide: „Čuješ, Eleze, otkako si krenuo od kuće tvoje, niđe ti na konaku nije bilo slobodnije no vođe; a nama da nijesu dobre age kakvi ste vi neki Turci, mi bismo se vješali i turčili od vašega zuluma, a ti možeš da zboriš šta hoćeš!” Tako je knez Žugić nastojao da ubijedi agu u sigurnost na Mljetičku.
„Šta misliš, Šujo, hoće li nam udariti Moračani?” upita aga vojvodu Šuja koji ga je sa Pošćenja dopratio.
„Nije prilika, aga, ali ako hoćeš da budeš siguran, da pođemo na stražu ja i Bauk i odabrani momci, pa ako ti Ahmet i ja budemo na straži, slobodno možeš na oba uha spavati”!
Aga mu dade sanduk s fišecima i reče: „Uzmi Miliju Srdanovića i nekoliko valjastije’ momaka, dobrije’ nišandžija, pa pođite, a Brnjaša i Labuda ućustečite da ih ne odvedu Uskoci”.
Pošto se već bio dogovorio sa Filipom i drugim Drobnjacima koji su čuvali agin šator da udare na njega kad čuju puške, i ostavio na taj način neprijatelja agi i samom logoru, Šujo uze sanduče fišeka i odabra od Drobnjaka i Turaka, stražu. Tako je lukavi Šujo uspio da snabdije fišecima i puškama trideset Drobnjaka, koji će u odsundom trenutku pomoći Novici u borbi, i da ukloni iz agina šatora Ahmeta Bauka i njegove građane koji bi mu u nevolji mnogo valjali. Kao pobratim Ahmetov on je želio ujedno da Ahmeta sačuva da ne pogine u šatoru.
Pođe najprije da „osigura” Smail - agine konje. Stavi jednome desnu, a drugome lijevu prednju nogu u gvožđa, ćustek, i zaključa ih. Dok su drugi konji, samo pripeti, pasli, Šujo je Samil-agine ućustečio i zadržao kod sebe ključ, i tako onemogućio agi da u odsudnom trenutku sjedne na konja. Zatim uredi stražu: Turke razmjesti prema Drobnjaku, gdje nije bila ni potrebna straža, i rasporedi ih tako da se nijesu mogli dozvati, a Drobnjake namjesti prema Bukovičkoj gori, odakle su očekivali Uskoke i Moračane okupljene u Sirovcu. Međutim, Novica poruči vojvodi Mini da odmah krene sa Moračanima, „tiho, tajom, neka ne puše, da im se ne čuje ni hod ni govor”, i da dođu do Timara, a sam ode u Tušinju, odakle je sa Drobnjacima trebalo da pođe u susret vojvodi Mini.

Napad s dvije strane

Žena ga dočeka lomeći ruke:
„Hoćeš da udariš na Turke, a evo ti ih u Tušinji, ne možeš od njih nikuda maknuti”.
Podstaknut viješću koju mu je Elez donio, a nagovoren od hodze Mušovića i Ferata Krvavca, koji su počeli sumnjati da im se nešto za leđima sprema i od samih Drobnjaka, Smail-aga je poslao nekoliko Turaka i naredio im: „Idite u Tušinju, pa ako vidite da mi je Novica nevjeran, donesite mi njegovu glavu”.
Ti su Turci bili u kući Jovića. I мada su u Tušinji kuće dosta udaljene jedna od druge, pripremanje oružja, skupljanje i dogovor s ljudima bio je nemoguć u prisustvu Turaka. Zato ih je što prije trebalo ukloniti iz Tušinje. Sa Sekulom i drugim bratstvenicima Novica odmah potrča kući Jovića.
„Šta radite vi Turci tu?” upita ih.
„Stražimo od brdske čete”, izgovarahu se Turci kad vidješe da je Tušinjana mnogo više nego njih.
„E sad ste se sjetili da nas branite pošto nas Moračani i Uskoci ogolješe. Odmah izlazite!”
„Dok ručamo”, branili su se Turci.
„Nemate šta ođe ručati, no ćete na Mljetičak. Idite javite agi da ću do ujutru posigurno donijeti harač”.

Ratna varka

I tako ih otjera. Do dolaska Novičina, panduri su u tušinjskim kućama čuli ono što su Cerovići namjerno ubacili: da Novica nije u Tušinji, jer po svojoj knežini skuplja harač, da je pri tome udario raju na tolike muke”, da bi se i sam aga uvrijedio”. Trideset žena je dolazilo sa kolijevkama da ga okume, ali nikome ništa ne pomaže, vola koja vrijedi dvadeset talira uzima za pet.
Kada Smail-aga ču kako je Novica istjerao njegove pandure, on planu, ali kad mu oni sami ispričaše šta su po selu čuli o Novičinom skupljanju harača, aga se nasmija:
„Auk, što će kukavnu raju poprštiti; međer laže svako ko mi protiv njega govori! Neće raji sada nam past da na mene udari. A Brđani ako nas napanu, sam mogu udariti na trista. Na koliko bi ti, Bauče, udario?”
„Ja, vala, na dvjesta”, odgovori Bauk.
„E, duše mi”, reče aga, „drugim Turcima neće ništa ni ostati. Više ih se ne može ni skupiti”.
Iste večeri pop Mitar uvio noge krpe, sio na konja i pojahao od kuće sa Pošćenja na Mljetičak, kao zavjerenik htio je da bude među ostalima...
Kada opazi među drugima pod svojim šatorima i popa Golovića, Smial-aga reče:
„Što si dolazio, crni papaze, kada te juče’nako nagrdih?”
Pop Mitar, pretvarajući se, uveče vrat u ramena, zatim slegnu njima i „bezazleno” reče: „A da kuda ću ja, aga, no opet tebi? Majka bila, majka mila!”
Te večeri se priličan broj Drobnjaka okupio oko turskih šatora. Viđeni ljudi odlaze pod agin šator. Navratio je i vojvoda Šujo sa straže. Tu se veseli i pjeva, a lukavi Šujo priča razne pošalice da bi skrenuo agi pažnju sa onoga što se sprema.
Noću se naoblačilo i počela je da sipi jednolična kiša pozne jeseni. Njeno rominjanje uspavalo je Smail-agu i njegovo društvo pod šatorom. Šuju je Novica poručio da pođe u susret Moračanima, sa kojima je ovaj bio u prijateljstvu, te su imali u njega puno povjerenje. Bilo je potrebno da se Šujo pojavi, jer je među Moračanima i Drobnjacima bilo krvne osvete. Kad viđeše da je Šujo pred Drobnjacima, Moračani se oslobodiše i pođoše na Mljetičak. Zaustaviše se kod timarske česme da se odmore i pregledaju puške koje su im bile zakisle. Novica se sa svojom četom spustio preko Sinjajevine na ugovoreno mjesto. Desilo se da su stajali jedni prema drugima, a nijesu ni s jedne strane smjeli da se jave, misleći jedni od drugih da su Turci. Kada se naposlijetku dozvaše i sastaše, bila je već prošla ponoć. Moračani, umorni od puta, predlagali su da se napad na Smail-agin šator odgodi za sjutrašnju noć.

Slijedi nastavak

[Zah]

Nastavak V

Pogibija Smail-age

Novica viđe kako se cio njegov poduhvat survava nekud duboko u Bukovicu, u mrak. On skide kapu i stade ih preklinjati: „Braćo, bolje je da časno poginemo kad smo već krenuli, nego da nas muče i sijeku Turci. Razmislite, kumim vas bogom, sjutra bi aga poslao po mene da vidi što mu ne donosim obećani harač. Konje će rašćustečiti; da izdržimo, braćo, još malo kada smo već sve prebrodili, da se ne osramotimo pred vladikom i da nas ne proklinju oni koji bi zbog nas nevini stradali. Vidite da nam i ova kiša ide noćas na ruku. Do sjutra bi se moglo razvedriti. Ako vi ne pođete, ja ću; ja ću sam poći i poginuti”.

Kada se i Šujo složi sa Novicom, pristaše i Moračani. Tada im Šujo svima izdijeli fišeke koje je dobio od age. Dogovoriše se da ga napadnu sa dviju strana: sa gornje iznad šatora, i sa donje od potoka. Mali dio vojske ostaviše u Dobrim selima da presiječe Turcima odstupnicu.
Četu je vodio Milija Srdanović, pošto je dobro znao svaku stopu ovoga kraja. Od Timara četa je išla sakrivena maglom, koja se pred zoru spustila u gustim slojevima. To im je olakšalo kretanje, turska straža sa Slatine nije ih mogla opaziti. Drugi dio vojske se uputio Zaguljskim Potokom do agina šatora. Kada su opkolili ravan na kojoj je bio agin šator, Novica naredi plotun, na koji straža odgovori dvostrukim. Smail-agini vojnici su bili dobro naoružani: imali su po dvije kuburlije, nož i šešanu, ali su većinom, umorni od puta i podizanja šatora, spavali tvrdo, izuzev dvije straže - jedna je bila neposredno oko šatora, a druga malo dalje u istom, širem krugu. Na pucnjavu Smail-aga skoči, kao i drugi koji su bili s njime u šatoru, i viknu: „Ata mi!”
Ali njegov seiz dotrča i reče: „Aga, od pucnjave se ućustučeni konji pomamili, ne daju prići”.
Aga je vjerovao da ga je napala brdska četa i da će ga Drobnjaci braniti. On uzjaha brzo na prvo samarno kljuse. U taj mah dio drobnjačke vojske od Potoka udari na juriš. Oko agina šatora se vodila najžešća borba. Borili su se i oni Drobnjaci koji su bili s njime pod šatorom. Sa sabljom u ruci, Smail-aga juri na konju, okuplja svoje i hrabri: „Ha, ha ko je Turčin! Malić je Vla’a”. Ali baš zato što se nije bojao i što je glasno okupljao svoju vojsku privukao je pažnju zavjerenika na sebe. Oni oboriše plotun i Smail-aga pade pogođen u glavu.
Malo je Drobnjaka znalo agu i bilo je više Turaka bogato obučenih.

Mirko Aleksić, Uskok, poznavao ga je jer je prije toga živio u Gacku. On bješe u četi koja je od Potoka jurišala na šator. Kada se popeo uz Potok, vidje da aga leži nauznak priđe mu, zapazi da je pogođen u zatiljak, a zrno mu izašlo između obrva. Jednim snažnim zamahom, on mu odsječe glavu.


Mirko Aleksić (crtež Danila Vuksanović

Tragecija Smail-agina je bila u pretjeranom pouzdanju u sebe i svoju pratnju - to ga je i odvelo na daleki Mljetičak - i u podcjenjivanju narodnog otpora i njegove snage. Vojska brzo opazi da Smail-age nema i stade bježati niz Drobnjak na Šavnik, Pošćenje, Duži, Bezuje, u Gacko. Usput je jedan drugome dovikivao: „Jesi li čuo, ako si Turčin, za zlo? Poginuo aga!” „Nije ni do bog”, odgovarao je drugi ako još nije znao. Ne poznavajući teren lutali su po Bukovičkoj gori, pa su ih i trećeg dana po pogibiji nalazili ondje i ubijali. Mnogi se podaviše u rijeci. Ahmet Bauk se spasao sa Nikšićanima. On je poznavao teren; pobježe sa straže niz Bare, preko Zaguljskog Potoka; niz Krstac, iznad Kosorića i stiže niz Dobra Sela na bukovički most, pa na biovski i uz Tunjomir ode pravo u Nikšić. Ujutru rano Đoko Malović je bio pošao na Mljetičak. U putu srete dvojicu Gačana, bježe odande u najvećem trku.
„Begovi, šta oni bi?” pita Đoko.
„Zlo, bogami, bi; pogibe Smail-aga i sva njegova vojska. Bježi, Đoko, evo brdska vojska za nama. Ima vojske pet stotina”.

Sa glavom na Cetinje

Stigoše na Duži i Đoko ih primi. Malo docnije dođe vojska Đokovoj kući. Neki pale, neki kopaju zid. Okupili Đokovu stoku, bilo je na hiljadu ovaca. Đoko im isturi sto talira i oni odstupiše, razrediše se po Dužima na konak. Ne dirnuše u Đokove ovce. On pusti onu dvojicu Gačana i oni odniješe vijest kako su se spasli. Zato kada je Drobnjak paljen, Đokova kula ostade.
Dok je Smail-agino tijelo posljednjim znacima dovršavalo život, Drobnjaci su skidali sa njega oružje, bogato odijelo, sat i dukate, naročito ih je privlačila „zlatna” đečerma.
Sav plijen podijeliše među vojskom, a konje, sat i oružje zajedno sa Smail-aginom glavom ponesoše na Cetinje...
U blizini Cetinja Drobnjaci zapucaše u znak da nose Smail-aginu glavu. Vladika Rade im je pošao u susret sa više viđenih Crnogoraca. Zagrlio je i izljubio svoje osvetnike. Kada ugleda Smail-aginu glavu, sve plemenito zamre u njemu, ostade samo zadovoljstvo zbog izvršene osvete kao i kod najprimitivnijih. Za nekoliko časaka ne reče ni riječi. Sva njegova osjećanja i misli ispuniše se sjećanjem na izginule na Grahovu. Naročito na Stevana i Joka. Njih nema zbog Smail-age. Sada je Samil-aga platio za njihovu pogibiju. Razdragano uze riđokosu glavu i zagleda se u nju, baci je uvis i dočeka na ruke: „Dođe li mi, Smaile, dođe!”
Novica mu reče: „Gospodaru, kada je glava moga oca pala u Pljevljima, Smail-aga je došao u Drobnjak; danas Smail-agina glava pada pred tebe i neka to bude početak izlaska Turaka iz Drobnjaka”.
„Bio je krvnik i vaš i moj”, prihvati vladika. „Svuđe sam se naslanjao, a ni u jedno pleme nijesam imao nade kao u vas. Vaša osveta mi ublaži srčane rane. Vi koji ste ovo radili više za turske zemlje nijeste, no ja o vama mislim i o vašijem familijama”. On pomilova konje Smailove; oba su bila rasna i svaki damar je treperio na njima.
Bogato nagradi vladika sve učesnike lijepim oružjem i dukatima.
Novici dade sat Smail-agin i sablju.

Posljednja agina pjesma

Čuveni nikšićki buljubaša i junak Ahmet Bauk bio je poznat i kao guslar. A u narodnom predanju zapamćen je po velikoj hrabrosti, viteštvu i junaštvu. O tome najbolje govori stih koji kaže:
„Đe je Bauk, tu je jauk!”
Rođen je oko 1810. a poginuo oko 1845. godine. Pripadao je brojnom fisu Pipera, kome su u Nikšiću pripadale i porodice Hadžimanića, Mrka, Beširevića, Osmovića, Zlatanića, Durkovića, Jašaragića, Mečevića, Kozića, Šubarica i drugih. Njegova kuća nalazila se u Piperskoj mahali, koja se pružala sa obje strane puta za Podgoricu.
Ahmet je odrastao uz priče o starijim glasitim junacima turskog Nikšića koji su dijelili megdane i vodili bojeve protiv buntovnih Crnogoraca. U tim ranim godinama upoznao se i sa guslama, junačkim pjesmama i guslarima. Ubrzo je i sam izašao na veliki glas. Vuk Karadžić je zabilježio za njega: „Bio je mali čovjek, a veliki junak, imao je mnogo čelenki što je od vezira dobio za posječene glave crnogorske. „U epu „Smrt Smail-age Čengića”, Ivan Mažuranić ga opisuje kao „šarenog Bauka vojevodu”, što će reći prepredenog čovjeka, dakle oštroumnog.
Ahmet Bauk je živio u Nikšiću, gradu koji je u ono doba bio „ključanica od krajine” prema buntovnoj Hercegovini, a zna se da je „krajina krvava haljina”, te je tu „s krvlju ručak, a s krvlju večera”.
Pjevao je najčešće za vrijeme dugih ramazanskih bdjenja, ili u posebnim prilikama pred istaknutim i odabranim turskim velikašima. U Nikšiću nije cvjetao sevdah, ali se dosta pjevalo o junaštvu, i to junaštvu na krajini.
Ahmet se spominje i kao pjevač čuvenog Smail-age Čengića, i kao njegov vjerni pratilac, o čemu kazuje i narodna pjesma, po kojoj silni Čengić, prilikom pohoda na Drobnjak 1840. godine, poručuje Bauku, buljukbaši iz Nikšića, da mu dođe u sretanje sa dvjesta svojih momaka. Po toj pjesmi Smail-aga i Ahmet Bauk su pobratimi, dok jedno predanje iz Dbornjaka govori o tome da je Smail-aga daidža (ujak) Ahmetu Bauku.
Na svom putu ka Mljetičku, Bauk se Smail-agi pridružio, prema jednima, na Dužima, dok drugi vele na Pošćenju.
Sa Pošćenja se pošlo na Mljetičak, gdje su razapeti šatori i otpočela gozba („najprvi se Smail-aga maša, /za njim Bauk, za njim Turci ini...”). Kada je gozba malo poodmakla, Ahmet Bauk je kao nešto predosjetio i pokušao da upozori Smail-agu, na što je aga zatražio od njega da zagusla i zapjeva:
„Vjera moja, ti si pjevač dobar,
a ja željan gusal’ i pjevača:
de zapjevaj da me želja mine!”
Baukova pjesma se „grmeć razlijegaše”. Prema predanju, Ahmet je kratko guslao i odložio gusle, te mu Smail-aga reče:
- Što ostavi gusle, mrtvi Ahmete, ne naličeš na ujaka!
Pjesma je bila o nekakvu Rizvan-agi silnom.
Cijela osvetnička četa, sakrivena, slušala je kako pod čadorom Bauk uz gusle „pjevi te pjevi”. Gusle su u noćnoj tišini, pred sam čin napada, morale učiniti snažan utisak na napadače.
Napad na agin šatori uslijedio je pred zoru, iznenada i poput groma. Puške su grunule sa svih strana, jer je logor bio prethodno opkoljen. Smail-aga je prvi skočio, pokušavajući da ohrabri svoje pratioce, dokopao sablju i zatražio konja Brnjaša: „Konja mi! Ahmete udri! Turci na noge! Malić je Vlaha, ne bojte se!” Ipak, smrt je bila brža. Aga je pao pogođen u glavu i grudi. Vidjeći da je otpor uzaludan, Ahmet Bauk je sa svojom pratnjom odlučio da se povuče koristeći obilato i pomrčinu. (Sa njim je bilo 12 Građana)’
„A Bauka spasi noćca mrkla
i ostalo što se još izmaknu”.
Ahmet je nastavio svoj život, ali je izgleda i poželio da se malo „povuče i smiri”.
Predanje veli da je potom zavolio jednu djevojku iz Nikšića, ali je njena majka na silu dala jednom Turčinu iz Korjenića. Ne mireći se sa tim Ahmet sa društvom presretne svatove u Rudinama, nadomak Nikšića, napane ih i otme djevojku. Ali kad je negdje iza toga pošao svojim kmetovima u Banjane, Korjenići mu zapanu i smrtno ga rane. Od zadobijenih rana Ahmet Bauk je izdahnuo. Pričaju da je prije toga pozvao najbolju tužilicu iz grada da ga tuži onako teško ranjena, i dao joj dukat.
Sudbina je odredila da umre zbog ljubavi, zbog onoga o čemu je i sam mnogo puta pjevao i „druge razgovarao”.
Tako je završio Ahmet Bauk, nikšićki glavar, junak i pjevač, koga je još za života opjevala narodna pjesma, što je bila najveća čast koju je junak mogao da poželi.

Popadija Simuna tuži Smail-agu

Popadija Simuna Tomić izvadila je iz groba tijelo Smail-age Čengića, krijući od Drobnjaka, i ponijela ga za Gacko. Sin joj je tada učio u manastiru pivskome za popa, te je bojazni da joj ga ne zakolju Turci to je učinila. A ko je sretao na putu i pitao šta goni u vrećama, kazala je da goni Tešu (sinu) brašnjenik. Ona je prenijela tijelo Smail-agino u Pivu, gdje su tada bili i Turci, a odatle su mu napravili nosila i prenijeli ga za Gacko, u Lipnik.
Popadija je bila odlična tužilica; tužjela je pred nosilima i kod kuće Čengića u Gacku. Između ostalog, tužjela je:
- O, moj aga, Smail-aga,
Kad si došo’ u Drobnjake,
Viđela sam zlu priliku,
Tražiš vodu za avdesa,
A ja poslah moju Dunju
Da donese s vrela vode.
Sinu Dunja, ka’ i munja,
A uprti bremenicu
U šarenu uprticu.
Kad se vrati s vode Dunja,
Prekide se uprtica,
A odleće bremenica.
Oba dna su iskočila.
Agi glava iskobila.
Agina bula nudila je popadiji neke trave da pije, da joj ne bi verem pao na srce, ali je popadija mjesto tije’ trava tražila medovinu (šerbet), te je popila čitavu čašu veliku, a još bolje grlo otvorila. I dok je tužila, turili su bili pred nju jedan prazan fes, a prisutni age i begovi i vojska, napunili su pun fes pleta (novca) i tako darivali popadiju.

Osveta na Borovoj glavi


Đoko Malović
(crtež Danila Vuksanovića)

Drobnjaci su očekivali tursku osvetu za Smail-agu. Vrativši se sa Cetinja, vojvoda Šujo je skupio četu od sedamdeset Drobnjaka i uputio se prema Pivi, odakle se najprije mogao očekivati upad Turaka.
„Đe ćete to, Šujo?” upita ga knez Đoko Malović kada svratiše na ledinak ispred njegove kule.
„Oćemo da stražimo od Dragalja i Pive, da uhvatimo od Bezuja do Pirnoga Dola”.
„Šujo, maniti Šujo, duše mi se dobro ne radi za narod. Bojim se da ćemo doživjeti u Drobnjaku velikije’ jada i grđije’ Smailaga. Ja ću vi na sedamdeset Drobnjaka dati sedamdeset ovnova, da je vajde! Ali vi ne pitate mene, no aj’ te kuj ste nagli. A ja ne bi’ tako”.
„A da kako?”
„Da napišemo jedno pismo kao krvavi Arzoval (žalbu), da spremimo dva-tri koji su dobri ljudi pravo u Stambol, a pismo da ovako učinimo: Moračani i Brda ubili su Smail-agu, a mi nijesmo učinjeli, no će naše kuće pogorjeti ti ljudi. Da se prevežemo s Turcima kao Miloš u Srbiji da ne propadne narod, a viđećeš, Šujo, što će biti do petnaest dana”.
Đokove riječi se isuviše brzo obistiniše. Mada su se Ali-pašini interesi sukobljavali sa Smail-aginim i a on lično nije mario za njega, morao je iz odanosti prema sultanu i muslimanstvu da spremi Drobnjaku veliku kaznu, te je organizovao za vojni pohod sve hercegovačke muslimane, koje će povesti Smail-agini sinovi.
Bilo je to baš pred Božić, krvavi Božić niko nije unio badnjake u kuću - kada navali turska vojska. Žene i djecu koje ne stigoše da prevedu u Moraču smjestiše Drobnjaci u pećine u Petnjici, Komarnici, Grabovici i Turiji. Iz tih pećina su se branili od velike turske vojske koju je Dedaga doveo na njih. Nestalo im je i hrane i yebane, ali su nastojali da to ukriju od Turaka. Naposlijetku su fišeke dijelili napola i mjesto zrna sasijecali ženska puca sa zubuna i gurali ih u puške.
Ko se nije uklonio na vrijeme, nije ostao živ. Smail-aginim sinovima se činilo da nema dovoljno glava koje će zamijeniti glavu njihova oca. Gonjeni strašnom osvetom, palili su i sjekli sve što su pred sobom našli. Ali ne samo Smail - agini sinovi, i ostali Turci su smatrali da je Smail-agu teško osvetiti.
Drobnjaci su se okupili sa uskocima i nešto Moračana u Tušinji. Tu je Novica sa Šujom Karayićem i Mirkom Aleksićem i mnogima drugim koji uzeše učešća u Smail - aginoj pogibiji.
Turci dođoše u velikom broju i utvrdiše se na dobrim položajima. Drobnjaci su se borili iz nizine dok ih Turci ne opkoliše na Borovoj Glavi i ne natjeraše niz grede te ih polomiše. Nekolike Komarana i Dužana pali pod jednu gredu i tu od svojih mrtvih drugova načinili šanac. Na jednom kraju šanca postavili su kape, u koje su Turci pucali misleći da su glave, sve dok ih ne razniješe olovom. Kada osvoji noć, oni izvukoše noževe, zažmuriše pa posred turske vojske, ali malo njih uteče. Dvojicu Dužana, Dragića i Jovana Memedovića, uhvatiše Turci. U noćnoj tmuši nije se moglo razaznati ko su. „Ko ste vi?” pitali su ih Turci.
„Mi smo vojska Baš-agina”. A Baš-aga Abdić je bio pred turskom vojskom. Pošto su ih doveli pred Baš-agu, upitaše Turci: „Aga jesu li ovo tvoji vojnici. Oni govore da su tvoji!”
Njih dvojica padoše na koljena pred Baš-agu i zamoliše: „Održi nam život; božji smo i tvoji!”
Baš-aga reče: „Neću vas pustiti koliko moje sinove”. Povede ih sa sobom pod svoj šator i uze im oružje. Život je očuvan, ali šta je vrijedio život bez slobode? Kada je bilo pred zoru, zaspao je stražar koji ih je čuvao. Potrčaše braća Memedovići kroz tursku vojsku da dođu do slobode. Dragića uhvatiše i posjekoše, a Jovan je utekao i došao na Duži.
Velika je bila turska pobjeda na Borovoj Glavi; mnogi Drobnjaci izgiboše. Samo od Cerovića sedmoricu posječe Dedaga, a sve im kuće popališe. Sedamdeset drobnjačkih glava je poslato u Lipnik da „okite” Smail-agin mezar (grob) i kulu.
I kao što su Drobnjaci ispjevali pjesmu o Smail-aginoj pogibiji, tako sada muslimanski guslari pjevahu o svojoj pobjedi na Borovoj Glavi...

Sablja od sablje

Dedaga Čengić, sin Smail-agin, poslije pogibije svoga oca, sa zvanjem paše, iz svoje čuvene kule u Lipniku upravljao je dosta mudro i obazrivo svojim ogromnim posjedima. Istakao se u više bojeva sa Crnogorcima i Hercegovcima. Pominje ga i vojvoda Mirko Petrović u jednoj svojoj pjesmi u „Junačkom spomeniku”:
„Kad se Omer iz Pive povrati,
On ostavi Čengića Dedagu
Sa njegovo hiljadu Turaka
Na Zabrđe na polje široko,
Među Gackom i Pivom prostranom.
Tu mu bješe načinio kulu,
Oko kule šance i čardake.
Tu naredi careve pandure
Da čuvaju goru i planinu
Da u Pivu s mirom idu Turci”.
Dedaga je održavao prijateljske veze s mnogim hercegovačkim i crnogorskim glavarima, a naročito sa Lazarom Sočicom i istaknutim crnogorskim vojvodom Petrom Vukotićem, koji je kod njega odsijedao više puta u Lipniku, prilikom proputovanja u Mostar. Vojvoda Petar ga je u znak poštovanja zvao „Sabljo od sablje”.
Kad je jednom prilikom Dedaga došao u Pivu da obiđe svoj posjed u Plužinama, dopadne mu se Lazar Sočica i uzme ga u svoju pratnju. S njim je Lazar kao momak od 18 godina putovao u sve obližnje turske gradove: Gacko, Nikšić, Nevesinje, Foču, Mostar. Vidjeći Dedaga da je momak vješt, naočit i hrabar, postavio ga je i za starješinu svoje pratnje, a pošto je bio pismen, obavljao je i Dedaginu prepisku, kako s njegovim čifčijama, tako i sa turskim vlastima.
Dedaga je Lazaru Sočici poklonio i dio svog velikog imanja u Plužinama jer mu je donio glavu nekog Arnautina, koji je pokušao da ubije Dedagu radi neplaćenog ajluka (plate).

Dedaga traži novine

O njihovim prisnim odnosima svjedoči i jedno interesantno pismo iz 1871. godine u kome Dedaga traži od Sočice da mu šalje novine „Glas Crnogorca”, koje su te godine počele izlaziti na Cetinju.

„Lazaru Sočici
pozdrav!

Ako pitate za nas, Alahu šućur zdarvo smo i rahat, u carskome zdravlju. A po tome čuli smo da su počele izlaziti novine sa Cetinja, iz Crne Gore. Vidi ako su počele ishodit i nađi kaka čovjeka koji će ti dobavljati krijući, da ne zna niko, pa dobavljaj svake hefte po jednu i ti je šalji mene amo. Ama je krijući šalji i ti mene. Nemoj da ko zna za to, već kako umiješ ti, onako je i izbavljaj i šalji mene. I da si mi zdravo i rahat.

Zanimljivo je reći i ovo: freska pored južnih vrata Pivskog manastira predstavljala je po uvriježenom narodnom vjerovanju lik nekog istaknutog muslimana -govorilo se čak velikog vezira Mehmeda Sokolovića koji je pomogao da se manastir podigne. Zabilježeno je da su Smail-aga i naročito sin mu Dedaga uvijek klanjali pred navedenom freskom i često bogato obdarivali manastir. Tako je Dedaga, za vrijeme igumana Stefana Đačića, davao manastiru Pivi oko pedesetih godina 19. vijeka izvjesnu količinu žita, masla i voska, kao carskom vakufu. I dugo poslije toga, prvih decenija 20. vijeka, Čengići u Sarajevu smatrali su Pivski manastir kao svoj vakuf (zadužbinu).
Po jednom zapisu, Dedaga Čengić, rođen 1817. godine, umro je od ratne rane u putu kod Konjica, 15. februara 1876. godine. Uzrok smrti je bio što mu se pozlijedila rana zadobijena u Dugi Nikšićkoj, u jednom boju, a koju je on sakrio, da se vojska ne bi prestrašila.

Dedaga zove kneževe

Pozove Dedaga Čengić sve gatačke kneževe, da mu dođu na kulu u Lipnik, radi nekog dogovora. Kneževi se okupe i paša ih lijepo primi u „šarenu odaju” (molovanu bojama), što je značilo najvišu čast za goste.
Dedaga spazi u Jovana Višnjića jedan lijep i vleiki čakmak gdje mu visi o pasu, pa mu reče:
- Daj mi, Jovane, taj čakmak da ga viđu.
Jovan ga otkači s kajiša i dade mu ga. Paši se svidi i s njim u džep.
- Ne dam ti ga, turske mi vjere, a evo ti pleta pa neđe kupi drugi.
- Neću ti ja, pašo, pletu, no ću ti ga darovati kad ti se svidio - reče Jovan, zadovoljan što se njegov čakmak svidio paši.
Đoko Goranović se glasno iskašlja i reče:
- Eto đavola, na!
- Šta je Kešelju (tako ga je zvao) bolan?
- Zlo i naopako! Mi se kneževi usput prepirali šta će kome paša darovati. Nekom ćurak, nekom saruk, a nekom kalpak, a on viđe jedan politi čakmak i uze ga.
Dedaga odmah vrati čakmak Jovanu:
- Na ti ga, neću ga, turske mi vjere, da valja konja - i naredi slugi te svakome knezu donese po pake duvana.

NEKA GA BELAJ NOSI

Godine 1861. kad se pripremao ustanak u Hercegovini, Dedaga Čengić, gatači paša, u dogovoru s gatačkim Turcima, riješi da uhvati tri najglavnija Srbina u Gacku i da ih pošalje pod Vidin, u taoce: popa Bogdana Ziminjića, starog kneza Peja Todorovića i Petra Mandića, zeta popa Bogdana. Petra uhvate i sprovedu pod Vidin, gdje su mu i kosti okapale. Knez Pejo se negdje sakrije, a pop Bogdan, sa sinom Stevanom - mimčićem od 15 godina, pobjegne preko Golije u Grahovo, a evo kako:
Pop stigne u Goslić i svrati u kuću serdara Duke Kankaraša. Znao je da će Turci za njim nadati se u potjeru, pa je tu imao nadu, ga da serdar neće pustiti živa da ga uhvate.
Kad Čengić dozna da je pop pobjegao, odmah pošalje buljubašu Tahira Muljanina-Pašića, sa 30 zaptija, da stignu popa; da ga vrete ili uviju. Turci sustopice pođu i stignu popa Bogdana u Goslić. Pop je bio odsio u kući Dukunoj i čim vidi Turke, odmah zapriječi jednim kolcem vrata iznutra, a prirpemi oružje da se zamijeni. Duka trenutno nije bio kod kuće, pošao je bio s konjem u drva. Turci opkole kuću i stanu zvati popa na predaju, zadajući mu vjeru da mu neće ništa biti. U tom momentu pred kušom bane Duka, s tovarom drva. Čim vidi Turke gdje su opkolili kuču i lupaju o vrata, odmah shvati da je neko unutra koga Turci traže. Od oružja je imao samo malu pusku za pojasom, u koju nije bio siguran. Hitro izvuče palicu iz tovara s konja, razmahne s njom i poleti na vrata, gdje je bio pet-šest Turaka i rekne: „Podalje od moga praga...” Turci se odmah odmanku od vrata, a on vikne ženi da mu doda handžar i džeferdar. S golim handžarom obleti oko kuće i svi se Turci odmaknu od nje. Opali malu pušku i glasno zaviče na svoje bratstvenike u pomoć. Odmah doleti njih desetak vrijednih momaka pod oružjem. Duka zavuče Turcima: „natrag odakle ste došli! Nećete danas, preko živa Duke i moje braće, da mi prolijete krv na ognjište i ubijete srpskog sveštenika”! Kad Turci vide razjarenog serdara i njegove brtstvenike, odmah odstupe, a Duka reče popu da krene. Dade mu šest momaka da ga isprate preko Utesa, do Radovića u Banjane, a on sa drugih pet-pest zauzme busiju na Bajov kamen, pod Utesom, da Turci ne bi pošli dalje u potjeru i ubili popa i njegovoga sina.
Kad Tahir buljubaša dođe kod Čengića i sve mu kaže, da je bio stigao popa i da ga je oteo serdar Duka, Čengić malo pošuti, pa reče:
„Znali ga jadi, on bi tako u svojoj kući spasio i Turčina isto kao Srbina. Da vam pričam: Kad je Gradaščević digao bunu u Bosni protiv sultana, rahmetli otac (Smail-aga) ostao je vjeran sultanu i Stambolu. Kad su odredi Gradaščevića prodrli do Nevesinja, on digne sve Gačane - Srbe i Turke i dade ih pod komandu Dukinom ocu Vukiću , a nas, đecu i ženu za svaki slučaj prebaci u Goliju, kod kuće Vukićeve. Kući je bio ostao Duka, kao mlad momak. Neko pronese, treći dan, lažan glas, da je vojska Gradaščevića razbila Gačane i zauzela svo Gacko. Duka s nama pobježe u Njegoš planinu, da nas spasi, u jednu pećinu. Ja bijah mali i zapro sam idući, a on bi me uzeo u ruku, poveo i stalno vikao: A, Dedo, pogani! Još malo, pa ćemo brzo do pećine! Tu nas je smjestio i dotjerao na konja hrane, pa reče rahmetli majci: - Ne boj se, pašinice! Zadajem ti moju vjeru, neće vam ništa biti, dok je Duka živ! Vidio sam tada da bi i za nas poginuo. Neka ga belaj nosi!” - završi Dedaga.

[Zah]

Nastavak VI

LAZAR SOČICA MEĐU BEGOVIMA

Jedno glijepog ljetnjeg dana okupili se svi glavni bezi Čengića, oko svoga starješine Dedagge, i posijedali redom, po godinama i po rangu, ispred kule u Lipniku. Tu su braća Dedagina: Rustem-beg i Muhamed-beg, tu je i Ali-beg iz Rataja, Džafer-beg iz Jelašaca, Derviš-beg iz Viovića, Ibrahim-beg iz Borija, Smail-beg iz Hotovlja, Šemsi-beg iz Zelemića, Junuz-beg iz šeher Foče, Osman-beg iz Ustikoline, Arslan-beg iz Bjelimića, Omer-beg iz Bukvice i Ružci-beg iz Miljevine. Tu je među njima jedan -jedini Srbin, juzbaša pivski, Lazar Sočica.
Sjede bezi i puše, neki na srebrnim cigarinima, sa ćilibarskim takumima, neki na drugim izvezenim čibucima, a neki na nargilama. Uz duvan, neki srču kafu iz velikih fildžana, a neki sasiplju, u svoje krošnjaste trbuhe, ljutu prepečenu mastiku.
U najvećem razgovoru, kao da je s neba bačen, banu ispred njih, u fistanu, naoružan do zuba, nekakav Arnautin.
- Selam aljek, bezi Čengići, naziva Arnautin.
- Alejki selam, Arnautine, prihvatiše bezi.
- Meraba bezi!
- Meraba, Arnautinel
- Da mi, čestiti pašo, obrati se Arnautin Dedagi, platiš harčeve, pošto sam bio evo godina dana na Šajitan kuli. Mislim ovh dana, čestiti pašo, poći svojoj kući, pa trba malo para sa svojim da ponesem.
- Para jok, Arnautine, a sultan se mora služit’ a devlet branit’, odgovori osorno Dedaga.
- Ma pokorno t epreklinjem, čestiti pašo, ponovo zamili Arnautin.
- Ostavi me da eglenišem sa braćom Škiptar, sikter bre, pezevenk, domuz, prodrije se Dedaga što ga grlo služi, a dimovi matike iz grla udariše kao mlazovi pare sa ključale vode.
Arnautin uvrijeđen i ponižen do skota, munjevito iz pojasa izvadi srebrnu ledenicu i skresa je Dedagi u prsa, pa misleći da ga je ubio, dade vatru tabanima i pobježe što ga noge služe. Zapanjeni i iznenađeni svi na okupi bezi Čengića, ne znadoše se pribrati, niti doći sebi, da osvete svoga ubijenog brata. Jedino od svih na okupu Lazar Sočica isuče bjelosapac nož i potrči za Arnautinom. U brzini stgne ga i ako jako udari nožem po vratu, da mu sa prvim udarcem glava odleti na drugu stranu do trupa. Dok se ovaj dvoboj odigrao, Dedaga se otrijeznio i potpuno sebi došao. Lazar uzme sa zemlje, u svoje ruke, odsječenu glavu Arnautinovu, i donese je na poklon Dedagi Čengiću. Ugledavši Dedaga, odrubljenu glavu svakoga krvnika, od radosti raširi ruke i zagrli Lazara sa riječima:
- Aferim, po ’ iljadu puta aferim?’ džanum Lazare! Proslavljena vjekovima na dunjaluku sablja begova Čengića danas se postiđela pred tvojom junačkom mišicom i neustrašivim srcem.
I svi ostali bezi Čengića svesrdno čistaše, Sočici i potvrdiše riječi svoga starješine Dedage.

DEDAGA ČENGIĆ I SULA RUDOVIĆ


Dedaga Cengic

Dedaga je uvijek imao po destak najamnika, među kojima je bio i jedan Rudović iz Žanjevice, otresit momak.
Dedaga ej imao običaj da se svuče u predsoblju i da tu ostavi i nargilu na kojoj je pušio. Jednu noć sluge se stanu razgovarati ko bi se usudio da u zoru obuče sve pašino odijelo i zapali na nargilu i tako da ipčeka pašu. Rudović reče:
- Ja ću, samo da mi date dvije jalove krave, a ako ja nesmjednem, da ja dam vama dvije.
U zoru Rudović uždije svijeću, obuče svu đeisiju Dedaginu, prigrne ćurak i zapali na nargilu.
Čim svane, Deadga se digne iz postelje, i kad izađe na vrata, vidi Rudovića u svom odijelu, pošuti malo pa reče:
- Za koliko, Rudo?
- Za dvije jalove krave, pašo!
- Aferim, Rudo, jedna moja, a jedna tvoja.

Nadmetanje guslara

Dedaga Čengić poruči kneževima golijskim da okupe Golijane na Krscu i zakaže dan kad će doći da riješi pitanje naplate poreza. U određeni čas okupe se skoro svi domaćini i sva tri kneza kod kula Zvizdića na Krscu. Malo poslije stigne paša sa desetak Turaka. Nazove boga i s konja upita: - Kako ste mi Golijani? - i odmah jednom handžiji naredi da im iznese deset pečatlija (5 litara) mastike da ih počasti.
Pošto se malo odmori kod staroga Suljage Zvizdića gdje su bili i sva tri kneza, ovi mu rekoše da su ljudi najviše ogorčeni na veliko zaduženje i da na toliku sumu neće nikad pristat? Paša s kneževima i starim Suljagom izađe među njih i opet naruči deset pečatlija, pa reče:
- Dajte, kneževi, jednog dobrog guslara da nam ispjeva jednu pjesmu i da nas dobro oveseli.
- Ti si, pašo, doveo čuvenog guslara Prgudu pa nek on počne - reče knez Grujica.
- Ajde, Prguda, ali nemoj da lažeš da samo Srbi ginu, no neka ginu i Srbi i Turci kao što su i ginuli.
Prguda uze gusle i otpoče pjesmu o boju na Presjeci, u kome je poginuo Dedagin brat Muhamed-beg Čengić kao i još dva ugledna Turčina: Mustafa Pivodić, kapetan nikšićki i jedan miralaj (pukovnik) regularne vojske - nizama. Onda Prguda, da bi pomenuo brata Dedagina, kao i ovu dvojicu, i juriš turski na Crnogorce, poče ovako:
„A da vidiš carskog miralaja,
Đe naćera debela dorina,
pa u Vlae zagon učinio.
Deset vlaških posiječe glava
Dokle njega Vlasi savladaše.
A to gleda Čengić Mamut beže,
Pa naćera debela labuda,
u Vlae je zagon učinio,
Trides vlaških posiječe glava
Dok i njega Vlasi savladaše”.
- Tur, posrani Prguda, ne laži! - reče Dedaga. - Nije turske mi vjere ni jednu, đavolju posjeka. Rametli brat jahao je na konja, pogodila ga puška, naletio crni Spasoje Ognjenović iz Cerovice i posjekao mu glavu. Ne bi čovjek mogao u tako strašnoj borbi odsjeći ni trides baturica a ne trides glava. Ti si, serdare - obrati se Duki Kankarašu - bio u toj borbi. Obraza ti kolike si glave posjeka taj dan, a zaista bolji si junak bio od sva tri ova?
- Ne znam, pašo, đavo odnio, pretukao sam nakve dvije. (Duka nije nikad isticao svoje junaštvo, čak nije trpio ni da ga drugi fali u oči).
- Znači, serdare, ti oglašeni junak dvije, a ovi trojica šeset. Vala baš niko ne zna slagat ko Turčin - reče Čengić, i nastaviše dalje razgovor o kupljenju terzimata - poreza.
- Anu, vi Golijani, dajte guslara!
Svi navale na Nikolu Zekotina Višnjića da pjeva i Nikola uze gusle i otpoče:
„Silan Mehmed na konak banuo
Su njegovo trides tevabija
U Crnoga od Topole Đoka,
Pa se Memed sa kulaša krivi:
More crni kaurine Đoko,
Spremaj mene konak u večeru,
Za mojijeh trides tevabija,
Zakolji mi trides jalovuša
I dovedi trides đevojaka,
Meni kolji ovna devetaka.
Tvoju snahu popadiju Savku
Štoj ostala udovica mlada,
Evo doba sedam godindana
Bogami ću s njome konačiti
Kad bih znao glavu izgubiti.
Jadan Đoko njemu odgovara:
Sve će biti što si naredio.
Đače, mu se primiče sinovče:
Što će biti, uzočas ti bilo,
Ta vidiš li da smo poginuliž
Zato đače ni abera nema
No on agu Memed-agu gađe,
Dobro gađa bolje pogodio,
Mrtav Memed pade sa kulaša”.

Diplomatska vještina

- Aferim, Zekotiću! - zaviče Čengić - a da no ubit, krmak mu majku goni. Čuj, daj ovce, daj đevojke, daj ovnove i najpotlje daj popadiju. Baš niko ne zna naopako ka Turčin. Eto kad je bilo, turske mi vjere, milo mi je što ga je ubio.
Golijanima milo što paša tako priča, mimo turskog običaja, a malo ko zna šta on misli s tijem da postigne. Onda Čengić otpoče: Anu, Golijani, da vidimo za ovi vražji terzimat (porez) šta ćemo. Meni valija iz Mostara, prijeti da će on doći s njegovom vojskom da ga pokupi. Priznajem da sam mnogo bio odredio za Goliju pa da vidimo koliko je prvo. Piva ni Gacko ne daju no svi kažu kad može biti Golijanima da ne plaćaju, što ne može biti i nama. Ljudi, mora se plaćati caru carevo, a bogu božije.
Onda stari Suljaga Zvizdić reče: - Mogu li ja, Golijani i ti pašo nešto reći. - Moreš Suljo, i paša i svi zavikaše. - Ja velim da ja, serdar Duka i tri kneza damo po dva talijera - deset talijera, a vas četeres najjačih sa stokom po talijer - pedeset talijera, dosta ti je, pašo. Paša i kneževi zavikaše: Ta se neda bit ni karat! I Golijani pristanu, te Čengiću uspije da pokupi terzimat, blagodareći njegovoj vještini i slatkorječivosti.

Tri najbolje turske porodice u Gacku

Sastanu se Metohiji, u Gacku, kod Jova Svrdlina u krčmi - Mitar Višnjić iz Golije i Ćoso Muljanin Pašić iz Mulja. Uz kavu, zapita Mitar Ćosa:
- Ćosaga, računaju te za najpametnijeg čojeka u Gacku, pa reci koje su se tri porodice turske računale da su najbolje, od kad si čuo, a kao starac od 90 godina dosta si čuo i upamtio?
- Turske mi vjere čuo sam đe se razgovaraju moj rametli otac i Dedaga Čengić o porodicama turskijem i Dedaga kaže: „Čuo sam od moga rametli oca (Smail-age) i Mulage Tanovića đe o tome pričaju, pa će reći (Smail-aga) da su najbolje tri turske porodice u Gacko: Zvizdići, Tanovići i Muljani-Pašići. Kad bi zaiskali jedan u drugoga đevojku, nijesu smjeli reći nedam ti je!”
- Dosle je, moj kume Mitre, tako bilo, a turske mi vjere, bojim se da će doći vrijeme da mjesto nas budu Ebibi iz Cernice i Ćimići ispod Osoja.

Šišano kumstvo

Pozvao Dedaga Čengić vojvodu Petra Vukotića s Čeva u Gacko na šišano kumstvo.
Poslije piva i jestiva razvezao se razgovor nadugo i naširoko, pa Dedaga upita vojvodu:
- Čuo sam, gospodine Petre, da si skorih dana bio u Beč i u Italiju, kod kraljeva, pa mi pričaj, vjere ti, kako ti se tamo sviđelo?
- Sabljo od sablje - tako ga je vojvoda oslovljavao - ima dosta dobara u svijet. Ali smo mi Crnogorci neke smiješne ćudi. Kad sam došao iz Beča na Čevo, pa u onoj siromašnoj kolibici našao na oganj jednu pinjatu skroba, đe puhće, a oko ognja onu golognjatu đečicu, kako bježe i čuvaju se da ih oni skrob ne opeče pa golijem gnjatovima to mi bješe milije gledati no najljepše igre i zabave, što sam vidio u Beč...

Pjesma popa Mila Jovovića

Jednom prilikom knjaz Nikola pošalje vojvodu Petra Vukotića i popa Mila Jovovića u Mostar, da pregovaraju s Derviš-pašom o miru. Kako u ovo vrijeme vladaše cijelom Hercegovinom nemir i nered, i bilo je opasno ići kroz Hercegovinu, to vojvoda Petar i pop Milo riješe, čim pređoše crnogorsko-hercegovačku granicu, da svrate kod Dedage Čengića na konak. Dedaga Čengić živio je u Gacku.
Dedaga ih lijepo i prijateljski primi. Iste večeri, čuvši za ovaj dolazak njihov, iskupi se oko trideset gatačkih Turaka, pa dođu na sijelo kod Dedage Čengića.
Pošto večeraše i govoriše o svemu i svačemu, reći će Dedaga Čengić vojvodi Petru:
- Da nu, vojvodo, uzmi gusle, da nam ispješvaj jednu pjesmu o Crnogorcima, molim te, jer mi je milo čuti.
Tada će vojvoda Petar odgovoriti:
- Bogami, pašo, ja ne umijem, niti sam ih ikad dovaćao u svoje ruke, a takođe ne umiju ni ovi ostali ni jedan. (Ovdje se vojvoda poboja da pop Milo ne uzme gusle, koji je znao pjevati kao ijedan Crnogorac). Onda će Dedaga Čengić podviknuti prisutnim muslimanima, da uzmu jedan od njih gusle. Na to će jedan uzeti gusle i otpočne da pjeva pjesmu:
„Podiže se Mujo i Alija,
Iz Udbine te turske krajine,
Vode četu i traže serdare,
Dok dođoše u vlaške Kotare.
Al’ Turcima dobra sreća bila
Ne trefi se niko od kaura.
Robe Turci kule po Kotare,
Tu dijele pare na kantare;
Još uzeše tridest đevojaka,
Pa ih vode za tridest momaka.
Odvedoše Turci niz Kotare,
Pozdraviše kotarske serdare,
S njima žene gušave Bošnjake
Nek s’ umeću đeca na ujake”.
Možda hoćaše Turčin još dalje pjevati, no skoči pop Milo na noge, pa mu istrže gusle iz ruka, a vojvoda Petar videći ovo trže se kao munja, pa mu ih u isti mah ščepa. Dedaga Čengić umiješa se u ovo, pa će reći:
- Aferim, pope Milo, tako i treba; nego uzmi gusle.
Vojvoda Petar:
- Neće bogami pašo!
- Hoće, turske mi vjere, dodade Čengić.
I tako pop Milo jedva čekajući uzme gusle i otpočne pjevati:
Podiže se Cmiljanić serdare,
Iz Kotara u četu junačku;
Pravo goni dora od megdana,
Do čardaka buljubaše Muja:
Kad doćera do avlije dora,
Tada serdar sa dorina viče:
„Jel’ na kuli Mujo il” Alile?
Sa kule se niko ne čujaše,
No podockan Ajkuna đevojka,
Sa prozora od bijele kule.
Progovara đevojačkim glasom:
„Ovđe brata nema ni jednoga,
No su pošli u lov u planinu”.
A kad začu Cmiljanić serdare,
On odjaha dora od megdana,
pa ga sveza za mermer kapiju,
Eto njega na bijelu kulu.
Na kuli se dobro odmorio
I popio kavu i rakiju,
Pa s Ajkunom leže u dušeke,
Okrenu joj leđa u duvare,
A tabane u gornje tavane...
Hoćaše pop Milo i dalje pjevati, no skoči vojvoda Petar, kao manit, pa mu ih trže iz ruku, i onako ljut kao ris, baci ih kraj sebe govoreći:
- Bože, đavoli ti ih o glavi slomili!

Muslimani i Dedaga Čengić ćute, kao okamenjeni i postiđeni do zla boga, pa niko ništa ne govori, a svi se pogledaše ispod očiju, dako bi koji što rekao i kavgu zametnuo, da bi ih svu četvoricu pogubili; ne smiju ni jedan od Dedage. Poslije podužeg ćutanja Dedaga skoči i povika:
- Ko je od naših odmah preko vrata! - Svi se pogledaše stidljivo pa jedan - po jedan, njih tridest na broju, iziđu i pođoše svak na svoju stranu. I tako Dedaga Čengić ostane sam sa Crnogorcima, ali ništa ne govori, pa će negđe podockan upitati popa Mila:
- A, pope Mile, obraza ti, da mi objasniš, što znači u onoj pjesmi ono kad je uhvatio bijesni vlah bulu?
Pop Milo se nasmije, pa dodade samo to:
- A da što drugo može biti, čestiti pašo!
No ga istog momenta prekide vojvoda Petar sa riječia:
- Molim te, čestiti pašo, mani se nesrećnog čovjeka;
što od njega najade radimo svi u Crnoj Gori - i knjaz i drugi - pa tako moram i na putu od njega da stradam. - Pop šuti ništa ne govori, a Dedaga se nasmija, pa će reći:
- Neka si ti jadan; prvi su te naši zađeli pa si imao pravo...
Poslije ovog pođoše na spavanje, a sjutradan rano vojvoda Petar ustade i reče:
- Bježimo, jer će nas pogubiti za ono sinotnje.
Onda pop Milo reče:
- A ti vojvodo, pazi te se zamijeni, kao što ću ja, ako me ko napadne jutros.
I tako pođu svi zdravo.
Čestite ljude je šteta pogubiti
Vojvoda Lazar Sočica je bio jedno vrijeme juzbaša u Dedaginoj vojsci. Zato ga je Dedaga dobro poznavao. Cijenio ga je i poštovao kao velikog čovjeka i junaka. U njega je imao više povjerenja nego u mnoge Turke.
Kad je Sočica odskočio od Dedage i počeo da učestvuje u borbenim akcijama Pivljana protiv Turaka, Mulaga Tanović se jednom prilikom obrati Dedati:
- Šta sada misliš o tvome Lazaru?
- Dobar čovjek i junak!
- Ti bi ga, znači, da ti pane šaka, poštedio i pustio na slobodu?
- Čestite ljude je šteta pogubiti!
- Baš šteta?
- Više no da si ti u pitanju!- zajedljivo će Dedaga koji Tanovića nije ni cijenio, niti poštovao. - On je junak, pa siječe Turke na bojnom polju i samo kad mora, a ti siječeš pivske glave na prevaru i ispodmukla i njima kitiš dvore Rizvanbegovića.
- Ne misliš, valjda, ozbiljno?
- Najozbiljnije! Sjećaš li se, e si bio sa mnom, kad me onaj Arnaut na Lipniku šćaše ubiti, Lazar se iz istije stopa nagnu za njim da me osveti, a ti ni prstom ne mrdnu. Pa reci, onda, ko je bolji čovjek i junak, ti ili on?
Mulaga pogleda preda se i ućuta.

Juzbaša Rade Perišić

Dedaga Čengić u Gacku organizuje dvije čete ljudi, jednu od Srba, a drugu od Turaka, zaptija. Turcima postavi za juzbašu Avda Zlatanića, a Srbima Rada Perišića iz Golije. Ove zaptije, po trideset u četi, imali su zadatak da štite Turke i raju od crnogorskih četa. Stalno su krstarili po terenu, a povremeno i zajednički, da bi Turci kontrolisali Srbe, da vide jesu li vjerni. Rade, kao juzbaša Srba, stalno je imao vezu sa crnogorskim harambašama i njihovim četama, a tako isto i sa hercegovačkim: Stojanom Kovačevićem, Perom Tunguzom, Filipom Mandićem i dr. Dosta puta, po dogovoru, poslije tajnog sastanka, prepucavali bi se da bi zavarali trag Turcima. A Rade bi Avdu vazda dao pogrešno obavještenje o kretanju hajduka. Turčin to primijeti i počne ogovarati Rada kod Čengića.
Jednog ljetnjet dana, u avgustu, sastanu se juzbaše po dogovoru, sa svojim četama, u Koritu čarađkom, pod Zelešinu pećinu, gdje ima jedna kamenica vode. Pošto posjedaju, Avdo ustane i pođe put ove kamenice i u jednom škripu vidi mrtvu lisicu, pa zovne Rada:
- Dođi, Rade, nešto da vidiš! Evo ti u ovom škripu krepao Sveti Vasilije.
Rade, kad viđe mrtvu lisicu, reče:
- Nije jadan, no je ovo vaš Muhamed, vidiš li mu rep?

Ne laj na svetinje

Avdo se nađe uvrijeđen i potegne nož na Rada, a Rade odgovori istom mjerom. Iskoči na jednu podinicu i zovne Avda na megdan. No, zaptije - Srbi i Turci, skoče među njih. Avdo odmah digne četu i pravo ode u Lipnik kod Čengića i prospe davu na Rada, da je uvrijedio i njega i sve Turke. No mudri Dedaga rekne:
- Turske mi vjere, ne mislim da je to Rade rekao što ga ti nešto nijesi izazvao.
A kad mu jedan od zaptija kaza kako je bilo, Dedaga reče Avdu:
- Sikter, kurvin sine, što ti je šćelo da laješ na srpsku svetinju u koju oni vjeruju, a ja znam da je bilo i Turaka koji su od nevolje išli Svetom Vasiliju, koji vjeruju i pričaju da im je pomogao. Ako još jednom čujem da sramotiš srpske svetinje, skinuću ti to s glave, pa nećeš biti ni prosti zaptija, a ne juzbaša.

Kriva je njena ljepota

Prilikom oslobađanja Goranska u Pivi 1875. godine, glavna kršla i okolne karaule bili su do temelja razrušene. Zarobljeno je dosta Turaka. Zarobljene su i njihove porodice, kojih je na Goransku tada bilo oko tridestak, ali ih po naređenju vojvoda Lazara Sočice niko nije smio dirati. Da im se što ne bi desilo, pod pratnjom su vraćene u Gacko svojim kućama. Nedostajala je samo lijepa Enisa koju je neki pivski momak ugrabio i nedje sakrio. Stoga je od Čengića slijedio prijekor vojvodi:
- Ne krivimo te za to što si nas do nogu potukao, e ti je junačka sreća donijela, ni za to što si dosta Turaka posjekao, e da nijesi ti njih, oni bi tebe. Ali ne dolikuje takvom čovjeku i junaku da drži nedužno i nejako tursko ženskinje zarobljeno!
Vojvoda je naredio istragu. Brzo je pronašao Enisu i vratio je Čengićima uz poruku:
- Nijesmo ja i moji vojnici zbog lijepe bule ništa krivi! Kriva je njena ljepota! Zato, praštajte, ako možete!

[The 51st State]

Odlicni tekstovi Zah, samo nastavi.

[Zah]

Nastavak VII

Odlazak Čengića iz Lipnika

Kada je 1879. godine sin Smail-age čengića, Hajdar-beg, napustio Hercegovinu sa svojom porodicom i krenuo za Carigrad, „opremio je knjaz Nikola jednog svog čovjeka i jednu damu u Novi Pazar, gdje su dočekali Hajdar-bega. Knjažev izaslanik nastojao je da odvrati Hajdar-bega od seobe u Tursku, a ona dama trebalo je da djeluje na žensku čeljad Hajdar-begovu, pozivajuići ih, kada neće da žive pod Austrijom, da se nastane u Crnoj Gori i dok je kuće Petrovića Čengići će uživati sva prava i privilegije u Crnoj Gori, koje uživaju i članovi kuće Petrovića. Ali Hajdar-bet se nije dao skloniti. Ovo je pripovijedao Osman A. Sokolović, koji je bio đak gimnazije u Brusi, a koji je to slušao od Hajdar-bega više puta”.
Nemamo pouzdanih podataka šta je dalje bilo sa ovim sinom Smail-age Čengića, sem jedan brzojav Ministarstva inostranih djela Knjaževine Crne Gore, koji je upućen vojvodi Šaku Petroviću, tada guverneru Nikšića, 20. oktobra 1892. godine, a koji glasi:
„Gospodinu Vojvodi Šaku Petroviću
Nikšić.
Hajdar-beg Čengić poslao je iz Carigrada svoga opunomoćenika Mehmeda Fejzića da mu naplati dohotke sa njegovih zemalja, koje ima u Pivi. Stoga ćete Fejzića preporučiti dotičnim vlastima u Pivi, da mu, prema pogodbi, od čivčija naplate sve dohotke za sve vrijeme od kad mu ih nijeseu plaćali.
Cetinje, 20/10.1892”. (bez potpisa)

Hajdar-beg se kasnije iz Carigrada preselio u Brusu i tu je umro 1910. godine.

HAJDAR-BEG U ZAVIČAJU

Negdje oko 1893. godine dođe najmlađi sin Smail-agin Hajdar-beg iz Carigrada da vidi svoj zavičaj. Kada je Austrija okupirala Bosnu i Hercegovinu, kao i mnogi drugi stari muslimanski plemići, i Smail-agini sinovi se iseliše u Tursku i nastaniše se u Carigrad.
Hajdar-begu je srce granulo od radosti kada je ugledao Gacko. Stigao je na Lipnik i vidio komšije sa kojima je toliko godina živio. Otišao je mlad, u najboljoj snazi, a vratio se pognut i sa progrušanom kosom. I ovi koje je ostavio postarali su. Zar je ova postarija žena krupnih bokova, sa bradavicom u udubljenju između nozdrva i desnog obraza ono vižljasto lijepo djevojče, njihova čipčika, dugih crnih pletenica i krupnih modrih očiju sa pogledom koji uvijek sanja o lijepom i koja bi se uvijek oblila rumenilom kada bi joj se on, agin sin, obratio? Da nije u njenoj unuci, koja je stajala pokraj nje, bila slika njene prošlosti, ne bi je ni prepoznao.
I ona je njega gledala ravnodušno i umorno, samo što ga upita: „Je li živa Hajdar-begovica? Koliko đece imaš?” Pa se prekide razgovor. Život je učinio svoje. Ali on ipak osjeća toliko ljubavi za ovaj kraj svoga djetinjstva i mladosti i miliji mu zalazak sunca i prvi večernji sumrak u rodnom kraju nego sva ljepota Bosfora i Stambola u sličnim trenucima. „Kismet” (sudbina), pomisli i pođe prema mjestu gdje im je nekada bila kula. Znao je da je nema, da je u ratu porušena, da su ostale samo zidine, ali je pošao da vidi babov mezar (grob) i ono skromno tulbe koje su mu podigli. Od svega ni traga.
Hajdar-begu se steže srce i poželje da se što prije vrati. I već sjutradan je našao dobrog majstora Toma Manojlovića i pogodio se s njime za tri hiljade forinata da sve ponovo uredi. Podignuo je novo tulbe, pobijeni su bašluci, a na ulazu u tulbe zapisano je: Ismail-aga Čengić, sin Ibrahimov, branitelj islama, na granici crnogorskoj poginuo 1218 godine po hidžri.

Iz jednog pisma Ljubomira Nenadovića



Uključivši se u raspravu oko autorstva djela „Smrt Smail-age Čengića”, Lj. Nenadović u pismu Svetislavu Vuloviću iz 1880. godine pokušao je da osvijetli odnose između Njegoša i Drobnjaka i da progovori o značaju uloge koju je imao Novica Cerović u tim odnosima i u ubistvu Smail-age. U odlomku iz tog pisma Nenadović kaže:
„On (misli na Njegoša) koji je u Evropi stekao glas obrazovanog vladaoca, koji je u svojoj zemlji najstrožije zabranjivao i kaštigao osvetu, on, kao crkveni čovjek, kao episkop, koji je vodio računa o tome kako će i ruski sveti sinod o njemu misliti; nije hteo, nije mogao pred svet izaći kao osvetnik, nije hteo ni Crnogorcima tu ulogu odrediti, da ne bi s time dao umesnog povoda turskoj carevini, da pokrene vojsku na Crnu Goru. Izbere za to Hercegovce, Drobnjake, turske podanike, Smail-aginu raju; pa pošalje čovjeka, i piše Novici Ceroviću: kako zna da pogubi Smail-agu, i da mu donese na Cetinje njegovu glavu, a za sebe i svoju porodicu da se ne brine, to će biti Vladičina briga, samo neka ih prebaci u Crnu Goru. Tada je Tušina, gdje je novica živeo, gde i danas živi, bila pod Turskom, i to je bilo Smail-agino okružje, u kom je bio muselim, načelnik. Novica se zabrine kad dobije takvu poruku, nije lako kidisati takvom zveru, takvom junaku, kao što beše Smail-aga; - ali, pregne, ili kao što oni kažu: uloži. (Ovdje moram Vam napomenuti jednu svoju neoprostivu nemarnost. Tako sam dugo i tako često, sa istim vojvodom Novicom, bio, naročito u ratu 1877. godine, u Bjelopavlićima na Orjoj Luci, i docnije kad smo se na Sulejman-pašu krenuli sve, smo zajedno u pratnji Knjaževoj bili, i nigde nisam se setio da ga o tome štogod zapitam, i da mi od početka do kraja opširno ispriča i da napišem: kako je to bilo kad su udarili i pogubili Smail-agu. A on o svačemu lepo i rado priča. Novica je vrlo blag i ljubazan čovek; gotovo svagda u šali govori.
U Crnoj Gori svi ga, od milosti, zovu Noko; a knez Nikola zove ga Bane. Tada mu je bilo, kao što mi je kazivao, punih 69 godina. - Ja ću o njemu i još nekim crnogorskim ličnostima, drugom prilikom opširno pisati, a sada da se povratimo na započeti predmet.)”
I dalje nastavlja: „Po svoj prilici, nije bez uzroka, ni ono u pesmi kazao: da je i Novica mrtav pao pored Čengića; a Novica je, međutim, sklonjen u crnogorskom manastiru Morači, ćutao neko vreme. Zatim se preselio i sedeo na Cetinju. Njegovo mesto Tušina, tek je na mnogo godina docnije sjedinjeno sa Crnom Gorom. Istina je, pak, kao što u spevu stoji, da su Novičinog oca Turci pređe ubili.
Gusle, koje se ne osvrću na Vladičinu politiku, kazuju vernije kako je to sve bilo. Dve narodne pesme, jednu na Cetinju, jednu na Orjoj Luci, ja sam uz gusle čuo, u kojima se sve po redu kaže: kako je Vladika, žaleći neosvećene svoje rođake, pisao i poslao čoveka Novici, da pogubi Čengića i da mu donese glavu na Cetinje. Tu svoju poruku Vladika, kao što se uz gusle peva, završuje ovim rečima:
„Dokle traje kuće Petrovića
Neće manjkat (nedostajat) kuće Cerovića”.

Ono što se ne zaboravlja

... Njegoš nikako nije mogao da zaboravi pogibiju svoga brata Joka i svoga sinovca Stevana i drugih svojih najbližih rođaka i riješi se da se osveti Smail-agi Čengiću.š) On s drobnjačkim starješinama organizuje zavjeru protiv Smail-age Čengića i kad Smail-aga 1840. dođe u Drobnjake da kupi harač, Drobnjaci ga, zajedno s Moračanima i drugim Crnogorcima, 5. oktobra, ubiju sa skoro svom njegovom pratnjom.
O Smail-agi Čengiću govorilo se dosta kod nas. Ko je god proučavao Mažuranićev ep “Smrt Smail-age Čengića” pisao je i o Smail-agi, njegovoj pogibiji i osveti. Čitava literatura postoji o njemu. Od velike važnosti su radovi o Smail-agi Čengiću: Vuka Stefanovića Karayića, Safet-bega Bašagića, Marka Dragovića, Aleksandra Andrića, Milorada Medakovića, Lazara Tomanovića, Ferda Šišića, Felicitasa Mokrenskog, Ljudevita Jonkea, Petra I. Popovića, Antuna Barca, Milorada Živančevića, Alojsa Šmausa. O Smail-agi Čengiću pisali su i Lazo Popović, Milutin Tomić, Alfred Makanec, Kasim Gujić, Hamdija Kapidzić i mnogi drugi istoričari. Svi su oni prikupili mnogo arhivske građe o Smail-agi Čengiću i vješto je sredili. Lik Smail-agin postao je življi i jasniji. Njegova pogibija i osveta znalački su ocrtane.
I mi smo našli u Historijskom arhivu u Zadru podosta dokumenata o pogibiji i osveti Smail-age Čengića. Pokušaćemo da na osnovu njih prikažemo tok stvari. Iz tih se dokumenata jasno vidi da je Njegoš učestvovao u zavjeri protiv Smail-age Čengića. Zbog toga ga je Ali-paša Rizvanbegović odmah i okrivio.

U teškom položaju

Poslije Smail-agine pogibije pogoršavaju se odnosi s Otomanskom Carevinom. Svaki čas može da izbije oružani sukob između Turske i Crne Gore. Turska se doduše nalazi u to vrijeme u sasvim rovitom stanju. U tom kritičnom trenutku Rusija se zalaže za nju i spasava je od propasti. Ni Austrija ni Rusija pak nikako ne žele da se narušava mir na Balkanu. Ove dvije velike sile složne su da se ne dira u postojeće stanje stvari. Spremne su da ognjem i mačem uguše svaki liberalni i nacionalnooslobodilački pokret. Ruski Car Nikolaj Prvi, tobožnji zaštitnik Slovenstva, i ruska diplomacija neprestano savjetuju Njegošu da živi u miru sa susjednim Turcima i štaviše mu prijete da će uskratiti godišnju pomoć koju je tada dobijala Crna Gora od Rusije.
Njegoš se nalazi sada u veoma teškom položaju. On itekako osjeća probuđenu narodnu snagu u Hercegovini, zato i ne popušta tako lako ruskoj diplomaciji. Mnogo štošta radi po svojoj glavi, iako neprestano tvrdi ruskom vicekonzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću da dovodi u sklad svoje dužnosti prema Rusiji. On u to vrijeme dovršava izgradnju puta od Cetinja do austrijske granice; ima u planu da napravi put od svoje rezidencije do grahova i Brda; tim putem želi da unaprijedi političke i trgovačke veze s Hercegovina i da olakša unutrašnji saobraćaj po Crnoj Gori. Odmah poslije pogibije Smail-age Čengića šalje svoje izviđače u Gacko i obavještava se o namjerama hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića i o kretanju turskih snaga; nastoji da zaštiti od turske najezde Drobnjake, Pivu, Moraču, Brda, Nikšićku župu, Grahovo, Banjane i Korjeniće; više od hiljadu Crnogoraca šalje u pomoć Drobnjacima; u Moraču i Brda upućuje nekoliko konja natovarenih municijom; u Riječkoj nahiji i Morači gradi po jedno skladište za municiju; stoji stlano u vezi s grahovskim knezom Jakovom Dakovićem, zabranjuje mu da održava veze s Turcima i brani mu da ide na podvorenje bilo kome turskom zapovjedniku; gradi jednu kulu u Dodošima naspram Žabljaka, postavlja na nju dva do tri topa i određuje pedeset Crnogoraca da je čuvaju: povremeno odlazi u crmnicu, Paštroviće i u Kotor zbog povlačenja granice između Crne Gore i Austrije; zadužuje ruskog dvorskog savjetnika Aleksandra Vladimiroviča Čevkina, koga je koncem avgusta 1839. bila poslala ruska vlada u Kotor da posreduje oko crnogorsko-austrougarskog razgraničenja, da mu nabavi u Austriji pedeset centi puščanog praha i dvije hiljade kratkih pušaka. Njegoš je, dakle, stalno u pokretu.

Njegošev izvještaj Gagiću

On, istina, 4/16. oktobra 1840. podnosi dosta opširan izvještaj ruskom vicekonzulu Jeremiji Gagiću o pogibiji Smail-age Čengića.
“Vaše Visokoblagorodije,
Milostivi Gospodine,
Glasoviti zločinac Smail-aga Čengić, muselim gatački, pjevaljski, кolašinski i drobnjački, gotovo svake godine su po nekolike hiljade ljudi napadao je na naše granice. On je i ovije dana također razapeo bio svoj čador blizu naše granice 3 sahata i počeo bio kupiti vojsku da udari na naše pleme Moraču. Naši pak njegovo zlo namjerenije priđe saznali, skupi ih se od tri do četiri stotine i udare mu jedno jutro, tj. 23. proš. sept. zorom na čador, njega istoga tu posijeku i još četiridest njemu podobnije zlikovaca, među kojima desetak namjerilo se i od onije bosanskije buntovnika protiv - Veći-paše. Ovo je znatno lice bilo i više značilo u ove krajeve nego budi koji od vezirah. On se svojim zločinstvom oglasio, a vjerno i vi ćete dobro znati o njemu tko je i kakav je bio. Ovo Vam dovodim do Vašega znanja da ne bi tko drugi ovu stvar preinačenuvši ju ministarstvu kazao...”

Njegoš se s pravom straši da će ga ruski dvor pozvati na odgovornost i zbog pogibije Smail-age Čengića. Zato se i obraća Gagiću da bi sa sebe skinuo svaku odgovornost. On smatra da je neophodno potrebno da pošalje u Petrograd svoga sekretara Dimitrija Milakovića da bi ga opravdao kod ruskog cara Nikolaja i ruskog dvora.
Pop Joko Plamenac iz Crmnice dostavlja 18/30. novembra 1840. povjerljivo pismo Petru Đokiću u Kastel-Lastvu. Plamenac javlja Đokiću da je Njegoš poslao u Kotor svoga sekretara Dimitrija Ilakovića. Iz Kotora treba Milaković da pođe preko Trsta za Rusiju. Čim stigne u Trst, odmah treba da pošlje ruskome dvoru sve dokumente koji se odnose na borbe iz prošlog oktobra 1840. između Drobnjaka i Brđana protiv hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića. U ime Njegoševo i crnogorskog Senata, Milaković treba da saopšti caru Nikolaju Prvom da je sva pomoć koju Rusija pruža Crnoj Gori utrošena na prah, olovo i druge slične potrebe za crnogorsku odbranu od turskog zla. Plamenac tačno primijećuje da se Njegoš pribojava da bi mu mogla biti uskraćena ruska pomoć. I od okruženog kotorskog poglavara Gabrijela Ivančića doznaje se da je Dimitrije Milaković 27. novembra sišao s Cetinja u Kotor i da će Milaković 13. decembra poći brodom za Trst, a iz Trsta za Petrograd. Njegoš je uvjeren da će ga Milaković opravdati na ruskom dvoru.
Njegoš ne zna da se ne može ništa sakriti od austrijske obavještajne službe, Austrijski doušnici odmah saznanu za pogibiju Smail-age Čengića, Blaž Milovčić saopštava 10. oktobra 1840. pretoru u Opuzenu Leopoldu Mariji Šteru da se 8. oktobra prosuo glas u Metkoviću da je Smail-aga Čengić poginuo u Drobnjacima i da je od dvije stotine njegovih odabranih pratilaca veoma malo preživjelo.

1)
Iz knjige Jevta M. Milovića “Petar Drugi Petrović Njegoš u svom vremenu”

Izvještaj do izvještaja

Mihovil Benić obavještava 12. oktobra vršioca dužnosti okružnog poglavara u Dubrovniku, komesara prve klase Karla Kemptera, da je Smail-aga Čengić ubijen sa dvadeset pet Turaka. Prema Benićevom izvještaju Smail-agu Čengića su napali iznenada prije zore, 4. ili 5. oktobra, dvije hiljade Crnogoraca, Moračana i Drobnjaka. Glave uglednijih Turaka, koji su sa Smail-agom Čengićem, poginuli, odsječene su i poslane Njegošu na Cetinje. I Antonio Čevra dostavlja 12. oktobra Karlu Kempteru izvještaj o pogibiji Smail-age Čengića i dvadeset pet Turaka. Stjepan Kuničić se 12. oktobra obraća Kempteru i stavlja mu do znanja da je 5. oktobra ubijen u Drobnjacima Smail-aga Čengić sa dvadeset i pet Turaka. O smrti Smail-age Čengića saznaje u Kotoru i Gabrijel Ivačić. On izvještava 12. oktobra Gubernijalno predsjedništvo u Zadru da je nedavno pošao Smail-aga Čengić u Drobnjake da utjera harač, da je Smail-aga tamo mučio nekoga seljaka i da ga je taj seljak ubio iz dvije kubure. Vuk Karadžić zapisuje: „Uoči samoga onoga dana kad će ujutru Srbi udariti na Turke, dođe Smail-agi predveče nekakav pop... i kaže mu da će onu noć udariti uskoci na nj, nego odmah da bježi odande. Smail-aga se na te popove riječi vrlo rasrdi... pa popa ne samo sikteriše nego vikne na momke te ga još i izbiju...” (Vuk Stef. Karadžić, Srpske narodne pjesme, Beograd, 1958, IV, str. 422).
Detaljan izvještaj o pogibiji Smail-age Čengića podnosi 15. oktobra sekretar budvanske opštine Nikola Berdar Gubernijalnom predsjedništvu u Zadru. Po Berdarovom izlaganju bilo je pošlo u pljačku u Drobnjake oko tri stotine Crnogoraca iz Morače. Baš je tada Smail-aga Čengić kupio tamo harač. Razapeo je šatore u polju da sa svojom pratnjom prenoći. U zoru su ga napali Moračani, ubili njega i šesnaest Turaka iz njegove pratnje, svima su odsjekli glave i ponijeli ih na Cetinje. Crnogorci su ih dočekali pucnjavom iz topova i pušaka i priredili su im veliku svečanost. Njegoša nije bilo tada na Cetinju. Nalazio se u Crnojevića Rijeci. Jedan kaluđer iz Nikšićke župe pošao je k njemu i obavijestio ga o pogibiji Smail-age Čengića. Ferdo Šišić saopštava sljedeće: „Bijelski kaluđer Makarije Šumadinac, dočuvši za pogibiju Smail-aginu, odleti brže bolje na Cetinje, te prvi javi tu vijest vladici, koji ga za to nagradi zlatnim krstom...” (Ferdo Šišić, Pogibija Smail-age Čengića, Hrvatsko kolo, Zagreb 1908, knj. IV, str. 179).

Njegoševa radost

S velikom je radošću Njegoš primio tu vijest, odmah je skinuo s grudi zlatan krst s lancem i poklonio ga je tome kaluđeru. S glave Smail-agine skinuto je meso i njegova se lobanja čuva za uspomenu u blizini lobanje albanskoga vezira Mahmud-paše Bušatlije.
Dragocjene podatke o Smail-aginoj pogibiji sadrži i izvještaj Gabrijela Ivačića od 18. oktobra Gubernijumu u Zadru. Već nekoliko godina, piše Ivačić, Crnogorci postavljaju zasjede Smail-agi Čengiću. Neki pop iz Nikšićke župe upozorio je da će Smail-aga doći u Drobnjake da kupi harač. Oni su se riješili da ga sačekaju i ubiju. Kad je Smail-aga sa trideset konjanika i nekoliko sluga stigao u Drobnjake, nije mogao naći prenoćište ni za sebe ni za svoju pratnju. Turci su onda razapeli šatorje u blizini Drobnjaka. Kad su zaspali, krišom se približilo njihovom šatoru oko četiri stotine Crnogoraca, svi su skupa ispalili svoje puške, pobili veći dio Turaka, a i Smail-agu Čengića. Spasili su se samo dvije sluge koji se tu nijesu zatekli. Turski konji su odvedeni na Cetinje. Poneseni su na Cetinje i tursko oružje, turske glave i drugi predmeti. Njegoš se nije tada zatekao u svojoj rezidenciji. Bio je pošao u Riječku nahiju. Kad je pak čuo za pogibuju Smail-age Čengića, odmah se sa svim senatorima i gvardijom povratio na Cetinje da bi prisustvovao trodnevnom veselju koje su Crnogorci priredili povodom smrti Smail-agine. U Šišićevoj raspravi Pogibija Smail-age Čengića stoji: „Međutim porazdijeliše Drobnjaci i Moračani sav plijen između sebe. Glavu Smail-aginu pošalju valdici, kao i njegovu sablju i oružje, te oba njegova konja „Labuda” i „Brnjaša”. Taj su dar odnijeli na Cetinje vojvoda Šujo Karadžić, Milić Tomić, Sekula i Novica Cerović, Radojica Vilotijević i Mirko Aleksić Damnjanović. Vladika im pođe u susret sa svom svojom crnogorskom gospodom, te primivši iz Aleksićevih ruku glavu Smail-aginu, poviče: „Dođe li, da mi se pokloniš, jadan Smaile!”. (Hrvatsko kolo, Zagreb, 1908, knj. ŔÁ, str. 179).
Gubernijalno predsjedništvo u Zadru izvješćuje 18. oktobra predsjednika Vrhovne policije i cenzurne dvorske vlasti u Beču, grofa Jozefa fon Sedlnickog, o pogibiji Smail-age Čengića. Sedlnickom se stavlja do znanja da je glava Smail-agina, zajedno sa još nekoliko glava turskih starješina, poslana Njegošu na Cetinje i da se Crnogorci skupljaju na raznim tačkama svoje zemlje.

Pismo paše Rizvanbegovića

Iako se i hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović obradovao pogibiji Smail-age Čengića, Ali-paša Rizvanbegović obratio se 18/30. oktobra 1840. Njegošu sljedećim pismom: „Zaminuo si neprijateljski rat i veliki fesat u tursku zemlju u sva tri pašaluka, kako što su i Tvoji Brđani i Moračani udružili se s drobnjačkim uskocima i na božju vjeru u carsku zemlju pobiše toliko Turaka i suviše carskog kapidžibašu i gatačkog muselima u svome zijametu po noći s prijevarom. I što je divno čuti, posjekoše njegovu glavu i tebe je za veliki dar doniješe, kako će biti nevidovna rana svakome muslimanu i pravome raji... Ti se prođi rđavije ljudi i te rđave ljude pošalji mi u Mostar, da im se sudi po šerijatu” (Ferdo Šišić, Pogibija Smail-age Čengića, Hrvatsko kolo, Zagreb, 1908, knj. ŔÁ, str. 180). Ipak su se stanovnici Drobnjaka i susjednih sela s pravom plašili turske osvete. Oni Drobnjaci koji su učestvovali u ubistvu Smail-age Čengića i njegove pratnje zapalili su svoje kuće i sklonili se sa svojom stokom i svim svojim pokretnim imanjem u Moraču i Brda.
Ne prolazi dugo vremena poslije Smail-agine pogibije, a već se osjeća skupljanje i gomilanje turskih trupa u Gacku. Austrijski obavještajci budno prate njihove pokrete. Turski zapovjednik konjice polazi 6. oktobra iz Gacka put Drobnjaka, ali se odmah vraća natrag, jer saznaje da su se pobunili ne samo Drobnjaci nego i Moračani i Pivljani. Trebinjski zapovjednik Hasan-beg Rusulbegović doznaje na svom putu u Gacko za pogibiju Smail-age Čengića. I on ide odmah natrag. Polazi mu za rukom da se noću, u velikoj žurbi, povuče u Trebinje. Zamalo što ga Banjani ne opkoliše i ubiše. 12. oktobra stavlja do znanja Stjepan Kuničić iz Brgata Karlu Kempteru u Dubrovniku da je Ali-paša Rizvanbegović naredio svim hercegovačkim zapovjednicima da sakupe vojsku i da s njom dođu u Gacko. Blaž Milovčić podnosi 19. oktobra izvještaj Leopoldu Mariji Šteru. Milovčić misli da će se boj ratnika vezira Rizvanbegovića popeti na 18 hiljada ljudi. On je saznao da vezirova vojska raspolaže sa dva topa. Priča se da će bosanski vezir dati Rizvanbegoviću još dva topa sa tri hiljade ratnika i da će skadarski vezir napasti istovremeno Crnu Goru. I Franjo Sarić govori o velikoj turskoj sili u svom izvještaju od 24. oktobra Gabrijelu Ivačiću. Po njegovom pričanju, skupilo se u Hercegovini oko deset hiljada turskih vojnika. Govori se da vezir Rizvanbegović još samo čeka snage iz Albanije i naređenja iz Carigrada. Njegoš piše 28. oktobra (9. novembra) 1840. Jeremiji Gagiću „da je turska od Hercegovine vojska došla do blizu naših granica i tu se utaborila, no još nije nigdje udarila na našu granicu. Kao što čujem, ima turske vojske od 10 do 15 hiljada”.

[Zah]

Poslije osvete - mir

Gubernijalno predsjedništvo u Zadru podnosi 25. oktobra izvještaj grofu Sedlnickom u Beču i javlja mu da je hercegovački vezir Rizvanbegović skupio veliku vojsku i da će te njegove snage brojiti 18 do 20 hiljada vojnika. U početku se ne zna kud treba da krene ta velika turska vojska. Blaž Milovčić pretpostavlja da će Turci najprije napasti Moraču, jer su se Moračani otprilike „prije trideset godina oslobodili ispod turske vlasti i primili pokroviteljstvo” crnogorskog mitropolita Petra Prvog Petrovića. Gabrijel Ivačić misli da će ti Turci udariti na pogranična crnogorska sela ili na Drobnjake i Banjane, koji su pritekli u pomoć Drobnjacima i prije i poslije ubistva Smail-age Čengića. Sarić tvrdi 4. novembra Gabrijelu Ivačiću da se Ali-paša Rizvanbegović nalazi u Pivi i da namjerava da prodre u Moraču i Brda.
Svakako su na pomolu krvavi događaji. Gubernijalno predsjedništvo u Zadru piše 4. novembra grofu Sedlnickom u Beču da je Ali-paša Rizvanbegović skupio deset hiljada bojnika, da vezir okrivljuje Crnogorce za pobunu u Drobnjacima i Morači i da je on poslao svoga izaslanika u Carigrad da se raspita kod sultana Abdula Medžida da li treba napasti Crnu Goru ili ne. Uskoro pak stižu glasovi s raznih strana o sukobu između Turaka i pobunjenika u Drobnjacima.

Pisma i obavještenja

Iz pisma Stjepana Kuničića od 8. novembra Karlu Kempteru saznaje se da su Hasan-beg Resulbegović i Miralaj-beg 2. novembra napali jedan dio pobunjenika koje su poslije dvočasovne borbe sasvim razbili. U tom je okršaju poginulo 110 pobunjenika. Veliki je broj ranjen. Tu je glavu izgubio i morački vojvoda. Deset je Turaka izginulo, a mnogo ih je ranjeno. Gabrijel Ivačić zna mnogo više pojedinosti o turskom napadu na Drobnjake.
On obavještava 6. novembra Gubernijalno predsjedništvo u Zadru da su Turci stigli u Drobnjake, da su tamo sravnili sa zemljom sve kuće koje su bile još preostale i da su opustošili i njive u Drobnjacima. Ivačić napominje u svom izvještaju da Turci kane da napadnu Moraču i Brda pošto ih Moračani i Brđani stalno uznemiravaju i jer su se tamo sklonili stanovnici iz Drobnjaka. I Marko Nikolić spominje u svom dopisu od 9. novembra Franju Sariću sukob između Turaka i pobunjenika. Prije nekoliko dana, veli se u tom izvještaju, napali su pet stotina pandura iz Brda i Morače, skupa s Drobnjacima, kod Tušine Hasan-bega Resulbegovića. Muselim nevesinjski Baš-aga Redžepašić priskočio je u pomoć Hasan-begu. Turci su tada pobili 112 Crnogoraca. Sve su crnogorske glave poslane Ali-paši Rizvanbegoviću u Gacko.
Jeronim Vizio stavlja na znanje 12. novembra Karlu Kempteru da je turska vojska iznenada napala stanovništvo u Drobnjacima i da je pogubila 130. ljudi. Drobnjačke su glave poslane u Gacko. I 13. novembra podnosi Jeronim Vizuo izvještaj Karlu Kempteru o borbi između turske vojske i pobunjenika u Drobnjacima. Po pričanju samih Turaka taj se sukob desio 9. novembra.
Moračani su došli u pomoć Drobnjacima, razbili Turke i zaplijenili njihovo oružje i životne namirnice. Turci su se 9. novembra povukli u Nikšić, a 10. novembra put Gacka, jer su se bojali novih pobunjeničkih napada. Na bojnom su polju ostavili 500 mrtvih i mnogo ranjenih. Gabrijel Ivačić dostavlja 13. novembra Gubernijalnom predsjedništvu u Zadru izvjesne podatke o sukobu između Turaka i Crnogoraca.
Prema pouzdanim izvorima, tako piše Ivačić, Turci su sasvim opustošili Drobnjake. U Drobnjacima su bili ostavili oko 500 vojnika, a pravili su se kao da su se ostali Turci povukli. Crnogorci su mislili da je to sva turska vojska u Drobnjacima i sa oko hiljadu vojnika napali su ih. Tada je navalila turska sila, opkolila ih i napravila pokolj. Računa se da su Crnogorci izgubili preko dvije stotine ljudi ne ubrajajući tu i Drobnjake. Ferdo Šišić tvrdi: „Kako je bila među svim muslimanima hercegovačkim velika graja, ne preostade Ali-paši drugo, već kupiti vojsku, da osveti smrt svoga druga. Na čelo te vojske stave se pored Ali-pašina sina Hafiz-paše oba sina Smail-agina Muhamed-beg i Dedaga, a njima se još pridruže Selmanović iz Pljevalja (Taslidže), beg Redžepašić iz Nevesinja, Hasan-beg Rusulbegović iz Trebinja, Mustaj-beg Mušović iz Nikšića i drugi. Sva se ova vojska skupila na Bari Dajevića, te onda udari na Drobnjake. Dne 25. januara 1841. došlo je do boja, u kojem bjehu Drobnjaci i Moračani ametom potučeni; Novica Cerović jedva se nekako spasao, te je od sada ostao na Cetinju.


N.Cerovic

Vrativši se hercegovački muslimani kući s nešto stotinu i dvadeset glava drobnjačkih i crnogorskih, okitiše njima još svježi grob Gazi Smail-age Čengića” (Ferdo Šišić, Pogibija Smail-age Čengića, Hrvatsko kolo, Zagreb, 1908, knj. ŔÁ, str. 180). Šišić nam ne kaže odakle je saznao da je Ali-paša Rizvanbegović „dne 25. januara 1841. g.” osvetio smrt Smail-age Čengića. Iz austrijskih se dokumenata vidi da su Turci u prvoj polovini novembra mjeseca 1840. iznenada udarili na Drobnjake, da su oni tada pobili 130 ljudi i da su njihove glave poslali u Gacko).

Prestanak borbi

Poslije 15. novembra 1840. izgleda da prestaju borbe između Turaka i pobunjenika u Drobnjacima. Vezir Ali-paša Rizvanbegović pomilovao je pobunjenike. I stanovnici pobunjenih drobnjačkih sela vraćaju se na svoja popaljena ognjišta s obećanjem da će i dalje ostati „vjerna raja”, turskog cara i vezira. Izjavljuju veziru Ali-paši Rizvanbegoviću da su ubili Smail-agu zbog njegovog pljačkanja i nasilja.
Velika turska vojska napušta potom Drobnjake. Vezir Rizvanbegović ostaje i dalje u Gacku s dvije hiljade vojnika. Hasan-beg Resulbegović odlazi u Nikšić sa dvije hiljade Turaka. Potrebno je da umiri Nikšićku Župu, Grahovo, Korjeniće i Banjane koji kratko vrijeme nijesu htjeli plaćati Turcima harač i koji su željeli da se ujedine s Crnom Gorom. Izgleda da Turci ne namjeravaju da napuste ta mjesta prije nego ih sasvim pokore i utjeraju zaostali harač. Koncem novembra mjeseca oni to i postižu. Tada se povlači i veći dio crnogorske vojske, koju je Njegoš bio skupio u Morači i u Brdima i koja je trebalo da nadzire kretanje Hasan-bega Resulbegovića i njegovih vojnika.
Pošto je hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović umirio pobunjenu raju u Hercegovini, skupio zaostali harač, sahranio u Gacku na četvoro raskomadano tijelo bez glave Gazi Smail-age Čengića i kao znak osvete nabio na kolje stotinu i dvanaest odsječenih glava stanovništva iz Bjelopavlića, Brda, Morače i Drobnjaka oko kuće poginulog Smail-age Čengića, nudi mir Njegošu. I zaista Crna Gora sklapa mir 26. oktobra (7. novembra) 1840. s Hercegovinom. Mir treba da traje do 23. aprila (5. maja) 1841.

Jedan Njegošev poklon

Zna se da je Njegoš volio mnogo konje. Držao je na Cetinju u svojoj staji čitavu ergelu konja. Kupovao ih je za skupe pare. Dobivao ih je i na dar i od Crnogoraca i od Turaka. Konji su mu bili i te kako potrebni za krševite i planinske staze po Crnoj Gori. Često je na konju putovao po svojoj zemlji da miri zavađena crnogorska bratstva i da silom sabira porez od svoga gorštačkog naroda, koji je bio „lišen ne samo bogatsva no i srednjega bića”. Na konju je ne jednom odlazio na crnogorsko­tursku granicu prema Albaniji i Hercegovini da bi utvrdio pogranični mir između Turaka i Crnogoraca. Za vrijeme povlačenja granice između kotorskog okruga, koje je trajalo do 26. septembra 1837. pa do prve polovine mjeseca jula 1841, svaki čas je na konju obilazio Crmničku nahiju, Paštrovsku planinu i sva ostala mjesta duž cijele austrijske granice. Bio je uz to izvrstan jahač kakvog nije bilo u tadašnjoj Crnoj Gori. „Visok, lijepo građen čovjek, veličanstvenog izgleda, prijatan, uglađen i obrazovan”, on je, prema riječima kralja saksonskog Fridriha Augusta Drugog, koji je 31. maja 1838. posjetio našu zemlju, „tek na konju pokazivao svoju pravu prirodu”. I uživao je u jahanju. To je za nj. bila jedna od glavnih razonoda. Priređivao je s velikim veseljem na cetinjskom polju, a i u drugim predjelima Crne Gore i Boke Kotorske, trke na konjima u kojima je i on lično uzimao učešća. I u društvu je rado govorio o dobrim konjima.
Godine 1843. poveo je živ razgovor o njima u Kotoru sa tadanjim okružnim kotorskim poglavarom Gabrijelom Ivačićem kome su isto bili potrebni dobri mladi jahaći konji da bi mogao obilaziti svoj okrug. Tom prilikom Ivačić izjavljuje Njegošu da bi rado nabaviio „jednoga lijepa i mlada konja”. Njegoš mu se tada hvali da ima „jednoga muselima turskoga u Arbaniju, prijatelja, koji će moći lijepa koga dobaviti”. Odmah po svom dolasku iz Kotora na Cetinje Njegoš piše tome svome „prijatelju” da mu „dobavi iz Peći lijepa i mlada konja”. „Muselim turski” mu obeća „da oće s drage volje”, ali on riječ ne održa i ne kupi mu konja. Njegoš se potom odlučuje da iz svoje staje pokloni Ivačiću jednoga konja i 21. juna (3. jula) 1843. upućuje mu na dar konja „koji nije kupljen no od Turaka otet”. Taj je konj bio „mlad i miran” i Njegošu se činilo „da će biti dobar za” Ivačića.
Sad se Njegoš nosi mišlju da pokloni jednoga dobroga jahaćeg konja i dalmatinskom guverneru Johanu Augustu fon Turskom. Ne zna sam u početku da li je to prikladan poklon za jednu tako uglednu austrijsku ličnost ili nije. Prethodno je namjeravao da priupita za savjet Gabrijela Ivačića, ali se kasnije predomislio i odustao od toga.
U svome pismu od 21. juna (3. jula) 1843. Njegoš stavlja do znanja Ivačiću da sad ima dobrih konja u svojoj staji na Cetinju, da je čuo da su konji guvernera Turskoga „postarali” i da zbog toga želi da mu pošalje prvim „vaporom” u Zadar „jednoga dobroga hata”. Moli Ivačića da ga obavijesti da li može uputiti „vaporom” toga konja ili ne i kojom prilikom bi ga mogao poslati Turskom.

Gavran čekao vapor

23. juna (5. jula) 1843. Njegoš šalje Ivačiću po jednoj svojoj povjerljivoj osobi konja Gavrana koji je pripadao glasovitom zabitu gatačkome Smail­agi Čengiću i koga su Crnogorci 23. septembra (5. oktobra) 1840. bili uzeli na mjestu Mljetičku „ispred njegova šatora”. On piše Ivačiću da „po prvom vaporu otpravi” Gavrana guverneru u Zadar. „A za troškove na vaporu, koje učinite, čim imao budem od Vas o tom izvjestije, ja ću platiti”. 23. juna (5. jula) Njegoš se obraća Turskom slijedećim pismom:
„Vaše Visokopreosveštenstvo.
Milostivi Gospodine,
Za znak mojega prijateljstva i odličnoga uvaženija k Vašoj osobi pošiljem vam na dar jednoga od mojih hatova, koji se naziva Gavran. Ovo je hat bio onoga u svoj Bosni i Albaniji turskoga u sadašnje vrijeme najslavnijega viteza Smaile­age Čengića, pa kad su ovoga Crnogorci prije 2 godine dana posjekli, uzet mu je hat iskraj njegovog šatora. Gavran je konj mlad, punan ognja i tako zgodan da je uprav veselo na njemu jašiti. Primite dakle, Visokoprevoshoditeljni Gospodine, ovaj mali dar za znak najvećeg uvaženija s kojijem Vam ga podnosi Vaš sredačni prijatelj i pokornjejši sluga.
vladika crnogorski
P. P. Njegoš”.

Ivačić tek 14. jula šalje Njegoševo pismo od 23. jula (5. jula) guverneru Turskom u Zadar, javlja mu da je već Gavran stigao u Kotor i da ga je smjestio u staju vojnoga garnizona, izvješćuje ga da će mu ga uputiti morem čim mu se pruži zgodna prilika ako od njega u međuvremenu ne dobije neko drugo naređenje, saopštava mu da je Njegoš i njemu poklonio jednoga konja, napominje mu da je morao primiti taj dar da ne bi uvrdijedio gospodara Crne Gore i obećaje mu da će dati Njegošu za darovanoga konja neki poklon u vrijednosdti od 60 do 70 forinti. Svome pismu od 14. jula Ivačić prilaže i opis konja Gavrana. Prema njegovom izlaganju, Gavran je zdrav konj, boje je tamoncrvenkaste, izgleda da je arapske pasmine, ima oko 10 godina, visine je 14 i po šaka, a srazmjerne je dužine, ima na koljenu prednje lijeve noge otvrdlu i hladnu oteklinu, a malo niže malu ranu, obje su bez ikakve posljedice i mogu se izliječiti za kratko vrijeme, prva običnom njegom, a druga će sama po sebi nestati. Pri jahanju konj pokazuje da nije imao redovne obuke, ali i pored toga držanje mu je lijepo i dostojanstveno. Dosta je živahan. Ima izvanredan kas. Premda naviknut na turski đem, ne odbija ni đem na njemački način sa priveskom i poslušan je. Jasle njegove moraju biti pokrivene kožom od srne ili limom, jer pohlepno grize svaku vrstu drveta.
Turski dostavlja Ivačiću svoj kratki dopis od 21. jula, pod brojem 1778, u kome mu saošštava da ne može da primi konja na dar koga mu je Njegoš poslao i zadužuje ga da njegovo pismo od 21. jula, zajedno s konjem Gavranom, uputi Njegošu na Cetinje.
U svom pismu od 21. jula Turski se srdačno zahvaljuje Njegšu na poklonjenom konju, javlja da mu konj nije mnogo potreban zbog prilika u mjestu u kome živi i zato što ima pune ruke posla i da se zbog toga ustručava da ga na dar primi. Njegoša hvali kao dobroga jahača i savjetuje mu da konja zadrži za sebe jer je on od velike vrijednosti i zbog toga što bi to bilo i u interesu crnogorske nacije. Na kraju svoga pisma Turski uvjerava Njegoša da gaji prijateljska osjećanja prema njemu i da će mu stajati u svakom pogledu na raspolaganju.

Turski neće konja

U međuvremenu se u Kotoru drži na jaslima konj Gavran. Dobro se hrani. Ivačić pak s velikim nestrpljenjem očekuje vijesti od Gubernijalnog predsjedništva iz Zadra. Oko 27. jula dobija kratki dopis od 21. jula od guvernera Turskog u kome stoji da konja Gavrana treba povratiti Njegošu u Crnu Goru.
28. jula Ivačić izvještava Gubernijalno predsjedništvo u Zadru da će uputiti Gavrana na Cetinje čim stigne u Kotor neka Njegoševa povjerljiva ličnost. On još jednom podsjeća Gubernijalno predsjedništvo da je i on od Njegoša dobio na dar jednog konja i traži od njega uptustvo kako da postupi u ovom slučaju, da li da primi konja na dar ili ne, misli da bi se Njegoš ražalostio kad bi mu se i taj konj vratio.
2. avgusta odobrava Gubernijalno predsjedništvo iz Zadra Ivačiću da primi na poklon konja koga mu je darovao Njegoš.
Trebalo bi se sad zapitati zašto dalmatinski guverner Johan August fon Turski nije primio konja Gavrana koga mu je Njegoš bio poslao na dar.
Tu su svakako po srijedi politički razlozi.
Konj Gavran bio je svojina Smail-age Čengića koga su ubili Crnogorci u Drobnjacima 5. oktobra 1840.
Svemoćni austrijski knez i državni kancelar Klemens Lotar Vencel fon Meternih i tadašnji austrijski car Ferdinand nastojali su u to vrijeme da uspostave dobre susjedne odnose ne samo s Otomanskom Carevinom nego i s njenim svim vazalnim kneževinama, čuvali su i Austriju i Tursku od svih ”potresa i uznemiravanja”, željeli su mir i red u cijeloj Evropi, nikako se nijesu htjeli miješati u neprestane svađe i borbe s Turcima nego su ostajali prema njima ravnodušni. Guverner Johan August fon Turski poznavao je dobro njihovu političku liniju i zato se nije ni usudio da primi od Njegoša na poklon konja Gavrana. Strahovao je da će se zamjeriti svim turskim poglavnicima duž vrlo duge granice Austrije s Turskom i da će time navući na se njihovu srdzbu.

Sat za Mažuranića

26. maja 1841. došli su, prema izvještaju kotorskog okružnog poglavara Gabrijela Ivačića od 4. juna 1841. direktoru zadarske policije i vladinom savjetniku Augustu Martinecu, parobrodom u Kotor Ljudevit Gaj, Antun Mažuranić, Vuk Karadžić, Dimitrije Kneževič i Nikolaj Nadeždin. Ljudevit Gaj i Antun Mažuranić uputili su se, kako nam Ivačić saopštava, iz Kotora na Cetinje 26. ili 28. maja 1841, a Vuk Karadžić, Dimitrije Knežević i Nikolaj Nadeždin dva dana kasnije.
Dolazak Antuna Mažuranića na Cetinje 1841. od značaja je i za postanak „Smrt Smail­age Čengića” Ivana Mažuranića.



U jesen 1840. poginuo je na Mljetičku u Drobnjacima Smail­aga Čengić. Njegova glava je odmah donesena na Cetinje; s nje je oguljena koža koja je tada ispunjena pamukom, a lubanja je stavljena pored lubanje Mahmud­paše Bušatlije. Novica Cerović „skide sa Smail­age oružje: uzme mu dva konja, Brnjaša i Gavrana, pa to sve preda vladici. Vladika obdari lijepo Novicu, učini ga senatorom i daruje mu jedan mlin. Vladika zadrži oba hata i oružje Smail­agino: štuc, dvie male puške i sablju; a Smail­agin sat povrati Novici”. (Medaković. P. P. Njegoš, Novi Sad, 1882, str. 94. U Morači su se nalazili 4. novembra 1840. konji i oružje posječenog Smail­age Čengića. Njegoš je zahtijevao od Drobnjaka da mu ih upute na Cetinje što je odmah i učinjeno. O tome je Franjo Sarić 4. novembra 1840. izvjestio Gabrijela Ivačića).
Njegoš je Smail-agine stvari čuvao kod sebe kao ratne trofeje i pokazivao ih je, po svom starom običaju, strancima koji su mu dolazili u posjete na Cetinje. Splitski komesar Eduard Grij, koji se je zadržao u Crnoj Gori od 29. marta do 1. aprila 1842. zbog predaje Njegošu krsta s brilijantima austrijskog cara Ferdinanda, Prvog primjećuje u svom dnevniku od 7. aprila 1842: „Sa glave Smail-agine bila je najprije skinuta koža, i ta se ispunjena koža još i sad - dosta čudnovato - čuva u spomenutom magazinu za žito. Vladika pravda ovaj varvarski običaj time što Turci isto to rade i jer bi oni, kad bi Vladika prestao da vrši odmazdu, pripisivali to njegovom strahu od evropskih hrišćanskih sila”. Grij je vidio tada na Cetinju i „alata” i „vranca” Smail-age Čengića. Kad je Njegoš 1842. pokazao Griju, kao austrijskom državljaninu, glavu i konje Smail-age Čengića, zar se on mogao koncem maja 1841. da savlada a da ih ne pokaže svojim prijateljima Ljudevitu Gaju, Antunu Mažuraniću, Vuku Karadžiću, Dimitriju Kneževiču i Nikolaju Nadeždinu! On je morao s njima na dugo i široko razgovarati o pogibiji Smail-aginoj. Antun Mažuranić je bez sumnje sve to saopštio svome bratu Ivanu, a Ivan je, inspirisan tim pričanjem svoga brata Antuna, stvorio „Smail-agu Čengića”. Ivan Mažuranih spominje u svome pjevanju „Kob”: Smail-aginu, „čalmu”, Smail-aginu „glavu”, „okovanu sablju”, „zlaćano oružje”, „zlatno odijelo”. On to sve stavlja u tom svom pjevanju u „jednu izbu malu” koja se nalazi na polju cetinjskom „na domak Lovćen-gore”. To nam najbolje pokazuje da je Ivan Mažuranić dobro znao gdje su se nalazile glava i stvari Smail-age Čengića poslije Smail-agine pogibije.

Poklon pjesniku

Njegoš je zaista vratio Novici Ceroviću zlatan sat Smail-age Čengića. Novica je taj sat čuvao kod sebe oko 37 godina. Njegov sin Đorđije Cerović poslao ga je 23. decembra (4. januara) 1877. na poklon piscu besmrtnoga epa „Smrt Smail-age Čengića” Ivanu Mažuraniću i priložio je pismo sljedećeg sadržaja:


Ivan Mazuranic

„Svijetli preuzvišeni Bane,
Od mnogo godina želio sam da Vas pohodim i da vidim i pozdravim proslavljenog pjesnika, koji je u pjesmi „Smrt Smail-age Čengića” onako lijepo spomenuo i opjevao i moga oca Novicu. Kako zbog naših neprestanih ratnih poslova nijesam mogao tu moju želju ispuniti, to uzimam slobodu sada Vam pisati i uz ovo pismo priložiti Vašoj Preuzvišenosti zlatan sahat istoga Smail-age Čengića što se pri njemu našao kada je poginuo. Tada je i zaklopac na tom sahatu malo ulubljen i oštećen.
Ja molim Vašu Preuzvišenost da izvoli primiti ovaj mali spomen, koji nema druge vrijednosti osim te što je kucao u njedrima onoga junaka, koga ste Vi onako divno opjevali i obesmrtili.
Sa osobitim poštovanjem pozdravljajući Vašu Preuzvišenost, kako od moje strane tako i od strane moga staroga oca Novice, jesam

Cetinje, 23. decembra 1877
Vaše preuzvišenosti
odani
vojvoda Crnogorski
Đorđije N. Cerović”.

Bezi Čengića

Junačke pjesme često spominju begove Čengiće i uvijek im postojbinu stavljaju u plemenito Zagorje blizu Foče. Pjesme iz novijeg doba govore o Čengićima iz Gatačkog polja i o njihovim bojevima sa Crnogorcima. Sve su to grane jedne glasovite porodice, koja se i danas slavi radi junaštva njezinih pojedinih članova iz prošlijeh vremena i iz ovoga vijeka.
Starinom su Čengići, kako veli porodična tradicija iz varoši Čengerlije u Maloj Aziji. S druge se opet strane veli, da ime „Čengić” ni u kakvoj vezi ne stoji sa Čengerlijom, već da su Čengići starinom iz sela Čengići u zvorničkom kotaru, pa da je ovo selo upravo od te familije dobilo ime. I dan-danas ovo selo postoji, akoprem ondje bezi Čengići nikakva posjeda ne imaju. Ja mislim da ovo drugo mnijenje prije iмade osnova dopuštajući, da su Čengići iz Azije onamo doselili. Po etimologiji dolazi ime Čengići od riječi „čengija” (turski „čengi” - igračica).
Bezi Čengići kazuju da se njihovi stari iz Čengerlije u Bosnu doseliše prije jedno 300 godina i da su najprije pali u Zagorje u selo Jažići blizu Kalinovika, gdje sagradiše prvu Čengića kulu. Iz Jažića brzo su se Čengići razasuli po Zagorju, u okolišu od neko dva sata, te se nastaniše u selima Borije, Jelašca, Mjehovina, Kute i Vihovići.
U nekoj alajbega Marića, koji je imao svoju kulu u Marevu, niže Ratalija, zatraži prije 200 godina neki Ahmed-beg Čengić, da mu pokloni kćercu za ljubovcu, ali alajbeg Marić odbije prosioca. Ahmed-beg u svojoj ljutini otiđe do Baja Pivljanina, te se s njim pobratimi i zamoli ga, neka otme Marića curu. Bajo Pivljanin privoli i s družinom svojom navali na kulu Marića, zarobi obje njegove kćeri, te ih izvede u Zelengoru iznad Jeleča. Ondje Bajo sa družinom i djevojkama učini konak. Kad Pivljani pospaše, zarobljene cure nekako se privuku do Baja, te izvade iz njegove zavratke knjigu, koju mu je pisao Ahmed-beg Čengić. Iz nje razaberu, da ih je Bajo zarobio po volji i naredbi Ahmed-bega. Cure pobjegoše u Marevo k svome ocu, uzmu od njega izun, otiđu u Carigrad, gdje im se pridesi zgoda te Ahmed-begovu knjigu predadoše silnome sultanu. Kad je sultan vidio, da je Ahmed-beg cure otimao protiv volje njihove, a pomoću Pivljaninovom, spremi odmah mubašira (naročitog povjerenika) u Bosnu i preda mu katul-ferman, kojim naredi da se iмadu isjeći svi Čengići i muško i žensko. Careva zapovijed bi izvršena, samo jedna Čengićka, koja bijaše teška, izmače ispod sablje. Pazila se dobro s nekom hrišćankom na Jelašcima, koja joj reče: „Hajde, gospojo, da bježimo! „Obje žene pobjegnu i zaklone se u neku pećinu u Kačuni blizu Jelašca. Ta se pećina i danas zove „Gospoja” i zvaće se tim imenom do kijameta.
Čengićka rodi u toj pećini sina, kome nadjene ime Ali-beg. S njime i sa vjernom hrišćankom provede četiri godine u toj pećini, te onda izađe na Jelašce i ondje kuriše nešto kolibe, u kojoj njih troje u velikoj fukarštini življahu.

[Zah]

Megdan u Carigradu

Kad Ali­begu bijaše 14. godina, začuje on od komšije, kako je u Turćiji ozohurio neki silni Arap, te sultana pozvao na mejdan i od njega već sedam­osam mejdana dobio. Čuo je Ali­beg i to, kako sultan po čitavu carstvu traži dzebeliju, koji će za njega stati silnome Arapu na mejdanu. Ali­beg, i ako je bio mlad u godinama, ipak je bio srca junačkoga, te će jednog dana reći majci: „Ja, mati, odoh; svakako mi nema življenja i ne smijem se kazati, ko sam i što sam” ­ Mati dopusti i Ali­beg otiđe u Carigrad. Ondje se kaže da želi s Arapinom mejdan dijeliti. Zovne ga Car preda se, te mu reče: „Što si došao, neznano momče?” ­ „Dođoh da Arapu izađem na mejdan” ­ Car će na to: Kako ćeš na mejdan, nemaš puške ni konja, ama baš ništa”, a Ali­beg odgovori: „Ja sam došao, da mi sve to ti dadeš”. ­ Car ga na te odvažne riječi pusti u haznu, u kojoj sebi Ali­beg odabere sablju, a konja mu dadoše iz carske tavle.
Ali­beg još zatraži, da s njime pođe zurna i dabulhana, rekavši: „Kad izađem na mejdan, neka zurna i dabulhana udara”. Kad se Ali­beg opremio, pođe i izađe Arapu na mejdan i Bog naredi, te Ali­beg dobije Arapa. Sultan vrlo se obradova, što se je kurtarisao Arapa, te će reći Ali­begu: „Što ćeš, mali, da ti dadnem?” A ovaj odgovori: „Ništa” ­ „Jok, što god zatražiš, daću ti” ­ na što Ali­beg reče: „Eh! ja najvolim da mi dadeš moju slobodu, moj vatan i moj spahiluk, što mi je bio.” Car će ga upitati: „Ko si ti?” na što se Ali­beg kaže. To sultanu baš ne bje sasma po volji, te mu reče: „Da sam znao da si Čengić pa da si dvanaest Arapa posjekao ne bih ti života odobrio; ­ ama sam rekao?” ­ Dadne mu ferman, daruje ga lijepo i spremi ga na Jelašca. Ondje načini Ali­beg kulu, dobavi svoju majku, te otiđe u Ljuboviće i Nevesilje i od njih dovede sebi domaćicu. Ovaj je Ali­beg šukundjed glasovitog Smail­age Čengića. Rodio je Ahmed ­bega, ovaj Ali­ bega, Ali­bega Smail ­bega (kašnje Smail ­agu), Murat ­bega i Bećir­ bega.

Kad Bošnjaci ­Muhamedanci polažahu na Srbiju (1812), spremni Avdaga Kasumagić iz Sarajeva na Zagorje po Smail ­bega Čengića, koji je već onda bio na glasu kao kršan junak. Smail ­beg na taj poziv dođe sa 10 druga u Sarajevo i odavle s vojskom krene pod Loznicu. Ondje se zametne kavga, pa Bog naredi, te Smail­ beg živa uhvati nekakva đene rala. Ne htjede mu kidisati, već ga dovede seraskeru Derendeli Ali-paši i njemu se pokloni. Onda mu taj paša razvije barjak i sveže agaluk; otalen se Smail - beg prozove Smail-agom. Kad se vojska vrati u Bosnu, rečeni paša dade Smail-agi muselimluk u Gackom. Onđe Smail - aga sagradi kulu, u kojoj je stanovao sve do smrti (1836). Nije ga ubio Novica Cerović, kao što pjesna kazuje, već ga je po nagovoru Novice posjekao Mirko Aleksić, koji bijaše sejiz Smail-age. To se dogodi u Tušini u Drobnjacima, kad je Smail-aga zametnuo kavgu sa svojim kmetovima i Crnogorcima. Htio je prisiliti kmetove da mu plate harač, a ovi se odupru, podstreknuti od Crnogoraca.

Smail-agino potomstvo

Kadno se po nagovoru glasovitog Husein-kapetana Sarajlije podigoše na Osmanlije, Smail-beg su 300 konjanika Gačana i Trebinjaca ne htjede pristati uz ustanak, nego pobježe u Carigrad. Za vjernost spram države sultan Murat daruje ga osobito krasnim binjišem, u kojem bijaše 11 oka zlata i srme. Ovaj binjiš čuva sin njegov Hajdan - beg u Carigradu.

Smail - aga ostavio je 7 sinova: Hrustem-bega, Dedagu, Kadijicu, Muhamed-bega, Hajdar-bega, Sejdi-bega i Sulejman-bega (Sulja). Svi su već pomrli osim Hajdar-bega, koji sada živi u Carigradu sa sinom Smail-begom. Hrustem-begov sin Tahir-beg živi u Sarajevu.

Dedaga rodi tri sina: Ali-pašu (umro u Sarajevu prije 3 godine), Osman-bega (sada u Carigradu) i Hasan-bega u Sarajevu. Kadijica, Sjedo i Suljo nijesu se ženili. Prvi je umro u Skadru, drugi u Lipniku kod Gacka a treći u Gackom. Muhamed-beg ženio se, ali nije imao djece, poginu kao bimbaša u Dugoj u borbi protiv Crnogoraca.

Od sporednih loza begovske porodice Čengića osobito se ističu Čengić-Borjani (ili Trešnje). Od njih živi u Zagorju čestiti Derviš-beg, moj prisni prijatelj, koji mi je počesto pričao o starim junacima, te mi tako, biće tome već i osam godina, učvrstio odluku, da započnem tešku rabotu oko sabiranja ovih pjesama.

O koljenu Čengića, zvanom Ratajica, pripovijeda se, da su dva brata Ali-beg i Ahmed-beg u boju pod Ozijom zarobljena. Ahmed-beg umro u sužanjstvu, a Ali-beg se pokrsti i dadnu mu đeneralstvo; zvao se Petar đeneral. Često je pisao svojoj rodbini u Jeleč; u jednoj knjizi napisao je:
„Primi pozdrav od bega Čengića, od sadašnjeg Petra đenerala.” Pisma Petra đenerala čuvala su se donedavna u Ratači, sad im već nema traga.
Još mi je napomenuti da o glasovitom Smail-agi imadem nekoliko naročitih pjesama, sabranih na Zagorju, u Gackom i Nevesinju. Ove pjesme sIove o njegovim bojevima, o smrti njegovoj u Tišini, i o njegovu pokajanju. - Biće valjda prilike da štampam i narodne pjesme o događajima iz novijeg doba (19. vijeka), pa će onda na svijet izbiti i pjesma o Smail-agi.

Kazivanja Adila Zulfikarpašića o Čengićima i Smail – agi



Kazivanje Adila Zulfikarpašića o Čengićima i Smail-agi (naslov naš) preuzeto je iz poglavlja ROD, iz knjige razgovora BOŠNjAK ADIL ZULFIKARPAŠIĆ, Bošnjački institut, Cirih 1995, II izdanje, koju su priredili Milovan Đilas, političar i književnik, i Nadežda Gaće, novinar i publicista.
”Zulfikarpašić je još šezdesete godine vizionarski nagoveštavao mogućnosti ozbiljne krize nakon pada komunizma, nadajući se da će razum pobediti strasti koje su se još tada nazirale. Iako vešt u svim svojim poslovnim potezima, izuzetno obrazovan i hrabar, povratak u aktivni politički život BiH bio je prepun zamki i nije ni izbliza uspeo da ostvari ono što je naumio - mirnu transformaciju Bosne i Hercegovine iz balkanskog i socijalističkog u moderno građansko društvo. Zulfikarpašić danas živi u Cirihu, u Švajcarskoj.

ĐILAS:



Gospodine i prijatelju Zulfikarpašiću!... Vaš rod je istorija, izrazi istorije - ako ne svih Bosanaca, svakako njihovog znatnog dela.
Pa, da počnemo od Vašeg roda, odnosno, kako bi Bošnjaci rekli - od odzaka.
Iz ranijih razgovora sa Vama, znam da ste Vi iz šireg bratstva Čengića. To je jedna od najpoznatijih aristokratskih porodica u Bosni, koja je igrala priličnu ulogu i u Crnogorskoj istoriji i veoma je prisutna u epskoj srpskoj narodnoj poeziji. Nije lako biti prisutan u pesmama, makar to bilo i kod protivnika, u protivničkim pesmama. I to treba zaslužiti. A nije lako biti ni od znamenitog roda: podsticaj i nadahnuće, ali i teška obaveza i brižna savest.
Otkad ste vi Zulfikarpašić i zašto ste napustili prezime Čengić?

ZULFIKARPAŠIĆ:
Familija Čengića grana se na više dijelova. Od moga neposrednog pretka Zulfikar-paše potiču Zulfikarpašići, fočanski Alajbegovići i fočanski Pašići, koji su izumrli. Zulfikar-paša Čengić, đed moga oca bio je zvornički sandzak-beg, poznati junak i paša. Jedno je vrijeme bio i u Srbiji, u Valjevu, a onda u Zvorniku i Foči. Vodio je vojsku i pacificirao Drobnjake, kada su drobnjanski uskoci u mirno doba napadali na Bosnu, uzimali stoku i ubijali stanovništvo. Onda je Zulfikar-paša Čengić, zvani Miljevina - po kuli i mjestu gdje je stanovao - krenuo u proljeće 1812. s vojskom od Foče preko Crkvica i Jezera na Komarnicu. Smail-aga udari s drugom vojskom Bošnjaka od Gacka preko Pive na Dubrovsko. Ova godina prozvana je ”Miljevina” i ”o njoj se i sad s užasom govori u Drobnjaku”, kaže Andrija Luburić u svom djelu ”Drobnjaci”, objavljenom 1930. u Beogradu. Taj događaj i to veliko junaštvo Drobnjaka i Zulfikarpaše, kaže Luburić, opjevali su i muslimani i pravoslavni. Očuvana je do Drugog svjetskog rata i Zulfikarpašina korespondencija s knezom Milošem i vladikom Petrom Drugim Petrovićem. Po Zulfikarpaši Čengiću njegovi su potomci dobili prezime Zulfikarpašić-Čengić. Moj otac se potpisivao s oba prezimena. Još svjedodzba iz moje osnovne škole ima obadva prezimena. S vremenom, još u mojoj mladosti, ovo smo Čengić izostavili.

Korijeni prezimena

ĐILAS:
Taj pohod se dogodio 1817, o njemu narodna pesma kaže:
Da li viđe pašu Miljevinu
i sa njime Čengić Smail-agu?
Paša Miljevina je prva polovina 19. vijeka.
Iznio bih sada jedno mišljenje i želeo bih da mi ga potvrdite ili pokrenete. Koliko znam, reče „zulfikar” je lično ime i dolazi od dvovrhog Prorokovog mača.

ZULFIKARPAŠIĆ:
Ne Prorokovog, nego hazreti Alije, zeta Božijeg Poslanika i četvrtog kalife.

ĐILAS:
Ima i drugo tumačenje, da je to tilut, tupi dio mača koji je bio nazubljen.

ZULFIKARPAŠIĆ:
„Sablja „zulfikar” može se vidjeti u nizu muzeja, ona ima sprijeda dva navoja, kao zmijski jezik. Inače, to je ime u Perziji, u Pakistanu, u cijelom islamskom svijetu vrlo popularno i daju ga ratnici svojoj djeci.

Đilas:
Ima i kod nas i u našem vremenu ime Zulfikar: Zuko, na primjer Zuko Dzumhur, slikar.
Po mojim saznanjima, Čengići su došli iz Mezopotamije. Iz razgovora sa Vama znam, ili sam to možda negdje pročitao, da su oni bili knezovi koji su se pobunili protiv sultana, i kada je sultan posjekao ono što je smatrao da treba da posječe, ostale je prebacio u Bosnu i dao im nekakve privilegije. Kada je to bilo i šta Vi znate o tome?

Zulfikarpašić:
Prije dolaska Osmanlija u Malu Aziju jedno turkmenistansko pleme, nastanjeno između Aralskog jezera i Pamirske visoravni, krenulo je koncem trinaestog stoljeća prema jugu, od straha pred hordama DZingis Kana, nastanilo se na području Anadolije, Kurdistana (sjevernog Iraka i Perzije) i stvorilo kraljevinu koja se održala nekoliko stotina godina. Bio je to sultanat plemena Akkoyunlu. Imali su razrađen i pravedan poreski istem, za ono vrijeme superiornu administraciju, dobru upravu, oganiziranu vojsku s čuvenom konjicom. Na čelu je stajala nasljedna monarhija, a prvi sultan koji se spominje je Tur­Ali bey, 1300. godine.
Iz te familije historija bilježi više sultana, od kojih je najpoznatiji Uzun Hasan, čiji poklon, po ljepoti i čistoći jedinsdtveni veliki smaragd, do dana današeg krasi Duždovu riznicu u Veneciji. On je vodio ratove sa sultanom Mehmed l­Fatihom, osvajačem Bosne. Bio je oženjen Katarinom ­Despinom Komnen, šćerkom vizantijskog cara, koja je bila četvrta princeza vizantijskog imperatora, udata na dvor Akkoyunlu. U vatikanskom muzeju postoji pismo Pape Pavla iz 1471. Uzun Hasanu, kojim ga moli da propusti vojsku Duku Savojskom i grofu od Montferrat, na putu za Jerusalim. Akkoyunlu su stolovali u Egilu, Diyarbakiru ii Mardinu.
Sultan Selim Javuz, godine 1518. osvoji zemlje Akkoyunlua i pripoji ih svome carstvu, a familiju Akkoyunlu progna u grad Čangra, ali u prijateljstvu dade posljednjem vladaru Isfendijar­begu svoju šćer za ženu. Isfendijer­beg je, dakle, bio sin Sultana Akkoyunlua i vizantijske princeze, a muž šćerke slavnog sultana Selima. Njegov sin, Kara Osman­han oko 1550. godine bio je poslan u Bosnu kao vojni zapovjednik, a neki kažu namjesnik, Bosne. On je u sebi pomiješao krv triju u to vrijeme najmoćnijih dinastija, kao i nekoliko arapskih, s kojima su se Akkoyunli ženili. Nastanio se u Borijama, na Zagorju, gdje je napravljen prvi Odzak Čengića, čije se ime s vremenom od Čengrlić pretvorilo u Čengić, a Akkoyunlu otpalo. Imao je tri sina, od kojih potiču svi bosanski Čengići. Kara Osman­han je u svome grbu imao devet jabuka. Svaka od njih predstavljala je jednu vladalačku familiju njegovih pređa. Na kulama bega Čengića, iz još neispitanih razloga, stajali su grbovi na kojima su različiti brojevi jabuka. Čengići s Miljevine i Rataja imali su tri jabuke u svom grbu.
Čengići su bili vrlo uspješni vojnici. Dali su Bosni u turskom periodu više od četrdeset paša. Neki su postali slavni, kao što je Ali­paša Čengić, koji je stigao pod Veneciju, osvojio Dalmaciju, zatim Bećir­paša koji je pao pod Ozijom, pa DZafer­paša, Zulfikar­paša, Smail­aga i niz drugih. U Istočnoj Bosni je bilo više njihovih kula i odzaka. Akademik Hamdija Krševljaković u svojoj monografiji o Čengićima piše da je samo na Zagorju, početkom 19. stoljeća bilo sedam kula i odzaka: Borije, Jelašca, Kuta, Mjehovina, Hotovlje, Zelumići i Vihovići. U Podrinju ih je bilo osam: Ratajki, Miljevina, Srbotina, odzak kod Ustokline, Foča, Potpeć, Lokve i Višegrad. K tome: Pljevlja, Boljanići, Srđevići, Pipnik i Presjenica.
Gotovo sve kule i odzaci su tokom ratova spaljeni, kojom prilikom su uništeni dokumenti od neprocjenjive vrijednosti ­ fermani, čitave biblioteke... Samo iz rijetkih crteža i slika vide se građevine. Putopisac i historičar Evlija Čelebija, koji je po drugi put proputovao Bosnu, mislim, 1664, opisuje odzak Ali­paše Čengića na Zagorju: „Dvori Čengića su kao tvrđava veliki odzak (curia nobilitaris), koji ima kojih tri stotine soba, divanhana (prostorija za audijencije i vijećanje), banja, kuhinja, magazine, te štale u koje se može smjestiti dvije hiljade konja. U ovoj zemlji takve dvore nazivaju „odzak”... Broj soba čini mi se pretjeranim, ali se vidi da je to bilo veliko i bogato.

Đilas:
Da preciziramo: partizani, mislim, za vrijeme Drugog svjetskog rata, nisu rušili te kule.

Zulfikarpašić:
Srušeno je nešto u Prvom svjetskom ratu i nakon Prvog svjetskog rata. Onda ih je, s obzirom na agrarnu reformu i osiromašenje bega Čengića, koji ih nisu mogli popravljati, nagrizao zbug vremena. Neke su zapaljene u toku drugog svjetskog rata, a nisu bile popravljene, i tako su mnoge od njih propale. Šezdestih godina Zavod za zaštitu historijskih spomenika Bosne i Hercegovine odobrio je sredstva za popravak kule na Ratajima, ali je neko prije početka radova minirao kulu, koja se srušila, i Zavod je odustao od namjere da se ta impozantna građevina popravi. Nikakve istrage nije bilo, pa je očito da su vlasti znale, ali nisu htjele goniti počinitelja toga barbarskog čina, a sumnjam da su svemu i kumovali. Iz emigracije sam bio predložio Vladi Bosne i Hercegovine da kulu na Ratajima na svoj račun popravim i poklonim je Društvu književnika Bosne i Hercegovine, što nije prihvaćeno.

ĐILAS:
Ja iz rata znam tu kulu, ali nisam znao da je Čengića.

ZULFIKARPAŠIĆ:
Jeste, ona je jedna od najvećih i najljepših kula bega Čengića.

ĐILAS:
Znači, da su netača moja saznanja o tome da prezime Čengić dolazi od instrumenta čeng ili od igračica čengija.

ZULFIKARPAŠIĆ:
Sultan Selim, prisajedinivši zemlje Akkoyunlua, protjerao ih je u grad Čangri u Anadoliji. Familija je, po Bašagiću, nosila po dolasku u Bosnu prezime Čengrlić, koje je vrlo brzo promijenjeno u Čengić.

ĐILAS:
Koliko sam iz vašeg izlaganja razumeo, vi ste Čengići ustvari, neka vrsta vojničke aristokratije. Ali morali ste imati, pretpostavljam i posede.

Zulfikarpašić:
Velike posjede smo i dobijali. Ustvari, Bosnu su uvijek između sebe dijelili bezi. Najslavniji bezi su bili iz vojničke aristrokracije, pa onda oni bezi koji su kroz svoje bogatstvo pomagali i davali u toku rata priloge. Ali uvijek su u hijerarhiji bosanskih bega najpoznatiji i najčuveniji bili oni koji su dali poznate junake i osvajače.

Đilas:
Postoji, dakle, više grana Čengića. Od koje ste Vi grane?

Zulfirkarpašić:
Ja sam direktni potomak, s očeve strane, Zulfikarpaše. Najvažnije kule bega Čengića su one na Zagorju, na Ratajima i na Odzaku kod Ustikoline. To su tri najveća sjedišta te grane bega Čengića, dok je ona u Lipniku novijega datuma i više je poznata po tome što je tamo rezidirao Smail-­aga Čengić. Smail-­aga Čengić nije bio od plemena bogatijih Čengića, ali je bio veliki junak, pravedan i velikodušan i nije bio zulumčar. Otišao je kao mlad u službu turske vojske i proslavio se kao junak, dobio titulu i premjestio se u Lipnik, odakle je čuvao Hercegovinu i kontrolirao Crnu Goru. Njegovu smrt Mažuranić je uveo u književnost i napravio od njega jedno od slavnih imena Čengića, мada u familiji Čengića on takav status nije imao, zbog držanja prema pokretu Husein­kapetana Gradaščevića i ubistva Fejsal ­bega Čengića, koji je ustao sa Zmajom od Bosne. On je bio general koji je za sultana ugušio pobunu u Siriji i Egiptu i zato dobio više priznanja, dok je bio paša Čengića sa tri tuga, koji su bili komandanti cijele konjice turskog carstva i koji su vodili velike bitke na raznim ratištima i nosili titule sereskera.

Pjevanje i pamćenje

ĐILAS:
Mislim da ne bi bilo na odmet napomenuti da je tug konjski rep - uzet je kao simbol iz konjice: to je, kao što bismo mi rekli, general sa tri zvezde.
Da rasvetlimo jedan podatak. Početkom šesnaestoga veka sultan je zabranio u Bosni davanje lena, zijameta, ljudima sa strane koji nisu Bošnjaci. Koliko znam to je izuzetak u turskoj istoriji. To bi značilo da su Čengići došli sa turskom vojskom i dobili posede zbog vojničkih zasluga.

ZULFIKARPAŠIĆ:
Oni su to zaslužili kao vojnička aristokratija. Bosna je imala uvijek jedan poseban položaj u Turskom carstvu. Sultan je bio priznat kao vjerski poglavar, a Bosnom su vladali ajani, bosanski plemići i njihovo vijeće, dok su vojni guverneri koji su bili postavljeni za Bosnu imali velika ograničenja. Primjerice, kada je sjedište tih guvenera bilo u Travniku, guverner nije imao pravo, u Sarajevu, koji je bio glavni grad i centar trgovine, provesti više od dva dana, kako ne bi imao priliku da zloupotrijebi svoj položaj i uticaj. Oni nisu mogli, kao u drugim krajevima carstva, darivati ili davati na uživanje državna imanja niti donositi presude.
Tako je bilo sve do Omer paše Latasa, kada Sarajevo postaje guvernerovo sjedište.

ĐILAS:
Da pojasnimo termin "državna imanja". Pod sultanom je zemlja bila sultanova, a ustvari je bila državna.
Sada bih dodirnuo nešto u vezi sa narodnim pesmama. Kao što sam Vam rekao, u narodnim pesmama Čengići su dosta prisutni. U jednoj narodnoj pesmi pominju se četiri Čengića: Bećir paša, njegov sin Osman-beg, Hasan-beg, i Saka Smail-aga. Poslednja dvojica poginula su u ratu protiv Rusa - prema narodnoj pesmi "Bošnjaci na Moskovu". Zanimljivo je da je Vuk uzeo izraz "Bošnjaci".

ZULFIKARPAŠIĆ:
To je tada bio jedini izraz, a danas, začudo, oko toga ima diskusija.

ĐILAS:
Sada meni nije jasno ko je bio beg ratajski.

ZULFIKARPAŠIĆ:
To je bio Bećir-paša, direktni moj predak s majčine strane, serasker, vrhovni komandant u rusko-turskom ratu 1737. godine. Njegov sin je Osman-beg bio je zarobljen od Rusa. O njemu ima legenda da je postao ruski general. Mlađi sin je bio poznat Džafer-paša.

Važan dio istorije

ĐILAS:
U narodnoj pesmi, što ne mora biti tačno, kaže se da ga je pogubio Laisavić. U narodnoj pesmi "Foča i Fočanke" pominje se Hasan-paša iz Foče. Da li je on brat Bećir-paše iz pesme "Bošnjaci na Moskovu"?

ZULFIKARPAŠIĆ:
Mislim da nije. Brat Bećir-paše bio je Jahja - beg Čengić Zade, banjalučki kapetan. Bećir-paša Čengić poginuo je pod Ozijom (Očakov) gdje je bio komandant garnizona i tvrđave. Vezir je pristao da se povuče (u stvari on je izdao), a Bećir-paša nije htio predati tvrđavu. Tvrđava je zapaljena, došlo je do niza eksplozija barutana. Mnogi Bošnjaci tu su poginuli - njih oko osam hiljada. O tome ima niz pjesama. On je od sultana dobio zemlju, i ja o tome imam originalan ferman, gdje stoji da je pored svih imanja što je već imao od Sultana dobio jedno veliko leno, za svoje vojničke zasluge. U fermanu je tačno opisana i njegova jurisdikcija, odnosno njegovih nasljednika, njihova prava i prihodi.

Đilas:
Za nastavak razgovora o Vašem porijeklu smatrao sam da treba da ubacim Smail-agu, jer ima nekih stvari koje samo Vi možete da znate. Ja manje više te istorijske stvari znam i znam priče koje su se sačuvale o Smail-agi. Smail-aga je važan zato što je dio istorije crnogorske i istorije Bosne.
Evo, reći ću vam šta znam o njemu. On je rođen 1788. godine u Jelašcu, kod Kalinovika. Učestvuje 1809. i 1810. u ratu protiv Karađorđeve Srbije. Godine 1831, kad se pobunio Huseinskapetan Gardašević, on je ostao uz sultana, vjeran sultanu zajedno sa Rizvanbegovićem Ali-pašom. Protiv Smail-age je organizovana crnogorska zavjera da ga ubiju, preko Novice Cerovića. Novica je tu bio glavna ličnost. Novica je imao i ličnih razloga, ne tako mnogo kao Njegoš, jer je Novičin otac pop Milutin bio posječen u Pljevljima, tako da je mogao biti kivan na muslimane, na Turke itd. No, Njegoš je imao i ličnih razloga, Smail-aga Čengić je na Grahovu s koliko znam to nije bila neka velika borba s isjekao, po nekim podacima, deset po nekim dvanaest Petrovića. Prva cifra izgleda vjerovatnija, a među njima je bio i Njegošev brat koji je bio sasvim mlad. Njegoš, da ne ulazimo sad kakav je pjesnik, bio je kao što znate strog i zavjerenički vladalac. Po narodnim kazivanjima, sem Drobnjaka okupljenih oko Novice, u napadu na Smail-agu Čengića učestvovalo je i nešto Gornjemoračana. Narodna pjesma se uglavnom poklapa sa istorijskim činjenicama i pričanjima iz naroda o Smail-agi. Naime, bila je zavjera, i u toj zavjeri, prema narodnoj pjesmi, ulogu imao i Šujo Karadžić, povremeni hajduk. Smail-aga ga je dobro znao. Oni su održavali čudne kontakte. On je dolazio kod Smail-age, a Smail-aga je znao da je hajduk. Postoji priča da je jednom on, noću, htio da ubije Smail-agu pa ga je puška slagala, a Smail-aga rekao: "Onaj crni pas, on je sigurno htio da opali". To su priče. Mene interesuje, jer to je nerasvijetljeno: da li je Ali-paša Rizvanbegović, osjećajući u Smail-agi konkurenta, učestvovao s Njegošem u zavjeri protiv Smail-age? Jer je činjenica, da je poslije pogibije Smail-age, Ali-paša Rizvanbegović poslao vojsku na Drobnjake, ali više kao alibi. Mada je bio u prepisci sa Njegošem, nikada Njegošu nije zamjerio ubistvo Smail-age.
Ima jedna pjesma koja bi potvrđivala da je postojalo neko rivalstvo između Smail-age i Rizvanbegovića.
"Čuvaj Stoca, ne daj Počitelja,
a ne skidaj oka sa Mostara,
u Mostaru ljuta guja spava.
ljuta guja Čengić Smail-aga".

Uloga Ali-paše Rizvanbegovića

U Crnoj Gori, to sam upamtio, često se govorilo "silni Smail-aga", pri čemu "silni" ne znači nasilni, nego junak i ugledna, moćna, markantna ličnost, tako da je u crnogorskoj narodnoj tradiciji Smail-aga jedna epska ličnost. Što se tiče Mažuranovićevog spjeva, on je umjetnički vrlo dobar, ali nije tačan. Prije svega, početak nije tačan:
"Sluge zove Smail-aga usred Stoca kule svoje...", jer u Stocu je bio Rizvanbegović itd. Vi biste o tome mogli nešto da kažete, a ja ću odmah da Vam postavim i dodatno pitanje: kakav je psihološki odjek imala pogibija Smail-age u vašem bratstvu, jer pretpostavljam da je to bila velika tragedija, veliki poraz Čengića bratstva i svih muslimana. Smail-aga je bio vrlo čuven, tako da je Njegoš imao diplomatskih problema oko njegove pogibije: morao je da se pravda pred Rusima. Možda bismo mogli unijeti neke nove momente koji se ne znaju? A, pitam Vas, kakav je psihološki odjek taj događaj imao kod vas Čengića?

Zulfikarpašić:
Smail-aga je bio karizmatična ličnost. Čini se da je bio mnogo poštovan i od protivnika i od prijatelja. Bio je prilično šutljiv, pravedan, мada je u Mažuranićevu djelu prikazan kao neki veliki zulumčar. Bio je zagovarač korektne politike prema Crnogorcima, to se vidi iz mnogih njegovih izjava i čina. Bio je konkurencija Ali-paši Rizvanbegoviću. U poznatoj pobuni u Srbiji pozvan je kao general jer su ga pratile velike pohvale, i vratio se sa sultanovim nagradama.

Đilas:
Samo malo da Vas prekinem: imam podatke da je on vrlo mlad sa dvadeset pet godina, što je izuzetno, postao gatački muselim.

Zulfikarpašić:
Jeste. On je svakako bio konkurencija Alispaši Rizvanbegoviću. Podozrivost između njih je sigurno postojala. U familiji se nije govorilo o tome otvoreno, ali na primjer naš poznati pjesnik Safvet beg Bašagić, koji je pjevao u Smail-agi Čengiću i pisao o njemu, na nekoliko mjesta aludira da je Ali-paša Rizvanbegović bio upleten u Smail-agino ubistvo. Osobno sam iz mnogih razgovora stekao dojam da veza postoji. Moj otac doživio je duboku starost, živio je stotinu godina, kao mladić bio je u turskoj vojsci, i ja sam od njega o tome slušao. Kod nas se to nije govorilo javno, ali se svakako sumnjalo da je Ali-paša bio upleten u ubistvo. Doduše, moram naglasiti da Smail-aga nije igrao onu ulogu u familiji Čengića kao što su to bili neki od paša, kao što je Bećir-paša, Džafer-paša, Ali-paša i drugi.

Ne osramotiti ime

ĐILAS:
Da Vas dopunim, vi to sigurno znate: ubistvo glavara hercegovačkih kod Ostroga je bilo dogovoreno između Njegoša i Ali-paše. Da li je tako nešto bilo i sa Smail-agom?

ZULFIKARPAŠIĆ:
U to se sumnja, a i historijske činjenice navode na to. Postoje izvjesni dokazi da se Ali-paša sastao s Vladikom Petrom Drugim Petrovićem u Dubrovniku, gdje su se dogovorili o rješavanju sporova i jedan drugog „nadmudrivali”. On je pod Ostrog poslao istaknute prvake koji su mu smetali, jer je svoje sinove želio metnuti na njihova mjesta. Među njima su najpoznatiji bili Hasan-beg Resulbegović, Bašaga Redžepašić i Osman kapetan Mušović, koji odoše „na riječ i tvrdu vjeru” Vladiki na pregovore.
I narod je osuđivao Vladiku zbog ubistva bošnjačkih parlamentaraca. O tome sam još ’53. u jednom eseju pisao, citirajući ruskog konzula u Dibrovniku, Gagića, koji piše Vladiki otrpilike da je on - Vladika - protiv volje crnogorskog senata i naroda naredio da se Turci pobiju. Dalje se pita kako će se ovaj opravdati pred svijetom kad ga i sami Crnogrci osuđuju. I Vladičin biograf Tomanović ga optužuje kako je u mirno doba, u prijateljskim odnosima, kad se radilo da se ti odnosi još učvrste, dao iz zasjede pogubiti hercegovačke poslanike koji su došli u Crnu Goru da dovrše djelo pograničnog uređenja.
A što se tiče Smail-age,Ali-paša nije smio ostaviti nikakva traga, pošto je Smail-aga bio prilično omiljen na dvoru u Stambolu, i ozbiljnija sumnja stajala bi ga života.
Sve to što Vi kažete za Njegoša, to se i među Čengićima znalo. Sasječeno je, kako jedna naša pjesma kaže, sedam Petrovića, a po drugoj, kao što i vi kažete, bilo ih je deset ili dvanaest. To je vjerovatno, jer bio je to jedan otvoreni sukob, kakve su bile vrlo često te bitke Bošnjaka i Crnogoraca. Narodna pjesma kaže: „Svijetla sablja age Čengića sasiječe sedam Petrovića, na Grahovu polju širokome, na sramotu knjazu Brđanskome„. Dok se naredni stihovi meću u usta Smail-agi: „Ja ispunih carsku volju, na Grahovu bojnom polju, ubih deset Petrovića, sokolova i plemića”.

ĐILAS:
Da dodamo: Petrovići su bili u svatovima i bili su pripiti.

ZULFIKARPAŠIĆ:
Sumnjam. Mislim da je to opravdanje u koje su Crnogorci vjerovali. Smail-aga ne bi nikada napao svatove. Bila bi to za njega sramota. Petrovići su došli pomoći Grahovljanima, željni slave i junačkih podviga. Pogibija Petrovića u boju sa Smail-agom imala je tragično ponižavajući dimenziju za Crnogorce. Njegoš se i sam osjećao povrijeđenim što je u toj bitci tako masovno izginula njegova familija - sve mladi ljudi, među kojima i njegov brat. Zbog toga je on pripremao osvetu Smail-agi. Kako sam čuo, Ali-paša je znao da Njegoš želi smaknuti Smail-agu. Znao je i za Smail-agin pohod, ali ga nije upozorio. Sve to pokazuje da je on imao umiješane prste u to, a bio je čovjek koji je takve stvari već radio. Sama činjenica da je on svoje protivnike, plemiće bosanske, poslao u Ostrog da ih Crnogorci pobiju, pokazuje da bi logično bilo da to uradi i s jednim čovjekom kao što je Smail-aga Čengić, koji je bio od njega mlađi, sposobniji, veći junak, u kojemu je morao gledati svoju konkurenciju.

Viteški odnos

Interesantno je da je između familije Čengića i crnogorskih prvaka vladao viteški odnos. Na primjer, mi smo se kumovali s Crnogorcima. Moja familija se kumovala dva puta s crnogorskim prvacima i vojvodama, i kada je došla Austro-Ugarska poznato je da su Crnogorci ponudili Smail-aginom unuku azil, da se može skoniti u Crnu Goru, jer se borio protiv austrougarske okupacije. Prema Srbijancima i prema pravoslavcima iz Bosne mi nismo imali takav odnos kao prema Crnogorcima. U mojoj familiji govorilo se vrlo često o nekim crnogorskim junacima i s priznanjem se govorilo: „bio je junak” ili „onaj je bio čovjek”. Stoga mislim da je pogibija Smail-age sigurno bio šok u bratstvu Čengića, naročito zbog toga što je to očevidno bilo pripremljeno na neviteški način, da se Smail-agu Čengića na prevaru ubije. Ostala je od toga posebna gorčina. U mojoj se familiji to smatralo crnogorskom sramotom. On nije poginuo u dvoboju, u otvorenoj borbi, kao što je to bilo na Grahovu, nego u noći, u zasjedi u jednom mučkom napadu, u fingiranome sijelu, gdje su njegove ubice došle pritajeno. Smail-aga Čengić smatran je u brastvu Čengića velikim junakom.

ĐILAS:
Pre rata sam, mislim „onog” rata od 1941, pročitao u „Politici”, ako se dobro sećam, jednu reportažu o susretu sa unukom ili praunukom Smail-age negde u Turskoj. Ona nije znala naš jezik, govorila je turski, ali kad bi joj pomenuli Smail-agu zapadala je u neraspoloženje. Imala je još uvek neke stvari od Smail-age. Da li ima potomaka direktnih i, ako ih ima, pomenite neke?

ZULFIKARPAŠIĆ:
Njegovi direktni potomci nažalost ne žive više u Bosni, nego u Turskoj. Ja sam ih osjetio, žive u Brusi, posjeduju fermane koji pokazuju kakva je sve jnačka djela Smail-aga počinio, za koja je bio nagrađen od sultana. Riječ je o udovici i dvije šćerke Riza-bega Iloove, koji je direktni potomak Smail-age, Selmi i Lejli. Mlađa, Lejla, govori bosanski, radi u jednoj turističkoj agenciji. Vrlo pametna djevojka, živi s majkom, otmjenom hanumom. Riza-begove šćeri posjeduju zaista nekoliko izvanrednih fermana. Imaju i najvažniji ferman uopće dat Akkoyunluima, iz godine 1498, prvi ili drugi po starini sačuvani turski ferman u čitavoj historiji. Dat je knezu Akkoyunlu, a čuvao se u mojoj familiji. Za vrijeme Austro-Ugarske bio je predan u muzej Bosne i Hercegovine. Otac Riza-bega Čengića pozajmio ga je na 24 sata da ga prepišu i izlože, i odnio ga u Tursku, gdje se danas nalazi u posjedu njegove familije. Oni su meni bili obećali dati taj ferman. Kad su iz razgovra čuli da u Zurichu postoji Bošnjački institut, u kojem ima izložbeni prostor, mala galerija, rekli su da bi ga oni posjetili i da bi rado taj ferman kao i fermane Smail-age Čengića darovali Institutu. U nestrpljenju, da bih što prije dobio te stvari, predložio sam ovoj gospođi da mi proda ferman, koji je ustvari vlasništvo moje familije. Ona je bez riječi prešla preko toga. Onda sam napisao pismo, ponudivši joj pedeset hiljada dolara za ferman, a ona se na to očevidno uvrijedila i nikada mi više nije odgovorila. Ja, doduše, imam vrlo uspjelu fotokopiju fermana, kao i opsežnu studiju o njemu i o povijesti Akkoyunlua koju je negdje prije Drugog svjetskog rata napisao profesor Minorski u Engleskoj, sa Univerziteta u Londonu. Krasan ferman.

Potomci u Turskoj

NADEŽDA:
Gde rekoste da živiti ta gospođa?

ZULFIKARPAŠIĆ:
U Bursi. Njen otac se bavio literaturom, pisao je priče, a bio je narodni poslanik u Skupštini Turske Republike. Posjećivao je Bosnu, imao je tamo familijarne veze. Pomagao je našim ljudima gdje god je mogao.

ĐILAS:
Imao bih još jedno pitanje u vezi sa Smail-agom. Crnogorci su 1876. godine zauzeli Lipnik i došli su na grob Smail-age. Tu je bio i knjaz Nikola i Novica Cerović. Crnogorci su hteli da razvale nišan, nadgrobni spomenik, jer je na spomeniku pislao da je ubijen na prevaru. Hteli su da to razvale, ali nije dao Novica, koji je inače u crngoorskoj tradiciji i istoriji jedna fina, umna figura.
Novica kaže: Nemojte ljudi, pa znate li vi, mi smo se ovde mrzili sa Smail-agom, ali kad dođemo na nebo mi ćemo biti najbolji prijatelji, mi ćemo tamo da se volimo, nisu to ovdašnja merila.
To je zabeleženo kod Holečeka, češkog novinara. Znate li Vi nešto o tome, ima li neka zabeleška?

ZULFIKARPAŠIĆ:
Ja sam takođe samo čuo o tome, iz istih izvora, ali detaljnije mi nije poznato. Većina mojih predaka izginula je na bojnom polju, nisu umrli u krevetu, pa postoji jedna posebna logika u tim familijama, gdje se cijeni neprijatelja, ako je častan i junak. To su manje više bili protivnici koji su bili dostojni tih borbi, i tu postoji respekt prema protivniku. Kada je Zulfikar-paša Čengić 1834. krenuo na Crnu Goru da kazni paljenje Crnogoraca po fočanskom i gatačkom kraju, pošavši na Cetinje čuo je topove. Na pitanje zašto topovi pucaju odgovorili su mu da sahranjuju vladiku Petra Prvog, koga su donijeli iz Ostroga da ga pokažu narodu. Zulfikar-paša je vratio vojsku da ne kvari ceremoniju. Nikada neću zaboraviti - moja majka je isto od Čengića, ja sam i po ocu i po majci Čengić - kad sam 1941. odlučio da idem u partizane i rekao to majci Zahidi - a ona je mene jako voljela - rekla mi je: „Jeste, tvoji su drugovi tamo, idi i ti, čuvaj svoje ime, i ne okaljaj ga”. Dakle, to je bila žena koja je jako voljela svoga sina, ali kojoj je bilo vrlo važno da ja ne budem kukavica, da slučajno ne ukaljam ime. Još se živjelo u toj tradiciji, i moja majka je živjela u toj tradiciji. Jedan od najvažnijih elemenata koje je trebala spomenuti bilo je da me upozori na porodičnu tradiciju...


(Kraj)

[Zah]

Kao sto smo mogli vidjeti o Smail agi Cengicu pisu nasi susjedi, pjesnici, knjizevnici i istoricari.Bosnjacki knjzevnici, istoricari gotovo i ne pisu nista a i ako nesto napisu, onda je to najobicnija resavska skola-prepricavanje onoga sto su drugi bolje receno nasi susjedi napisali. Ne znam da li je Zulfikarpasic nesto napisao, jer je raspolagao bogatom dokumentaciojom. Puno sam pretrazivao po internetu, trazio tekstove, skice, srteze, fotografije znamenitih licnosti iz bosnjakce istorije. Uvijek mozete naci crteze , slike, fotografije hrvatskih i sprpskih uglednika ali crteze, slike, fotografije bosnjackih uglednika kao npr.Smail age Cengica, Ali pase Rizvanbegovica, H. Gradscevica, i drugih veoma tseko, jer se tom problematkom malo ko od Bosnjaka bavio.

Dakle, svijest o bosnjackim uglednicima, istorijskim licnostima, istorijskim dogadjajima pisu nasi susjedi, veoma cesti i nedobronamjerno, iskrivljujuci istinu, prikazujuci Bosnjake uvijek u negativnom kontekstu a da ne govorimo o iskrivljavanju istorijskih cinjenica, a jednu napomenu i Djilas vezano za Mazuranicevo pjevanje o Smail agi Cengicu " "Sluge zove Smail-aga usred Stoca kule svoje...". U Stocu je bio Ali pasa Rizvanbegovic a ne Smail aga Cengic ali eto, mi smo to morali uciti kao objektivnu istinu, iako je sve daleko od istine, jer je pjesma nastala na osnovu pricanja samo jedne strane, koju je psjesnicki znalac nedobronamjerno obradio.Da je ovo jedna i jedina nedobronamjerna istina, pa hajde de, ali tako je manje vise gotovo sve.

Ne znam da li ce Dr. Fahrudin Rizvanbegovic napisati nesto o Ali pasi Rizvanbegivicu. Najvjerovatnije je da on posjeduje bogatu dokumentaciju o njemu, pad uslovom, da ista nije izgorjela u poslednjem ratu, kada su pripadnici HVO-a zapalili kompleks kuca Begovina u Stocu u kojima je zivio Ali pasa Rizvanbegovic a kasnije i njegovi potomci medju kojima je i Dr. Fahrudin Rizvanbegovic.

Mostarski istoricar Hivzija Hasandedic napisao je nesto o Smail agi Cengicu. Njegov tekst nisam mogao koristiti zbog zabrane , ali vama preporucujem da to procitate, da vidite kakvu su sudbinu dozivjeli dvori Smail age Cengica,( ima crtez njegovih dvora) sta je bilo sa njegovim mezarom i turbetom, ko ga je i kad porusio itd. Oni koji zele da to procitaju neka odu na Google, ukucaju ime Hivzija Hasandedic, Smail aga Cengic. Naravno, na tom linku ima i drugih opisa,vezano za Istocnu Hercegovinu.

[milton]

Mostarski istoricar Hivzija Hasandedic napisao je nesto o Smail agi Cengicu. Njegov tekst nisam mogao koristiti zbog zabrane , ali vama preporucujem da to procitate, da vidite kakvu su sudbinu dozivjeli dvori Smail age Cengica,( ima crtez njegovih dvora) sta je bilo sa njegovim mezarom i turbetom, ko ga je i kad porusio itd. Oni koji zele da to procitaju neka odu na Google, ukucaju ime Hivzija Hasandedic, Smail aga Cengic. Naravno, na tom linku ima i drugih opsa,vezano za Istocnu Hercegovinu.

Da, da ... samo posjetite taj link / stranicu i "zaradit' cete" koji virus za svoj kompjutor.....

[Zah]

Ne znam, ja sam isao na taj link ali nisam imao problema sa virusima. Istina imam antivirus program. Rado bih to sve prebacio ali ne mogu zbig zabrane koja glasi.

"Prezentirani tekst objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem".

POzdrav Zah

[Zah]

Vremena su bila takav, da se pogledi na zivot i drustvo nekih poznatih licnosti nikad ne prikazuju u cjelosti. Strogo se viodilo racuna, sta trebaju ucenici da saznaju o ovoj ili onoj istaknutoj licnosti. Neki od negativnih pogleda na zivot i drustvo, odnos prema drugim narodima jednostavno su preskoceni. Tako nismo ucili da je Marks o narodima Balkana govorio kako "obicno moralno smece Evrope". Nismo ucili ni sta je Vasa Pelagic mislio, govorio i pisao o Jevrejima ili Civutima kako ih on naziva. To sve spoznamo kasnije. Da li su izrecene ocjene Marksa i Pelagica tacne i objektivne, nama ostaje da proucavamo, razmisljamo i logicki zakljucujemo.
Pozdrav Zah

Vasa Pelagic o Jevrejima
VJEROZAKONSKO UCENJE TALMUDA ili "Ogledalo civutskog postenja"(Po nemackom izradio Vasa Pelagic, 1879.)

U mjesto predgovora i uvoda

Danas kad evropske diplomate, gone Srbiju i Rumuniju da priznaju Civute (Jevreje) i njiovu vjeru, kao ravnopravne sa ostalim drzavljanima pred zakonom ova je knjizica potpuno umjesna i cjelishodna.

Danas, kad se Civuti sve vise i vise ugnjezdjuju ne samo po varosima, nego i po selima, neophodno je nuzno za svaku porodicu svih pokrajina, gde Civuta ima, da ovu knjizicu dobro procita i upamti; jer ona je pravilno ogledalo Civuta, iz kojeg se vidi, da njima i sami bozanstveni njihov zakon - Talmud - nalaze da varaju, zakidaju, grabe, zalagivaju, panjkaju, mrze, upropascuju, gule i ubijaju sve narode koji Civuti nijesu.

Danas, kad se Civuti smireno i placno Bogu mole, ne samo u crkvi-sinagogi, nego cak i po ulicama, da ih svijet vidi kao skromne i pobozne ljude, treba svaki da sazna, sva navedena data i dokaze ove knjizice, pa ce uvideti strahovite uzase, koje Civuti i njihovo jevandjelje - Talmud, svemu necivutskom svetu sprema.

Uz to, iz ove knjizice svak ce uvideti, da mudre diplomate evropske, koje vele, ko djoja, da rade za mir, sigurnost, moral, pravdu, srecu i blagostanje naroda, da ti mudri drzavnici i krmanosi Evrope, pod zastitom Civuta i njihove vjere, mozda i nehotice i po neznanju, uzimaju u zastitu prevaru, laz, podlost, grabez, mrznju zabludu i ubijstvo svih Necivuta, dakle i nas Hriscana, kamo i mi Srbi pripadamo.

Posto oni procitaju ovu knjizicu ili veliku knjigu Die Sittenlehre des Talmud`s stampanu u Berlinu 1876. godine, uvjerice se o istinitosti nasih rijeci.

A da je ta knjiga i ovaj izvod iz nje potpuno vjerna, svedoce navedeni citati uzeti iz samog bozanstvenog Talmuda, koga je cijelog svog zivota proucavao dr. August Rolling, a koji je radi boljeg dokaza polozio 1000 talira nagrade svakome onome, koji iznadje da je ma koji citat u njegovoj knjizi lazan. Taku nagradu odredio je za to, sto Civuti govoreci taocima da su ko-bajagi, navedeni citati neistiniti i da toga u Talmudu nema, ali na zalost njihovu, veli pomenuta knjiga njemacka, jos niko dosada nije mogao pogrijeske naci i nagradu od 1000 talira dobiti.

Stoga je ta knjiga teski kamen spoticanja za Civute i njihovu vjeru, za njihovo postenje i moral, cim se oni toliko po svijetu fale i razmecu.

Dr.August Rolling, pisac te za Civute uzasne knjige, morao je pobjeci u Ameriku, zbog osvete bogoizabranih izrailjcana - koje nas narod zove Civuti, a i svakog onog koji je u sebicnosti njima ravan, krstio jeimenom cifta.

I cuveni naucar Herderveli u svojoj knjizi Ideje za istoriju covecanstva: Mi smatramo Civute, kao parasitsko bilje, koje se gotovo svima evropskim narodima o vrat objesilo, te im manje vise zivotnu snagu, krv i sok iz tijela ispija. I filosofi njemacki, Kant i Fihte, tako isto misle o Civutima, veleci, da je to narod prevare, narod kod koga se gradjanska cast ne trazi.

Zbog toga eto i mi velimo, da je neophodno nuzno, da svak zivi, ko s Civutima i njihovim jednomisljenicima pazaruje i zivi, dobro izuci sve mjere tezine i duzine i sve racune, koji su nuzni coveku da zna izracunati tacno sve, sto kupuje i prodaje, jer besavjesna ciftarija uzasno zakida i opkrada jadni narod i pri mjerenju i pri racunanju.

U ime toga trebalo bi odma ni casa caseci,da opstine, svecenici, uciteljii svi prijatelj inaroda, otvore nedeljne skole i javna predavanja, da u njima i musko i zensko, i staro i mlado, nauce sve mjere i racune, sto mu pri prodaji kupovanju treba.

To je, kao i sva ova knjizica, zastitnik od poplave ciftinske prijevare i grabezi. Za ovo bi trebalo i same skupstine i sabori narodni da se brinu i upustva daju, da bi se sto pouzdanije i skorije do cijeli doslo.

Nek niko ne misli, da smo mi kao ljudi, protivni ravnopravnosti Civuta, jer mi propadamo onim ljudma, koji propovjedaju ne samoravnopravnost, nego i jednakost i bratstvo sviju ljudi i naroda, dakle i Civuta; ali nikome ne priznajemo ravnopravnost, koji vjeruje u Talmuda i podobne ludorije, koje propovjedaju: zabludu, omrazu, laz, prevaru i stamanjivanje svega onoga, sto u Talmuda ne vjeruje. Ravnopravnost treba priznati Civutima samo onda kad se odreku Talmuda, pa prigrle vjeru istine i pravicnosti, bratstva i jednakosti,jer dotle treba po Talmudski odmjerivati i suditi svima onima, koji i sami po Talmudski mjere i sude.

V.P.

Rekav toliko umjesto predgovora i uvoda, prelazimo izlaganju navoda, citata i vjerozakonskog civutskog ucenja Talmuda, koje je u pomenutoj njemackoj knjizi stalno izlozeno. Izvadjanje ovo pocinjemo ovim redom.

1. O Civutima i njihovim bliznjim* uci Talmud ovako : Bogu su miliji Civuti no Andjeli (Tr. cholin f.91.2).

Da Civuta nema na svijetu, ne bi ni sunce sjalo, ni kisa padala, niti bi ikakva blagoslova bilo na zemlji. (Tr. jebam. f.63.1).

Svaki oni koji nije obrezan po civutski, jeretik je i bezakonik. (Tr. Berach. Tr. 47.2.)* Za Civute su bliznji samo Civuti, a svi ostali narodi za njih su nevjernici, jeretici-otpadnici i bezboznici.

Kao god sto je covek nad zivotinjom, tako je i Civutin nad svim narodima svijeta od Boga postavljen. (Ib. f.101.2).

Koji bi Civuta cusio, osinuo. Toliko je ucinio grijeha, kao da je samoga Boga osamario(Tr. Sanch. f. 58.2).

Kao sto je sin od oceva tijela, tako je i Civutin od bozijega tijela, pa zato svaki Necivutin mora glavom platiti, koji bi se usudio Civutina tuci (Ibid).

Sta vise Talmud, opisujuci blage rajske dane veli: da su svi narodi, koji Civuti nisu psi i magarci govoreci da su blagi dani samo za Civute, a ne za jeretike, za pse (Tr. Megilla. 7.2).

Kuce Necivuta, kuce su zivotinjske (Leb. Tob. F. 46.1).

Nikome, ko nije Civutin, ne treba milosti i pomoci ukazivati (Tr. Jebam f.12).

Zabranjeno je bezboznika pozdraviti (Tr. Gittin. f.62.1). ali ipak veli dalje: Covek valja da je uvek lukav u strahu bozijem (Tr. Berach f.17.1). pa stoga, pozdravimo i nevjernika samo zato da mu se pokazemo uctivi, miroljubivi i prijatelji, i da otklonimo sumnjicenja i izazivanja (Ib. i tr. gillan f. 61.1).

Dopusteno je pred bezboznikom (necivutinom) pretvarati se, da te ne osteti i ne ujede (Tr. Lota.f. 41.2).

Najboljem jeretiku uzmi zivot, samo ako mozes (Tr. Aboda. S. f. 62.2. I Ven.Soph. 13.3.9).

Slobodno je ubiti onoga koji civutsku vjeru porice (Tr. pes.f. 122.2).

Pravedno je u opste jeretika stamaniti (Ib. f. 4. 2. Tes.).

Ko proliva krv onih, koji nisu Civuti, vele rabini, Bogu zrtvu prinosi (8Falk. Schim. f. 247.3; Bemid. b.r.p. 21. f .229.3).

Zapovijed ne ubi znaci i vazi samo za Civute, a ne za nevjernike. (Orao Majmonides.fad. ch. 4.1.f.47.1); jer ko ubije jednu civutsku dusu, veli Talmud, tom se racuna, kao da je sav svijet poubijao, a ko odrzi jednu civutsku dusu, taj je ucinio djelo, kao da je cio svijet odrzao (Tr. Sanh. F. 37.1).

Ma da Talmud pravi neku razliku izmedju Hriscana i Perzijanaca i Hananaca, ipak veli da su i Hriscani jeretici, neznabosci i nevjernici, dakle i za Hriscana vazi sve ono sto je dovde navadjano. Tako Talmud veli: Ma da su Hriscani neznabosci, ali ipak slobodno je o njihovom prazniku s njima trgovati (Tr. Aboda s. f.2.1).

A Rasi bez okolisanja veli: I najboljeg medju Hriscanima treba udaviti (14. Ed. Am. 7.A).

I tako po bozanstvenom civutskom zakonu Talmudu, svi narodi, koji nisu Civuti bezboznici su, psi i magarci, koje treba pobiti. No pocem se danas prva pocast odaje velikasima, sto su odozgo, zglave, to u to kolo spadaju i dobrotvori civutski, gospoda diplomate, koji na kongresu u Berlinu vise radise i vjecase u zastitu Civuta, no o onoj mnogobrojnoj bjednoj sirotinji, koja je iz nuzde bunu podigla, i koja je u tome istocnome ratu ostala bez idje icega.

2. O vlastitosti ili privatnoj svojini govori sveto pismo Talmud ovako: Bog je dao vlast i pravo Civutima (izrailjcima) na zivot i imanje sviju naroda (Seph. Ik. 3 cp. 25; It. Falk. Schim. f. 83. 3n 533).

Opljackati nevernika sa svijem je dozvoljeno, a tako isto i nadnicu mu zakinuti (Babam. f. 111.2).

Zapovjed mojsijeva ne ukradi znaci da Civutina ne pokrades i ne ostetis, a ne nevjernika (Saph. Niz. 105.2 Orao Majmunides).

Za Civuta kradja, nije i ne moze biti kradja, jer sav svijet pripada od Boga njima u imanje i vlastitost. On uzme samo ono, sto mu treba i sto je njegovo.

3. O nadjenim stvarima Talmud govori: Koji nevjernikovu izgubljenu stvar nadje i povrati mu je, grjesi Bogu, jer time jaca moc bezboznika (Orao Majmonides fed. Ch. 4.11.3. F. 31.1; i Tr. Sanh. f. 76.2; Tr.Baba. k. f. 113.2).

Ako Civutin nadje priznanicu svoju, koju je dao nevjerniku za uzajmljeni novac, ne treba mu je vratiti, jer obveza prestaje cim je nju Civutin nasao. A ako bi nasao sam od sebe, u ime Boga hteo priznanicu natrag vratiti, to rabin mora reci :ako hoces da slavis ime Boga, to cini sto ti pripada, to jest, ne jacaj moc nevjernika i zadrzi ono, sto ti je od Boga po zakonu odredjeno (Rabi Jeruham.Seph. mesch. 51.4).

4. O kamatama (o interesu) Talmud uci. Zabranjeno je neverniku bez interesa (kamate) davati (Tr. Aboda. S. f. 77.1. Psk. Tos. 1). I sam Behaj, koji je drzao za sebe da je nepogrjesiv veli: Civutine! Zivot svakog onog, koji nije Civutin u tvojoj je ruci, a jos vise njegov novac. (Ib. 24.1).

Ocevidno je da se ovim ne samo daje maha najnecovecnijem interesu, gulenju naroda, nego time se ustupa Civutinu imetak i krv nevjernika i uci svakom razbojnistvu.

Po svetoj knjizi toj izabrani narod osjeca se pozvan da zivi od odabranih povlastica, gdi se najvise zakajisariti moze, veleci: Nema goreg ni losijeg posla od obradjivanja zemlje, od zemljoradnje; jer kad ko 100 srebrenika u trgovini ima, moze svaki dan mesa i vina imati; kopak ulozi 100 srebrenika u zemljoradnju, moze samo soli i kupusa jesti (Tr. Jebam. f. 63.1).

Jamacno zbog takvog filosofiranja Talmudovog, gotovo nidje niko ne moze viditi Civutina da kopa i zanje, a svaki ih vidi kako jedu zaradu i izradu kopaca i zeteoca.

5. O prevari ovo uci Talmud: Civutin moze nevjernika prevariti i oguliti ga, ali svog bliznjeg izrailjca ne treba varati (tr. Baba. m. f. 61.1.Tos; Tr. Megilla 13.2).

Dalje veli Talmud: Ako bi Civutin imao neku raspru ili svedocenje s nevjernikom pred sudom, treba da sve moguce ucinis, da tvoj brat Civutin raspru dobije

O Rabi Samujilu, jednome od najvecih civutskih patrijaraha, prica Talmud da je rekao: nevjernika prevariti slobodno je; te je i sam jednog nevjernika prevario, uzev mu jednu bocu zlatnu za 4 drahme, a on je mislio da je od tuca i pri tom mu je jos jednu drahmu zakinuo.

Rabi Brenc pise u svome Judenbalg-u str. 21 ovako: Ako bi Civuti citave nedelje tumarali tamo amo varajuci Hriscane, to neka se u subotu svi skupa saberu i svoje slavne marifetluke ispricaju jedan drugome veleci: nevjerniku treba i srce iz grudi iscupati i najboljega medju Hriscanima ubiti naravno ako se moze.

Eto u tome se sastoji civutsko postenje, koje im sveta i bozanstvena knjiga Talmud ocinski ulijeva.

Zbog takog slavnog, ili kao sto veli dr. August Rolling sramnog vjeronauka Talmudova, Civuti su mu ostali neminovno vjerni kroz sva vremena i medju svima narodima. Ali danas i djeca vec uvidjaju da mu ne ostaju Civuti vjerni sto su pobozni i posteni, vec za to sto im ta sveta knjiga radi bogatstva i opstanka kajisarskog naroda civutskog svaku podlost dopusta.

6. O bogu civutskom Talmud takodje do uzasa smjesne slike prica

Ta sveta knjiga izbranog naroda bozijeg evo sta veli o Bogu: Po njoj dan ima 12 sati. U prva tri sata Bog sjedi i proucava zakon; u drugim trima satima sudi, u trecim hrani cio svijet, a u poslednja tri sata Bog sjedi i igra se sa kraljem riba Levijatanom.

Menahem veli uz to da Bog nocu uci Talmud (f. 97.3. p.17)

Za Levijatana veli Talmud da mu je celjust tako velika da riba od 300 milja duzine u njega uci moze i da mu je Bog zbog te grdne velicine morao zenu oduzeti, jer bi se se svet sa tako pregolemim cudovistima napunio, koja bi sve potrla. S toga je veliki Bog muskarca zasjekao, a zenskinju utamanio, osolio i ostavio za cast pravednima u raju. (Tr. Aboda s. f. 3. i Baba b. f. 74.1.2).

Igra bozija sa Levijatanom trajala je samo do razorenja Jerusalima (A a. O). Od tog doba Bog se prestao igrati i sa Levijatanom i sa Evom, sa kojom se od prije igrase. (Tr. Berach. f 61).

Poslije razorenja Jerusalima i progonstva Civuta po svijetu, place Bog zato, sto je sagrijesio zbog razorenja civutskog Jerusalima i svoj bogoizbrani narod po svijetu rasturio. (Tr. Chagiga f 5.2)

Taj grijeh boziji tako je veliki da Bog u sva tri dijela noci sjedii rice kao lav, jadikujuci sto je kucu izrailjevu opustio, crkvu porusio i sagoreo i djecu svoju po svijetu rasturio. (Tr. Ber. ach f 31).

Od tog doba Bog na ovome svijetu nema vise prostora od 4 milje, a prije toga on je sav svijet ispunjavao. (Ibid. f 11.1) i (Tr.Ber. 1. c).

Razorenje Jerusalima i progonstvo Civuta medju otpadnike po svijetu,Bog na osobiti nacin otkajava i grehe ispasta.

On je svaki dan po dvije suze u more spustio, ali njegove suze sa takim straovitim urnebesom padnu u more da se cuje po svemu svijetu i da od tog tereta i udara zemljotres biva. (Tr. Berach f 59.1. Chagig. f 5.2).

Po Talmudu i samu zakletvu svoju Bog porice. Tako se bio zakleo, da oni Civuti nece imati vjecnog blazenstva u raju koji su se u sume razbjegli u vrijeme gnjeva bozijeg, ali docnije vidio je Bog svoju pogrjesku, pokajao se i uzeo svoju rijec natrag, te tako te Civute pomilovao. (Tr. Sanli f 110.2.) Na drugom mjestu Talmuda stoji da Bog moze od krive zakletve odustati. Jedan od civutskih mudraca prica, kako je cuo, gdi Bog jadikujuci za razaranjem Jerusalima vice: Tesko meni! ko ce me razrjesiti od nepravo ucinjene zakletve i zadane rijeci! (Tr. Baba b. f 74.1). No ima jedan mocni andjeo; zvani Mi, koji sjedi izmedju neba i zemlje i taj je kadar razrjesiti Boga, od krivo zadane rijeci i ucinjene zakletve. (Meg. Amulek. F. 1.4).

Kao sto se Bog krivo zaricao i zaklinjao, tako je isto i lagao po rijecima Talmuda, a narocito kad je htio da pomiri Avrama sa Sarom. Usljed toga i sama sveta knjiga, Talmud, dopusta laz, gdi je ona nuzna radi mira. (Tr. Baba m. f 87.1).

Tako eto veli sveto pismo izbranog naroda o Bogu, njegovoj nauci i naravi.

Talmudov Bog izgleda kao djak koji uci, kao kartadzija koji igra s kraljevima riba, kao zenskaros, koji se i sa Evom igra neki igara, kao laza koji cas obeca, a cas opet porice, kao covek i dijete, koje place i okajava svoje grije, kao potcinjeni momak, koji dobija oprostaj od Andjela i.t.d. Nakratko reci, civutski Talmudov Bog izgleda smijesan i naprasit kao dzandrljiv loncar, koji lonce gradi pa ih onda lupa. Zbog svega toga mnogi ce citalac reci: do vraga i Civuti i Talmud, zajedno sa njiovim tako nakaradnim Bogom!

7. O mesiji veli Talmud ovo:

Mesija ce doci i povratiti kraljevinu Civutima, a ostali narodi svi ce njemu i njima sluziti i potcinjeni biti. (Tr. Scabb. f 120.1; Tr. Sah. f 88.2.99.1)

Tada ce svaki Civutin imati 2,800 slugu i 310 sluskinja (Falk. Scim. Is. 56.4. n. 359; Bechaj. l. c. f. 168 P. 37. u.a; Tr. Sanh. f 101.1). Ali prije toga bice uzasan rat, koji ce dve trecine ljudstva stamaniti. U njemu ce Civuti toliko oruzja zadobiti da ce trebati sedam godina da ga sagoru i istope. (Majene jesc. f 74.4.76.1; Abar. b. Mascm. Is. f. 49.1-3).

Pa i sam Orao sinagoge Majmonides vjeruje u svjetsku vladu Civuta, te veli: Starim neprijateljima Civuta, tad ce narasti zubi od 22 rifa dugacki (Ot. Akib. i Schim).

Kad Mesija civutski dodje, onda ce zemlja roditi s kolacima i vunenim haljinama, a zito ce biti tako krupno kao dva bubrega od najveceg vola (Tr. Kethub. f. 111.2; Schabb. 30.2).

Mesija ce od sviju naroda poklone primati samo od Hriscana ne. (Tr. pes. f. 118.2).

Tad ce Civuti neizmjerno bogati biti, jer sve blago svega svijeta doci ce u njihove ruke; a za kaznu, veli sveti Talmud, da ce tolika velika biti, da ce 300 magaraca trebati da kljuceve nose, i svi ce narodi tada preci u civutsku vjeru, samo hriscanima nece dopusteno biti, nego ce sa svijem iskorenjeni biti, jer su od djavolskog porekla. (Tr. Iebam. f. 24.2; Tr. Aboda s. f. 3. 2; Abarb. Maschm. Is. f. 65; Bechaj. l c. 85.3).

O da hoce taj slavni Mesija skoro doci da Civute sabere i usreci, te bi se bar svijet kuzne civutske atmosfere kurtalisao!

[Zah]

Da li se neko namjerava ukljuciti sa slicnim temama????Mislim, da bi to bilo dobro za sve nas.
Pozdrav Zah

[Zah]

OMER PASA LATAS, kockar je postao marsal



Biografski spisi kazu da je mocni Omer-pasa Latas rodjen 1806. godine u selu Janja Gora kod Plaskog u Lici kao Mihailo S. Latas. Decastvo je proveo u oficirskoj porodici i, razumljivo, sanjario da i on, poput oca Sofronija, obuce uniformu austrijske vojske. U to vreme upadi Turaka preko Une, Sane i Save bili su retki, pa je natporucnik Sofronije, sa sluzbom u Ogulinu, poput drugih oficira, najcesce „vojevao” za kockarskim stolom. Njemu se, kad je stasao, pridruzio i mladi kadet Mihailo, te su otac i sin postali i nerazdvojni ortaci u kartanju.

„Al’ karta je kurva...”, sto bi rekao pesnik, i Latasi su upali u dugove koje su, i zbog oficirske casti, morali pod hitno da vrate. I vratili su zavukavsi prste u vojnu kasu koja je bila poverena na cuvanje upravo natporucniku. I onda su krenule nevolje, jedna za drugom. Prva, ukradeni novac nije bio dovoljan da podmiri dugove i, druga, odmah je otkriveno da je drzavna kasa olaksana. Izbio je skandal u kome su se pojavila imena mnogih oficira, od kojih su neki bili povezani i s beckim dvorom. Price su se dokopali i novinari zedni takvih zanimljivosti.

Hitno je izabrana vojna drzavna komisija sa zadatkom da utvrdi ko su krivci, odnosno da nadje najpogodniju zrtvu koju ce optuziti za sve nepodopstine koje su se iz Like valjale prema carskom gradu. Nekoliko oficira je razalovano, medju njima i natporucnik Sofronije, drugi su penzionisani, a treci prekomandovani u zabacene kasarne. Najgore je prosao kadet Mihailo Latas, koji je optuzen za pljacku i, za primer drugima, pretio mu je preki vojni sud.

Nekako u isto vreme u Gospicu se razgorevala i ljubavna prica izmedju naocitog kadeta i lepe Milke Brkljacic, kceri bogatog trgovca Jovana. Njen otac, pak, nije odobravao tu vezu jer je mladic nosio austrijsku uniformu a, uz to, sada i taj skandal bili su vise nego dovoljan razlog da patrijarhalno vaspitana devojka bude naterana da zaboravi svog Micu, kako su ga zvali.

Ovaj deo zivotopisa Mihaila S. Latasa pamti se i prepricava i danas u sremskom selu Sasinci, gde zive potomci porodice Latas, doseljeni tu krajem 19. veka. Tako se Bosko Latas seca svojih predaka koji su, za dugih zimskih noci, pripovedali da je Mihailo-Mica bio prilicno neobuzdane naravi i da je u trenucima besa nepromisljeno postupao zbog cega bi se brzo pokajao. Potvrdjuje i pricu o lepoj Milki oko cije su se kuce, na kraju sela, tada sunjali mnogi momci, medju njima i mladi Latas. I svestenik Nikonar Grujic bio je ocaran njenom lepotom koja je usla i u narodnu pesmu, a cije je reci zabelezio Jovan Jovanovic Zmaj: „Milkina kuca na kraju....”.

Na razmedji dveju carevina, Austrije i Turske, 1825. godine mladom kadetu Mihailu Latasu gubi se svaki trag. Uzaludne su bile potere agenata iz Beca, a nije pomogla ni raspisana poternica koja je za valjanu dojavu nudila tada veoma pristojnu nagradu. I dok su ga vlasti, zbog kradje drzavnog novca i dezerterstva, u odsustvu osudile na smrt, mladic je blizu Glamoca cuvao stoku na imanju bega Filipovica, uveren da ga ovde nece naci. Zakratko. Cuo je glas da se dole u varosi neki nepoznati ljudi raspituju za njega i vec narednog dana bio je na putu za Banjaluku.

Izgleda da je boravak u gradu na Vrbasu presudno uticao na Latasa, odnosno njegovo poznanstvo s poznatim mesnim trgovcem Hadzi-Alijom Bojicem kod koga se zaposlio. Ovome se dopala mladiceva okretnost i, jos vise, njegovo dobro znanje nemackog i italijanskog jezika neophodno za uspesnu trgovinu. I, kaze dalje prica, rec po rec, Latas se poverio gazdi i on mu je odmah predlozio da predje u islam i tako zvanicno postane turski gradjanin. Tako je i bilo, a neki podaci upucuju na to da se tu i ozenio, i to kcerkom Hadzi-Alije.

Medjutim, i tu su se ubrzo pojavili pipci razgranate mreze austrijskih agenata i trgovacki pomocnik, sada vec Omer-efendija, ponovo je morao put pod kaput. Taj deo Latasovog zivota iscrpno je zabelezio pominjani Avakumovic:

„Ja sam, za prve vlade kneza Milosa, presao u Srbiju kao austrijski vojni begunac. Primljen sam vrlo dobro, dobio sam za ucitelja u Gruzi. Ja bih tada i ostao da sluzim Srbiji i srpstvu, koliko bih umeo i mogao svojom spremom i znanjem. Nu, posle tog kratkog bavljenja u Srbiji, Austrija je zatrazila da me Srbija izda Austriji... Kad me tako zatrazila Austrija, knez Milos pozvao me je u svoj dvor, u Kragujevac, i kazao mi: Sinko, ja ne mogu zbog tebe vojevati sa Austrijom, ali necu ni da te predam njoj jer sam obavesten da nisi krivac, kao sto Austrija predstavlja, a i da si odgojen u duhu srpstva. Naredicu mojim vlastima da ti olaksaju i izvrse prelaz u Tursku. Idi tamo i primi se sluzbe. Turska je oskudna u ljudima; po tvojoj spremi i sposobnosti, siguran sam da ces daleko dogurati u turskoj sluzbi...”. I dogurao je...

Snabdeven neophodnim papirima, Omer-efendija Latas stigao je u Vidin, postao drzavni sluzbenik i potvrdio svoju novu veroispovest. Ubrzo je prispeo u Stambol i, neverovatnim sticajem okolnosti, postao ucitelj crtanja prestolonasledniku Abdulu Medzidu. A kad je ovaj zaseo na tron sultana, Omer je, prvo, imenovan za njegovog savetnika da bi dalje munjevito napredovao: postao je serasker, odnosno brigadni general, a potom i musir, najvise zvanje u turskoj vojsci, ali i pasa s jednim „tugom”, sto je oznacavalo dodatnu pocast.
Nije, naravno, sve te pocasti dobio samo kao bliski sultanov prijatelj. Bio je, pre svega, dobar vojnik. U enciklopedijskim beleskama stoji da je u krvi ugusio pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu, da je (1848/49) s Rusima okupirao Dunavske knezevine, naredne godine slomio ustanak bosanskog begovata na celu sa vezirom Husein-kapetanom Gradascevicem, da je oko hiljadu najuglednijih aga i begova pozatvarao a njih 400 u okovima poslao za Stambol. Potom se, cetiri godine docnije, obrusio na Crnu Goru koju bi unistio da ga u tome nisu sprecile Rusija i Austrija. U Krimskom ratu te iste, 1853. godine zapovedao je turskim snagama na dunavskoj liniji i dobio titulu serdari ekrema (veliki vojskovodja).

Zatim je, s engleskim i francuskim saveznicima, ucestvovao u opsadi Sevastopolja i u borbama na Kavkazu. Surovo se obracunao s ustanicima u Mesopotamiji, a 1861. godine ponovo, jos zesce, udario na Crnu Goru koju su, opet, spasle velike sile. Na njegovom udaru potom su se nasli i grcki ustanici na Kritu.

Bio je, pre svega, nenadmasan u gusenju brojnih pobuna koje su sredinom 19. veka potresale ogromno Tursko carstvo. I posebno okrutan. Ostala je zabelezena epizoda iz vremena obracuna s bosanskim i hercegovackim begovima koji su, 1850. godine, poverovali da mogu bez sultana da upravljaju tim delom njegove drzave.

Prvo ih je vesto zavadio, a onda, kad se Ali-pasa Rizvanbegovic osilio i kao hercegovacki vezir nazvao sebe „sultanom od Mostara”, zavrsio s njim prethodno ga izvrgavsi ruglu. Naime, posadio ga je naopacke na magarca, dao mu u ruke rep da se drzi i tako ga od Mostara vodio do Banjaluke, one iste u cijoj je dzamiji svojevremeno primio islam. Medjutim, nesrecni Ali-pasa nije docekao da tako udje u varos jer je Omer-pasa naredio svom vojniku Jusufu da mu se nocu „omakne puska”. Zbog ispoljene surovosti, Latas je jedno vreme boravio u Bitolju, ali tuzba koju je u Stambolu protiv njega povela mocna i uticajna porodica Rizvanbegovica nije mu posebno naudila.

A u Crnoj Gori i danas kad neko hoce da nadje pravo poredjenje za opis kakvog velikog zla koje se desilo, cesto ce se cuti da je to „k'o za Omer-pasinih godina”. Naime, 1853. godine Latas je stigao sa 25 hiljada askera i namerio se na devet hiljada Crnogoraca ostavljajuci za sobom pravu pustos. I, da nije bilo prigovora velikih sila, ne bi ostao kamen na kamenu. Slicno se zbilo devet godina docnije, sada je bilo 55 hiljada protiv 40 hiljada manje, sa jos zescim zulumom i pokorom. I opet su velike sile (zbog svojih razloga, naravno) sprecile da se taj uzas pretvori u potpuno satiranje i naroda i drzave.

Omer-pasa ce to kasnije, u prici Jovanu Dj. Avakumovicu, (ne)vesto pravdati recima da „samo moje srpsko srce i osecanje rukovodili su me te nisam skrhao Crnu Goru... odugovlacio sam dalji napad i slao u Carigrad izvestaje da nije vredno da turska vojska gine za gole crnogorske stene i vrleti. A time sam dao vremena te su se Rusija i Evropa zauzele za Crnu Goru i spasli je od sigurne tadasnje propasti, prema broju turske vojske pod mojom komandom...”.

Izvesno je, pak, da je Omer-pasa Latas bio ne samo dobar vojnik nego i posebno vest i ubedljiv govornik i, prema mnogim izvorima, izuzetan propagator. Vesti s ratista znalacki je koristio svestan da se one tada, kad mu je ustrebalo, tesko mogu proveriti. Uostalom, jos 1862. godine, u broju 6 od 7. jula, austrijski casopis „Istok i zapad” (Ost und vest) u delu clanka „Politicki pregled” pisao je i ovo:

„Sta sve Omer-pasa poseduje od zurnalistickog dara i kakva steta da on taj dar tako kasno ispoljava!? Omer-pasa sve svoje poraze u dosadasnjim sukobima s Crnogorcima vrlo lako pretvara u svoje pobede, pri tom se velikodusno kiti lovorovim vencima pobede koje je on, Omer-pasa, stekao na bojistima...”.

U prilog njegovoj besednickoj vestini ide i govor koji je svojim vojnicima odrzao u Krimskom ratu (1853-1856) i koji je cesto citiran na mnogim vojnim akademijama:

„Azijski, africki oficiri i vojnici, krv nasih predaka nije jednom do sada crvenilom prelila tlo ove zemlje koju silni neprijatelj hoce da vam otme. Vasa nacionalna cast koju ste od vasih predaka nasledili jos nije okaljana. Znajte da ne mozete nijedan korak krociti a da se sa zemlje ne podigne glas koji vapije. Taj prah sto ga nogama gazite, to je nas pepeo, pepeo vasih predaka, branite ga! Vojnici! Zakunimo se zajednicki da cemo proliti i poslednju kap krvi za odrzanje prestola naseg cara, sultana Abdul Medzid Hana!”...

Omer-pasa Latas umro je u Istanbulu 1871, u sezdeset petoj godini. Zna se da je imao nekoliko zena i da je ostavio brojno potomstvo. Latasi iz sremskih Sasinaca ne znaju nikog od njih.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Rasid Kadic, Pasa Latas, kraci izvod iz price



Poslije kratkog zadrzavanja u Travniku, koji je prezivljavao svoje poslednje vezirske dane, jer je vezirska stolica uskoro trebala biti prenesena u Sarajevo, Latas je krenuo prema Banja Luci. Nakon dvadeset godina ponovo se vraca u grad za koji su ga vezale mnoge uspomene.Tu u Banja Luci nasao je ne samo sigurno utociste, nego i vise od toga: topli dom hadzije Bojica u kojem je zapoceo prve sitne koracice u susret slavi koja ga je cekala. Sjecajuci se sad tih davno prohujalih dana, bio se raznjezio. Ucinilo mu se da u jednom trenutku cuje brizni glas hadzinice dok ga pita: “Omerice, sine, jesi l’ se umorio?” Tako ga je obicno docekivala kad bi se pred aksam vracao iz hadzijina ducana.

“Da li je jos ziva?”- izgovori poluglasno, nasto se adjutant nagnu u sedlu i upita: ” Pasa hazretleri, nesto ste rekli?...?
“Ne, samo tako….” - odmahnu on rukom i pobode konja.

U Banja Luci mu je priredjen vanredan docek . Ni traga o nekoj buni, osim pojedinacnih glasina, da je tu i tamo narod uznemiren, jer ga podbadaju poznate bundzije i nezadovoljnici. Dapace, dolazili su brojni Krajisnici iz raznih krajiskih gradova da bi izrazili svoju vjernost i poslusnost sultanu, kao i sprmnost da prime Tanzimat. Neki su mu cak i ruci prilazili. Oprezni i nepovjerljivi Latas bio se i sam raskravio.

Onda su mu donijeli vijest koja ga je posebno obradovala: da se u domu hazije Bojica svi zivi i zdravi i da ga zele vidjeti i pozdraviti.
Porucio je da ce ih posjetiti.

Preko kaldrmisane avlije u Bojica kuli bili su prostrti cilimi. Svi ukucani izasli su na avliju da ga na nogama docekaju. Hadzijini sinovi bili su se davnio pozenili i kucna celjad se gotovo utrostrucila. Hadzija se jos uvijek krepko doimao, mada je bio posve osijedio i staracki se srastao. Hadzinica sicusna starica, cekala ga je u kuci, jer vec poodavno nije mogla na noge.

Latas se pojavio u punom sjaju. Dojasio je s pratnjom i pred avlijskim vratima sjasio, pa u pratnji adjutanta usao u avliju. Uzbudjenog hadziju toplo je zagrlio, a hadzijini sinovi, njegovi nekadasnji ucenici, izljubili su ga u ruku dok ih je on radoznalo gledao.

Masallah, tesko bih vas prepoznao! Ostavio sam vas kao djecake, a sad ste, sigurno , vec odavno ocevi !..
Ti si Husein, a ti Mehmed, jel tako?”
“Jok pasa, ovo je Mehme, a ovaj drugi Husen – ispravi ga hadzija, nasta se Latas slatko nasmija.
A ovo su pasa, njihova djeca, a moji unici. A ovo su mi biva snahe……”.- pokaza hadzija na mladjariju i nevjeste.

“Masallah, masallah, puna kuca celjadi!....... A mati, gdje je mati?” – okrenu se Latas, ocima trazeci hadzinicu.
“Sijeda je u kuci.Noge su je izdale, pa nije mogla da te na avliji doceka. Nemoj joj zamjeriti. A jedva ceka
da te vidi.

Latas se okrenu adjutanti prisapnu mu da daruje djecu, a onda podje u kucu.
Cim je usao hajat, osjeti onaj dobro mu poznati miris anduza koji je hadzinica uvijek stavljala u magalu i kojim je kuca stalno odisala.
“Mati! Gdje si mati?”…..- viknu i zastade na hajatu
“Evo me evo!”.... dopre tih glas iz susjedne odaje.
Zastao je uzbudjen kad ju je ugledao. Sjedila je poput paucka na siltetu ispred secije, u bijeloj keranoj samiji na glavi. Lice joj je bilo sikopnjelo i staracki bijelo, a malo rumeni na jabucicama ispod ociju, punih brizne topline.

“Mati!” - uzviknuo je i prisao joj, prignuvsi se da je poljubi u ruku.

Gledala ga je u nodoumici…… “Ja sam Omerica, tvoj Omerica!
Jos uvijek ga je u nedoumici gledala

Zar je to njezin Omerica? Zar ovaj zlatom okiceni tudjinac s progrusanom kosom i u naukrug podrezanom bradom, sa zlatom sabljom o bedru i bijelim rukavicama na ruci…. A gdje su mu one crne caksire i sareni pojas u koji se uvijek utezao?...... Jok, nije to on ,nije!...... Pa i glas mu je drukciji, hrapav….

“Sta je mati? Zar me neces poljubiti?.... pitao je s veselim prijekorom u glasu.

“Jok, nisi ti mojj Omerica!”…..sapnula odmahujuci glavom.

“Ama mati!”

“Skini to s glave i sagni se!”…rekla je nekako strogo.
Poslusao je.Skinuo je fes i sagnuo se, prmaknuvski glavu njezinom krilu.
Hadzinica poce prostima prebirati po njegovoj progrusanoj kosi. Kao da nesto trazi. Najednom se strese i suho zaplaka, privijajuci ga uz sebe.
“Omericem sine! Ziv ti meni bio.Sad vidim da si ti.

Davno, prije dvadeset i vise godina, jedne ramazanske veceri, dok je hadzinica priprermala iftar, htio je da se nasali s njom. Napravio je prskalicu, zapalio fitilj i bacio je na pod, praveci se toboze nevjest.. Prdskalica je poput puske odjeknula, a on prsnuo u smijeh. Preplasena hadzinica, koja je tog casa drzala masice u rukama, snazno je zamahnula i udarikla ga po glavi. Oboje se nakon toga vrisnuli: on od bola a hadzinica od straha kad je ugledala krv koja ga je oblila, jer su mu se masice bile duboko usjekle u kozu. Otada mu je ostao stalan biljeg na glavi po kojem ga je hadzinica sada prepoznala.

“Omerice sine, da sam te u putu srela nikad te ne bi prepoznala! – njezno mu je tepala, zagledajuci mu se u oci, privijajuci ga uza se.

Rastajuci se od hadzinice, poljubio joj je ruku i obecao joj da ce je opet pohoditi. Pri tome joj je darovao skupocjen tespih.

“Mati ovo ti je da me se svaki dan sjetis” , rekao je i zagrlio je.

“Hocu, sine, hocu! Hajede s hajrom. I cuvaj se! Ne daj, sine, da neko na te zaplace!....”

Oprastajuci se sa ostalim ukucanima, jos uvijek mu se cinilo da cuje kako mu hadzinica govori: “Ne daj, sine, da neko na te zaplace!.....”
Uzjasivsi, jos jednom je bacio pogled na brojne ukucane, koji su bili izasli na sokak dag a isprate. Nevjeste su drzale djecu u narucju.Jedno dijete je glasno plakalo.

Boze - pomisli on – koliko ih je. Njih dvoje staraca vec su na izmaku, ali dosli su i dolaze drugi. Kako se ljudi brzo smjenjuju! Tako ce uskoro biti isa mnom. I zasto sam uopce i dolazio u Bosnu. Sta ja tu razim? Nije li sve skupa besmisleno i suvisno?.....Kako me je samo ova dobrrodusna starica izbacila iz ravnoteze. Kako me je samo………”
Te malodusne misli na cas ga obuzese, pa u zelji da im se otme i sicupa, snazno pobode konja, koji se prope i jurnu. Iznenadjena pratnja u cudu zastade, pa onda i oni natisnuse za njim.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
RASID KADIC, Pasa Latas, prica iz knjige istog autora pod naslovom “Iz nase mahale” strana 140-142, Izdanje Bosdanska rijec, NJemacka 1994.godine.

NAPOMENA: O Omer pasi Latasu pisao je IVO ANDRIC, nedovrseni roman ,kako neki kazu. Vrijedi procitati iz samo jednog razloga. I. Andric je mastor u opsivanju likova. I tako dok je opisao kako je izgledao Omer pasa Latas, kakav je imao stasa a kakav pas, kakav pogled a kakav glas, kako mu je izgledala zena a kako njegov kuhar itd, u tome romanu dodje kraj, bar po mom miljenju, iako neki tvrde da je to njegov nezavrseni roman. Navodno je ostao nezavrsen, jer Andric nije mogao da pise o Latasu kao konvertitu, sobzirom da je to i sam bio. Da li je tako ili nije, najbolje zan sam Andric.

Prof.Dr. GALIB SLJIVO,istoricar, universitetski profesor iz Banja Luke, jos prije poslednjeg rata, takodje je napisao knjigu “Omer pasa Latas”. Knjigu vrijedi procitati, jer je lijepo napsiana na osnovu istrojskih dokumenata.

RASID KADIC knjizevnik iz Sarajeva, takodje je napisao podugu poricu pod naslovom” Pasa Latas”. Iz te poduze price napravio sam kraci izvod, ali svima preporucujem da to procitaju. Tu ima dosta istrojske gradje ali i lijepih knjizevnih opisa.Osim toga tu je jos nekoliko izuzetno dobrih prica , interesantnih kako za odrasle tako i za ucenike srdnjih skola.

Nije tacna ona pretpostavka u prvom tekstu preuzetom sa Wikipedije, da se Latas u Banja Luci mozda i ozenio. Latas je u Banja Luci presao na islam, i u skladu sa islamskom tradicijom se osunetio.
Pozdrav Zah

[Zah]

NASTANAK IZRAELA
Pise, prof.Alfred Gulijam, krscanski teolog

Na koga se sve odnose Božija obećanja? Kolika je bila površina obećane zemlje? Da li je obećanje bilo bezuslovno ili je zahtijevalo ispunjavanje određenih uvjeta? Poznati kršćanski teolog professor Alfred Gulijam (1888-1965) analizira jevrejske tvrdnje u vezi sa Palestinom, i to u svjetlu Starog zavjeta. On istražuje biblijske pasuse koji su veoma poznati religioznim Jevrejima i koji su veoma važni za kršćane, naročito za kršćane u Americi.

Cionizam I obecana zemlja

Njegovi odgovori glase: Zemlja je bila obećana cijelom Abrahamovom (Ibrahim, a.s.) potomstvu, uključujući i Arape, ne samo Izraelćane. Obećanje je bilo (vremenski) ograničeno. Božija obećanja patrijarsima prekinuta su zbog nacionalne izdaje. (Jer u sirijskom zarobljavanju stanovništva Samirije, te u babilonskom zarobljavanju stanovništva Judeje) poslanici su vidjeli ispoljavanje Božije kazne nad neposlušnim narodom.



Biblija to ne obećava

Na prvi pogled, može izgledati, da na osnovu Božijeg obećanja, Jevreji zaista imaju pravo da posjeduju obećanu im zemlju (Palestinu). Jer, tumačenje Božijeg obećanja od prije četiri hiljade godina o dodjeli zemlje određenim ljudima (Jevrejima) te ponavljanog od strane Jevreja, imalo je velikog utjecaja na kršćane, posebno na kršćane u Americi. Stoga, a zbog želje i nastojanja Jevreja da posjeduju Palestinu, navedeno pitanje treba pobliže razmotriti. Zato sam odlučio da istražim i prokomentarišem nekoliko pasusa (iz Biblije-Stari zavjet) koji su dobro poznati svim religioznim Jevrejima, a veoma važni za kršćane, naročito za kršćane u Americi.

U Božijem (Allahovom, dž.š.) obećanju poenta je u sljedećem:
Prvo: Kome je (zemlja) bila obećana?
Drugo: Kolika je bila površina obećane zemlje?
Treće: Da li je obećanje bilo bezuslovno ili je zahtijevalo ispunjavanje određenih uvjeta?


Kome je zemlja bila obećana?

Prvi put je Palestina obećana Abrahamovim (Ibrahim, a.s.) potomcima na Sićemu (današnji Nablus), kao što se spominje u Bibliji (Knjiga postanka 12:7) „Jehve se javi Abrahamu pa mu reče: 'Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju'“. Zatim, u istoj knjizi, poglavlje 13:15, spominje se da je Abrahamu (Ibrahim, a.s.) kada je stajao na brdu blizu Bethela došla objava „Oči svoje podigni i s mjesta na kojem si pogledaj prema sjeveru, jugu istoku i zapadu, jer svu zemlju koju možeš vidjeti dat ću tebi i tvome potomstvu‚ zauvijek’“...
Zatim u poglavlju 15:18 (Počeci izabranog naroda) obećanje je još jasanije: “Toga je dana Jehve sklopio Savez s Abrahamom (Ibrahim, a.s.) rekavši: „Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu do Velike rijeke Eufrata...“. A obećanja u poglavnju 28:12 odnose se na Izaka (Isahk, a.s.) i Jakova (Jakub, a.s.) „Uza nj je Jehve te mu govori: 'Ja sam Jehve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu'“.

Ugovorom o obrezivanju (sunećenju), između Boga (Allaha, dž.š.) i Abrahama (Ibrahim, a.s.) spomenutom u poglavlju 18:18, sva zemlja Kanaan bila je obećana Abrahamu (Ibrahim, a.s.) kao „stalno posjedovanje“. Mogli bi se navesti i drugi pasusi iz Biblije (Starog zavjeta), ali oni su reprezentativne prirode i ništa ne mijenjaju u vezi sa predhodno navedenim obećanjem.
Smatra se da se Božija obećanja, koja smo prethodno spomenuli, odnose na Jevreje i samo na Jevreje. Ali to nije u skladu sa onim što se nalazi u Bibliji. Jer riječi ‘tvome potomstvu’ neizbježno uključuju i Arape, kako muslimane tako i kršćane, koji mogu tvrditi da su Abrahamovi (Ibrahim, a.s.) potomci od sina Ismaila. (Ovdje nije bitna muslimanska tradicija koja govori da je Abraham (Ibrahim, a.s.) bio jednom u Meki i tamo ostavio sina Ismaila). Jišmail (Ismail, a.s.) smatra se (pra)ocem velikog broja arapskih plemena. Knjiga postanka (u Bibliji) također bilježi da je on otac brojnih sjevernoarapskih plemena preko sluškinje Keturah.

Nije ispravno tvrditi da biblijski pasusi u poglavlju ‘Počeci izabranog naroda’ (21:10-12) poništavaju obećanja koja se odnose na cijelo Abrahamovo (Ibrahim, a.s.) potomstvo. Gdje se spominje da “Jednom opazi Sara gdje se sin koga je Egipćanka Hagara Abrahamu rodila igra s njezinim sinom Izakom, pa reče Abrahamu: “Otjeraj tu sluškinju i njezina sina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom - s Izakom!” To je Abrahamu bilo nemilo, jer je i Jišmail bio njegov sin. Ali Bog reče Abrahamu: “Nemoj se uznemiravati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak.”
Tačno je da se Izakovo (Ishak, a.s.) potomstvo, a Izak je ‘Abrahamov potomak’ počelo nazivati Izraelćanima. Ali to nije bilo od samog početka i zbog toga Jišmailovi (Ismail, a.s.) potomci takođe imaju pravo da se nazivaju i smatraju Abrahamovim (Ibrahim, a.s.) potomcima. Osim toga, kada je Abraham (Ibrahim, a.s.) sklopio ugovor o obrezivanju (sunećenju) (Knjiga postanka u Bibliji 17) i zemlja Kanaan bila mu je obećana za ‚trajno posjedovanje’, Jišmail (Ismail, a.s.) bio je onaj koji je osunećen, a Izak (Ishak, a.s.) još nije bio niti rođen.

Iz ove kratke analize Božijeg (Allahovog, dž.š.) obećanja, koje se odnosi na Abrahamove (Ibrahim, a.s.) potomke, može se vidjeti da obećanje u početku neizbježno uključuje i Jišmailovo (Ismail, a.s.) potomstvo. Zatim je, kasnije, u vrijeme Izaka (Ishak, a.s.) i Jakova (Jakub, a.s.), ograničeno samo na njihovo potomstvo, ali tako da nije jasno isključilo Arape. Takođe, poznato je da je puno Arapa bilo sa Mojsijem (Musa, a.s.) i Jošuom prilikom ulaska u Palestinu, kada je njihova zemlja bila djelimično okupirana. Uz to, treba spomenuti da je za Mojsijev (Musa, a.s.) uspjeh, u velikoj mjeri, zaslužan Jesre Mediatinac, zbog svoje ljubaznosti i gostoprimnosti, a on je bio Arap i uz to Mojsijev (Musa, a.s.) punac. Sve to implicira da Arapi, kako muslimani tako i kršćani imaju pravo da se smatraju Abrahamovim (Ibrahimovim, a.s.) potomcima.



Površina obećane zemlje

Na pitanje kolika je bila površina obećane zemlje malo je teže odgovoriti. Razlog je u tome što biblijski pasusi, spomenuti u prethodnom dijelu, neprecizno ukazuju (ponavljaju) ‚ta zemlja’, počevši od Sićema (Nablus) uključujući sav prostor od rijeke Egipat do rijeke Eufrat. Zatim, u trećem paragrafu govori se o proširivanju Abrahamovih (Ibrahim, a.s) potomaka na sve četiri strane. Ovdje je još jednom bitno primijetiti da obećanje o posjedovanju zemlje od Nila do Eufrata, izvršeno prije rođenja Jišmaila (Ismail, a.s.), kao i Izaka (Ishak, a.s.) i Jakova (Jakub, a.s.), što inicira da ta teritorija, ne mora isključivo pripadati samo Izraelćanima.

Važno je spomenuti da su Arapi uvijek, ako izuzmemo kratko razdoblje Solomonove (Sulejman, a.s.) vlasti, posjedovali (kontrolisali) tu teritoriju. Ako ponovo pogledamo u Bibliju (Knjiga postanka, 13:15) jasno se vidi da je i Transjordanija takođe uključena u obećanje Abrahamu (Ibrahim, a.s.), jer se to jasno može vidjeti sa uzvišice na Bethelu. Ali i to, takođe prethodi rođenju Ismaila i Ishaka, te su zbog toga neosnovane tvrdnje da dio Jordana pripada Izraelćanima.

Zatim, u Bibliji (Knjiga Ponovljeni zakon) spominje se da je Mojsije (Musa, a.s.) rekao svome narodu da im je Bog naredio da uđu i zauzmu teritoriju koja se prostire od Sredozemnog mora na zapadu pa do Eufrata na istoku, te Nedžd na jugu, pa do Libana na sjeveru. Ali, te nardebe Izraelćani nisu htjeli ili nisu mogli ispuniti. Oni nisu uspjeli zauzeti obalne predjele koje su Filistejci kontrolisali. Takođe, Izraelćani nisu nikada posjedovali luke ili priobalni pojas Fenecije.

Nekoliko stoljeća poslije toga, u vrijeme Davida (Davud, a.s.), Izraelćani su preuzeli kontrolu nad Damaskom. David (Davud, a.s.) je takođe sklopio ugovor o prijateljstvu sa Hirarom, tirejskim carem. Zatim, uz pomoć velikog Solomonovog (Sulejman, a.s.) angažovanja i završetkom (Svetog) hrama, delegacije su dolazile iz dalekih krajeva (iz predjela Hama sa dalekog sjevera, kao i iz modernog Al-Ariša smještenog daleko na jugu. Ali, prije kraja Solomonove (Sulejman, a.s.) vladavine većina Davidovog (Davud, a.s.) carstva pripala je prethodnim vlasnicima. S tim, kao što je poznato, proces gubljenja teritorije potrajao je sve dok se kraljevstvo Judeje nije ustabililo na teritoriji od samo nekoliko stotina kvadratnih kilometara oko Jerusalema, da bi i to pripalo Babiloncima, 597 godine p.n.e.

Da li je obećanje bilo (vremenski) ograničeno?

Može se primijetiti da se u dva ranije navedena biblijska pasusa, spominju riječi ‚zauvijek’ i ‚trajno posjedovanje’ što implicira buduće izraelsko zauzimanje i kontrolu Palestine. Te riječi koriste se, kako u prevodu na engleski jezik tako i u Bibliji na izvornom hebrejskom jeziku. Ali ,trajno posjedovanje’ nije pravi prevod riječi 'olam', koja se spominje u Bibliji.
Riječ 'olam' znači 'dug period', 'drevna davnina', ponekad kažemo 'stara vremena', ili 'napušteno staro mjesto' i drugi izrazi. Sve se to odnosi na gore spomenutu riječ ('olam') koja je prevođena kao 'zauvjek’' ili 'trajno'. To je isto kao izraz pisca pobožnih pjesama 'zauvijek ću pjevati’, koji nijedan jezički interpretator Svete knjige nije bukvalno preveo, nego uvijek u prenesenom značenju.

Obećanje nije bilo precizno i bezuvjetno

Iz spomenutog se može zaključiti da Palestina nije obećana samo Jevrejima, te da prvo obećanje nije bilo precizno 'ta zemlja’ da bi se kasnije proširilo, uključujući Transjordaniju, Siriju, Liban i zemlje nomada sve do Eufrata. Na kraju, može se takođe primijetiti da obećanje 'trajnog posjedovanja (zemlje)' nikad nije bilo bezuvjetno, iako se radilo o dugom i neodređenom vremenskom periodu.
Sada smo došli u period historije i proročanstva, koji još više ima utjecaja na sadašnje pogrešno shvatanje hebrejskog proročanstva. Da nije bilo objave poslanicima koja nas upućuje, moglo bi se smatrati da su obećanja o posjedovanju Kanaana bezuslovna. Ali, ugovor između Boga i Izraila traži poslušnost ljudi, kako pojedinaca tako i zajednice, te uzejamnu pravednost, i ako ljudi ne bi ispunili date im obaveze zadesila bi ih teška sudbina (kazna koja im je obećana).



Mojsijove (Musa, a.s.) riječi spomenute u Bibliji (28. poglavlje Ponovljnog zakona), odnose se, djelimično, na patnje Jevreja, ali, takođe, u njima su mnogi vidjeli proročanstvo za ono što se dešava u današnje vrijeme. "Ali ako ne budeš slušao glas Jahve, Boga svoga, ne držeći i ne vršeći svih zapovjedi i svih njegovih zakona što ti ih danas naređujem, sva će ova prokletstva doći na te i stići će te... Jahve će iz daljine, s kraja zemlje dovesti na te narod koji će sletjeti kao orao. Bit će to narod kojemu jezika nećeš razumjeti:... U tjeskobi i jadu, kojima će te neprijatelj tvoj pritisnuti, jest ćeš plod utrobe svoje-meso sinova svojih i kćeri svojih koje ti dadne Jahve, Bog tvoj."
Iz navedenog se vidi da su Božija obećanja patrijarsima prekinuta zbog nacionalne izdaje. Zbog toga su u sirijskom zarobljavanju stanovništva Samirije, te u babilonskom zarobljavanju stanovništva Judeje, poslanici vidjeli ispoljavanje Božije kazne nad neposlušnim narodom. Poslanici su takođe govorili svome narodu da će se ostatak naroda ponovo vratiti (u Palestinu) te obnoviti (Sveti) hram i vjerski život u toj sredini. Oni su govorili i o vremenu kada će zemlja biti ispunjena Božijim znanjem. Uz sve to, često se zaboravlja da su ti ljudi bili samo nadareni pjesnici, koji su miješali veoma bitne stvari, kao što su: povratak iz babilonskog prognanstva, sa veličanstvenim slikama pustinje (rascvjetanim kao ruža), lavom koji leži pokraj jagnjeta, ljudi koji sijeku svoje sablje odričući se i napuštajući zauvijek rata i borbe. Oni su, takođe, predskazivali ponovno uspostavljanje Davidovog (Davud, a.s.) carstva.


Tel Aviv

Iskrivljavanje predskazanja iz Starog zavjeta

Nažalost, praktično se obistinilo a idealno ostaje idealno. Zahvaljujući činjenici da se stvari o kojima je religiozni čovjek maštao (težio) nisu obistinile nakon povratka Jevreja u Palestinu, počelo se tumačiti ne samo o životu poslije smrti, već i o moralu itd., iz poglavlja Poslanici (u Bibliji), ono što se odnosi na praktična i politička predskazanja koja će se desiti u budućnosti. S tim da se sva prediskazivanja u Starom zavjetu neminovno odnose samo na jevrejski narod i njihov poseban odnos s Bogom. Zlatni period (koje će nastupiti) nalazi uporište u Svetom gradu naseljenom svetim Izraelćanima.
Prema nadanju nekolicine, ako bi se Jevreji vratili u Palestinu i osnovali svoju državu, "zlatno doba" će nastupiti na Zemlji na neki misteriozan način. Takva mišljenja su iskrivljivanje predskazanja u Starom zavjetu koja govore o povrataku Jevreja iz Babilona i svih ostalih mjesta iz kojih su bili prognani. Sva ta predskazanja su se obistinila. Jevreji su se vratili u Judeju, obnovili su zidove Jerusalema, a obnovili su i (Sveti) hram. čak su uspjeli, s puno sreće, da osiguraju i kratak period političke nezavisnosti i ekspanzije pod Makabljanima.
Na taj način predskazanja o povratku su se obistinila, i ne mogu se ponovo desiti, jer po (kanonskom) tumačenju Starog zavjeta nema predskazanja o drugom povratku, poslije povratka iz babilonskog prognanstva, zbog toga što:
a) Poslije progona svi Jevreji koji su to htjeli vratili su se u Svetu zemlju, iako ih je većina više voljela da ostane u drugoj zemlji, gdje su se organizovali, što je poslije činilo osnovu kršćanske crkve.
b) Posljednji od poslanika umro je stoljećima prije rušenja Jerusalema sedamdesetih godina n.e. (i poslije toga nema predskazanja).