Dobri vojnik Svejk, ...

[tonizingaro]

odlicna tema pape
sada su svi heroji, ma ja mislim da najveci heroji su oni koji su izgubili cijelu familiju u jednom danu i sada sute e rade i nepricaju gluposti

cini mi se da oni koji bi imali najvise da kazu, vise nemaju rijeci

baš tako.
još nešto--90% onih koji bi imali šta reci nemaju ovu spravicu nit pristup internetu--oni sad kontaju kako djecu prehranit-odškolovat--dat ovoj zemlji cestite i poštene gradjane----rade po pijacama-praonicama auta i firmama predratne fukare a današnjih biznizmena. Rade i šute--ne popuju nit pametuju po raznoraznim forumima.

bravo muha:)

[smille]

Pročitajte Remarkov Povratak Bolji komentar na ovu temu nećete ni naći ni sročiti sigurno.
Onako usput, nije mi žao ni jedne sekunde provedene ovdje te četiri godine jer mnoge nedoumice u vezi sa sobom i svijetom riješih u to zlo doba.
Nekima valjda trebaju ekstremna iskušenja da upoznaju sebe baš onakvima kakvi su, samo ako poslije toga ostanu u pameti.

[sarajlijaHR]

kako se osjecemo ? pa ja došao u općinu Novi Grad da izganjam neke papire ko demobilizirani borac da sam oslobodjen nekakvog plaćanja , slino u kancelariji kad mi je vidio ime i prezime kaze , nemozes ti ovo dobit , reko kako zasto , pa veli ovo je za demobilisane borce ! Ja mu kazem seljacino ja sma demobilisani borac , dok si ti čučao u podrumu ja te branio , sekunda da ga zviznem , onda slino , promrlja , izvini , i uze papire , majku li mu ....onda ,sto sam pisao na drugoj temi , u koju skolu da moje dijete ide ? da bude sam u razredu ko krme u teheranu ,i da neduljim dalje , ja se za ovakav grad nisam borio ....

[PipiDugaDevetka]

ZAJEDNIČKI ŽIVOT

Semezdin Mehmedinović, 1960., SARAJEVO BLUES,
Pojmovnik opsjednutog Sarajeva, AD'92

[anais_nin]

dugo vec razmisljam na kojoj temi da se oglasim...ima ih nebrojeno i na podforumu politika, i na diskusijama...znam da nicim nisam zasluzila da budem djelic ovog kutka, ali sve u meni govori da je ovo jedino pravo mjesto za ovakve misli...sudbina bosne jos uvijek visi o koncu....samo sto ovih dana provalija ispod nasih noga izgleda mracnija, zloslutnija...ta tuzna pacenica bosna koja je postala i opstala na krhkim plecima prkosa opet osjeti ostricu noza na grlu, kao i one davne (a izgleda vec pomalo zaboravljene) '92...svi je zele, svi bi da sa sobom ponesu makar jedan komadic njenog bica, a najusamljeniji su izgleda oni koji je zele citavu, cjelovitu...

a ja ne mogu da se ne upitam zar smo tako brzo zaboravili sve ono koji su joj dali sebe u potpunosti, sve one koji su njenu zemlju natopili toplotom svoje krvi, sve one ciji se zivot ugasio da bi njen bio nastavljen...sta li bi oni mislili da su sada ovde....i sta li misle i osjecaju svi oni koji su jos uvijek tu medju nama, ali koji ostavise svoju dusu, svoje srce, svoje ja onakvo kakvo je postojalo do te mracne '92...da li se osjecaju iznvjereni, prevareni, ogorceni...da li im sloboda zbog koje su se odrekli sopstvenog mira sada ima gorak ukus? dok iste one guzonje koji su svojim pozadinama pronalazili meko okrilje i u tim najmracnijim godinama, a poslije njih ih nastavili grijati u udobnim foteljama, cija usta nemilice sjeckaju ovu zemlju kao da je od papira, dok im se niz bradu cijedi masnoca ko zna kojeg pecenja, a narod gladan, bos i slijep opet bira onu nevjericu i negiranje iza kojih smo se krili i one davne mracne godine...iza izjava tipa "ma nece nista biti"....je l nas stid? je l nas sram? zacrvenimo li se imalo pri sjecanju na silne sinove i kceri ciji zivoti bjehu prerano prekraceni, na okrutan, nezamislivo jeziv nacin...da bi bosna bila cjelovita...slobodna...a sada bi neki na mala vrata da je parcaju...

i dok smo mi zauzeti kacenjem svakojakih obiljezja, zahvalnica i pohvalnica na raznorazne Erdogane, pri tom zaboravljajuci one koji su najvise zrtvovali u tom ratu, dok nam se po kafanama pobjedonosno ori Ceca, dok neki daleki ne-Bosanci kao sto su Ed Vulliamy i Francis Boyle biju nase bitke, a jedan holandjanin Pauw en Witteman zeli da postane Bosanac da bi dosao da nas uci povjerenju, je l nas stid, je l nas imalo stid? ja znam da mene jeste

[sarajevonekad]

nokturno ova tvoja zadnja recenica je po meni najbolji opis nase stvarnosti, jedino sto bih ja rekao da je to "muslimanstvo" zapravo nista drugo nego jedan od oblika oportunizma, a moguce ga je ostvariti zbog nase zaostalosti.

Znaci kljucne rijeci po meni su :
1. oportunizam,
2. zaostalost.

Evo da prvi odgovorim, ja sam u nju prestao vjerovati negdje u ljeto 93'.

Sto se nasih problema tice, nisu oni poceli sa politickom elitom koja nam je dosla na vlast 91'. Njihov dolazak na vlast nije uzrok vec posljedica.

Ja sam bezbroj puta (pod raznim nickovima ) govorio o tim uzrocima i ne ponavlja mi se. Uglavnom preveliko jugoslovenstvo a nikakvo bosanstvo, dovelo je do vakuma i dezorijentisanosti. Izmedju umiruceg "jugoslovenstva" i nerodjenog bosanstva, svoju priliku je iskoristilo muslimanstvo. Ovo onako pojednostavljeno.

[straggler]

Uhhh... Od samog početka vrtim se oko ove teme, pratim postove, al' nikako da se nakanim da 'uletim'... Strah !!! Da, na žalost, strah, a kakav - pokušat ću da objasnim... Prije svega, iskrene čestitke moderatoru - pokretaču ove teme. Svaka čast @ pape . Naime, do datuma navedenog u uvodnom postu (zakletva), ja sam već uveliko oporavljen od svog prvog ranjavanja (do kraja rata još dva). Čak šta više, mislim da ovu zakletvu nisam ni polagao jer sam se vjerovatno nalazio na nekom od položaja. Nemam pojma... Međutim, prateći ovu temu, onako spontano, počnu se vraćati neki filmovi, čovjek htio ne htio počne razmišljati o svemu pa tako i o ovom detalju i meni se jednostavno nameće misao da je ovim činom, tj. uvođenjem zakletve, počela izdaja nas koji smo krv lili za ovu državu, a paralelno tome počela je i borba za fotelje i vlast kakvu danas imamo - izdajničku!!! Zašto to kažem? Pa zar nije najveće licemjerstvo uvesti čin zakletve u junu mjesecu a do tada (od aprila) već je na stotine i stotine ljudi već položilo svoje živote braneći ovu državu?! Ili je to bila 'spasonosna' ideja nekog friško prebjeglog oficira bivše JNA, koji je nakon par mjeseci dvoumljenja (čast nekim izuzecima) IPAK odlučio istupiti iz 'planirano-pobjedničke' okupatorske vojske, a onda, po default-u, k'o Bogom dani, zauzimali mjesta u vrhovnoj komandi, komandama korpusa, a oni malo manje snalažljivi - mjesta komandanata brigada. A bježali su 'vamo s 'rukama u džepovima',jer, bojeći se svojoj guzici ni pištolja nisu smjeli ponijeti, dok sam ja april '92 dočekao sa 2 nova kalašnikova, 8 okvira za iste i 1200 metaka debelo plaćenih SDA-ovskim švercerskim gamadima još u martu'92. Moram li napomenuti da je 'preporučena' cijena za pušku + 1 okvir bila 200DM/kom, a ja sam im platio 800/kom? Al' eto, makar i to jer, šta bi bilo ne dao Bog da sam se 'primio' na onu njihovu dobro poznatu patku : NE BOJTE SE, RATA OVDJE NEĆE BITI!!! Ne smijem ni da mislim.... I sada, kad malo bolje prokontam, izdaja je krenula još od tada...nije od zakletve. A ja to još uvijek nisam kužio. Realno, nisam ni imao vremena (sad se ja ono, kao pravdam) jer primarni cilj je bio odbraniti se od četničke bagre koja je udarala sa svih strana, tako da o ovim 'svojim' što će nam kasnije zabiti nož u leđa nisam ni mogao razmišljati. A trebao sam.... Trebao sam namirisati kuda ovo vodi kada smo u septembru '92 dali kamaru živih četnika (onih zarobljenih u borbi) za jednog 'našeg' neodlučnog oficira JNA, koji će nedugo zatim zasjesti na mjesto komandanta jednog od korpusa. Trebao sam - al' nisam. I tako, do kraja rata još hiljadu primjera... A onda dođe Dejton i - MIR. Iskreno, mi koji smo preživjeli (barem je to kod mene slučaj) smo kontali da će nas ovaj NAROD donekle poštovati zbog onoga šta smo činili, al' smo se debelo zajebali. Namjerno rekoh 'narod' a ne 'država' jer sa prvih mjesec-dva meni je postalo jasno da od države neću dobiti ni pišljiva boba, a kamoli respekt koji kao borac koji se nije štedio sekunde jedne za njenu slobodu. S tim sam odmah bio načisto. Ali narod - e on me razočarao.... Narod je veoma brzo sve zaboravio. Nakon samo par mjeseci truba je bilo reći kako si učestvovao u borbama u i oko Sarajeva, na Vozućoj, Goraždu, G. Vakufu, Mostaru.... Svi te ono blijedo gledaju, kao ono, 'ja što tupi levat ocam'... Nismo više bili 'IN'. Kako je koja pobjegulja dolazila sa bijesnim autima, garderobom i 'topom' maraka, raja su ih u guzicu ljubila, a nas gurali na marginu svih događanja. K'o zadnji šljam. K'o šugavce nekakve. Čak i prava koja sam od države dobio - narod mi je uzeo. Primjer: Dolazim na šalter jedne javne ustanove gdje je malo poveći red, a iznad šalterske rore velikim štampanim slovima piše: 'RVI, članovi šehidskih porodica, dobitnici Zlatnog ljiljana i Zlatne policijske značke imaju prednost!' Ja nešto žurio, pa kontam, zašto ne bih kao Zlatni ljiljan (ne hvalim se Bože sačuvaj, ali se ponosim jer sam ga dobio na prijedlog saboraca a ne na guzove) iskoristio taj kredit pa preko reda.... GREŠKA!!! Samo što sam izgovorio 'zlatni ljiljan' graknuše oni iz reda na mene k'o da sam četnik najgori!!! Tu se zakuha, ja malo zakačih nekakvog šminkerčića preko zuba (a on po baksuzluku nekakva bofl roba pa mu puče sve k'o da sam ga štangom opalio), stvori se gužva i ja umjesto da završim jedan banalan papir - završih u muriji s krivičnom prijavom za nanošenje teških tjelesnih ozljeda. Nejse, od tada više nikada nisam ni pokušao nešto slično. Žalosno. Ovdje prema borcima više niko respekta nema. Najžalosnije što su raja skontala ono 'ko ih j..e, kad ih država ne pazi što bih ja...' Kaki ti po glavi ko stigne i gdje stigne... Pa tako i na forumima. Uvijek kada su u pitanju ove ratne teme nađe se neki popišanko koji tada ni u tatinim testisima nije bio (ili je eventualno friško izletio) da mi kaže onu ključnu:'haj' ne seri, šta ti znaš'! Naravno, refleksno, ja mu se onda sjetim uže porodice (jače je od mene, šta mogu) i onda moderatori umjesto njega - banuju mene. 'Banovalo' me tako dosad' sa tri foruma jbg. Eto ti, moj ti, i na forumima smo prezreni, a moš' mislit' kako je tek onda u stvarnom životu? Muka živa. Eto, od tud onaj 'strah' s početka posta, jer reko', krenem li pisat', ne gine mi BAN ni ovdje...

[zijancer]

svejkovi zasto se vani lazno predstavljate kao izbjeglice?

[Fratris]

Necu navoditi imena ni ljudi ni mjesta u ovoj prici, ali mozda je neke lakse pogoditi nego sto meni izgleda.

Moj otac je u BiH bio od prvog ispaljenog metka do Daytona. Ja nisam. Ja sam s roditeljima odselio u Zagreb sada davne, univerzijadske 1987. Ni u skolu nisam bio krenuo. Nakon sto je rat izbio u Bosni, no prije nego li ce izbiti za pobornike SDA(znaci to je bilo u martu 1992.), moj stari uzima "bolovanje" u zagrebackoj gimnaziji u kojoj je radio i odlazi u rodni gradic organizirati otpor prema vojsci koja se poredala po brdima oko njega. Mozda on i ne bi otisao da je znao da ce sve to trajati 3 godine. Al' eto, otisao je. On je valjda nekakav Hrvat, ali grad je velikom vecinom bosnjacki. Pomaze u organizaciji TO, a nakon pada susjednih gradova, postaje komandant civilne zastite. Zbrinjava izbjeglice po skolama, kinima, kazalistima. 15.000 izbjeglica na opcinu od 40.000 ljudi. Radni dan mu je bio i po 16-20 sati. A posao, strava. Nije u rovu, pa mu ne prijeti neka fizicka opasnost, ali psiholoski uzas. Izmedju ostalog, on je taj koji je svako jutro dobijao listu poginulih boraca za prosli dan i morao osobno obavijestiti porodice. A pola poginulih su mu bili ucenici prije nego sto je otisao u Zagreb. Radi hrpu drugih stvari. Pokusava stvoriti mutli-etnicku obranu grada. Lokalne Srbe uposljava ispod sebe, vecinom kao lokalne straze ili u magazinu humanitarne pomoci. Dobri odnosi i jedno vrijeme cak zajednicka komanda s obliznjom jedinicom HVO-a. Sve funkcionira kako treba, manje vise. Linije koje su uspostavljene kad je on stigao se jos uvijek drze, cak i pomjerene na nekim mjestima u korist ABiH i HVO. Moj stari dobija od Armije cin majora u rezervi, i siri se njegov resor. Osim civilne zastite, dobija jos neke stvari.

No, krajem 1992. dolazi do nekih promjena. Pocinje radikalizacija. U grad dolaze ljudi iz Sarajeva, lojalni kadrovi SDA koji su zabezeknuti cinjenicom da u opcini u kojoj je SDA pobijedio 1991. na izborima, ratno vijece je potpuno nestranacko. Podrivanje i vojnih i civilnih vlasti pocinje u skoro istom trenutku. Za SDA kadrovima uskoro dolaze i dobrovoljci iz bratskih islamskih zemalja koji su potpuni levati sto se tice modernog ratovanja, ali koji zato maltretiraju sprske seljake i prijete da ce dignuti gradsku pravoslavnu crkvu u zrak. Moj stari u jednom trenutku mora slati vojnike da je cuvaju. Etnicki odnosi se postepeno kvare. Moj stari je u jednom trenutku otisao u Split u nabavku lijekova za bolnicu i kad se vratio saznao je da su svim Srbima u jednom obliznjem selu uzeti telefoni. Logicno, jer spijuni uvijek za svoja djela koriste najobicnije telefonske linije i aparate koje drze na zidu cim se udje u kucu. Stvari se jos vise pogorsavaju prvom polovicom 1993. kad se cijela regija nalazi u potpuno okruzenju. Ja sam tad bio premali da bi neke stvari shvatio, ali ja slijedecih 9 mjeseci oca nisam vidio jer nije mogao doci do Zagreba. Da sam bio stariji, mozda bih imao danas neke malo vece oziljke od tog. Sjecam se da se javljao svakih 10-15 dana a izmedju toga nismo pojma imali je li ziv ili ne.

Radikalizacija se sve vise nastavlja. Lokalni "serifi" maltretiraju preostale Srbe, koji sredinom godine pod pritiskom odlaze iz grada i okolice. Najveci pritsci dolaze od strane izbjeglica is susjednih gradova, koji se onda naseljevaju u njihove kuce. SDA puleni polako pridobijaju clanove ratnog vijeca, sve dok nisu pridobili polovicu plus jednog. Onda to vijece rasformira samo sebe, i dolazi stranacko vijece. Naravno, clanovi tog vijeca su ljudi koji su do prije malo vise od godinu dana vezali zastave i pravili rostilje sa funkcionerima obliznjih odbora SDS-a, i koji nisu prst digli da se grad obrani u onih prvih, najtezih par mjeseci rata. Moj stari gubi mjesto u vijecu, ali za sad zadrzava poziciju komandanta CZ. Za sad. U to vrijeme u drugim dijelovima BiH izbija rat izmedju HVO i ABiH, i u lokalnim novinama se pocinju pojavljivati clanci u kojim se "anonimni" autori pitaju zasto je jedan Hrvat na tako visokoj pozicij u jednom tako izrazio bosnjackom gradu i kraju. Pocinju i prijeteca pisma, pritisak od strane politickog vodstva, i dolazi do situacije da moj stari jednu noc, pod krinkom tame, mora sjesti u kombi od jednog prijatelja iz djetinjstva koji ga uspijeva kroz nekoliko punktova prevesti na teritoriju koju drzi HVO. Lokalni HVO i ABiH ne ratuju, niti ce ratovati, ali situacija je napeta. SDA kadrovi iz vana zastupaju ideju da ABiH treba razoruzati HVO, sto je suludo u situaciji kad su i jedni i drugi u potpunom okruzenju od strane VRS. Moj stari dolazi na slicnu poziciji u HVO-u na kojoj je bio u ABiH, radi sve da svojim autoritetom sprijeci sukob, nakon deblokade preko svojih veza isposluje da se ranjeni pripadnici ABiH lijece u Zagrebu od istih novaca kao i pripadnici HVO(preko zavicajnog kluba lokalnih Hrvata u ZG.) Zbog manjka "hrvatstva" dolazi jako brzo u sukob s lokalnim HDZ funkcionerima u novoj sredini, koji ga isto pokusavaju skinuti, ali kao skolski drug jednog vrlo, vrlo visoko rangiranog covjeka u Federaciji BiH, uspijeva se zadrzati.

Nakon Daytona, moj stari ostaje jos 5-6 mjeseci u BiH, radeci na obnovi i ponovnoj organizaciji civilne administracije. Nije dobrodosao ni kod lokalnih Hrvata niti Bosnjaka, ali uspijeva nekako pokrenuti par akcija, ukljucujuci ponovni pocetak normalne nastave u skolama. Nakon povratka u Zagreb, gdje ga vec 3 godine cekaju zena i dvoje male djece, odlucuje se na emigraciju zbog neslaganja s tadasnji vlastima i strahom da ce Tudjman odvesti HR do sankcija. Tako smo se skrasili u dijaspori, gdje i dan danas zivimo. Moj stari nekad prica o ratnim vremenima, i o svemu sto je prosao, ali ni jednom se nije pozalio. Ni jednom nije rekao da zali sto je 1992. otisao u BiH, sto je zivot stavio na kocku, i sto je svom gradu dao sve, a dobio nista nazad. Jos gore, dobio je da mu pljunu u lice. Dobio je da gleda covjeka koji je 80-ih godina bio dousnikeUDBE na svom radnom mjestu kako postaje nacelnik opcine i kako se slika s efendijama. Dobio je da vidi kako je ideja za koju se on borio izgubila. Dobio je da shvati da su mnogi njegovi sugradjani u stvari nisu borili za njegovu ideju, nego neke sasvim druge ideje. I opet, ni jednu rijec zalbe. I opet, kaze da bi da moze, sve ponovo isto napravio.

Al ja ga slusam, i gledam, i nekad mi ga toliko bude zao. Nije on nesretan u dijaspori. On je u stvari nevjerovatno puno asimiliran za covjeka njegovih godina. On je ovdje jako sretan, i ne bi se zelio vratiti ni u BiH ni u Hrvatsku. Ne, meni ga je zao kad ga slusam nekad kako prica o djetinjstvu. Kako prica o svom gradu kao idili i nekom malom raju. Onda mi ga bude zao jer shvatim da je on zasluzio bolje u zivotu. Zasluzio je da ode cesce u svoj grad i prodje livadama gdje se nekad igrao lopte, napije vode sa studenca, i sjedne i popije pivu sa jaranima iz djetinjstva. Jaranima od kojih su neki bili uz njega citavo vrijeme, a neki ga debelo razocarali. Naravno, danas je on s nekim u kontaktu preko interneta i neki su mu se cak i izvinuli za sve. Oni se danas lijece od ekstremizma i od SDA. Cesto su clanovi SBIH, sto dodje nesto valjda kao metadon. Zao mi ga je bilo i kad sam procitao jedan clanak nekad tamo '99. Pravoslavna crkva koju je moj stari prijetio da ce cuvati po cijenu ljudskih zivota je prezivjela rat netaknuta. Par gelera je pogodilo fasadu kad je VRS gadjala grad. I onda 4 godine nakon rata dolazi nekakav episkop i iz crkve odnosi ikone, neke cak iz 17. stoljeca. Objasnjenje je da u gradu vise nema Srba i da one nisu na sigurnom "medju Turcima." Nema veze sto u gradu i okolici jos uvijek ima stotinjak Srba kojim te ikone neizmjerno znace. Nema veze sto te ikone 2 godine nisu bile u crkvi nego u sefu iza fotelje mog starog, da ne bi slucajno sta se dogodilo. Ne, dodje pop i odnese on njih u Bijeljinu.

I opet kazem, moj stari be sve ponovo isto. Al zao mi ga, jebi ga.

[muha_sa]

svaka cast Fratris -
nek si nam ovo tako fino napiso.Hvala tvom starom--hvala ljudini.
sta rec rat = dobar vakat za pogane insane-.

[Jara]

Fratris

[Vares City]

Necu navoditi imena ni ljudi ni mjesta u ovoj prici, ali mozda je neke lakse pogoditi nego sto meni izgleda.

Moj otac je u BiH bio od prvog ispaljenog metka do Daytona. Ja nisam. Ja sam s roditeljima odselio u Zagreb sada davne, univerzijadske 1987. Ni u skolu nisam bio krenuo. Nakon sto je rat izbio u Bosni, no prije nego li ce izbiti za pobornike SDA(znaci to je bilo u martu 1992.), moj stari uzima "bolovanje" u zagrebackoj gimnaziji u kojoj je radio i odlazi u rodni gradic organizirati otpor prema vojsci koja se poredala po brdima oko njega. Mozda on i ne bi otisao da je znao da ce sve to trajati 3 godine. Al' eto, otisao je. On je valjda nekakav Hrvat, ali grad je velikom vecinom bosnjacki. Pomaze u organizaciji TO, a nakon pada susjednih gradova, postaje komandant civilne zastite. Zbrinjava izbjeglice po skolama, kinima, kazalistima. 15.000 izbjeglica na opcinu od 40.000 ljudi. Radni dan mu je bio i po 16-20 sati. A posao, strava. Nije u rovu, pa mu ne prijeti neka fizicka opasnost, ali psiholoski uzas. Izmedju ostalog, on je taj koji je svako jutro dobijao listu poginulih boraca za prosli dan i morao osobno obavijestiti porodice. A pola poginulih su mu bili ucenici prije nego sto je otisao u Zagreb. Radi hrpu drugih stvari. Pokusava stvoriti mutli-etnicku obranu grada. Lokalne Srbe uposljava ispod sebe, vecinom kao lokalne straze ili u magazinu humanitarne pomoci. Dobri odnosi i jedno vrijeme cak zajednicka komanda s obliznjom jedinicom HVO-a. Sve funkcionira kako treba, manje vise. Linije koje su uspostavljene kad je on stigao se jos uvijek drze, cak i pomjerene na nekim mjestima u korist ABiH i HVO. Moj stari dobija od Armije cin majora u rezervi, i siri se njegov resor. Osim civilne zastite, dobija jos neke stvari.

No, krajem 1992. dolazi do nekih promjena. Pocinje radikalizacija. U grad dolaze ljudi iz Sarajeva, lojalni kadrovi SDA koji su zabezeknuti cinjenicom da u opcini u kojoj je SDA pobijedio 1991. na izborima, ratno vijece je potpuno nestranacko. Podrivanje i vojnih i civilnih vlasti pocinje u skoro istom trenutku. Za SDA kadrovima uskoro dolaze i dobrovoljci iz bratskih islamskih zemalja koji su potpuni levati sto se tice modernog ratovanja, ali koji zato maltretiraju sprske seljake i prijete da ce dignuti gradsku pravoslavnu crkvu u zrak. Moj stari u jednom trenutku mora slati vojnike da je cuvaju. Etnicki odnosi se postepeno kvare. Moj stari je u jednom trenutku otisao u Split u nabavku lijekova za bolnicu i kad se vratio saznao je da su svim Srbima u jednom obliznjem selu uzeti telefoni. Logicno, jer spijuni uvijek za svoja djela koriste najobicnije telefonske linije i aparate koje drze na zidu cim se udje u kucu. Stvari se jos vise pogorsavaju prvom polovicom 1993. kad se cijela regija nalazi u potpuno okruzenju. Ja sam tad bio premali da bi neke stvari shvatio, ali ja slijedecih 9 mjeseci oca nisam vidio jer nije mogao doci do Zagreba. Da sam bio stariji, mozda bih imao danas neke malo vece oziljke od tog. Sjecam se da se javljao svakih 10-15 dana a izmedju toga nismo pojma imali je li ziv ili ne.

Radikalizacija se sve vise nastavlja. Lokalni "serifi" maltretiraju preostale Srbe, koji sredinom godine pod pritiskom odlaze iz grada i okolice. Najveci pritsci dolaze od strane izbjeglica is susjednih gradova, koji se onda naseljevaju u njihove kuce. SDA puleni polako pridobijaju clanove ratnog vijeca, sve dok nisu pridobili polovicu plus jednog. Onda to vijece rasformira samo sebe, i dolazi stranacko vijece. Naravno, clanovi tog vijeca su ljudi koji su do prije malo vise od godinu dana vezali zastave i pravili rostilje sa funkcionerima obliznjih odbora SDS-a, i koji nisu prst digli da se grad obrani u onih prvih, najtezih par mjeseci rata. Moj stari gubi mjesto u vijecu, ali za sad zadrzava poziciju komandanta CZ. Za sad. U to vrijeme u drugim dijelovima BiH izbija rat izmedju HVO i ABiH, i u lokalnim novinama se pocinju pojavljivati clanci u kojim se "anonimni" autori pitaju zasto je jedan Hrvat na tako visokoj pozicij u jednom tako izrazio bosnjackom gradu i kraju. Pocinju i prijeteca pisma, pritisak od strane politickog vodstva, i dolazi do situacije da moj stari jednu noc, pod krinkom tame, mora sjesti u kombi od jednog prijatelja iz djetinjstva koji ga uspijeva kroz nekoliko punktova prevesti na teritoriju koju drzi HVO. Lokalni HVO i ABiH ne ratuju, niti ce ratovati, ali situacija je napeta. SDA kadrovi iz vana zastupaju ideju da ABiH treba razoruzati HVO, sto je suludo u situaciji kad su i jedni i drugi u potpunom okruzenju od strane VRS. Moj stari dolazi na slicnu poziciji u HVO-u na kojoj je bio u ABiH, radi sve da svojim autoritetom sprijeci sukob, nakon deblokade preko svojih veza isposluje da se ranjeni pripadnici ABiH lijece u Zagrebu od istih novaca kao i pripadnici HVO(preko zavicajnog kluba lokalnih Hrvata u ZG.) Zbog manjka "hrvatstva" dolazi jako brzo u sukob s lokalnim HDZ funkcionerima u novoj sredini, koji ga isto pokusavaju skinuti, ali kao skolski drug jednog vrlo, vrlo visoko rangiranog covjeka u Federaciji BiH, uspijeva se zadrzati.

Nakon Daytona, moj stari ostaje jos 5-6 mjeseci u BiH, radeci na obnovi i ponovnoj organizaciji civilne administracije. Nije dobrodosao ni kod lokalnih Hrvata niti Bosnjaka, ali uspijeva nekako pokrenuti par akcija, ukljucujuci ponovni pocetak normalne nastave u skolama. Nakon povratka u Zagreb, gdje ga vec 3 godine cekaju zena i dvoje male djece, odlucuje se na emigraciju zbog neslaganja s tadasnji vlastima i strahom da ce Tudjman odvesti HR do sankcija. Tako smo se skrasili u dijaspori, gdje i dan danas zivimo. Moj stari nekad prica o ratnim vremenima, i o svemu sto je prosao, ali ni jednom se nije pozalio. Ni jednom nije rekao da zali sto je 1992. otisao u BiH, sto je zivot stavio na kocku, i sto je svom gradu dao sve, a dobio nista nazad. Jos gore, dobio je da mu pljunu u lice. Dobio je da gleda covjeka koji je 80-ih godina bio dousnikeUDBE na svom radnom mjestu kako postaje nacelnik opcine i kako se slika s efendijama. Dobio je da vidi kako je ideja za koju se on borio izgubila. Dobio je da shvati da su mnogi njegovi sugradjani u stvari nisu borili za njegovu ideju, nego neke sasvim druge ideje. I opet, ni jednu rijec zalbe. I opet, kaze da bi da moze, sve ponovo isto napravio.

Al ja ga slusam, i gledam, i nekad mi ga toliko bude zao. Nije on nesretan u dijaspori. On je u stvari nevjerovatno puno asimiliran za covjeka njegovih godina. On je ovdje jako sretan, i ne bi se zelio vratiti ni u BiH ni u Hrvatsku. Ne, meni ga je zao kad ga slusam nekad kako prica o djetinjstvu. Kako prica o svom gradu kao idili i nekom malom raju. Onda mi ga bude zao jer shvatim da je on zasluzio bolje u zivotu. Zasluzio je da ode cesce u svoj grad i prodje livadama gdje se nekad igrao lopte, napije vode sa studenca, i sjedne i popije pivu sa jaranima iz djetinjstva. Jaranima od kojih su neki bili uz njega citavo vrijeme, a neki ga debelo razocarali. Naravno, danas je on s nekim u kontaktu preko interneta i neki su mu se cak i izvinuli za sve. Oni se danas lijece od ekstremizma i od SDA. Cesto su clanovi SBIH, sto dodje nesto valjda kao metadon. Zao mi ga je bilo i kad sam procitao jedan clanak nekad tamo '99. Pravoslavna crkva koju je moj stari prijetio da ce cuvati po cijenu ljudskih zivota je prezivjela rat netaknuta. Par gelera je pogodilo fasadu kad je VRS gadjala grad. I onda 4 godine nakon rata dolazi nekakav episkop i iz crkve odnosi ikone, neke cak iz 17. stoljeca. Objasnjenje je da u gradu vise nema Srba i da one nisu na sigurnom "medju Turcima." Nema veze sto u gradu i okolici jos uvijek ima stotinjak Srba kojim te ikone neizmjerno znace. Nema veze sto te ikone 2 godine nisu bile u crkvi nego u sefu iza fotelje mog starog, da ne bi slucajno sta se dogodilo. Ne, dodje pop i odnese on njih u Bijeljinu.

I opet kazem, moj stari be sve ponovo isto. Al zao mi ga, jebi ga.

@Fratris
Pravo fin post,veliki pozdrav tebi i tvom ocu,..
Moze li se znati kako se zove taj garad,gradic,mjesto dogadanja ?
Hvala

[Mali_Vuk]

Majku mu, kad se sjetim svih tih godina krvi i patnje, bitaka i rovova... ne mogu reći da sam ikada duže od 20 minuta osjećao švejkovski sindrom. Bilo je tu masa ideala, prkosa na granici fanatizma. Ono, teško i ponosno istvremeno. Danas, pa moglo bi se naći hiljadu razloga da budem Švejk na kvadrat Kad na drugoj strani ne bih gledao kojekakve Dodike, Karadžiće... čitao antibosansku histeriju na drugim forumima, i tako. Znači, opet bih isto - čvrsto i do kraja.

Za temu

[negativ]

Nije mu žao ni ljudi ni sela, ...žao mu konja!!! Lijepo otpjeva Đorđe, i šta reći poslije toga...?

[Fratris]

Veliki japanski reziser Kurosawa ima jedan film koji se zove Sedam Samuraja. Fantastican film koji je poslije u Holywoodu preradjen kao Sedmorica Velicanstvenih. Kaubojstina neka, Yul Brynnera se samo sjecam iz ovog filma, ali mislim da je radnja identicna. Uglavnom, na pocetku filma banditi se spremaju napasti nekakvo selo, al kao kontaju da je bolje cekati nakon zetve jer ce biti vise plijena. Jedan od seljana ih cuje, i selo skupi nekako novac da plate grupi samuraja da ih zastite. Onda oni nadju jednog samuraja, koji onda skupi drugih sest i postaje vodja. Uglavnom, na kraju oni obrane selo uspjesno, ali trojica ili cetvorica od njih sedam poginu.

Al na pocetku filma, kad ovaj vodja samuraja okuplja njih sestoricu, on spominje kako nikad dosad nije dobio ni jednu bitku. I naravno, djeluje zbunjujuce jer je on stari iskusni ratnik. Kako je mogao prezivjeti i nauciti svoj posao ako je sve bitke izgubio? Na kraju filma, nakon sto su banditi pobijedjeni, i dok seljani proslavljaju i kraj zetve i pobjedu, on stoji nad tijelima te trojice poginulih drugova i jedan od prezivjelih mu kaze "Pobijedli smo." A on njemu odgovara "Pobijedili su seljani. Mi smo izgubili. Mi uvijek izgubimo."

I onda skontam zasto kaze na pocetku da nijednu bitku nije dobio.

[Aurora Borealis]

.

[MoHiKaNaC]

Moj otac vise i ne voli da prica o ratu...

Vidljivih fizickih posljedica na njemu, hvala Bogu, nema ali su hladni rovovi, surove Bosanske zime i kise koje se ulivaju u svaku ljudsku poru ostavile itekakav trag na njemu. Zivot mu ni prije rata nije pruzio previse njeznost ali je on to uzdignuta cela podnosio. A onda rat... Imao je priliku da kao covjek koji je malo prije aprila '92. slomio nogu i kretao se na stakama napusti grad sa porodicom koja je izbjegla vani ali to u njegovom slucaju nije dolazilo u obzir. Ostao je i te cetiri godine fizickog i dusevnog pakla uglavnom proveo na Zuci i Treskavici.

96. sreo sam ga ponovo nakon 4 godine. U neku ruku morao sam ponovo da upoznajem svog oca. Sjecam se da je tada imao snage da prica o ratu i o svemu sto mu je rat odnio ali i donio. Pricao mi je i o strasnim stvarima, o suburcima, prijateljima koji su mu na rukama umirali o malim ljudima koji su davali zivote kao da se radi o prirodnoj zrtvi za zemlju koju vole. Iako su iskustva bila strasna s ponosom u glasu pricao je o svemu a cini mi se ponajvise jer je tada jos uvijek gajio neku nadu. Vjerovao je da nije uzalud ratovao...

Sad sve manje prica o ratu. Zdravlje mu se dosta pogorsalo. Oziljci, ali oni nevidljivi, koje je rat ostavio na njega svakim danom sve vise i vise ga proganjaju. Nema vise onog sjaja u osima kada se prica o ratu. Svaka emisija koja priziva ratna sjecanja tesko mu pada. Iako nam to pokusava sakriti cini mi se da je postratni period mnogo vise poremetio njegovu psihu. Sve cesce i cesce ga uhvatim u jednoj onako usputnoj konstaticiji ''kako su ljudi u ratu bili puno bolji''.

Mnogi kao on su danas na margini drustva. Bojim se da ce doci vrijeme kada ce ih biti sramota da priznaju da su branili ovu zemlju...

[mirzafl]

cini mi se da oni koji bi imali najvise da kazu, vise nemaju rijeci

Postoje nepriznati, skromni junaci, koji nisu stekli slavu ni usli u historiju.
Danas srecemo na sarajevskim i svim ostalim bosanskohercegovackim ulicama ljude u pohabanoj odjeci, zatamnjena pogleda, koji ni sami ne znaju sta oni u stvari znace u istoriji novoga doba. Idu skromno svojim putem, ne dosadjuju nikome, a ni njima ne dosadjuju novinari trazeci intervju.
Kad biste ih zapitali kako se zovu, odgovor bi vam jednostavno i skromno bio: "Ja sam Svejk, ..... vojnik Svejk."

Nas skromni Svejk nece da uzme ucesca u temi. Zasto?

Nece da uzme ucesca u ogoljevanju, ... razotkrivanju besmislenosti, surovosti i ludosti militarizma, a ima li istinitijeg i vjernijeg svjedoka od njega?
Stavili su mu masku priprosta covjeka, ali ... on je taj, bas kao i Hasekov Svejk, kojemu ne nedostaje mudrost.

Progovori Svejk, .... izvrni ih ruglu, bolje ne zasluzuju.
Neka ti ironija i sarkazam budu zamjena za onu pusku, koju si od zadnje crkavice kupio da branis celjad i mater.
Neka "nasi" politicari, ... "nase" vjerske vodze i "nasa" birokracija cuje sta i kako razmisljas o njima.

Progovori dobri vojnice Svejk!

odlicno si to rekao...

Bosnjaci moraju svatiti da nemogu samo Srbe kriviti za SADASNJU situciju u BiH..... Nasi nas sad je**** u pojam.

S Tihic, Bakir Izetbegovic, Nedzad Brankovic itd itd.....

[Nebi M.]

Veliki japanski reziser Kurosawa ima jedan film koji se zove Sedam Samuraja. Fantastican film koji je poslije u Holywoodu preradjen kao Sedmorica Velicanstvenih. Kaubojstina neka, Yul Brynnera se samo sjecam iz ovog filma, ali mislim da je radnja identicna. Uglavnom, na pocetku filma banditi se spremaju napasti nekakvo selo, al kao kontaju da je bolje cekati nakon zetve jer ce biti vise plijena. Jedan od seljana ih cuje, i selo skupi nekako novac da plate grupi samuraja da ih zastite. Onda oni nadju jednog samuraja, koji onda skupi drugih sest i postaje vodja. Uglavnom, na kraju oni obrane selo uspjesno, ali trojica ili cetvorica od njih sedam poginu.

Al na pocetku filma, kad ovaj vodja samuraja okuplja njih sestoricu, on spominje kako nikad dosad nije dobio ni jednu bitku. I naravno, djeluje zbunjujuce jer je on stari iskusni ratnik. Kako je mogao prezivjeti i nauciti svoj posao ako je sve bitke izgubio? Na kraju filma, nakon sto su banditi pobijedjeni, i dok seljani proslavljaju i kraj zetve i pobjedu, on stoji nad tijelima te trojice poginulih drugova i jedan od prezivjelih mu kaze "Pobijedli smo." A on njemu odgovara "Pobijedili su seljani. Mi smo izgubili. Mi uvijek izgubimo."

I onda skontam zasto kaze na pocetku da nijednu bitku nije dobio.

[Nebi M.]

Ovakve izjave se svuda dobija... mislim u bivsoj nasoj SFRJ, skoro pa svi bivsi borci slicne stvari kazu, kao nisu se za ovako nesto borili itd... do cega je taj fenomen?

[hamza_sa]

Citajuci vase postove, imao sam neopisivu zelju da vas sve zagrlim i dobro se isplacem. Sutio bih i plakao. Za ovakve teme ja vise nemam rijeci. Nestale su. Kao i sjaj u mojim ocima. Dusa mi je prazna.

O ovoj temi cu vam kopirati samo dva teksta sa mog bloga i mislim da cu sa njima sve da vam kazem.

"02.12.2008. godine

Prije 16 godina poginuo mi je otac. Poginuo je casno i hrabro, onako kako su samo ginuli pripadnici Armije RBiH. Vijest o njegovoj pogibiji, moram priznati, u prvi momenat mi je pala jako tesko. Ali, kako je vrijeme odmicalo bio sam sve ponosniji. Osjecaj ponosa rastao je u meni svakim danom sve vise i vise. Paralelno sa vrijednoscu onoga za sta smo se borili.

Prolazile su i jos uvijek prolaze godine. Moj ponos zbog njega nije splasnuo. Cak sta vise. Jos je veci. Ono sto me proganja kada je on u pitanju, jeste cinjenica koja se zove ekshumacija. Godinama poslije smrti cetnici su mi predali njegovo tijelo. Nekompletno. Bez glave. Pitam se da li je preselio, prije nego sto su mu je odsjekli. Proganja me, ali i jaca ponos.

Cesto odem na mezar i "ispricam" se sa njim. Imam osjecaj da mu mogu sve reci i da me cuje. Danas, imam kcerkicu. Njegovu unuku koju nije nikada vidio. Njegov mali Zlatni Ljiljan. I o njoj mu pricam. Bio bi jako ponosan na nju. Pokusavam joj pruziti djetinjstvo onakvo kakvo bi joj on pozelio i zbog cega je, izmedju ostalog, polozio svoj zivot. I ne samo za njeno djetinjstvo. Nego i za djetinjstvo sve djece. Sretno, veselo i razdragano.

Bio je dobar covjek..........."

"27.09.2008. godine
Eh da, blizi se i Bajram. Nista cudno nebi bilo da nismo mi u pitanju. Kako se blizi Bajram, sve je vise reklaminh panoa sa najavama proslave Bajrama. Prvi dan tu i tu pjeva ovaj, drugi dan onaj, treci dan ona. Hajde, inekako mogu shvatiti da su dosla vremena da se Bajrami proslavljaju na taj nacin. Po kafanama i disko klubovima. Ali da su glavni akteri tih proslava srpske i procetnicke estradne zvijezde, e to ne mogu nikako. A, od svega me najvise boli sto je drugi dan Bajrama u nasoj domovini i zvanicno proglasen danom Sehida, a upravo taj dan se najvise derneci po gore nabrojanim objektima. Uz zvuke nekakvoga turbo-folka i neartikulisano pustanje glasa nekog izvodjaca (prekodrinskog) "velicaju" se nasi najbolji sinovi. Ubija me u pojam ta cinjenica. Malo li je vremena proslo, a neki su vec zaboravili.

ZABORAVILI:

- svu prolivenu krv,

- sve otkinute dijelove tijela,

- sve trenutke provedene u rovovima,

- sve neprospavane noci,

- sve heroje, znane i neznane,

- svu izgubljenu mladost,

- sve oceve i sinove,

- sve sestre i bracu,

- sve majke uplakane,

- sva klanja,

- sva silovanja,

- sva protjerivanja,

- sva rusenja i unistavanja,

- sve one koji su vas branili,

- sve rane,

- sve izgubljene drugove,

- sve ispaljene granate,

- sve snajperske hice,

- sve ono sto smo dali, a da bi nam vi tako vracali.

PROKLETI BILI SVI ONI KOJI U TOME BUDU UCESTVOVALI!!!"

[dr.gog]

Omazh Starom Gitaristi



Stanovao je sprat iznad mene sa kcerkom.Svirao je gitaru i teme Paca da Lucie sa cigaretom u ustima, uz upaljeno kandilo.Kcerka je jela Feta sir sa kruhom i pazljivo slusala oca,i ja takodjer, sa neprekinutom paznjom.Do nekih 11 sati navece.

Ujutro, kako bijah vjecno teskog sna,moja majka je muku mucila da me na vrijeme probudi da stignem na strazu.Srecom je Vrbanja blizu, put nije tegoban, a i proljece je, nije hladno.

Gitarista bi silazio i lagano kucao na vrata, usao bi unutra i najcesce pomagao mojoj vjecno neispavanoj majci da upali kandilo, te bi skuhao zajednicku kafu.Onda bih skupa pili tu kafu, a on je ocinski smirivao moj mladalacki srklet i jutarnju ljutnju zbog konstantnog pucanja snajpera oko zgrade,zbog neispavanosti zbog citavog prokletog stanja koje moj mladjahni um nije mogao da svari.

Tih dana mi je inace cesto padao na pamet rahmetli otac, a sve zbog cinjenice da sam se bojao za majku i njene izlete u nabavci vode, hrane i maslacka za salate.Bila je ubjedjena da moram imati prirodni vitamin C, pa me njena briznost izludjivala.Stari bi to sredio s dvije rijeci.Kao sto bi sredio i moje ispade bijesa glede doticnih snajpera.Tih dana su bili aktualni Rusi koji su imali sezonu slobodnog lova iz Lenjinove, a nakon naseg dizanja u zrak predosadne utvrde u Zagrebackoj(onaj ko zna Vrbanju zna o cemu govorim).

U tom mladalackom ludilu u sred ratnog ludila, jedan lik poput Gitariste je bio i ostao kao melem na mom odrastanju u sred pakla rata.Providjenje je cak uredilo da skupa i strazarimo najkriticniji period.Bio je jedan od najvjestijih strijelaca i iznimno pazljiv i hrabar covjek koji nikad nije podlijegao panici.U gluha doba nocnih smijena je izgovarao za moje usi najljepse rijeci: "Hajd ti otkunjaj malo ja cu dobro pripazit...".

Kasnije ja odoh svojim putem, on ostade na strazi, obicni vojnik do kraja.Prosao je sve moguce terene i ostao u Armiji do samoga kraja, sve po propisu i bez ikakva prijevremenog izvlacenja.
I ostao je isti i nakon rata, sve do sada.I sada svira gitaru jednako dobro, i i dalje se na njemu ne primjete godine, cak je i dvoje djece dobio gradeci zivot ispocetka.Tihi ,mirni i dobri "vojnik Svejk".

[Fratris]

Stari mi cesto zna reci da u vrijeme ratova i drugih nepogoda, obicni ljudi znaju na trenutke postati "neobicni." Veliki, puno veci od sebe. U tim trenutcima znaju crpiti nekakvu nadljudsku snagu, hrabrost, i postenje iz dubine svog bica.

Ova prica koju mi je stari pricao se dogadnja nekad u Mart 1993. Stari je u to vrijeme bio u ratnom vijecu opcine. Resor mu se ne mogu sjetiti...izbjeglice, humanitarna pomoc, civilna zastita....zaboravio sam tacno ime odjeljenja. Uglavnom, tad je nekad poceo sukob Armije BiH i HVO juzno od njega, i VRS je to iskoristila i opcina se nasla u potpunom okruzenju. Situacija napeta, maletene psihoza...veliki broj Srba napusta opcinu u to vrijeme. Gradska pravoslavna crkva jos uvijek stoji, ali moj stari se boji budala, i svaku noc kaze strazarima na ophodnji gradom da malo pripaze na nju. Jednu noc on dobija dojavu da se neko sprema rusiti crkvu tu noc. Pjana usta tesko cuvaju tajne pa je informacija do njeg dosla u rekordnom roku. Moj stari konta da je vrag odnio salu i da ako dodje grupa ljudi da dize crkvu u zrak, jedan strazar ih nece sprijeciti. Moj stari telefonira komandanta lokalne brigade ABiH(i jarana iz djetinjstva) i predlaze da se posalje prava straza da cuva crkvu tu noc. Moj stari bira 6 vojnika, i za "komandanta" te male jedinica stavlja mladica od 26-27 godina kojem je nekad moj stari bio razrednik u srednjoj skoli. Veli meni stari da ga je izabrao jer je bio moralno najcvrsci od njih sestorice. Naredjenje iz staba ABiH od pukovnika je da se sprijeci bilo kakav pokusaj rusenja ili vandalizma, i da se u najgorem slucaju otvori vatra. Svih sest vojnika su Bosnjaci, tek toliko da se zna.

Cim je sunce zaslo i mrak pao, ova sestorica odlaze uz sokak prema crkvi. Stavljaju sator pred vrata, namjestaju se, i pripremaju za noc. Kartaju se, zezaju, i nakon par sati pomisle da je dojava bila nekakva zajebancija. Kad, nekad oko ponoci, cuju glasove kako idu uz sokak. Postaje ocito da su oni koji ih proizvode pijani(Ramazan je). Nakon par minuta, na cistini pred crkvom se pojavljuje pijana petorka. U mraku je tesko razaznati ko su, ali neki od njih nose uniforme, a svi su naoruzani automatima. Nekim oko pasa vise kasikare. Nisu bas dosli dizati crkvu u zrak, nego malo vjezbati pucanje na njoj i baciti par kasikara. Tajac nastupa, kad neko od pijanih povice "Sklonite se, nemate vi nista s ovim." Po naglasku nije iz grada, nego vjerovatno iz jednog od okolnih mjesta koje je zauzela VRS pocetkom rata. Straza se naravno ne mice, iako je svima srce spalo u noge, i pocinje svadja. Pijana petorka se poziva na srusene dzamije i katolicke crkve u susjednim gradovima, na zajednistvo, na vjeru koju dijele sa strazarima....

U jednom trenutku "komandantu" se jedan od glasova petorke ucini poznatim. Nakon sto je bolje obratio paznju, postane mu jasno ko je. Njegov mladji brat. 19 godina. Onda skonta i da ostali od petorke nemaju vise od toga. Djecurlija se dosla malo zabaviti na tudji racun. Stoje na 20-ak metara udaljenosti i dovikuju se sa strazom. Komandantu krv dolazi na oci od bijesa, i par trenutaka biva paraliziran. Za to vrijeme je svadja se zahuktala, i jedan od petorke povice "Vi mozete sta hocete, al mi smo dosli ovdje obaviti posao." Komandant u tom trenutku spusta pusku i laganim hodom krece prema petorci. Oni ga nakon par koraka vide i dizu puske prema njemu. On i dalje mirno prilazi i ide drito do buraza i oslovljava ga po imenu i kaze "Kako te nije sramota? Pseto jedno, doso si se na crkvi izivljavat? Pa imas li obraza, svega ti? Sta bi nas rahmetli babo reko da te vidi?" A njima je otac bio iz vrlo ugledne lokalne porodice koja je nekad 1930-ih cak i gradonacelnika dala. Brat nista ne govori, nego je glavu oborio i spustio pusku. Ostala cetvorica jos drze puske uperene u komandanta, ali su i oni u soku. Komandant nastavlja i govori bratu "Idi kuci, i moli se bogu da nam mati ne umre od sramote kad sutra cuje mahala sta si napravio. A kad se ja sutra ujutro vratim, onda cemo jos malo o ovome." I sijevnu ruka odjednom i mladjeg brata svom snago preko lica. Ne sakom, nego samarom i to "bekendom." Toliko ga je udario da je buraz, ionako pijan, trehnuo ko vreca od zemlju. Komandant samo baci opusak od cigare koju je cijelo vrijeme pusio i lezerno kao da se nista nije dogodilo.

I opet tajac i niko osim komandanta se ne mice. Nakon nekog vremena, buraz se dize sa zemlje i tihim glasom kaze "Ajmo kuci." Neko iz cetvorke htjede nesto reci u smislu da ne idu, kad buraz onda zagrmi "Kuci." I spustise puske, i odose kuci. I sutra je naravno cijeli grad pricao o tome, jer gdje ces sacuvati tajnu kad je 11 osoba prisustovalo incidentu. Neki su u gradu naravno, glasno ili potiho, odobravali ono sto su djecurlija htjela napraviti, ali je vecina ljudi, sta god mislila, bila spremna skinuti kapu covjeku koji je imao toliko hrabrosti i moralne snage napraviti tako nesto. Pricalo se da kad je dosao ujutro kuci, da je buraz mislio da ce ga premlatiti. Ne, samo je usao, i nije ga ni pogledao. 10 dana rijec s njim nije progovorio. Pravoslavna crkva i dan danas stoji, i nista joj se nije dogodilo. Jedino je moj stari dan nakon incidenta otisao do crkve i uzeo ikone da ih za svaki slucaj skloni u sef.

I tako ja slusam ovu pricu i razmisljam kako je jedan Svejk jednu ramazansku noc postao gromada od covjeka. Kako je mogao izgubiti zivot bez problema. Buraz ne bi pucao u njega, ali mogao je neko od drugih. Kakva li je hrabrost potrebna da kazes sebi da su ti cestitost i ispravnost vazniji od svega? Da kazes da ne bi sebe mogao sutra pogledati u ogledalo da nisi stao u ime pravde pred napunjene kalasnjikove?

[Toffee karamela]

...

[nineinchnails]

Ovako ti jedna "toboznja" prijateljica meni prokomentarisa prije par dana: "Ostao si u Sarajevu da čuvaš stan i braniš svoju porodicu."

Sta čovjek da joj kaze........

Kada sam se javio u tadašnju TO 5-og Maja 1992-ge...nije mi na pameti bilo ni stan, ni majka, ni sestra nego da se što prije rat završi. I mislio sam, ako ja tome doprinesem i još nekolicina koji misle kao ja, kraj rata ce biti blize........
Naravno, tada još nije ni proglašeno ratno stanje........pretpostavljao sam da ce to "proglašenje" doci uskoro i da ce biti opšta mobilizacija.
I otišao sam, na liniju..nije to tada ni bila linija, nego čosak isturene zgrade ka četnicima gdje sam čamio sa drugovima po oruzju svaku prohladnu noc tih majskih dana. Nisam nikoga lično znao, a bilo je svega...taksista, vozača, pekara, konobara, inzenjera, direktora, studenata, rokera , maloumnih debila, sitnih lopova, kriminalaca, nepismenih, muzičara, alkoholicara.........jedno veliko "čudno" društvo.

Svi su oni bili tu samnom, a ja s njima. Smatrao sam da smo svi jednaki, sa zajedničkim ciljem "da se što prije taj belaj završi". Patriotizam i moral su sijevali iz očiju. Svi su se lomili oko toga da budu na prvim linijama, pa makar i goloruki. Na nas 200 bilo je tek 30 komada raznovrsnog oruzja. Kalašnjikovi, tompsonke, dobošarke, valteri, šmajseri, papovke, lovačke puške. Donio je ko je šta imao i ostavio na liniji. Organizovali smo se u smjene, 4 x 50. Bilo bi bezveze goloruke ljude drzati na liniji........

Tvrtkova zastava sa zlatnim ljiljanima se vijorila. S ponosom smo je nosili, kao simbol Bosne, simbol Bosanaca svih vjera......

Nije mnogo prošlo da shvatim da su ustvari glavni organizatori "navodnog" otpora bili predratni kriminalci i lopovi, baš kao i oni sa druge strane. Ko je bio Arkan npr, prije rata? Koje bio Bajramovic Celo? Ko je bio Juka Prazina? Brne? Svi su oni bili "isti". Ološ, probisvjet, svo zlo skupljeno na jedno mjesto. Nazalost, iskreni rodoljubi i organizatori otpora su se pomiješali s njima, pa tako i ja (tako i Fratrisov otac).

Nisu oni bili organizatori otpora, oni su bili organizatori rata, a ja sam upleten u taj rat. Moja naivnost, patriotizam i zivot iskorišteni na najgnusniji nacin. Dakle, motivi jednih i drugih su bili suprotni.
Organizovali su rat da bi svrgli sve vrijednosti, i na vlast postavili "sebe" i zakone koje njima odgovaraju. Zato su pravi i iskreni rodoljubi i borci ostavljeni na margini, bez prava, bez morala i časti, a današnja djeca tih istih probisvjeta pljuje po bivšim borcima.

A dok smo mi bili po linijama, ovi probisvjeti su šurovali sa suprotnim stranama, švercovali robu, hranu, lijekove, ljude. Meni iza ledja, a ja ostavljen kao "idiot" da pazim liniju. Koju liniju? Ostavljen da gledam u još jednog slicnog "idiota" sa druge strane, dok njegovi komandiri sjede i piju kafu sa mojima.
"Za šta smo se borili"???
Za ništa.........

Sve je onako kako je bilo i na početku rata. Ostala je samoproglašena Karadziceva GTRS, ostao je Trebevic okupiran, ostala je srpska okupaciona zona do ispod mog prozora.....sve je isto.
Samo.......kako su mogli izvršiti preseljenje silnih ljudi tamo i ovamo, mirnim putem??? Niko se "normalan" s tim nije slozio. Ali Alija, Radovan, Franjo i Slobo su vec sve dogovorili "unaprijed": "Da poginuce mnogi nevini ljudi, ali to je cijena uspješnog okončanja svega u našu korist."
I eto ih,..... na vlasti. Sve su prigrabili šta su mogli. Preko noci je svo društveno vlasništvo postalo privatno, za privatno bogacenje. Nesposobni da vode drzavu, odlučili su da rasprodaju sve što valja pa da "drugi" vode drzavnu ekonomiju i industriju.

A po nama "pljuju".......baš kao i ta moja "toboznja" prijateljica po meni.
Da, borio sam se protiv srpske okupacije, borio sam se kao bosanac u bosanskoj vojsci. Medjutim, samo sam mislio da je tako.

Sa prvim svojim allahu ekber pred strojem Armije BIH, Alija je dokazao o cemu se radi i popišao se po svima onima koji nisu bili muslimani. Popišao se po mom komandiru pravoslavcu koji nije bio Srbin vec bosanac. Popišao se po mom zamjeniku komandira, katoliku, bosancu i svima onima koji su bili samnom rame uz rame u ratu.

Mene je od tada bilo stid. I njih je. Uskoro su otišli tamo gdje su morali (kao i Fratrisov otac). "Preko noci" sam se obreo u muslimanskoj vojsci. (Da li je zastava sa ljiljanima onda mogla ostati kao simbol "muslimanske vojske"?)

A ja sam ostao primoran da se borim za "muslimane", za "vjersku slobodu"...da mi danas vehabije govore da sam malouman i neobrazovan jer javno ne pokazujem da sam vjernik (da nosim bradu i kratke tole).......da na svakom čošku niču dzamije i crkve, ne kao znak vjere nego kao "granično kamenje" za obiljezavanje teritorije. Borio sam se da mi njihova djeca pišaju i seru pod prozor kao "nevjerniku".

Kakav borac? Koji borac? Za šta? Izgubio 4 godine svog zivota po sarajevskim linijama. Izgubio zdravlje potucajuci se po rovovima, gladan, iscrpljen od dizenterije i enterokolitisa i gripe koja bi me drzala i po mjesec dana jer nije bilo lijekova. Kupao se jednom u 10 dana jer nije bilo vode i molio boga da ne fasujem kakvu koznu bolest.
Gadjali me tenkovskim granatama, gadjali me minobacackim granatama, gadjali me PAT-om, gadjali me PAM-om, gadjali me snajperom, gadjali me mecima i nisu me pogodili.
Ni sam ne znam kako, ali sve sam izbjegao i prezivio. Prezivio, da bih bio svrstan u jedan od tri tora "hrvatski, srpski ili muslimanski", a ja sam se borio za jedan: "bosanski". A Tvrtkova zastava, "moja" zastava, je uskoro maknuta sa scene, popljuvana od strane velikosrba kao "muslimanska". Borac? Koji borac? Veca prava imaju dijasporci od mene. Vece privilegije imaju izbjeglice od mene. Ja nemam ništa, samo zivu glavu, za razliku od mojih prijatelja i saboraca koji su poginuli. Za razliku od djela moje familije koji su zvjerski pobijeni.

A ja ostao ponosan, znam da sam se borio za pravu stvar, ali politika je kurva..........prevarila nas.